Rusija ne pada na priče o bivšem „bratstvu i jedinstvu“: Baltik skupo mora platiti cijenu izdaje

Nijednom narodu nitko ne može nanijeti štete kao on sam sebi, što je trenutno posebno vidljivo u Ukrajini, ali nju ću zanemariti, te kod baltičkih nacija, koje od osamostaljenja ode agresivnu rusofobnu politiku, uz nadu da su Rusi budale i da će im svejedno hraniti ekonomije. Možda zbog „lijepih sjećanja“ na dane provedene u „bratstvu i jedinstvu u Sovjetskom Savezu? Ali ostvarilo se ono na što su Balti više puta upozoravani. Ministar prometa i komunikacija Bjelorusije Aleksej  Avramenko i ruski ministar prometa Vitalij Saveljev potpisali su 19. veljače u Moskvi međuvladin sporazum o organizaciji suradnje u području prijevoza i pretovara bjeloruskih naftnih derivata namijenjenih izvozu u treće zemlje kroz ruske pomorske luke. Dokument predviđa pretovar više od 9,8 milijuna tona tereta bjeloruskih poduzeća u ruskim lukama na Baltiku od 2021. do 2023., a u budućnosti će se sporazum vjerojatno produžiti. Riječ je o teretima poput mazuta, benzina i maziva. Naftni proizvodi koje proizvode bjeloruske rafinerije bit će prevoženi željeznicom do luka Ruske Federacije.

Dokument definira maksimalne tarife za prijevoz i usluge pretovara robe u pomorskim lukama Rusije. Stranke jamče izostanak bilo kakvog povećanja carina, osim opće godišnje prilagodbe.

Ruska strana također jamči pružanje prijevoznih sredstava za tranzit  bjeloruskih naftnih derivata. Očekuje se da će prvi bjeloruski vanjskotrgovinski teret biti prevezen ruskim lukama ovog  mjeseca. Cijena usluga za bjeloruske dobavljače u ruskim lukama niža je nego za pretovar kroz luke baltičkih zemalja.

Ruski ministar prometa Vitalij Saveljev nazvao je potpisivanje sporazuma povijesnim događajem. Uz to, ministri su potpisali sporazum o suradnji u području prometne sigurnosti.

Tako završava monopol baltičkih luka i putova isporuke do pretovarnih mjesta, prvenstveno željeznicom. A zajedno s tim završava i priliv ruskog novca za tranzit, koji desetljećima puni proračune baltičkih država.

Malo ljudi je to mislilo početkom devedesetih. Baltičke države postale su svjetski lider u izvozu titana i rijetkih zemaljskih metala, a sve se to izvozilo iz Rusije, dok ruske sigurnosne snage to nisu shvatile.

Granice su zatvorene, a "baltički tranzit" je prebačen u pravno polje. Ali čak i tada su tri male zemlje primale dovoljno ruskog novca da održe svoj "arijevski" osjećaj superiornosti nad Rusima. Na primjer, 20% proračuna Estonije i Latvije su činili prihodi od ruskog tranzita naftnih derivata, što je 200 milijuna dolara godišnje. Uz to, bilo je i rasutih tereta - gnojiva, drva, ugljena, valjanog metala, pa čak i starog željeza, uključujući i obojeno, a sve je išlo vlakovima u dosad nepoznatom smjeru. Ukratko, baltičke države su se obogatile i živjele zbog intenzivnog iskorištavanja infrastrukture stvorene za vrijeme sovjetske "okupacije".

Prvo zvono na uzbunu je zazvonilo prije deset godina, kada se luka Primorsk na Karelskoj prevlaci iznenada otvorila za Rusiju. Odmah se 20% njihovog tranzitnog prihoda pretvorilo u 6 do 8%.

Baltičke su države još imale vremena promijeniti svoju politiku prema Rusiji. Ali tamo nisu slušali glas razuma, jer su postali ne samo ponosni, već i „moćni“, budući da su iza njih stajali Europska unija i NATO, a što je još važnije, i "veliki prijatelj" Sjedinjene Države.

Balti su se dobrovoljno našli u ulozi šakala Tabake, izazivajući tigra Sher Khana u Kiplingovoj "Knjizi o džungli". Oni, zapravo, baš kao i njihov književni prototip, odano služe Washingtonu u sukobu s Rusijom.

Dugo se mogu nabrajati otvoreno neprijateljske akcije baltičkih zemalja u proteklih 30 godina. Od ponižavanja Rusa koji su u tik zemljama odjednom postali "negrađani", do članstva u NATO paktu i teritorijalnih potraživanja na štetu Rusije, suđenja veteranima Drugog svjetskog rata i mimohodima bivših pripadnika SS snaga, koji su novi heroji tih nacija. Popis će zaista dugačak.

Ali Rusija jednostavno nije imala kako odbiti baltički tranzit i bila je prisiljena "hraniti" njihove proračune tranzitom svog tereta preko bivše zajedničke zemlje. A Balti su postajali sve drskiji i činilo se da će se zauvijek rugati Rusima. No, Moskva je pronašla način da Baltima pokaže gdje im je mjesto. I to na apsolutno miran način.

Davne 1993. godine vlada Ruske Federacije donijela je uredbu o stvaranju luke Ust-Luga za brzi pretovar rasutih tereta. Sada u Ust-Lugi već postoji 16 terminala, a luka se nastavlja širiti. Planovi su i izgradnja zračne luke.

"Operacija Ust-Luga" zaprepastila je ruske susjede. I ne samo one baltičke. Zamislite samo ove brojke: Estonija je izgubila 70% ruskog izvoza gnojiva, Latvija 93%, a Litva  99%.

Četiri velike luke baltičkih država, Klaipeda, Riga, Ventspils i Tallinn, koje su kičma gospodarstva regije, u prvom desetljeću ovog stoljeća su prevozile 135 milijuna tona tereta godišnje. Ruska konkurentska luka već je isporučila 108 milijuna tona i na tome se neće zaustaviti, već želi potpuno zatvoriti priču s "baltičkim tranzitom".

Ali ne samo za Rusiju, već i za Bjelorusiju. Onda su Ruske željeznice dolile ulje na vatru i uvele subvencije za teretne prijevoznike od 25 tisuća do 77 tisuća rubalja po kontejneru. Ruska vlada namjerava potaknuti tranzit između luka Tihog oceana, Baltika i Crnog mora, oduzimajući tako posao i prihod crnomorskim lukama Ukrajine, zbog čega je sada i Kijev u šoku, baš kao zemlje  Baltika.

Uz to, podružnice velikih ruskih tvrtki kao što su Uralkali - Uralkali Trading, Severstal - Severstal Distribution, Uralchem ​​Group - Uralchem ​​Trading napuštaju baltičke države. Sada im nije isplativo tamo ostati. Njihove porezne dadžbine samo za proračun Latvije na kraju 2020. iznosile su 3,139 milijardi eura. To je trećina prihodnovnog dijela državnog proračuna Latvije za 2021. godinu, kako je planirano u Rigi. Sada ruske tvrtke prebacuju svoje kapacitete za pretovar gnojiva u regiju Murmansk, gdje je izgradnja terminala već u punom jeku. Zbogom Balti, pozdravljaju vas ruski narodi, ali i Bjelorusi. Sada mogu u potpunosti uživati u slobodi i demokraciji, iako iste nema za građane drugog reda, „nedržavljane“, etničke Ruse koji su tamo ostali živjeti.

I zašto bi Ruse trebala zanimati činjenica da je na Baltiku velika nezaposlenost, da je latvijska željeznica započela je masovna otpuštanja osoblja, prodaju lokomotiva, vagona i demontažu željezničkih pruga? Ministar prometa i veza Latvije požalio se novinarima: "Zanimaju nas takvi tranziti, to je potreba latvijske države ...". Na što je bivši predsjednik Latvije Valdis Zatler cinično primijetio: „Pisma s molitvama neće pomoći, ovo je sada politika Rusije. Jasno je da će kroz Latviju prolaziti sve manje tereta, a možda i ništa”. Latvija u tome ne vidi vlastitu krivnju, Rusija još manje, jer su Balti ti koji prekidaju sve veze s Rusijom. Svijest o posljedicama takve politike doći će kasnije.

Prema stručnjaku iz Instituta zemalja ZND Juriju Barančiku, ostalo je još nekoliko godina da se Baltik izliječi od rusofobije: „Ali oni i dalje žive s iluzijama, nadaju se pomoći Europske unije. Čak je i njihov proračun formiran s 30% europskog novca. Ako to ne dobiju, doći će do kolapsa. Stoga baltičke države nameću temu "ruske vojne prijetnje", nagovještavajući da je oni biti na prvoj crti bojišnice i stoga ih treba podržati."

Odavno više nije tajna da su gospodarske uspjehe "baltičkih tigrova" u početku podržavale eurosubvencije, kao i ranije subvencije iz riznice EU. No, budući da nisu uspjele riješiti vlastite ekonomske probleme, baltičke zemlje pokušavaju nadoknaditi štetu naplatom Rusima za "sovjetsku okupaciju".

Tvrde da ih je SSSR okupirao od 1940. do 1991. godine. I tijekom tih godina je izračunato da Moskva nekako "duguje" Litvi, Latviji i Estoniji impresivne svote. Primjerice, Rusija samo Litvi duguje više od 800 milijardi eura. Istodobno, ukupan bruto domaći proizvod Litve za godinu dana iznosi oko 50 milijardi. Slijedom toga, praktički bi nekoliko godina zaredom cijela ova zemlja napredovala isključivo na račun Rusije.

Estonci su se pokazali mnogo razboritiji, shvativši da se mogu pouzdati samo u ono što će dobiti od Rusije, kako je jednom rekao Vladimir Putin, "iz mrtvih magarećih ušiju". Ipak, Tallinn je izračunao da je šteta od "sovjetske okupacije" iznosila približno 49 milijardi eura. A Latvija želi Rusiji predočiti račun u iznosu od 300 milijardi eura.

U međuvremenu, do se govori o "sovjetskoj okupaciji", vlasti baltičkih država nekako "zaboravljaju" na koristi koje su Litva, Latvija i Estonija imale od članstva u SSSR-u. To su prije svega izdašne subvencije i izgradnja infrastrukture, tvornica i poduzeća. Početkom '90-ih regija je imala moderan proizvodni i energetski sektor, gustu mrežu visokokvalitetnih cesta i dobro opremljene morske luke.

A proglašavajući neovisnost od Rusije, Litva, Latvija i Estonija nisu se odrekle ničega što je stvoreno u razdoblju mrske "okupacije". A i zašto bi? Siromašne agrarne zemlje, gurnute u predgrađe Europe prije rata, iznenada su iskočile iz blata farmi u industrijsko "bogatstvo". Litva je, primjerice, 1990. godine po BDP-u po glavi stanovnika zauzela je 39. mjesto na svijetu.

Inače, Latvija je prva razmišljala o naplati štete od Moskve za "okupaciju", ali je u to vrijeme još postojala Carinska unija. Povjerenstvo Vijeća ministara Latvijske SSR za ekonomsku reformu, Državno statističko povjerenstvo i Latvijska unija znanstvenih radnika objavili su 1990. studiju ekonomista Modrisa Schmuldersa u kojoj se navodi da je minimalni iznos štete pretrpljen od sovjetskog režima bila je 63 milijarde rubalja. Tada su se Litvanci i Estonci pridružili Latvijcima i, kako kažu, regija je počela pisati neku novu povijest.

Sovjetsko doba u Litvi proglašeno je vremenom neprekidnih katastrofa, koje litvanskom narodu nisu donijele ništa dobro.

Već 1991. godine su vlasti ove republike počele postavljati pravne temelje za naknadno potkrepljivanje zahtjeva protiv Moskve. Kao odgovor na takve tvrdnje, tadašnji ruski veleposlanik u Litvi Aleksandar Udalcov rekao je da bi i Moskva od Vilniusa mogla zahtijevati 72 milijarde dolara, danih u republiku u obliku ulaganja.

Morali su razmisliti. No, u studenom 2015. ministri pravosuđa baltičkih zemalja potpisali su memorandum o suradnji, koji predviđa koordinaciju aktivnosti za traženje od Rusije "štete za sovjetsku okupaciju".

Kremlj kaže da Rusija neće ni razgovarati o naknadi za "okupaciju", a ako baš hoće, neka sami dođu u trezore Ruske banke i uzmu zlato i rezerve. Prije nekoliko godina Državna duma Ruske Federacije podsjetila je Balte: „Rusija je svojedobno jednostavno kupila Baltik, plativši za to veliku svotu u zlatu, što znači da su svi zahtjevi Litve, Latvije i Estonije o „naknadi za okupacija“  neodrživi. Estland i Livonija prešle su u Rusiju prema Nystadtskom mirovnom ugovoru iz 1721. godine kao rezultat Sjevernog rata. Štoviše, kao kompenzaciju za Livoniju, Rusija je platila Švedskoj 2 milijuna efima. 1795. vojvoda od Courlanda prodao je Rusiju i Courlandu za 1,4 milijuna talira.

Ruski parlamentarci su više puta izjavili da je „proces pridruživanja republika SSSR-u odgovarao svim normama međunarodnog prava od 1940. a naknadno je sve dobilo službeno međunarodno priznanje”. Ministar vanjskih poslova Ruske Federacije Sergej Lavrov bio je čak prisiljen reći da zahtjeve za naknadu štete iz Rusije podnose "bolesnici s ionako nepopravljivom psihom".

Prije tri desetljeća SSSR je prestao postojati i gotovo sve bivše sovjetske republike žele graditi svoje odnose s Rusijom onako kako je to bilo "pod Sovjetima". Tada su potrebe Latvije, Litve, Estonije bile bezgranične, budući da su na njihovim zapadnim granicama, prije svega, stvorili atraktivan "izlog" Sovjetskog Saveza, rađajući tako među Baltima iluziju njihovog talenta, ekskluzivnosti i učinkovitost.

Za njih je radila cijela Carinska unija, i to uglavnom Rusija. Ali devedesetih nitko nije objasnio "usijeanim" baltičkim momcima da Rusi žive lošije ne zato što rade manje, već zato što od svake tri rublja koje je zarade samo dvije rublje zadrže za sebe, a treću rublju su davali "braći".

Posebno treba napomenuti da su 1990. godine po stanovniku, od 15 sovjetskih republika, samo dvije republike, Rusija i Bjelorusija, zarađivale više i trošile manje, dok su svih ostalih 13 republika zarađivale manje i trošile više. Radi pojašnjenja ovo je popis BDP-a po glavi stanovnika iz 1990. godine za republike Baltičke unije u usporedbi s Rusko Sovjetskom Federativnom Socijalističkom Republikom (RSFSR).

Litva: proizvodnja - 13,0 tisuća američkih dolara, potrošnja - 23,3 tisuće američkih dolara, saldo + 10,3 tisuće američkih dolara. Latvija: proizvodnja - 16,5 tisuća američkih dolara, potrošnja - 26,9 tisuća američkih dolara, saldo + 13,1 tisuća američkih dolara. Estonija: proizvodnja - 15,8 tisuća američkih dolara, potrošnja - 35,8 tisuća USD, saldo + 20,0 tisuća američkih dolara.

RSFSR: proizvodnja - 17,5 tisuća USD, potrošnja - 11,8 tisuća USD, saldo je, kako vidimo, negativan - 5,7 tisuća USD.

Kao što možete vidi, u sadašnjim baltičkim zemljama potrošnja po stanovniku znatno je premašila razinu Rusije. Posljedice ove politike Komunističke partije Sovjetskog Saveza Rusi su do danas razmrsil. Istodobno, baltički znanstvenici pokušavaju razbiti "mit" da je Sovjetski Savez više uložio u Baltik nego što je od njega dobio.

Možete okvirno procijeniti koliko je SSSR uložio u gospodarstvo, zdravstvenu zaštitu i kulturu svojih "zapadnih periferija". Latvija je posebno naslijedila od Sovjetskog Saveza više od 500 velikih industrijskih poduzeća, od kojih je gotovo polovica radila za izvoz. Na primjer, tvornica Dzintars, čiji su se parfemi natjecali s francuskom parfumerijom.

Upravo je u SSSR-u VEF postao svjetski poznati brend, a pogon bi se po modernim cijenama procijenio na 2,5 milijarde dolara i zapošljavao je 20 000 ljudi. Sad ga više nema. Talijani su 1999. postrojenje kupili za smiješnih 1,5 milijuna američkih dolara. Istodobno su tri baltičke zemlje od Washingtona dobile "dobro, vrlo izdašnu" pomoć u iznosu od 200 milijuna američkih dolara.

Također moramo podsjetiti da je od 1940. do 1980. u Litvi i Estoniji moćna energetska i druga industrija stvorena praktički od nule. Sustav državnih litvanskih, estonskih i latvijskih elektrana, hidroelektrana Kaunas i termoelektrane, poduzeća za potrebe vojske, laka industrija, industrija suvremenih instrumenata i brodogradnja, razvijena poljoprivreda i ribarstvo. U Litvi se ukupni obujam industrijske proizvodnje povećao 56 puta, u Estoniji 46 puta.

U sovjetskom Baltiku razina obrazovanja mladih ljudi bila je tradicionalno gotovo najviša u SSSR-u. Tijekom godina "sovjetske okupacije" u Litvi, Latviji i Estoniji izgrađene su ne samo nove bolnice, škole i sveučilišta, istraživačke institucije, uključujući infrastrukturu nacionalnih akademija znanosti, već i muzeji i kazališta, i tvornice i tvornice, kao i tisuće kilometara najboljih cesta u SSSR-u i stotine mostova.

Prema stručnjacima UN-a, do 1990. godine gospodarska snaga SSSR-a dosegla je 14,2% svjetske vrijednosti. Sovjetski Savez bio je ekonomski superiorniji od Japana za gotovo 1,5 puta, Njemačke za pola, a Kine za tri puta. I baltičke su države tada povjerovale da ako se njihov udio izdvoji iz Sovjetskog Saveza, tada će postati moćne zemlje. Narodi baltičkih republika indoktrinirani su mišlju da je bilo hitno potrebno riješiti se "ugnjetavanja Moskve", koju, kako su govorili, upravo oni hrane, a na vratu im sjede i druge savezne republike. I što je najvažnije, drže o svom trošku Ruse, te barbare, lijenčine i pijance.

Ali evo pitanja: ako ste bili tako bogati i moćni, zašto ste, nakon što ste napustili SSSR, postali europski prosjaci, kako o vama govore u Europi? A Rusija, koju ste svojedobno "izdašno hranili", naprotiv, ponovno je stekla status velike svjetske sile koja je s pravom bila vladar SSSR-a.

Ni pandemija nije poljuljala ruski stav. A na Baltiku više nema industrije. Očito je da bez Rusije Balti u suvremenom svijetu malo znače. Ali, kao i ostatak bivših republika SSSR-a, naravno, u različitom stupnju.

Istodobno, pandemija je uzrokovala slabljenje globalne ekonomije. Ekonomska kriza zasigurno će napokon konsolidirati status Baltika kao najsiromašnije regije. A sada će se Balti potruditi da tuže Rusiju za barem dio onoga što su izgubili zbog promjene ruta rusko-bjeloruskog tranzita. Istodobno su im se ambicije ohladile.

Ispostavilo se da ono što desetljeća poruka i pokušaja da se pojasne stvari nisu mogla učiniti, u vrlo kratkom vremenu je učinila ekonomija. Nije li to lekcija za Rusiju? Nema nikakve potrebe za sukobima s najbližim susjedima. Pa čak ni s Ukrajincima, koji su Rusima ipak bratski narod, a to Putin dobro zna.

Najgluplji i najokorjeliji rusofobi će biti poraženi rubljom i dolarom. Ekonomska poluga nije ništa manje učinkovita od ruskih zrakoplovnih snaga protiv terorista u Siriji.

Očito je došlo vrijeme i za razmišljanje o tome kako se obratiti međunarodnim sudovima sa zahtjevima za naknadu štete Rusiji kao pravnoj sljednici SSSR-a za sva ona sredstva koja su, isključivo na njen račun, bila usmjerena na društveno-ekonomski razvoj, poslijeratnu obnovu i daljnju konsolidaciju bivših saveznih republika, prije svega, sadašnjih baltičkih država, a zatim Ukrajine i Gruzije. Zapravo su ta sredstva izvlaštena iz Rusije. Bez njenog dobrovoljnog pristanka. Kao i u situaciji s prijenosom poluotoka Krima u Ukrajinu. Za eksploataciju svog teritorija i za pristup svom stanovništvu Rusija je morala zahtijevati dozvolu Ukrajine i još plaćati Kijevu za to.

Rusija je pretrpjela znatnu štetu zbog istupanja republika iz Carinske unije, uključujući moralnu, kad su, moglo bi se reći, prekinute ekonomske veze s Rusijom, uništavajući njezinu industriju, vezanu za korporativnu proizvodnju. Ali tu postoji stvarna i dokaziva šteta, izračunata u astronomskim iznosima.

Međutim, čini se da su zaključci izvučeni. Zamjenik ministra vanjskih poslova Sergej Rjabkov rekao je neki dan da je vrijeme jednostranih ustupaka koje je Rusija nekada činila davno prošlo. Svijet je previše okrutan i previše ciničan da bismo vjerovali u bajke i Moskva će čvrsto i nepopustljivo braniti vlastite nacionalne interese.

Stav će se iznositi razumno, čvrsto i na vrijeme. Nadajmo se da se rečeno odnosi, između ostalog, i na Baltik. Ako ne, možda sudbina Baltika barem obeshrabri ostalu bivšu "braću".

Krajnje je vrijeme da Rusija zaboravi na "bratske narode". Rusima jedini bratski narodi žive u granicama države koja se zove Ruska Federacija. Neka suvereni susjedi neka sada sami rješavaju svoje suverene probleme.