Francuska i politički islam: „Ovdje Erdoganov fundamentalizam neće proći“

Kada čujete da islamistička stranka ide na izbore, znajte da je iza nje Muslimansko bratstvo i terorizam. Hafez Al-Assad, Gadafi, čak i Sadam, Mubarak i Ben Ali su to znali i to nisu dozvoljavali, ali „politički korektna“ i suicidalna Europska unija to dozvoljava. U tom smislu vrijedi navesti da će najveća džamija u Europi biti u Strasbourgu, a bit će završena 2025. godine, zajedno s dva minareta visoka 36 metara, ukupnih troškova 25,6 milijuna eura. To je samo za džamije, a cijeli kompleks košta 36 milijuna. U stvari, vijest koja izaziva senzaciju nije toliko sam projekt, već činjenica da ga financiraju i podržavaju dvije turske islamističke udruge bliske Erdoganovom islamskom nacionalizmu koje su također odbile potpisati notu "Charte de principes pour Islam de France“, dokument dogovoren prošlog siječnja između francuske vlade i Francuskog vijeća islamske vjere (CFCM).

Dvije turske islamske udruge, Milli Görüş i Comité de coordination des musulmans turcs de France (Ccmtf) su zato završile u oštroj polemici, jer, kao što će se kasnije vidjeti, povelja uključuje temeljna načela ne samo za odnose u okviru francuskog ustavnog konteksta, već i na području jednakosti, uzajamnosti i ljudskih prava na globalnoj razini.

Kao da to nije dovoljno, pokazalo se i da će projekt džamije dobiti 2,5 milijuna eura javnog novca, zahvaljujući gradonačelnici stranke Zelenih Jeanne Barseghian koja je podržala Zakon Alsace-Moselle koji omogućava vjerskim zajednicama da dobivaju javno financiranje koji mogu doseći i do 10% ukupnih troškova projekta. Najveća džamija u Europi, koja će se uzdići u okrugu Meinau, poznata po visokoj prisutnosti Turaka, također će se financirati novcem poreznih obveznik, što izaziva kontroverzu u Francuskoj i koja je jako iritirala ministra unutarnjih poslova Geralda Darmanina, zagovornika tvrde linije protiv tog političkog i separatističkog islama, ideološki povezanog s Muslimanskim bratstvom, koje stvara brojne probleme u Francuskoj i ostatku Europe.

Turski islamizam-nacionalizam

24. ožujka, tijekom izravnog prijenosa , menadžer za istočnu Francusku Milli Görüşa, Eyup Sahin, nazvao je francuskog ministra unutarnjih poslova Darmanina "neukim" jer je izjavio da je projekt džamije čin turskog uplitanja i dodao da financiranje najveće bogomolje u Europi dolazi od muslimanskih vjernika iz Strasbourga i iz drugih europskih džamija koje su dio Milli Görüşa. Iako je prešutio financiranje od Erdogana, Sahin je ostao vrlo neodređen.

Naravno, s obzirom na to da su ukupni troškovi kompleksa 36 milijuna eura, s 25,6 samo za džamiju, uz 2,5 milijuna lokalnih javnih  sredstava, ostalo je 33,5 milijuna, a to sigurno nije „sića“. Je li vjerojatno da bi se takva suma mogla pokriti isključivo donacijama muslimanskih vjernika Strasbourga i donacijama drugih džamija pod kišobranom Milli Görüşa? Odakle potonjem novac koji se zatim usmjerava na projekt džamije?

Unutar toga pokušalo se kontaktirati Eyupa Sahina, kako bi se zatražilo pojašnjenje i mogućnost pregleda dokumentacije o financiranju, ali trenutno nema nikakvog odgovora.

Organizacije CCMFT i Milli Görüş spadaju u ono što Pariz definira kao "politički islam" ili "islamistički separatizam turskog podrijetla“. Ali u Francuskoj većina muslimana nisu Turci, već Arapi, a to znači jak prodor ekstremista Muslimanskog bratstva u zajednice koje sa selafijama, temeljnim pravcem kojeg slijedi ova organizacija, nemaju nikakve veze. Isti je slučaj i u nas u regiji, gdje tradicionalno tolerantni hanefijski islam uzmiče pred najezdom kojekakvih „proroka čistog islama“, koji su regiju preplavili nakon '90-ih.

U slučaju Francuske, džamija je povezana s turskim Vladinim ravnateljstvom za vjerska pitanja Diyanet, dok je druga osnovana 1969. godine od strane Necmettina Erbakana, a brojni znanstvenici označili su je kao povezanu s islamističkom ideologijom Muslimanskog bratstva.

I Diyanet, i Milli Görüş, i Turkish Cooperation and Coordination Agency (TİKA), koja agresivno djeluje u BiH, a manjim dijelom i u Hrvatskoj i Srbiji, postali su islamistički propagandni strojevi Ankare do te mjere da ih je stručnjak za Muslimansko bratstvo, Lorenzo Vidino, definirao kao " Erdoganovu „dugu ruku u Europi".

Čak su i u Italiji „aktivisti“  Milli Görüşa u više navrata uhvaćeni dok su objavljivali na društvenim mrežama sadržaje u korist Erdogana, bivšeg egipatskog islamističkog predsjednika Mohameda Mursija i protiv Macrona. Turske zastave i Milli Görüşa, uz one sirijskih terorista, također su ovjekovječene na demonstracijama protiv Assada u Milanu, a to je još jedan upečatljiv primjer da je politički islam također problem izvan francuskih granica.

U nas su se pojavili na demonstracijama početkom rata u Siriji protiv Irana, koje su poticali Zapad i Turska.

Kasnije je Turkish Cooperation and Coordination Agency (TİKA) otvorila „kulturni cetar“ u Hebrangovoj ulici u centru Zagreba, bez ikakve kontrole aktivnosti među našim muslimanima i bošnjačkom manjinom.

Strategiju infiltracije i uvjetovanja dviju organizacija u turskoj islamskoj sferi u Europi istraživač Zaynep Yanasmayan već je osudio i izložio 2010. godine u svojoj detaljnoj studiji za Insight Turkey pod naslovom: "Uloga turskih islamskih organizacija u Belgiji: Strategije Diyaneta i Milli Görüşa".

Svako miješanje Ankare u islam prisutan u Europi ne može ne izazvati zabrinutost zbog agresivnog zanosa Erdoganove Turske, kako na domaćoj tako i na međunarodnoj razini. Ne zaboravimo da je Turska danas, kako izvještava Amnesty International, najveći zatvor za novinare na svijetu. Ankara je također podržavala, pa čak i izvozila džihadiste u Siriju i Libiju, kao što se već bilo u nekoliko navrata.

Kao da to nije dovoljno, Turska se 20. ožujka povukla iz Istanbulske konvencije, koja je izvorno zamišljena za suzbijanje nasilja nad ženama, ali su u njenoj izradi kasnije ubacili termine poput „roda“, koji potpuno mijenjanju njen sadržaj. 2011. su konvenciju potpisale 32 države. Verzija koju je dostavila Ankara optužuje konvenciju da "ugrožava obitelj, potiče razvode i favorizira LGBT zajednicu", a turski potpredsjednik Fuat Oktay rekao je da "nije potrebno oponašati druge" i da je Ankara već posvećena zaštiti dostojanstva žena, ali „na razini koju zaslužuju", što je izjava koja ne može prouzročiti nedoumicu, iako bi se samo odbacivanje konvencije moglo razumjeti.

Konačno, između 2018. i 2020. u Turskoj je bilo više od 1200 femicida, a samo u prva dva mjeseca 2021. već ih je 74.

Ako činjenicu da se Turska povukla iz Istanbulske konvencije možemo razumjeti, ono što je nedopustivo i iznenađujuće je što su dvije gore spomenute turske islamske organizacije odbile potpisati "Povelju o načelima za islam Francuske" koja u svojim člancima izražava točke više nego rječito. Na primjer, članci 1, 2, 3, 4 i 5 jasno potvrđuju slobodu savjesti, dakle da bi netko mogao promijeniti vjeru ili uopće ne vjerovati, potvrđuje se ravnopravnost muškaraca i žena. Postoje i principi koji podržavaju sekularizam, slobodnu volju i razum. S druge strane, članak 6. očito je usmjeren protiv stranog uplitanja političke prirode na islamski kult Francuske. Stoga nije teško razumjeti zašto se Turskoj ne sviđa ova "povelja" i u ovom se trenutku ne može a da se ne zapita zašto ono što se zove francuska „ljevica“ nastavlja podržavati organizacije i udruge koje promiču ideje potpuno oprečne njihovom „nazovi progresivizmu“?

Kao što je izjavio Sahin, udruge, Milli Görüş neće potpisati povelju jer "nije pozvan da sudjeluje u njezinoj izradi", ali ako se dijele načela, ne razumije se njihovo odbijanje. Francuska vlada je sa svoje strane bila vrlo jasna kroz riječi ministra unutarnjih poslova Geralda Darmanina koji je izjavio da udruge koje rade u okviru organizacije Milli Görüş više ne mogu biti dio predstavnika islama u Francuskoj.

U Parizu su konačno shvatili da je infiltracija političkog islama u Europu ozbiljan problem i u pravu su kad se pozivaju na "islamistički separatizam", koji se može definirati kao ideologija opozicije koja za cilj ima stvaranje zasebnih, "čistih" prostora unutar europskog društva, gdje bi zatim nametnuli pravila koja odgovaraju njihovoj interpretaciji islama i tako bi povećali svoj utjecaj unutar i izvan islamske zajednice. Nažalost, za sada izgleda da druge europske države ne žele ići stopama Francuske, oprezne su, uključujući Italiju, a neke manje korake u tom smislu je učinila samo Austrija.

U nas se to odmah preusmjeri na „nacionalni problem“, retorika i rasprave koje slijede je lako zamisliti.

P.S. U Francuskoj ima oko  2300 džamija i islamskih centara s prostorima za molitvu, a u izgradnji je još 250-300. U sklopu suzbijanja fundamentalizma je zatvoreno njih 17, a prema drugim izvorima 27. što značida to nije borba protiv islama kao takvog, već protiv političkog islama Muslimanskog bratstva, koji cilja vlast preuzeti demokratskim putem, na biralištima, a ona, baš kao u Egiptu nakon Mubaraka,provoditi  teror nad "nevjernicima" i muslimanskim "kafirima", odnosno "hereticima. 

Džamija u Nantesu/Francuska