Nova Željezna zavjesa je podijelila BiH - Koji su korijeni ovog raskola?

„U Bosni i Hercegovini vodi se skriveni svjetski rat, budući da su sve svjetske snage izravno ili neizravno uključene, a sve bitne kontradikcije ovoga i početka trećeg tisućljeća razbijene su u Bosni i Hercegovini“, rekao krajem '90-ih bivši glavni tajnik Ujedinjenih naroda Kofi Annan.

I onda dolazimo na aktualnu situaciju koju je zakuhao bivši visoki predstavnik takozvane „međunarodne zajednice“ Valentin Inzko, nekoliko sati nakon odbijanja prijedloga Rusije i Kine u Vijeću sigurnosti da se zatvori „Ured visokog predstavnika“. Prijedlog su vetom odbili SAD, Velika Britanija i Francuska.

Ako netko misli da je njegov oktroirani zakon o kaznenoj odgovornosti za „negiranje genocida u Srebrenici“ donio veće razumijevanje i mir u susjednoj zemlji, taj ima ozbiljnih problema s tumačenjem političkih procesa u regiji i geopolitičkih procesa općenito. Republika Srpska na jednoj strani, podržana od Srbije Rusije i Kine i Hrvata u Federaciji BiH, a na drugoj strani Bošnjaci i nejasan stav službenog Zagreba su situaciju doveli do usijanja, po mnogima do puta u sukob, politički, za sada, ali kojeg se neće moći kontrolirati.

I gledajući strane medije u oko mi je upalo upozorenje početkom lipnja koje bi mogli objasniti i Inzkov potez i sve što se trenutno događa u BiH i regiji.

Prije Inzkove odluke se na Balkanu pomaknula linija razdvajanja Hladnog rata između Sjedinjenih Država i Kine, a Rusija u svemu ovom, posebno s obzirom na dobre veze s Beogradom i Banja Lukom, staje na stranu Pekinga. I potom imamo nacrt rezolucije koju odbija NATO, odnosno zapadne sile u Vijeću sigurnosti i novi zakon koji je odredio granice nove željezne zavjese između Zapada i Istoka.

Kad je politička Europa okrenula leđa Pekingu nakon krize 2008. godine, odbivši prihvatiti kineski izazov za de-dolarizaciju međunarodnih tržišta, zasigurno nije zamišljala da će se suočiti s krizom druge razine u kojima su suvereni dugovi dotaknuli vrtoglave visine. Zbog loše probavljenog odbijanja Bruxellesa u vrijeme posljednje velike krize Peking je bio prisiljen usmjeriti svoju trgovinu u inozemstvo, posredno pomažući Washingtonu da izađe iz regresije i krene putem ekspanzije. U kratkom je vremenu američki rast dosegao 4%, bilježeći značajno povećanje u pogledu zaposlenosti. Europa je, s druge strane, krenula u dugo i mukotrpno krizno razdoblje koje je pogoršalo ekonomske razlike među zemljama članicama.

U usporedbi s prije petnaest godina, kada su se velike azijske sile takmičile i kupovini eura za prodaju dolara, danas se Europa čini sve samo ne monolitnom. Unutarnji raskoli, diktirani ekonomskim mjerama koje su oslabile mediteranske zemlje na štetu sjevernih zemalja dovele su stare azijske susjede do ponovnog pojavljivanja na Starom kontinentu, gdje su Kinezi sondirali teren kako bi razumjeli dubinu raskola. Konkretno, Kina je nakon eksperimentiranja s praksom „meke sile“ u Australiji i mnogim afričkim državama odlučila ustrajnije ulagati u kvadrant Zapadnog Balkana, što mnogi smatraju vanjskim dvorištem Europske unije.

Čini se da je sudbina zemalja bivše Jugoslavije uvijek bila blisko povezana sa sudbinom srednje Europe, vraćajući se ciklički i pokrivajući manje ili više glavne uloge za budućnost cijelog kontinenta.

Danas se na Balkanu igra nova igra između kineskog i europskog ekspanzionizma. Razlozi unutar Europske unije, međutim, stvorili su mrežu posebnih interesnih skupina i blokova zemalja koje se često sudaraju i preklapaju, ovisno o slučaju. S pandemijom koju je izazvao Covid-19, mnogi od tih interesa postali su vidljiviji, prisiljavajući strane da više ili manje izravno interveniraju. U posljednjih nekoliko dana svibnja najmanje 3 ključna događaja utjecala su na geopolitiku Balkana, a to će nam pomoći da bolje razumijemo Inzka i njegovu „ostavštinu“ i kaos u kojem se nalazimo.

Rusija, koja nema novca za velika ulaganja u regiju, prema Ruskom vijeću za međunarodne poslove, svojim će utjecajem i vojno-tehnološkom suradnjom sa Srbijom, stajati iza Kine.

Od tri važna koraka krajem svibnja, prvi je izvještaj američkog think-tanka Freedom House, koji je nedavno degradirao Srbiju i Crnu Goru iz "demokracija" u "hibridne režime". Prema mišljenju najstarije američke organizacije „za potporu i obranu demokracije u svijetu“, Srbija je u posljednjih pet godina izgubila mnoge bodove u rangiranju, čime je stigla Crnu Goru, koja je već bila klasificirana u kao „nedemokratska država“. Konkretno, navodi u Beogradu vrte se oko transparentnosti nekih zakonodavnih procedura.

Zapravo, kako izvješće Freedom Housea

pokazuje: „U Srbiji opozicija ne vjeruje da može učinkovito provesti političke promjene jer je vladajuća stranka radila na tome da joj uskrati priliku za to, te sumnja da će ikada dobiti vlast putem izbora. Stoga je odlučila bojkotirati Parlament na izborima 2020. Vučićeva stranka zloupotrebljava većinu u Skupštini, miješajući stranačke aktivnosti s državnim, vršeći pritisak na birače i koristeći društvene mjere za postizanje konsenzusa.“

Ovo je razlog zbog kojeg Washington mora „dovesti Srbiju u red“. A koja je to opozicija, to nije vrijedno spomena.

Međutim, sumnju ne izaziva toliko konkretna rezolucija, već više samo vrijeme donošenja ove deklaracije, a onda ćete lakše razumjeti Inzka i aktualna događanja.

Zapravo, posljednjih mjeseci zdravstvene krize, pekinška i beogradska vlada su se još upornije zbližavale. Ulaganja azijskog giganta u glavni grad bivše Jugoslavije dugogodišnja su. Izdvajanje oko 10 milijardi za kinesku akviziciju napuštene tvornice Smederevo, kasnije pretvorenu u glavno središte domaćeg gospodarstva, kao i vodeće u području izvoza, te financiranje modernizacije željezničke pruge Budimpešta-Beograd, čiji je trošak iznosio otprilike 1,7 milijardi eura je 85% osigurala Exim Bank of China. To svjedoči o tome kako se kineski ekonomski ekspanzionistički interes kreće uz Europsku uniju, a Bruxelles, prije svega Berlin, to ne mogu mirno promatrati.

Također, u vrijeme potrebe, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić otišao je izravno u Peking zatražiti pomoć i sigurnosne uređaje za suočavanje s pandemijskom krizom.

Traženi iznos su Kinezi uplatili odmah, uz povoljne troškove i količinski u većoj mjeri. Imajući to u vidu, nedavne Vučićeve izjave, prema kojima je „jedina zemlja koja nam može pomoći Kina”, imaju svu aromu protuzapadnog narativa  kroz kojeg Srbija dugo traži očekivano iskupljenje.

Iako bi u Americi ovaj trend mogao natjerati neke u Washingtonu da dignu nos, u Europi su takve izjave zvučale kao pravo zvono za uzbunu. Čini se da je i nedavni summit u Zagrebu između EU i Zapadnog Balkana bio jednako nevjerojatan. Na kraju sastanka je isplaćen paket od približno 3,3 milijarde eura kojim će se financirati zdravstveni sektor regije. Još 750 milijuna eura otići će u mikrofinanciranje, dok će 1,7 milijardi otići na pokrivanje investicijskog sektora. Ali sve to je za ono što nudi i daje Kina blago rečeno jadno.

Ali u isto vrijeme Europa odlazi bez ikakvog gospodarskog planiranja ili programiranja za budućnost i bez ikakvog novog kohezivnog pritiska između različitih etničkih skupina prisutnih na tom području.

Ono na što se odlučio Berlin je sirovi pritisak kroz Ured visokog predstavnika u BiH i sada bi taj posao trebao nastaviti u Republici Srpskoj i od Rusije i Kine nepriznati „visoki predstavnik“ Christian Schmidt, političar iz Njemačke koji je naslijedio Austrijanca Inzka.

„Ulaganja su od temeljne važnosti za poticanje dugoročnog oporavka regije i za podršku reformama potrebnim za daljnji napredak na europskom putu i uklanjanje nejednakosti. Zapadni Balkan trebao bi se razviti u funkcionalna tržišna gospodarstva sposobna za potpuno povezivanje s jedinstvenim tržištem EU. Otvaranje radnih mjesta i poslovnih mogućnosti, poboljšanje investicijske klime i promicanje vladavine prava..., itd, itd, itd…“,  su dio završnog izvješća summita EU – Zapadni Balkan.

Teorija je, međutim, jako udaljena od prakse. Zamislite stvarnosti poput Bosne i Hercegovine ili Kosmeta, gdje su željezničke mreže još uvijek uglavnom neupotrebljive, a pod zemljom ima više od milijun neeksplodiranih mina. Vrsta stranih ulaganja koju spominje Europska unija postaje neizvodljiva bez prvih značajnih bespovratnih kredita, koji bi trebali modernizirati najosnovnije infrastrukture.

S druge strane, početkom ove godine i sama je Europska unija našla objašnjenja kako bi opravdala svoju površnu predanost Balkanu.

Prema izvješću „The power of perspective: Why EU membership still matters in the Western Balkans“, znatan dio krivice pripisuje se balkanskim državama koje su se protivile politici EU.

Dio razloga, piše Europsko vijeće za vanjske odnose, zašto se EU nije uspjela nositi s dugotrajnim institucionalnim zastojem u Bosni i Hercegovini je i slab interes bosanskohercegovačkih političkih elita za ulazak u EU. Zbog toga su rijetko bili spremni ispuniti zahtjeve EU.

I u ovom beskrajnom nizu dualizama, balkanske zemlje su sve više cijenile ulogu Kine. Ne stavljajući naglasak na unutarnju društvenu politiku ili na poštivanje etničkih manjina i ljudska prava, Peking je u 10 godina samo u Srbiji stavio na stol više od 10 milijardi, kupio je 67% luke Pirej i potpuno restrukturirao autocestu Salzburg-Solun. Logično, kineska ravnodušnost prema društvenoj sferi je po izjavama iz Berlina i Bruxellesa značila „da je novac od ulaganja završio u rukama nekolicine, ostavljajući Balkan u mukama zbog teške korupcije, zabrinjavajuće nezaposlenosti i povratka izrazito nacionalističkih stranaka“. Čak i ako bi se ovo dijelom moglo prihvatiti, potpuno se zanemaruje ono što se tim novcem izgradilo.

Treći događaj koji se pomno analizira tiče se Italije. Kao što je sada svima poznato, odmah nakon početne europskog ekonomskog pada uslijed koronavirusa, Kina je, uz Rusiju, jedna od prvih nacija koja je pritekla u pomoć Italiji. Tijekom razdoblja pandemije, Kina i Italija, ali i Španjolska i Grčka, intenzivirali su diplomatske odnose, koristeći zdravstvenu razmjenu kao moguću generalnu probu za buduće gospodarske razmjene. Nedavno ulaganje državne tvrtke Faw u područje izgradnje i proizvodnje električnih i automobila i dijelova donijelo je oko milijardu eura u blagajnu regije Emilia-Romagna, povećavajući prisutnost kineske industrije u Italiji. Za razliku od onoga što je učinjeno u drugim državama, Kina će omogućiti Italiji da izravno uživa u povećanju zaposlenosti, ali je Zapad kroz mrežu nevladinih udruga i dalje zadržao jak “soft power“.

U osnovi, čini se da je eskalirao novi kineski financijski rat usmjeren na svrgavanje dolara, a objavljen je krajem 2013. i u praksi se počeo provoditi, u suradnji s Moskvom, 2014. godine s uvođenjem sankcija Ruskoj Federaciji.

Kroz sve veći broj ulaganja u Zapadni Balkan, Peking se nada da će brzo ući u srce europske trgovine. U isto vrijeme, međutim, nastoji iskoristiti unutarnji raskol u EU kako bi zemlje Sredozemlja kružile oko nje. Iz logističkih razloga, zemlje poput Italije i Španjolske imale bi značajnu korist ako bi dio europske trgovine dolazio iz balkanskog bloka, budući da bi prvi mogli doći do vaneuropskih proizvoda.

Čini se da je Bruxelles sve to shvatio i stoga je hitno odlučio djelovati financirajući približno regiju sa 6 milijardi na zagrebačkom summitu.

S druge strane, demokrate u Americi ne vide problem u tome, samo ako se mogu minirati napori Azijskog diva.

Ali kako najbolje osujetiti ulaganja, ako sam u tom trenutku nemaš dovoljno novca da pariraš konkurenciji? Što su učinili SAD i evropski NATO vazali Ukrajini krajem 2013. i početkom 2014. kada je Rusija odlučila financirati Kijev s 15 milijardi dolara, obnoviti plinski transportni sustav i još puno toga? Pokrenuli su prevrat i zemlju gurnuli u kaos i rat, zbog čega je Ukrajina danas potonula u bijedu i apatiju.

Pa tako bi najgore posljedice moglo platiti stanovništvo Balkana. Financiranje EU i azijskih sila usmjereno je na posebne projekte koji često prolaze kroz velika nacionalna urbana središta. Čini se da u bliskoj budućnosti regije nije definiran nikakav plan za prekvalifikaciju kulture, škole, zdravstva, zapošljavanja i infrastrukture, a to će, uz potez Valentina Inzka, dati prijeko potrebno gorivo nikad uspavanih nacionalističkih duhova, uvlačeći Balkan u nove bratoubilačke sukobe.

Kao što se dogodilo 1914. godine, različiti udaljeni i suprotni financijski interesi preklapaju se pred vratima Europe, baš na Balkanu. I u toj situaciji, jer se nemaju čime suprotstaviti kineskim ulaganjima, koje će „braniti“ Rusi, Berlin, prije svega, ali nikako bez blagoslova Amerike i NATO pakta, bace u arenu neprovedivi „Zakon i negiranju genocida i ratnih zločina“. Naravno, nitko nije ni očekivao da se taj „zakon“ uopće i provede, već da izazove efekt koji će čak i Kinu prisiliti da dobro razmisli hoće li ulagati novac u regiju. Na primjer, u Libiji su doslovno protjerani s padom Moamera Gadafija, pa znaju da je i takav scenarij moguć.

Za sada nema naznaka da će Peking i Rusija popustiti i povući se pred ovim izazovom, što potvrđuje i stav Beograda, koji je jučer dao podršku Banja Luci u ovom sporu. Stoga se očekuje sljedeći krug zaoštravanja odnosa na granici Željezne zavjese, koja je nesretno upravo presjekla Balkan.

U svjetlu svega ovoga, padaju mi ​​na pamet riječi Kofija Annana koji je o ratovima krajem prošlog stoljeća rekao:

„U Bosni i Hercegovini vodi se skriveni svjetski rat, budući da su sve svjetske snage izravno ili neizravno uključene, a sve bitne kontradikcije ovoga i početka trećeg tisućljeća razbijene su u Bosni i Hercegovini.“

A mi ovdje? Mislim da je izbor težak, ali vrlo jednostavan. Pri tome ne mislim na političke elite koje će, službeno, pokušati sjediti na dvije ili čak tri stolice, već na obične ljude. Koga podržati? Multipolarni svijet Rusije i Kine ili NATO. Izbor podrške multipolarnom svijetu svugdje, samo ne na Balkanu, gdje će se klicati „Živio NATO“, blago rečeno je licemjeran.