Opet NATO, Biden i „hrvatski scenarij“ za Donbas (VIDEO)

Ukrajina je ovih dana glavna tema u medijima i bezbroj je članaka o mogućem napadu ukrajinske vojske na Donbas, što bi odgovaralo Americi, jer ako Kijev pobijedi to bi bila pobjeda, a ako se u rat umiješa Rusija, da sačuva civilno stanovništvo, opet je Washington na dobitku, jer će Rusi ispasti „agresori“. Naravno, nitko ne uzima u obzir vojnu moć Armije Novorusije, koju čine dvije oružane formacije, vojske Donjecke i Luganske Narodne Republike, kao ni vrlo izvjesno uključivanje Rusije, ali ne sa svojim redovnim trupama, već  sa slanjem dobrovoljaca i umirovljenim oficira službe GRU, koji se mogu „umiroviti“ baš za tu zadaću. Ni slanje oružja i municije nije problem, jer su Rostov na Donu i ruska Južna vojna oblast na nekoliko desetaka kilometara od Donjecka i Luganska. No, svi vole pisati o ratnim scenarijima ne uzimajući u obzir ove faktore.

Rusija je uvijek kriva za sve, iako Kijev nije ispunio nijednu od odredbi Sporazuma iz Minska, bojeći se gubitka nadzora nad dvije regije koje su prije rata stvarale 35% ukrajinskog bruto domaćeg proizvoda, od čega je dio kojeg danas ne kontrolira Kijev stvarao oko 20%, ne računajući Krim. Ukrajinske vlasti su jednostavno odustale od provedbe bilo kojeg ozbiljnijeg dijela dogovora, a samo pod unutarnjim pritiskom je bivši predsjednik Porošenko pristao na razmjenu zarobljenika.

FOTO - Industrijski bazen Donbasa prije izbijanja sukoba i lokacije ključnih poduzeća

Kako je na poticaj bivše Obamine i Trumpove administracije proces koji se trebao provoditi u okviru Sporazuma iz Minska Kijev u potpunosti blokiran, morala se pronaći alternativa. Plan je rođen, ili barem predočen javnosti, nakon što hrvatski premijer Andrej Plenković u studenom 2016. godina posjetio Kijev, te nakon uzvratne posjete ukrajinskog premijera Volodimira Groismana Zagrebu, od kada se vlasti u Kijevu svim silama bore da se Donbas reintegrira po hrvatskom scenariju, odnosno modelu “Erdutskog sporazuma” na temelju kojeg je pokrenut je proces mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske.

U tom kontekstu Kijev je sustavno inzistirao na raspoređivanju mirovnih snaga Ujedinjenih naroda na cijelom teritoriju  Donjecke i Luganske Narodne Republike, sve do granice s Ruskom Federacijom, razoružanje armija dvije republike i sve što je učinjeno tijekom procesa reintegracije u Hrvatskoj do 1998. Naravno, ovaj prijedlog su odlučno odbili čelnici u Donjecku i Lugansku, ali i Rusija, koja se zalaže za raspoređivanje mirovnih snaga na liniji razgraničenja i punu provedbu Sporazuma iz Minska, jedinog važećeg i obvezujućeg dokumenta koji je odobren u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda.

Iako je navedeno gotovo svakodnevna tema u Ukrajini, ovaj je sukob iz, vjerojatno posebnih razloga, ranije bio izvan fokusa svjetskih medija, no sada se iznova aktualizirao s dolaskom na vlast Bidena.

S druge strane, ruski stručnjak Maksim Jusin pojašnjava zašto je u Donbasu nemoguće provesti „hrvatski scenarij“, usprkos činjenici da su Kijev i Zagreb osnovali međuvladino stručno povjerenstvo koje radi na pokušaju implementacije njegove ukrajinske verzije.

“Ovog će tjedna Hrvatska obilježiti još jednu obljetnicu godišnjicu operacije “Oluja”, kojom je u nekoliko dana nestala samoproglašena “Srpska Krajina”. Posljednje vrijeme Ukrajina sve više govori o povratku kontrole nad Donbasom po “hrvatskom scenariju”, 2018. piše Maksim Jusin, kolumnist Kommersanta, koji je ’90-ih pokrivao rat u Hrvatskoj. On je uvjeren da u Donbasu takav scenarij nije moguć.

Ali za Kijev je to jedina opcija, jer za dugi i iscrpljujući rat nemaju resurse, a s druge strane imaju vojne snage Donjecka i Luganska koje su odlično opremljene za dugu obranu, iz prostog razloga što su iza njih njihove obitelji, očevi, majke, žene, djeca braća i sestre. Jasno je njima dobro kako su s neonacistima u ljeto 2014. u Slavjansku i Kramatorsku prošli Rusi ili ukrajinski „rusofili“, nakon povlačenja narodnih milicija koje su Strelkov i „Motorola“ prebacili u Donjeck.

VIDEO: Manji dio tehnike na vojnoj paradi za Dan pobjede u Donjecku 2017.

“Tijekom mog nedavnog posjeta Kijevu, jedan od sugovornika, zastupnik Vrhovne Rade, još jednom se podsjetio na “hrvatski scenarij”. Prema njegovim riječima, ako se Donbas ne može vratiti mirnim putem, Kijev može primijeniti silu, baš kao hrvatski predsjednik Franjo Tuđman početkom kolovoza 1995. godine. Tada je u Tuđmanu sve uspjelo i rezultat brze ofenzive hrvatske vojske je bio da je glavni dio “Srpske Krajine”, separatističkog entiteta na području Hrvatske, poražen za nekoliko dana.  Njen glavni grad Knin je pao drugog dana ofenziva, a iznad čuvene kninske tvrđave je podignuta hrvatska zastava dugačka 20 metara”, za ruski Kommersant 2018. piše Maksim Jusin.

Ukrajinski političari, posebice predstavnici “domoljubnog tabora”, sve više se zalažu za “hrvatsku varijantu” u rješavanju problema Donbasa.

“Brza, učinkovita, pobjednička – zašto ne ponoviti iskustvo Knina u Donjecku i Lugansku?”, godinama se pitaju ukrajinski političari.

“Međutim, tvrdeći tako, ukrajinski političari zaboravljaju jednu od temeljnih točaka. Uspjeh Franje Tuđmana u kolovozu 1995. se prvenstveno objašnjava činjenicom da glavni zaštitnik samoproglašene RSK, predsjednik Srbije Slobodan Milošević, nije djelovao na strani hrvatskih Srba. Upravo je ta okolnost odlučila sudbinu sukoba”, piše Maksim Jusin, što ja kasnije potvrđeno objavom transkripta sjednice Vrhovnog savjeta obrane Jugoslavije 14. kolovoza 1995. godine, koji je postao javan tijekom suđenja Miloševiću u Haagu.

“Srpska Krajina” je, po zemljopisnom položaju, od granice sa Srbijom bila odvojena s nekoliko stotina kilometara bosanskog teritorija”, podsjeća Jusin.

“Nakon početka hrvatske ofenzive, jugoslavenska vojska , čak i da je Milošević imao takvu želju, fizički se nije mogla brzo prebaciti u Knin. Čak ni “turiste”, “volontere” i vojnu opremu. Bez intervencije Jugoslavije, koja je još uvijek postojala u skraćenom obliku, kao zajednica Srbije i Crne Gore, nije bilo šanse da lokalni Srbi zadrže hrvatsku vojsku”, piše dalje ruski novinar, koji je pratio ovaj sukob ’90-ih.

Jugoistok Ukrajine se bitno razlikuje od ove sheme, što je razumljivo. Donjecka i Luganska Narodna Republika imaju više od 400 kilometara granice s Rusijom. Kremlj je jasno odredio „crvenu liniju“ i svi pokušaji Kijeva da silom zauzme Donjeck i Lugansk će biti osujećeni, kao što se dogodilo u kolovozu 2014.

Naime u srpnju i kolovozu su ukrajinske snage pokušale provesti vojnu akciju po uzoru na „Oluju“, brzim prodorom jakih snaga iz više pravaca. Iako su u prvoj fazi operacije uspjeli prodrijeti duboko u teritorij DNR i LNR, a kod grada Šahtersk čak presjeći komunikaciju između dviju samoproglašenih republika. U tom su trenutku lokalne snage krenule u protunapad, odbile dio ukrajinskih snaga, a ostatak zatvorile u “kotlove”, od kojih je najpoznatiji onaj kod Ilovajska, gdje su ukrajinske jedinice potpuno uništene i od ovog poraza se nikada nisu oporavile. Štoviše, nakon neuspjele “oluje” ukrajinske vojske, koja se u dva do tri tjedna pretvorila i jedva primjetni “povjetarac”, lokalne snage Donbasa su preuzele inicijativu i vremenom udvostručile teritorij koje kojeg drže pod nadzorom.

FOTO: Pokušaj ofenzive u ljeto 2014. koji je završio katastrofom po ukrajinske snage

 

U svjetlu pogoršanja sigurnosne situacije u Donbasu se u Kijevu među dužnosnicima i političarima se uvijek i po tko zna koji put spominje “hrvatski scenarij za povratak „okupiranih teritorija”. Naravno, ne misli se na “Erdutski sporazum” i mirnu reintegraciju, što je moguće provesti i “Sporazumom iz Minska”, nego na brzu i uspješnu vojnu akciju po uzoru na “Oluju” iz 1995.

Ideja o povratku kontrole nad pobunjenim Donbasom po “hrvatskom scenariju” nije nova. Već nekoliko godina je on temelj svih planova za „vojno oslobađanje privremeno okupiranih teritorija“ i o njemu godinama govore ukrajinski političari i stručnjaci iz “domoljubnog” bloka. No, posljednjih nekoliko tjedana, zbog blokade nepriznatih republika i općeg pogoršanja situacije, iznova se otvara pitanje ovog „rješenja“, jer za dugotrajne bitke ukrajinska vojska ionako nema resurse.

Jasno je zašto je ova opcija tako atraktivna za Ukrajince. Ali Zagreb je tada problem odlučio riješiti učinkovito i uz minimalne gubitke. Čini se da je Kijev pao u napast da ponovi scenarij iz 2014. godine, ali bez ikakve stvarne želje da taj napad i pokrene, što se vidi po masovnom dezertiranju mobiliziranih ukrajinskih vojnika.

!995 u Hrvatskoj je bila nešto posve drugo, čak i u smislu morala hrvatskih boraca i rasula u redovima snaga lokalnih Srba koji su iz Beograda dobivali poruke: „Izdržite, mi smo uz vas“ i slične, koje se mogu naći u transkriptima s raznih suđenja u Haagu.

Osim toga, Oluju je zračnim snagama pomogao i NATO, dok u Donbasu Amerikancima, a Evropljanima pogotovo, na pamet ne pada da izvode ofenzivne operacije uz samu rusku granicu protiv ruskog stanovništva.

„Stoga, s obzirom na ogromnu nadmoć Hrvatske vojske u ljudstvu i oružju, ishod sukoba je bio neminovan. No, podsjećam i na jednu činjenicu, kojih mnogi ili ne znaju, ili su je već zaboravili. Srpska Krajina se sastojala od dva dijela, odvojenih jedan od drugog. Drugi dio, takozvane istočne Slavonije, tada nije bio vojno zauzet od strane Hrvatske vojske, iz razloga što istočna Slavonija graniči sa Srbijom, a u slučaju hrvatskog napada je bio moguć sukob s vojskom SR Jugoslavije, koja se mogla uključiti u sukob. Zato predsjednik Tuđman nije htio ići na Vukovar. No, Hrvati su istočnu Slavoniju vratili nakon tri godine, mirno i političkim sredstvima. No, to je druga priča”, piše ruski novinar Maksim Jusin.

“No, želio bih podsjetiti da ukrajinske regije Donjeck i Lugansk imaju stotine kilometara granice s Ruskom Federacijom. A Moskva je, sa svim svojim javnih izjavama na temu Donbasa, jasno rekla gdje je za nju crvena linija. Vraćanje kontrole Kijeva nad Donjeckom i Luganskom vojnim putem je za Kremlj neprihvatljivo. Ako bude takvih pokušaja, ruske vlasti će naći način da se oni spriječe, kao što je već učinjeno u kolovozu 2014. Donjeck neće biti Knin”, nastavlja Jusin.

U stvari, kada je riječ o ozbiljnoj politici, to je dobro poznato, kako na Zapadu tako i u Kijevu. Samo neodgovorni populisti i “kauč domoljubi” vole raspravljati i nagađati o ratu, pretvarajući se da ne vide razliku između situacije u Hrvatskoj u ljeto 1995. godine i one danas u Ukrajini.

Ukrajinski analitičar Vadim Karasev  ipak priznaje očitu činjenicu.

“Najbolja opcija za Ukrajinu je Donbas zauzeti po “hrvatskom scenariju”, ali Kijev za to nema snage”, za ukrajinsku TV112 je rekao Vadim Karasev, politički analitičar i direktor Instituta za globalne strategije, te jedan od vođa stranke Ujedinjeni centar.

“Što se tiče zauzimanja,  jasno je da je to, ako postoje snage, najbolja opcija. No, mi smo to pokušali provesti do 24. kolovoza 2014. i ući u Donjeck i Lugansk. Podsjećam vas da smo onda upali u Ilovajski kotao. Dakle, dok nemamo vojne snage, to je nemoguće”, rekao je Karasev.

“Sjećam se da je Narodna fronta mnogo govorio o “hrvatskom scenariju” 2014. godine, tijekom Ilovajskog kotla, te da je bilo mnogo optimizma. Ljudi uspoređuju Srbiju i Rusiju. Ali, prvo treba razumjeti da Putin nije Milošević i da Rusija nije Srbija. Rusija ima nuklearno oružje. A, ako bude potrebno, napast će nas izravno. Moskva neće dopustiti vojni poraz tih republika”, upozorava ukrajinski analitičar.

“Nema nekog recepta kojeg možemo provesti. Čak i kada govorimo o Pridnjestrovskoj Moldavskoj Republici i scenariju zamrznutog sukoba. Ni to se neće dogoditi, jer Pridnjestrovlje ne graniči s Ruskom Federacijom i Rusija tamo ne može slati vojnu opremu”, zaključio je Karasev.

Što se tiče Rusije, ona uopće ne mora slati redovne snage, jer uvikem može podići na desetine tisuća dobrovoljaca, najviše iz Osetije i Čečenije, ali i iz drugih dijelova Rusije. Na snimci dolje je samo jedan kontingent donskih Kozaka koji je u ljeto 2014. otišao za Donbas, a ima ih oko par stotina.

Ramzana Kadirova i njegove specijalne čečenske snage se Putin nije ni usudio poslati na istok Ukrajine, iako je ovaj izrazio želju da ide, a „srećom“ mu je našao „zanimaciju“ u Siriji, gdje su čečenski borci, kao muslimani i suniti, odigrali ključnu ulogu u održavanju reda i sigurnosti, pa čak i predaje „Rastanske enklave“ između Hame i Homsa Assadovim snagama bez borbe. Lokalni militanti su se htjeli predati, ali amo Čečenima. No kasnije, kada su vidjeli da je SAA regularna vojska i da neće biti nikakvih problema, taj je dio reintegriran bez borbe u Sirijsku Arapsku Republiku.

Ali to ne znači da u slučaju potrebe Čečeni, opet kao dobrovoljci, neće biti „pušteni“ da pomognu narodnim milicijama, odnosno Armiji Novorusije. Ali kako su u Kremlju strahovali da se Kadirov i njegovi borci ne bi zaustavili u Avdejevnki ili na administrativnim granicama Donjecke i Luganske regije, već bi produžili prema Kijevu, isto vrijedi i danas. A onda: „Vae victis“, baš kao što je bilo u "kotlovima" 2014.