ISLAM, PATRIJARHAT I OPRESIJA NAD ŽENAMA - Istina ili mit?

Žensko pitanje u „manje razvijenim“ zemljama, poput onih na Bliskom istoku, oduvijek je bilo sinonimom za opresiju nad ženama, maltene otkad je svijeta i vijeka. Zapadni mediji i feministički pokreti gotovo u pravilu promatraju društva u teškoćama i nikada ne vide ljude koji pate, već samo „diskriminirane žene“, a aktualna histerija oko Afganistana, gdje još ne znamo što će biti, jer „ovi talibani“ nisu oni iz '90-ih, postaje degutantna.

Propaganda odlučno ilustrira žene kao ropkinje, a muškarce kao okrutne robovlasnike. Do sada se na takve optužbe uglavnom odgovaralo ili objašnjavalo tradicijom i objašnjenjima religijske strukture društva po islamu ili islamskoj filozofiji života. To uvijek stvori konfuziju i probleme. Istok i Zapad nisu isto. Ne gaje iste tradicijske vrijednosti. Različite su to kulture i ne uvijek u negativnom smislu. Naročito to negativno, vrlo često i ne preteže na stranu Istoka, ali to zapadni mediji i „borci za ljudska prava“ uvijek nekako uspiju previdjeti. Uzmimo za primjer Iran koji među zemljama Bliskog istoka ima najmanje religioznih stanovnika. Kakav je položaj žena u Iranu i kako žive žene koje odluče živjeti ili ne živjeti u skladu s islamskim zakonima?

Odbacivanje života po duboko ukorijenjenim normama vodi do sve manje i manje obveza, pa se dešava da često oni koji ih odbace postanu protivnici iste i kao da jedva čekaju baciti se kamenom na tu kulturu, pa čak i kada je to posve neopravdano.

Upravo stoga, za mnoge taj neprijateljski pohod na tradicionalna ograničenja dolazi u paketu s feminizmom. Feminizam počesto, naročito na Zapadu i u posljednjih nekoliko desetljeća tone u ekstrem, kao i mnogi drugi aktivistički pokreti, ograničeni na isključivo jedno određeno područje aktivnosti.

Ovdje se moram osvrnuti na feministički pokret u cjelini koji kada ogrezne isključivo u osudu patrijarhata, kao jedinog izvora ugnjetavanja žena, zapravo čini ogromnu pogrešku. Previđa se da se dokidanjem nezdravih društvenih odnosa, kako političkih, tako i ekonomskih, puno bolje rješava i „žensko pitanje“, usporedo sa svim drugima.

Da izvornim ljudskim pravima, dostojanstvenom i kvalitetnom životu svih, pojedinaca i društva u cjelini, bez obzira na spol. Ali je nemoguće je mijenjanjem tek jednog segmenta u kompleksnom sustavu, doći do stvarnog kvalitativnog pomaka. Društveni odnosi se popravljaju isključivo korjenitim promjenama koje zadiru u sva polja, sve razine društvenih odnosa.

Vratimo se sada Iranu, jer Afganistan još nema zakone, već najave, a Saudijska Arabija je međunarodno priznati ISIL, pa je Islamska Republika najbolji primjer. Jesu li tamo zaista sva ograničenja na štetu žena?

Zapadni mediji već godinama trljaju ruke kada dođu u priliku servirati čitateljstvu priču o ženama s Istoka kao robinjama i mučenicama. Iako postoje problemi koje treba rješavati i koje nitko ne osporava, dopustimo da postoje i druge grupacije čiji problemi također nisu zanemarivi.

Paradoksalno je kako je upravo patrijarhat pomogao ženama i poboljšao im kvalitetu života, pa žene danas u Iranu, na primjer, žive znatno dulje nego muškarci i u mnogim pravima prednjače. Lokalni mediji u Iranu djeluju po smjernicama sa Zapada, jer su u mnoge prodrli u vlasničku strukturu, tako da s lokalnim feminističkim pokretom stvaraju snažan pritisak na politiku.

Usporedimo konkretna prava iranskih muškaraca i žena.

- Jedan od oblika diskriminacije koji žene evidentno trpe je npr., u slučaju nasljedstva. Ukoliko pokojnik za sobom ne ostavi oporuku i obitelj se drukčije ne dogovori, muški nasljednik dobiva dvostruko veći dio nasljedstva od ženskog.

- Udana žena ne može ostvariti pravo na putovnicu bez potpisa supruga.

- Žene u javnosti moraju nositi veo, rosuari-hidžab, što je sada pravilo u Afganistanu, no to u Iranu ne izgleda kako nam prikazuju naši mediji. Pogledajte dolje kako se pokrivaju urbane Iranke.

- Potpuno besplatnu zdravstvenu skrb imaju samo žene.

- Ukoliko neudana žena donese odluku da ne želi raditi, svejedno će biti zdravstveno osigurana preko roditelja i kada oni umru, dakle doživotno.

- Muškarci imaju besplatnu zdravstvenu skrb samo do 21. godine života.

- Žena zadržava pravo na zdravstvenu skrb i nakon muževe smrti, opet doživotno.

- Muškarac ne ostvaruje to pravo.

- Ukoliko zaposlena žena odluči napustiti posao, opet zadržava doživotno pravo na besplatnu zdravstvenu skrb.

-Mirovine za žene: Ako muškarac umre, supruga odmah ima pravo na njegovu mirovinu bez obzira na životnu dob, pa i u slučaju da je zaposlena. Primat će i plaću i muževu mirovinu.

- Takav zakon za muškarce ne postoji.

- Potpora za rastavljene žene: Ako se žena odluči na razvod, pored alimentacije koju prima od bivšeg supruga (mehrieh), o njoj ponovo mora brinuti otac ili, ako je on umro, država joj osigurava mirovinu po ocu, također doživotno.

- Muškarci nemaju to pravo.

- Ako žena umre prije muža, on ne ostvaruje pravo na nikakvu kompenzaciju, ali zato ženini bliski rođaci, sestra ili roditelji dobivaju lavovski dio svote koju je do tada on uplaćivao za njeno osiguranje.

- Siromašniji dijelovi stanovništva. Svaka žena o kojoj nema tko brinuti i nije zaposlena, dobivati će mjesečnu plaću od udruge Kommiteye Imdad koja pored žena isplaćuje potpore isključivo muškarcima s teškim invaliditetom ili starcima.

- Nasljedstvo: Nakon rastave od muža, bivša žena nasljeđuje njegovu imovinu ako on umre do godinu dana nakon razvoda.

No, nije u Iranu baš sve tako divno. Oko 1,5 milijuna djece u dobi od 5 do 15 godina radi, a 92% od te brojke su dječaci. Od djece koja žive na ulici 95% su dječaci.

Skoro dva milijuna djece radi i nitko iz zapadnih medija to nije primijetio? No, naići ćete na bombastične naslove u novinama koji vrište kako 15% beskućnika u Iranu čini ženska populacija. Što bi to trebalo značiti, da beskućnici 100% moraju biti muškarci? I mnogi drugi negativni statistički podaci idu u „prilog“ muškaraca. Npr., 60% žrtava silovanja čine muškarci, a 81,7% samoubojstava također počine muškarci. Vezano baš uz samoubojstva zapadni mediji također često lažu govoreći da je stopa samoubojstava kod žena viša. Nije.

Do sada navedeno može nam pružiti makar natruhu istine o iranskom društvu danas. Da, iste kulturološke inklinacije su omogućile da 67% studenata na univerzitetima čine žene, ali većina njih po završenom studiju ne želi raditi. Ne zato što su diskriminirane. Većina ih nikada ne napiše niti jednu zamolbu za posao.

Borci za ljudska prava i feminističke grupe i dalje tvrde kako je Iran zatvor za žene, a sad je to Afganistan. Saudi i zaljevske monarhije, začudo, to nisu. Gdje nalaze uporište za takve kritike? Možda uspoređujući mladu modernu djevojku iz Velike Britanije i modernu Iranku koje su udaljene jedna od druge tisućama kilometara. U Britaniji djevojka može nositi lijepu odjeću i u javnosti pokazivati našminkano lice, razgovarati mobitelom, pušiti, odlaziti u kafiće i piti alkoholna pića i imati dečka.

U Iranu djevojka mora pokriti kosu i ne smije pokazivati svoju ženstvenost u javnosti.

Zapravo, iranske žene su među najvećim potrošačima dekorativne kozmetike na svijetu, a Iran drži i rekord u plastičnim operacijama nosa i u samom su svjetskom vrhu općenito po zahvatima plastične kirurgije u službi ljepote, usprkos činjenici što su takvi zahvati vrlo skupi.

Dakle, djevojke u Iranu ne smiju piti alkohol, istina, no to ne smiju ni mladići. U Iranu je alkohol ilegalan, a to nije opresija nad ženama, već prohibicija.

Idemo dalje, ako Iranka ostane u drugom stanju van braka ili bude uhvaćena tijekom seksualnog odnosa van braka, može biti osuđena na smrt zbog zločina protiv morala. Ovo je laž koja se kontinuirano ponavlja u zapadnim medijima i evo istine: „Ako se djevojka svojevoljno upusti u seksualni odnos može kasnije tužiti mladića i prisiliti ga da je oženi, pa će joj legalno pripasti Mehrieh, koji trenutno iznosi 150 000 dolara. Da, za ne povjerovati. Dobro ste pročitali. 150 000 američkih dolara.

Ako žena počini ubojstvo ili se uplete u kriminalne radnje povezane s trgovinom droge, biti će osuđena na smrt vješanjem i to najvjerojatnije javno.

Istina je kako se u Iranu i danas smrtna kazna vješanjem često izvršava javno.

Ali, pogledajmo statističke činjenice.

2012. je 580 ljudi osuđeno na smrtnu kaznu i neke su izvršene javno. Od te brojke, njih 9 su bile žene, a 571 muškarac. Vrlo rijetko se dogodi da iranski sudac presudi ovakvu kaznu za ženu.

Hitchens je izjavio: „Uvrijediti ćeš svoju sestru u Teheranu, koja je pretučena i silovana svakoga dana, ako joj kažeš da ima prava.“

Zapad doista pretjeruje. Jesmo li mi savršeni? Naša demokracija je vrhunac čestitosti? Odakle nam pravo? Nužno je raskrinkati medijsku anti-propagandu i bezočne laži.

Iran je zemlja od 83 milijuna stanovnika. Na primjer, 2013. godine je bilo 900 slučajeva silovanja. 60% žrtava silovanja su bili muškarci, 40% žene. Silovanje je težak grijeh u patrijarhatu.

Usporedbe radi. SAD s više od 4 puta više stanovnika od Irana ili od 683 000 silovanja godišnje. FBI zaključuje kako će 1 od 3 žena tijekom života doživjeti silovanje. 91% žrtava čine žene, 9% muškarci. 99% počinitelja su muškarci.

Zaključimo, zapadni mediji su licemjerni i stvaraju sliku potrebnu za vršenje pritiska kroz takozvana „ljudska prava“, nekada i za bombardiranja kako bi ih donijeli na krilima bombardera. Sada su sve slabiji za izravnu vojnu agresiju, ali od „ljudskih prava“ neće odustati.