Iran se pomirio s talibanima i tamo nema mjesta Amerikancima i Saudima

Iran i talibani okreću stranicu svoje neuredne povijesti. No, može li afganistanska militantna skupina, koja je nekoć bila natopljena vehabijskom ideologijom, upravljati normalno uz pomoć svojih susjeda? Teheran je oprezno optimističan, kaže bivši ambasador Indije u Moskvi M.K. Bhadrakumar.

Očaravajući predložak regionalne diplomacije pojavio se u petak kada je iransko ministarstvo vanjskih poslova pozvalo talibane da "posvete ozbiljnu pozornost osiguravanju potpune sigurnosti diplomata i diplomatskih lokacija" u gradu Heratu u zapadnom Afganistanu, koji se predao pobunjenicima.

Ovo označava ključan trenutak u iransko -talibanskom diskursu. 8. kolovoza obilježena je 23. godišnjica napada na iranski konzulat u Mazar-e-Sharifu nakon što su talibani upali u grad. U haosu koji je uslijedio odvedeno je 11 iranskih diplomata i predstavnik iranske novinske agencije (IRNA), koji nikada nisu pronađeni. Iran je okupio trupe na granici i zaprijetio osvetom.

Uoči obljetnice ovog tjedna, iransko ministarstvo vanjskih poslova izdalo je priopćenje u kojem se podsjeća na tu tragediju kao na "jedan od najcrnjih  dana" iranske diplomatske povijesti. No, ta izjava nije talibane krivila za ono što se dogodilo 1998.

Umjesto toga, u priopćenju se naglašavaju međusobne veze između dviju zemalja, koje "dvjema stranama ne ostavljaju bolji izbor od zauzimanja konstruktivnih pristupa s osvrtom na osiguravanje interesa obje zemlje".

U izjavi je naznačeno da Iran nema osvetnički mentalitet, iako Teheran „odaje počast sjećanju na mučenike ovog incidenta i, još jednom, oštro osuđuje izvršeni teroristički čin i također se obvezuje da će nastaviti rješavati to pitanje kao očit zahtjev iranske vlade i nacije dok skriveni aspekti incidenta ne izađu na vidjelo”. Izjava je pogled u budućnost i izrazila je podršku "svakom rješenju koje pomaže u okončanju afganistanskog sukoba".

Jednostavno rečeno, Teheran ne optužuje talibane danas za ono što se dogodilo u Mazar-e-Sharifu prije 23 godine. Danas očekuje da će talibani osigurati sigurnost njihovog konzulata u Heratu.

Slučajnost ili ne, 9. kolovoza iranska poluzvanična novinska agencija Tasnim izvijestila je da su talibani u Afganistanu ubili glavnog čelnika protuiranske terorističke organizacije poznate pod imenom Jaish al-Adl, poznatog pod imenom Amir Naroui.

Detalji su škrti, ali očito je da je Amir Naroui otišao u susret talibanima zbog nekih operativaca Jaish al-Adla koji su bili u pritvoru.

Jaish al-Adl se otvoreno se zalaže za neovisnost Sistana i pokrajine Baluchistan na jugoistoku Irana i odgovoran je za nekoliko napada na civile i vojno osoblje, uključujući osoblje elitne Garde čuvara islamske revolucije.

To je izdanak Jundullaha, također sa sjedištem u Afganistanu, koje Iran smatra američko-saudijskim opunomoćenicima.

Knjiga „Spies Against Armageddon“ iz 2012. u koautorstvu Yossija Melmana i Dana Raviva, dvojice izraelskih i američkih novinara, detaljno opisuje kako je izraelska obavještajna agencija Mossad, umjesto ugovaranja plaćenika s unajmljenim oružjem, uživala prilično sigurno pri ulasku i izlasku iz Irana, te stalno održavane sigurne kuće u Iranu, dok su izraelski operativci putovali koristeći putovnice drugih zemalja koristeći upravo Jundullah.

Dovoljno je reći da je odrubljivanje glave vođi Jaish al-Adla od strane talibana važan signal za Teheran da će biti osjetljiv na iranske sigurnosne probleme i da neće dopustiti terorističkim skupinama koje imaju veze s iranskim protivnicima da djeluju izvan afganistanskog tla. Naravno, ne znamo je li eliminacija Amira Narouija bila koordinirana operacija i Revolucionarnom gardom Irana.

Zanimljivo je da je istoga dana kada je prijavljeno ubojstvo Amira Narouija, glasnogovornik iranskog ministarstva vanjskih poslova Saeed Khatibzadeh rekao na tiskovnoj konferenciji u Teheranu: "Bilo je povremenih pomaka na našim granicama, ali granice su u tom razdoblju bile mirne s naporima graničara i hrabrih snaga vojske. Pokušali smo poslati poruku talibanima da granice Irana moraju ostati mirne. ”

Na pitanje o legitimnosti talibana, Khatibzadeh je dodao: „Talibani su dio budućnosti Afganistana. Rekli smo da smo predani olakšavanju ovih pregovora i da se svačiji glas mora čuti. "

'Demarš' ministarstva vanjskih poslova s ​​talibanima u pogledu iranskih diplomata u Heratu izaziva povjerenje koje u posljednje vrijeme stalno sazrijeva u iransko -talibanskim diskursima. Jasno je da se Teheran ne slaže s apokaliptičnim predviđanjima o građanskom ratu u Afganistanu. Teheran procjenjuje da može poslovati s talibanima.

U tom pogledu Iran je u dobrom društvu s Rusijom, Uzbekistanom, Kinom i Pakistanom. Iran i Kina imaju dodatnu polugu tako što su nastavili odnose i s afganistanskom vladom i s talibanima.

Iran je imao turbulentan odnos s talibanima kada se prvi put pojavio devedesetih godina prošlog stoljeća kao zarazno antišiitska i antiiranska skupina s vehabijskim sklonostima financirana od Saudijske Arabije i UAE, a imala je i podršku podršku američkih naftnih kompanija. I talibani su bili dobro svjesni da je Iran preuzeo vodeću ulogu u regiji i kao „neprijatelj“ za konsolidaciju NATO pakta krajem '90-ih.

Stoga su i Teheran i talibani posljednjih godina ulagali trajne napore kako bi riješili taj zaostatak i postigli međusobno razumijevanje.

Iran je igrao oštroumno igrao, a slučajne su okolnosti svakako pomogle. Tako su talibani izašli iz saudijske sjene i otvoreno počeli prkositi Rijadu. Jednako tako, talibani su se držali svog zahtjeva da se sve strane snage moraju povući iz Afganistana. Najbolji američki planovi o zadržavanju otvorene vojne prisutnosti u Afganistanu krenuli su naopako. Ukratko, SAD i Saudijska Arabija izgubile su kapacitet da koriste Afganistan kao odskočnu dasku za slabljenje i destabilizaciju Irana.

S druge strane, talibani imaju potrebu za dobrom voljom Irana, a Iran je u mogućnosti pružiti pomoć u obnovi Afganistana. Posredno, Iran također ima koristi od očekivanog produbljivanja kineskog utjecaja u Afganistanu u narednom razdoblju, koje je dogovoreno u nedavnom posjetu Političkog ureda talibana Pekingu.

Ono što je najvažnije, Iran više nema sukobljenih interesa s Pakistanom. Svaktko slijedi vlastite interese i oni više nisu suparnici koji se natječu za projiciranje moći u Afganistan. Obje zemlje su svjesne da u usporedbi s devedesetima imaju posla s talibanima koji su postali punoljetni i imaju više iskustva u rješavanju različitih odnosa.

Ovdje se nije razradila ruska i kineska strategija za Afganistan, samo ono što je učinio i najavio da će činiti Iran, a Rusi kroz ODBK i SCO, gdje su i Kinezi, koji su obećali novac za obnovu Afganistana, ali talibani moraju iskorijeniti ISIL, još više ulijevaju povjerenje da Afganistan neće postati „teroristički poligon“ kojim će upravljati Washington i Rijad, kako vole naglašavati zapadni analitičari.