Nakon 10 godina laži, Japan će „bezbrižno“ ispustiti sve radioaktivne tvari iz Fukushime u Pacifik

Kako javlja agencija Sputnik, usprkos protivljenjima Kine, Južne Koreje i japanskih ribara zbog opasnosti po cjelokupan živi svijet, Japan se sprema pustiti radioaktivnu vodu iz nuklearne elektrane Fukushima u Pacifik. S ovim činom, havarija na NE Fukushima je postala višestruko gora od Černobila, iako je sovjetska katastrofa ta koja je i dalje sinonim za nuklearne havarije i onečišćenje, a ne „napredna“ i „bogata“ zemlja poput Japana, koji je član kluba trule aristokracije G7 i američki saveznik.

Ukratko, japanska vlada zakazala je sastanak nadležnih ministara za utorak da bi formalno odlučila o planu za ispuštanje vode koja je korištena za hlađenje reaktora oštećenog u zemljotresu, 10 godina od nesreće, objavila je japanska agencija Kyodo.

Ovdje je zanimljivo da su Japanci havariju krili do ljeta 2013. i pune dvije godine nisu obavijestili svijet o curenju radioaktivnih tvari u Pacifik, a onda su iznenada zatražili međunarodnu pomoć.

Voda iz nuklearne elektrane sadrži radioaktivni tricijum, a iz japanske vlade navode da on predstavlja malu opasnost po zdravlje ljudi. Kako tvrde, čak i kada bi čovjek popio čašu vode u kojoj ima tricijuma, sve dok je njegova razina niska, on se ne bi nagomilavao u tijelu, već bi ubrzo bio izbačen iz organizma.

Izgovor otprilike sličan onome kojeg američka vojska ima za osiromašeni uran i da on nije štetan, te da samo dugotrajno izlaganje radioaktivnoj prašini možda može dovest do oboljenja ni smrti, iako je na stotine NATO i vojnika bivše SR Jugoslavije i civila umrlo od osiromašenog urana.

Naravno, japanski ribari, ali i ekološke organizacije i susjedne zemlje Kina i Južna Koreja ne misle tako i protive se ispuštanju vode.

Japanska vlada navodi da više ne može da odlaže odluku, jer u rezervoarima za tu vodu od jeseni iduće godine više neće biti mjesta. Kako dodaju, potrebno je osigurati prostor za čuvanje rastopljenih ostataka nuklearnog goriva, koje će biti izvađeno iz oštećenih reaktora.

Iz operatora elektrane, kompanije  TEPCO, priopćeno je da će biti potrebno oko dvije godine da počne ispuštanje radioaktivne vode.

Japanska vlada planirala je donijeti ovakvu odluku krajem prošle godine, ali ju je odložila zbog daljnje rasprave o mogućem utjecaju na živi svijet u moru i na ribarsku industriju.

Premijer Suga rekao je u prošlu srijedu da će vlada doijneti odluku „u narednim danima“, posle sastanka sa Hiroshijem Kishijem, čelnikom udruženja ribarske industrije, koja se oštro protivi ispuštanju radioaktivne vode u ocean.

I Kina i Južna Koreja pozvali su Tokijo da razmotri odluku o ispuštanju vode.

„Radioaktivni materijal koji je iscurio tokom nuklearnog incidenta u Fukushimi imao je veliki utjecaj na morsko okruženje, sigurnost hrane i ljudsko zdravlje. Japanska vlada trebala bi da otkrije informacije i pažljivo donese odluku uz konzultacije sa susjednim zemljama“, rekao je glasnogovornik kineskog ministarstva vanjskih poslova.

Južnokorejsko ministarstvo vanjskih poslova priopćilo je da je „vlada uvijek isticala da Japan treba da otkrije sve informacije o tome kako postupa s kontaminiranom vodom“, ali je praksa skrivanja havarije i naknadne kontaminacije pokazala da Tokijo to neće učiniti.

Dodali su i da žele „razgovor o tom pitanju s Japanom i drugim zemljama kojih se ona tiče, kao i međunarodnim organizacijama kao što je Međunarodna agencija za atomsku energiju“ (IAEA).

VIDEO: Pacifik gori od radijacije već 10 godina

Kina i Južna Koreja su među 15 zemalja i regije koje još uvijek, punih 10 godina,  imaju zabranu uvoza japanskih poljoprivrednih i ribarskih proizvoda, odnosno od dana katastrofe u nuklearnoj elektrani Fukushima, izazvane zemljotresom i cunamijem.

Japan je u veljači prošle godine predstavio nekoliko mogućih rješenja za radioaktivnu vodu, uključujući i ispuštanje u ocean i njeno isparavanje.

Potom je TEPCO napravio plan da se voda razblaži kako bi dostigla zakonske granice o koncentraciji radioaktivnih materijala, prije puštanja u ovean.

Nuklearna elektrana Fukushima Daichi, čije se jezgro istopilo posle katastrofe u ožujku 2011. godine, i dalje proizvodi velike količine radioaktivne vode, koja se koristila za hlađenje otopljenog goriva. Voda se tretira kako bi se iz nje izvukle štetne materije i skladišti se u rezervoarima kod same elektrane. Međutim, taj tretman ne može da ukloni tricijum, radioaktivni produkt nuklearne reakcije.

Međunarodna agencija za nuklearnu energiju podržala je namjeru japanske vlade da ispusti vodu u ocean, jer je to „međunarodni standard u nuklearnoj industriji“.

VIDEO: Nuklearna elektrana i okolno područje 10 godina poslije

Godinama TEPCO nije uspijevao riješiti problem

Nuklearna elektrana Fukushima je godinama nakon havarije predstavljala i još uvijek predstavlja veliku prijetnju za stanovništvo koje se vraća u obližnja mjesta i gradove, gdje su i dalje izloženi prekomjernom zračenju. U obližnjim gradovima od nuklearne elektrane Fukushima je razina radijacije i dalje i do 100 puta veća od dopuštenih razina.

Sva područja koja su ispitana, uključujući i mjesta gdje je ljudima dozvoljeno da se vrate, imaju istu razinu radijacije kao aktivno nuklearno postrojenje, unatoč godinama dekontaminacije. Izvješće je alarmantno jer se žene, trudnice, djeca i ostali vraćaju u svoje kontaminirane kuće i izloženi su riziku trajnog zračenja ekvivalenta rendgenskom snimanju prsa. Međutim, vlada Japana tvrdi da razine zračenja u navedenim zonama ne predstavljaju rizik za ljudsko zdravlje, pozivajući se na japanske medicinske stručnjake i Znanstveni odbor Ujedinjenih naroda o učincima atomskog zračenja koji podržavaju njihove tvrdnje.

Za čišćenje Fukushime i okolne zone je još uvijek zadužena tvrtka japanska tvrtka TEPCO, koja je tek nakon dvije godine rekla cijelu istinu o havariji i posljedicama koje će se osjećati tisućama godina.

Istraživači su u mikročesticama otkrili i uran iz nuklearnog goriva koji je bio dio ili povezan s mikročesticama bogatim cezijem, emitirane iz nuklearnog reaktora tijekom taljenja jezgre. Čestice su oko 20 puta manje od širine ljudske kose i ljudi ih lako mogu udahnuti. Prvo se mislilo da su oslobođeni samo plinoviti radionuklidi, kao što su cezij i jod. No, sada je jasno da su oslobođene i male, čvrste čestice od kojih neke imaju vrlo dugo vrijeme poluraspada. Uran ima vrijeme poluraspada od milijarde godina. Dobivanje kemijskih podataka o rastaljenom nuklearnom gorivu unutar oštećenih nuklearnih reaktora nije moguće zbog visoke razine zračenja.

Iako se u početku govorilo da je havarija na nuklearki u Fukushimi slična onoj koja se dogodila u Černobilu 1986. godine, ispostavilo se da je japanska vlada podcijenila razinu radijacije i da je emisija radioaktivnih čestica već u samom početku bila 40% veća od one u Ukrajini 1986. godine. Nakon znanstvenih istraživanja i nadzora nad japanskom nuklearnom elektranom u Fukushimi ustanovljeno je da se nije pridavalo dovoljno značaja količini radijacije ili se namjerno obmanjivala javnost.

2013. je čak i The Guardian priznao da je nakon više od dvije godine od nesreće u Fukushimi “radijacija 18 puta veća no što se mislilo”.

2013. Shinzo Abe priznaje razinu katastrofe

Da nešto nije u redu dalo se naslutiti iz apela kojega je međunarodnoj zajednici 6. listopada  2013. uputio japanski premijer Shinzo Abe. Japanski premijer je tada zatražio međunarodnu pomoć kako bi se uspio nositi s krizom Fukushimi, ograničiti štetu i spriječiti curenje radioaktivne vode u Pacifik.

Japanskom premijeru je tada trebalo dva mjeseca da svijetu javno prizna da je nakon havarije 2013. kompanija TEPCO nakon dvije godine prvi put priznala da se u more izlijeva 300 tona radioaktivnog materijala dnevno iz jednog od spremnika u tvornici i iz podruma zgrade u kojoj je smješten reaktor.

U nekim dijelovima tvornice je zračenje smrtonosno i tamo ljudi ne smiju ući. Zbog toga je tvrtka TEPCO 2015. razvila nekoliko posebnih robota za podvodnu potragu salivenih šipki nuklearnog goriva u tri uništena reaktora.

Za izgradnju svakog uređaja je bilo potrebno dvije godine, ali kako se približe reaktoru,  “zračenje uništava njihove kablove i oni se kvare”, požalio se Naohiro Masuda, čelnik nadzora procesa dekontaminacije kompanije TEPCO.

Bez pronalaženja šipki nuklearnog goriva bit će nemoguće izračunati koliko vremena će tvrtka trebati za dovršetak ovog posla, ali on bi mogao potrajati između 30 i 40 godina.

Kompanija Tokyo Electric Power (TEPCO) je priopćila kako je tretiranje vode uklonilo sve radioaktivne elemente osim tricija, kojeg, prema mišljenju stručnjaka, sigurno ima u malim količinama.

Glavna funkcija postrojenja za obradu Fukushime-1 je filtriranje velikih količina tricija u vodi.

Prema izvješću kojeg je objavio TEPCO, voda još sadrži druge elemente, uključujući radioaktivni jod, cezij i stroncij.

Ipak, neki opasni radioaktivni izotopi nisu zahvaćeni posebnim sustavom pročišćavanja vode instaliranim na nuklearnoj elektrani Fukushima-1, prenosi Japan Times.

Generalni direktor kompanije TEPCO, Junichi Matsumoto, naglasio je da ostaju ostaci radioaktivnih elemenata, uglavnom od ranije, kada su se radnici u krizi morali nositi s ogromnim količinama radioaktivnih voda.

“Morali smo prvenstvo preraditi velike količine vode što je brže moguće da se smanji ukupni rizik”, rekao je Matsumoto.

Oko 161 000 tona obrađene vode ima granicu od 10 do 100 puta za puštanje u more, prenosi TEPCO.

I sada što? Laički gledano, oni će ovu kontaminiranu vodu „razrijediti“ do razine „prihvatljive za okoliš“ i pustiti je u ocean?!

Tvrtka je priopćila kako je od kolovoza 2018. ove godine unutar nuklearne elektrane u 680 kontejnera prikupljeno oko 920 000 tona vode koja sadrži tricijum. Ta količina je u međuvremenu povećana, ali nema točnih podataka koliko.

U ožujku 2011. je nuklearna elektrana Fukushima Daiichi bila je pogođena razornim tsunamijem koji je bio posljedica potresa magnitude 9 stupnjeva, koji je usporio rashladni sustav objekta, što je rezultiralo istjecanjem radioaktivnih materijala, eksplozijama i zatvaranjem postrojenja.

Posjetimo, havarija na nuklearnoj elektrani Fukushima Daiichi je bilo mnogo veća od one u Černobilu, gdje je problem bio samo jedan reaktor, a kriza je trajala dva tjedna. U Fukushimi su četiri reaktora za koja se znali da su u kritičnom stanju, ali se dvije i pol godine tajio razmjer katastrofe.

Australija je 2018. tvrdila kako problem curenja radioaktivnog materijala u Fukushimi još nije riješen, a The New York Times piše da su u studenom 2017. četiri inženjera provela mjesec dana obuke za upravljanje malim robotom koji je trebao ući u kontaminirano srce ruševine Fukushime.

Jesu li uspjeli zaustaviti curenje radioaktivnog materijala kasnije se nije spominjalo. Sada TEPCO tvrdi “kako je glavni dio problema riješen”, dok je Japan Times naveo kako neki opasni radioaktivni izotopi nisu zahvaćeni posebnim sustavom pročišćavanja vode instaliranim na nuklearnoj elektrani Fukushima-1.

Prema najnovijim informacijama je situacija u nuklearnoj elektrani Fukushima Daiichi i dalje obavijena velom tajne, a informacije o sanaciji objekta koji je onečistio cijeli Pacifik su i dalje proturječne.

2019. se utvrdilo kako Pacifik odavno “gori” od radijacije, a TEPCO sada tvrdi da će „prljavu vodu“ Fukushime pustiti u ocean

The Guardian je prije nekoliko godina naveo kako je kompanija TEPCO „učinila sve kako bi spriječila zagađivanje podzemnih voda, ali nedavna izvješća govore da su izgubili taj rat“. Štoviše, idejno rješenje je bilo spremanje milijun tona kontaminirane vode u 1000 cisterni na tom mjestu, ali je tvrtka sada upozorila da će joj do kraja 2022. godine nedostajati skladišta. Predloženo rješenje? Nakon što su toliko dugo „nastojali zadržati vodu“, zbog njene kontaminiranosti, TEPCO sada inzistira na tome da je sigurno razrijediti je ispuštanjem u Pacifik.

Iako se nuklearna katastrofa u Fukushimi dogodila 2011. godine, radioaktivni otpad se nastavlja sakupljati, dok podzemna voda teče kroz uništene zgrade reaktora i postaje kontaminirana. To stvara nevjerojatnih 160 tona kontaminirane vode svaki dan. Mi bi se sada trebali upitati kakve će biti posljedice ako se TEPCO odluči izbacivati kontaminiranu vodu izravno u Tihi ocean.

Mainstream laži o Fukushimi

Svjetska javnost se ništa ne treba pitati, jer je kontaminirana voda, uz šutnju vlasnika kompanije i japanske vlade, dvije godine isticala u Pacifik, da bi se premijer Shinzo Abe tek 2013. obratio svjetskoj javnosti i priznao razmjere katastrofe, tražeći međunarodnu pomoć.

Stoga nije jasna namjera ove objave britanskog lista i koji su ciljevi stvaranja histerije zbog nečega što se događa od prvog dana havarije, koja je po broju mrtvim manja od Černobila, ali po razini kontaminacije planete je odavno premašila sovjetski incident.

Pođimo redom. ABC News je 2015. pisao „kako su po prvi put od havarije koja se dogodila na nuklearnom reaktoru u Fukushimi u Japanu u ožujku 2011. godine znanstvenici otkrili manje količine radioaktivnosti u morskoj vodi na zapadnim obalama Sjeverne Amerike“. Vijest su objavili stručnjaci s Oceanografskog instituta Woods Hole.

„Radioaktivnost može biti opasna i nakon što smo ustanovili da je riječ o najvećem radioaktivnom zagađivanju oceana u povijesti i trebali bi pažljivo pratiti što se događa“, rekao je Ken Buesseler, pomorski kemičar s Oceanografskog instituta Woods Hole, dodajući, međutim, da je razina otkrivene radijacije „izuzetno niska“.

Uzorak u američkim vodama je tada prikupljen na lokaciji Ucluelet, British Columbia, Kanada, a sadrži tragove cezija-134 i cezija-137, koji su, navodno, bili „ispod međunarodno utvrđene razine opasne po ljude i život u moru“.

„Ako netko pliva 6 sati dnevno svaki dan u godini u vodi u kojoj se nalazila razina cezija dvostruko veća od uzorka iz Uclueleta, količina zračenja koju će primiti i dalje biti više od tisuću puta manja nego što je zaprimimo prilikom jednog zubnog zračenja“, navodi se u priopćenju koje je objavio inače privatni i „neprofitni“ institut Woods Hole.

Uzorci su tijekom 15 mjeseci u to vrijeme prikupljeni na više od 60 lokacija duž američke i kanadske obale Pacifika, te na Havajima. Radioaktivnost koja dolazi iz Fukushime je otkrivena oko 100 milja od obale sjeverne Kalifornije u studenom 2014. godine, ali, navodno, „ništa nije pronađeno na samim plažama ili obalama“.

Američki tim, koji je radio s japanskim stručnjacima, očekivao je da će u narednim mjesecima pronaći više mjesta s mjerljivom razinom cezija-134, te upozorava da se predviđa širenje radijacije i da se sve više primiče obali, piše ABC News, koji kao da je stidljivo i s izvjesnom dozom opreza pripremao Amerikance i Kanađane na ono na što neovisni mediji upozoravaju još od 2012. godine.

No, kako je riječ o portalima koji uglavnom šire “teorije zavjere”, kao što su na primjer Infowars, koji dijelom spada u tu skupinu, ali i prilično kredibilni Global Research, Democracy Now i slični, onda bi valjda trebali vjerovati onome što kaže ABC News i izvješću „neovisnog“ i „neprofitnog“ privatnog Oceanografskog instituta Woods Hole, kao što trebamo vjerovati The Guardianu.

Kako jedan privatni institut može biti neprofitan, teško je objasniti, ali ako su znanstvena „otkrića“ njegovih stručnjaka već objavili svi masovni mediji, valjda mu moramo vjerovati i mi.

No, ostavimo po strani „znanstvenu ekspertizu“ stručnjaka s američkog instituta i podsjetimo na argumente onih koji godinama uporno ponavljaju kako ćemo zbog načina na koji se upravljalo krizom u nuklearnoj elektrani u Fukushimi, te zbog činjenice da je kompanija TEPCO tek nakon dvije godine rekla cijelu istinu o havariji, posljedice osjećati tisućama godina.

Svi pamte ožujak 2011. kada potres magnitude 9 pogodio područje gdje se nalazi nuklearna elektrana Fukushima Daiichi, nakon čega je uslijedio razoran tsunami visine 16 metara koji je uzrokovao najveću ekološku katastrofu u povijesti čovječanstva. Havarija na nuklearnoj elektrani Fukushima Daiichi uzrokovala je veću štetu po okoliš od eksplozije na nuklearnoj elektrani u Černobilu ili erupcije nafte s morskog dna koja je nastala nakon puknuća i eksplozije naftne platforme British Petrola u Meksičkom zaljevu.

No, mnogi ni danas nisu ili ne žele biti svjesni razmjera japanske katastrofe, a sada se javnost želi uvjeriti kako je TEPCO od prvog dana činio sve da spasi ljude i okoliš od razornih posljedica radijacije.

Nakon drugog potresa 2013. su japanske vlasti izdale priopćenje kako navodno nema opasnosti za najcrnji scenarij, iako je ono što se tada događalo već bilo toliko alarmantno, prije svega zbog činjenice da je u to vrijeme japanska vlada dvije godine prikrivala pravu istinu o posljedicama tragedije u Fukushimi.

TEPCO tek 2013. priznaje da svaki dan  Pacifik istječe stotine tona radioaktivne materije

Da nešto nije u redu dalo se naslutiti iz apela kojega je međunarodnoj zajednici 6. listopada 2013. uputio japanski premijer Shinzo Abe. Japanski premijer je zatražio međunarodnu pomoć, kako bi se uspio nositi s krizom Fukushimi, ograničiti štetu i spriječiti curenje radioaktivne vode u Pacifik.

„Moja zemlja treba vaše znanje i iskustvo“, na međunarodnoj konferenciji znanstvenika koja se u listopadu 2013. godine održala u japanskom gradu Kyotu je poručio Shinzo Abe.

Japanskom premijeru je tada trebalo dva mjeseca da od potvrde najcrnjih slutnji  svijetu prizna da je tog ljeta kompanija TEPCO prvi put priznala kako već dvije godine curi 300 tona radioaktivnog materijala dnevno iz jednog od spremnika u tvornici, te kako iz podruma zgrade u kojoj je smješten reaktor u more curi na stotine tona kontaminirane vode.

Odmah potom kanadski Global Research navodi kako zapadna obala Sjedinjenih Američkih Država doslovno „gori od radijacije“, a cijela Sjeverna Amerika bilježi pojave uzrokovane njenim štetnim utjecajem. Osim toga, zbog svakodnevnog izlijevanja na stotine tona radioaktivne vode iz Fukushime u Pacifik bilježe se brojne promjene na ekosustavu u moru i na kopnu, a najviše na sjevernoameričkom kontinentu.

Uzevši u obzir da su od ožujka 2011. vode Pacifika svakog dana kontaminirane s 300 tona radioaktivnog materijala, te da su otrovne čestice ulazile u hranidbeni lanac, stručnjaci procjenjuju kako će se posljedice katastrofe u Fukushimi osjetiti još najmanje sljedećih 40 godina.

Posljedice na ekosustav i zdravlje ljudi

Prije nekoliko godina je primijećeno je da polarni medvjedi i foke gube dlaku i imaju površinske rane koje su najvjerojatnije posljedica radijacije. Na Aljasci je pregledano 33 medvjeda i svi su imali iste simptome, navodi „US Geological Survey“.

Kod Kalifornije je 2013. zabilježena epidemija morskih lavova. Skoro 50% mladunčadi je pronađeno mrtvo, što se inače ne događa.

„Na južnim obalama Kalifornije je u lipnju 2013. zabilježena smrtnost mladunčadi morskih lavova oko 45%. Najveća zabilježena smrtnost inače ne prelazi jednu trećinu. National Oceanic and Atmospheric Administration je ovo morao zabilježiti kao neobično visok postotak smrtnosti“, izjavila je Sharon Melin, biolog koja radi za National Marine Fisheries Service sa sjedištem u Seattleu.

Za povijesni minimum broja jedinki crvenog lososa u vodama Pacifika u Kanadi i na Aljasci mnogi krive ljudski nemar u Fukushimi, a brojne riblje vrste su odjednom počele krvariti iz škrga, očiju i trbuha.

Već 2012. godine su svi upozoravali kako se ogromna radioaktivna vodena masa površine Kalifornije kreće prema zapadnoj obali Sjeverne Amerike. Međutim, nije poduzeto ništa da se bar upozori stanovništvo i ta je radioaktivna voda jednostavno zapljusnula Sjevernu Ameriku zajedno s turistima, kupačima i stanovnicima.

Tada International Pacific Research Center s Havaja tvrdi „kako je sve prenapuhano i da se radi o lažom alarmu“, dok su s druge strane mediji pisali kako se nakon cunamija japanski brod bez posade dužine 50 metara odjednom stvorio pred Kanadom i to nakon prijeđenih 275 kilometara, što dokazuje tvrdnju da se kontaminirana vodena masa od Japana kreće ka Sjevernoj Americi. Vladin istraživački centar sigurno nema zadaću da širi paniku među turistima na Havajima i među stanovnicima zapadne obale Sjedinjenih Država, ali tvrditi „kako su to izmišljotine blogera“ je ipak previše.

Međutim, čak i eksperti demantiraju istraživački centar s Havaja i tvrde kako će se u sljedećih nekoliko godina radioaktivnost udvostručiti, a Japan Times piše kako je u svim planktonima između Havaja i američke zapadne obale je pronađena visoka razina cezija-137.

U svibnju 2012. od 15 ulovljenih tuna u Kaliforniji svih je 15 bilo kontaminirano radioaktivnim česticama. Vancuver Sun početkom 2012. piše kako je u svim vrstama riba koje dolaze od Japana prema Kanadi zabilježena visoka razina cezija-137, što su nakon istraživanja potvrdili i ostali kanadski mediji.

U rujnu 2013. godine, dakle dvije i pol godine nakon havarije na japanskoj nuklearki, Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) u svom izvješću navodi „moguće posljedice“ po zdravlje ljudi, a brojni medicinski stručnjaci povećanje broja oboljelih od karcinoma izravno povezuju i s konzumiranjem kontaminirane ribe izlovljene na Pacifiku dvije godine poslije havarije.

Istraživanja koja je nakon priznanja japanskog premijera naručila Europska unija su pokazala da je iz Fukushime do trenutka istrage u atmosferu oslobođeno 210 kvadrilijuna bekerela cezija-137, a japanski Meteorological Research Institute je upozorio kako se svakoga dana u Pacifik izlijevalo 30 milijardi bekerela radioaktivnog cezija i 30 milijardi bekerela radioaktivnog stroncija.

Predviđalo se da će tim tempom do 2020. razina cezija-137 u cijelom Pacifiku biti 5 do 10 puta veća od one koja je zabilježena tijekom testiranja nuklearnog oružja koja su vršena prije više desetljeća i da se neće smjeti konzumirati doslovno ništa što tamo bude izlovljeno.

Iako glasi za upitan portal, Infowars piše kako će obala Kalifornije zahvaljujući Fukushimi postati „mrtva zona“. Međutim ovdje je poslao snimatelje na teren i zabilježio sljedeće.

„Obala Kalifornije postaje mrtva zona. Tko je posjetio nedavno, primijetio je da su stijene neprirodno čiste. Nema ni traga od rakova, morskih ježeva, školjki, morskih puževa, niti drugih znakova života, za razliku od prije 10 godina kada je bilo nemoguće ući u vodu bez obuće za plažu. Postoje dani kada se može vidjeti jedva nekoliko galebova duž cijele obale i to u blizini restorana. Ranije su u jatima nadlijetali cijelu obalu. sada je sve neprirodno mirno“, upozorava Infowars.

Stručnjaci tvrde kako će trebati 40 godina da se saniraju posljedice nuklearne havarije u Fukushimi, no kako se sanaciji nije pristupilo odmah i s najvećom ozbiljnošću, nego je svijet više od dvije godine čekao da bi saznao pravu istinu, profesor Charles Perrow sa Sveučilišta u Yaleu tvrdi da ćemo se s posljedicama suočavati još tisućama godina, a možda i zauvijek, samo zbog pogrešnih odluka čelnih ljudi iz kompanije TEPCO i japanske vlade koja je tek kada je vidjela da ne može sama riješiti problem tražila međunarodnu pomoć.

Fatalni propust američke mornarice

Treba reći i da se zbog havarije na nuklearnoj elektrani u Fukushimi u problemima našao i Pentagon. Naime, mornari s američkog nosača zrakoplova „USS Ronald Reagan“, koji su sudjelovali u saniranju štete u Fukushimi, osim što su bili izloženi radijaciji, na američkom ratnom brodu na kojem su bili stacionirani pili su i koristili desaliniziranu radioaktivnu vodu od čega ih je do studenog 2014. dvoje umrlo, a nekoliko ih je oslijepilo. Bivši marinac Steve Simmons je završio nepokretan u invalidskim kolicima, a nekima su se djeca rodila s urođenim manama, prenosi CBS.

Nakon dva smrtna slučaja se ipak netko morao oglasiti, posebice nakon što je Steve Simmons izravno optužio američku vojsku za propuste u akciji saniranja štete u Fukushimi, a dr. Robert Gould je izjavio „kako postoje dokazi da su razine radijacije u prikazivane izvješćima bilo ispod onih stvarnih“.

U čišćenju nuklearne elektrane Fukushima je s američkim marincima bila i poznata američka novinarka Kelli Serio, koja je rekla da nikada neće zaboraviti dan kada joj je kapetan rekao da je njihov sustav filtracije vode bio ugrožen.

„Osjećam da smo pogriješili. Pili smo vodu koja je bila opasna po naše zdravlje. Ljudi ne shvaćaju koliko je to ozbiljan problem. Ljudi koji su se žalili su odbijeni od strane vlade kao da se ništa nije dogodilo. Oni samo žele pravdu“, nakon što su mornari s nosača zrakoplova „USS Ronald Reagan“ i obitelji dvojice umrlih od posljedica radijacije tužili Pentagon je izjavila Kelli Serio.

U stvari, japanska vlada, kompanija TEPCO i Pentagon sve navedeno mogu zaboraviti i vjerovati Kenu Buesseleru, pomorskom kemičaru s privatnog Oceanografskog instituta Woods Hole koji tvrdi da je razina otkrivene radijacije u blizini američkih i kanadskih obala „izuzetno niska“. Jednako tako možemo vjerovati i The Guardianu i čudnom članku o skladištenju „bezopasnih tvari i kontaminirane vode“ koja neće ugroziti Pacifik.

S kojim je ciljem The Guardian uopće objavio ovaj članak, znajući da od 2011. u Pacifik istječe oko 300 tona radioaktivne vode, teško je znati, barem u ovom trenutku. Ali da govorimo o havariji u kojoj je od prvog dana sve sumnjivo i obavijeno velom tajne, to nitko ne može poreći. Tako da, ispustio TEPCO ili ne milijun tona kontaminirane vode u Pacifik, možda zaista ništa neće promijeniti. Tihi ocean je ionako kontaminiran do te mjere da ova količina vjerojatno ne bi činila neku veću razliku. Ostaje samo otvoreno pitanje pravih ciljeva objave ovog članka. Možda se njime cilja lobi koji rješenje globalnog zatopljenja vidi u nuklearnoj energiji? Možda su u igri korporativni interesi ili Japana kao zemlje? To nitko ne može reći, ali je gore navedeno ono što je potvrđeno od 2011. do danas i sada dolazi „spasonosno rješenje“: sve ispustiti u Pacifik.

„Komplimenti“ Japanu i klubu G7. Zaista se nema što drugo reći.