Hoće li Vesna Pusić ikada odgovarati za naoružavanje sirijske Al-Qaede i ISIL-a?

Kada se prije nekoliko godina danas zaboravljena Vesna Pusić kandidirala za mjesto glavne tajice Ujedinjenih naroda desničarski krugovi su joj zamjerali štošta, prije svega na ideološkoj razini i neke njene stavove i izjave tijekom i poslije Domovinskog rata.

Skupina zastupnika iz tada vladajuće koalicije je pokrenula inicijativu protiv kandidature Vesne Pusić, a argumenti su im bili uglavnom nesuvisli, kao i čitava njihova politika. Pa tako "svjetonazor Vesne Pusić nije bio dobar za čovječanstvo". Željko Dilber joj "nikad joj neće oprostiti kad je rekla da je rat u Hrvatskoj nastao zbog odluka tadašnjeg političkog vodstva", a „politički genij“ Stevo Culej je izjavio "kako je Vesna Pusić cijelim svojim životnim radom doprinosila podjelama u hrvatskom društvu i direktni je relikt naše prošlosti, te nije predstavnik hrvatskog naroda, već samo jedne ideologije i grupacije".

Sve u svemu poznate i stotinu puta izrečene optužbe iz redova neoustaške, službeno „radikalne desnice“ na račun Vesne Pusić, na što ona odgovara "kako mogu pisati peticije i blatiti je, ali time samo štete ugledu Hrvatske".

Sve navedene optužbe su služile samo u dnevnopolitičke svrhe vladajuće koalicije i opozicije, a nitko se nije dosjetio ključnog razloga zašto gospođa Vesna Pusić ne bi trebali biti glavna tajnica Ujedinjenih naroda.

No, za sve ćemo se morati vratiti nekoliko godina unatrag i usporediti ono što se događalo u Hrvatskoj sa sličnim, ako ne i istim slučajem u Argentini.

Hrvatska je od početka izrazila želju da bude članica Europske unije, što je i postala 1. srpnja 2013. No, još je 5. prosinca 2011. Vijeće EU za opće poslove dalo konačno zeleno svjetlo za Ugovor o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji, a 9. prosinca 2011. tadašnji predsjednik Ivo Josipović i premijerka Jadranka Kosor su potpisali Ugovor o pristupanju Hrvatske EU. Od tada pa do punopravnog članstva Hrvatska sudjeluje na svim sastancima kao promatrač i buduća članica, ali za našu zemlju vrijede sve ključne odredbe usvojene u Bruxellesu. Osim toga, Hrvatska je u travnju 2009. postala i punopravna članica NATO saveza.

Vesna Pusić i "Veliki posao s Jordanom"

2011. izbija islamistička pobuna u Siriji. Naime, iako se mora priznati da je u početku među prosvjednicima bila manja skupina mladih koji su tražili „više demokracije u zemlji“, oni su ubrzo marginalizirani i prosvjede su preoteli radikalni islamisti koji su pokrenuli oružanu borbu protiv vladinih snaga. Od tada do danas je sve poznato. U Siriji, ako izuzmemo malobrojne skupine raspršene diljem zemlje koje nikada nisu brojale više od stotinjak boraca, često i manje, nikada nije bilo sekularnih i umjerenih pobunjenika. Borbe protiv vladinih snaga su vodili ili islamisti povezani s Muslimanskim bratstvom, iza koji stoje Turska i Katar, ili selafijsko vehabijske terorističke skupine iza kojih je stajala Saudijska Arabija.

Ovdje nećemo spominjati sramni embargo kojeg su Vesna Pusić , tadašnja vlada i predsjednik nametnuli Siriji i Hrvatskoj uzrokovali nepovratnu štetu od desetke milijardi dolara. Iako kolaju informacije kako je Sirija spremna dopustiti da se INA vrati na tamošnja naftna polja, dogovor između Rusije i Sirije govori suprotno i sirijska vlada je ponudila Rusima plan rekonstrukcije i ulaganja u energetski sektor u zemlji, a posebno je naglašeno da će prednost u poslijeratnoj Siriji imati zemlje koje su uz nju stajale u vrijeme agresije i borbe protiv terorizma, a to su, prije svih, Iran, Rusija i Kina.

Međutim zašto bi i nafta ili INA interesirali međunarodnu zajednicu? Dakle, ni to nije razlog zbog kojeg bi gospođa Vesna Pusić ne bi trebala biti glavna tajnica Ujedinjenih naroda.

Ključna stvar je što u Hrvatskoj nikada nisko nije proveo istragu o naoružavanju sirijskih islamističkih skupina. Naime, gospođa Vesna Pusić i bivši predsjednik Ivo Josipović, posebno predsjednik kao stručnjak u međunarodnom pravu, nisu mogli ne znati što su učinili krajem 2012. godine, kada su sirijskim terorističkim skupinama u prvo, „zračnom mostu, poslali preko 3000 tona oružja preostalog iz Domovinskog rata.

Afera je poznata, a našu politiku prema Siriji je gotovo sigurno određivala bivša američka državna tajnica Hillary Clinton koju je Vesna Pusić posjetila u Washingtonu u ožujku 2012.

Znakovito je da se o svemu progovorilo tek kada je o tome pisao The New York Times, a predsjednik Josipović i ministrica Pusić su u početku tvrdili kako to nije istina, a onda da jest, ali se oružje prodalo Jordanu i u skladu s međunarodnim normama.

Treba podsjetiti da je Hrvatska uvijek pratile odluke EU, pa tako i onu o embargu na izvoz oružja u Siriju, kojeg je Bruxelles usvojio u svibnju 2011. Dvije godine poslije, u svibnju 2013., Europska unija, slijedom toga Hrvatska, ukida embargo na izvoz oružja, ali za sirijske pobunjenike. Dakle, isporuka krajem 2012. je čak i pravno bila protuzakonita.

Bruxelles u to vrijeme pere ruke i tvrdi kako Hrvatska sam mora istražiti poštivanje embarga na oružje.

Nakon medijskih napisa i kada je predsjednik Josipović priznao da je oružje poslano za Jordan, početkom 2013. u sjedištu Europske unije u Bruxellesu nisu ništa htjeli komentirati.

"Odluke o embargu donose se na razini EU, ali o poštivanju takvih odluka se moraju pobrinuti tijela pojedine države. Tema mogućeg slanja hrvatskog oružja u Siriju mora biti u nadležnosti hrvatskih vlasti", za hrvatske medije je tada izjavio izvor iz Bruxellesa.

Je li bilo kakvog propusta u slanju oružja za Jordan? Jesu li predsjednik Ivo Josipović kao vrhovni zapovjednik i ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić znali što čine? Je li moguće da su oružje Jordanu samovoljno prodali časnici i Glavni stožer Hrvatske vojske? Drugi scenarij je apsolutno nemoguć. Ključni problem u svemu je što su predsjednik i ministrica koja se sada kandidira za glavnu tajnicu Ujedinjenih naroda preko ovlaštenih službi lako mogli provjeriti treba li Jordanu to oružje i, ako mu treba, iz kojeg razloga? Dakle, u vrijeme isporuke, podsjetimo, Hrvatske je još uvijek trebala poštovati embargo, pa čak i na isporuku oružja sirijskim pobunjenicima, odnosno konglomeratu islamističkih skupina iz kojih je kasnije nastao i ISIL, veći se dio pridružio sirijskoj Al-Qaidi, a dio se ostao boriti za selafijsku ili vehabijsku državnu tvorevinu pod raznim imenima.

Ključno je što se bez obavještajne provjere moglo utvrditi da Jordanu ne treba staro oružje i jordanska vojska još od 2005. i kasnijim kupnjama, jedna datira iz 2009. godine, raspolaže novim zapadnim pješačkim naoružanjem, američkim jurišnim puškama M-16, raznim modelima njemačkih strojnica Heckler & Koch  i čime sve ne, a sve se da provjeriti na internetu i izvješću o stanju u naoružanju jordanske vojske (Royal Jordanian Army Weapons).

Dakle, ako se oružje slalo u Jordan, a Jordanu ne treba, kome je trebalo? Sad dolazimo da izjavu Bruxellesa koji je nakon saznanja da je oružje završilo u rukama islamista priopćio "kako odluke o embargu donose se na razini EU, ali o poštovanju takvih odluka se moraju se pobrinuti tijela pojedine države".

Hrvatsko pravosuđe to nije učinilo, a trebalo je. Naime, postoji presedan s Argentinom, gdje je bivši argentinski predsjednik Carlos Menem za istu stvar osuđen na sedam godina zatvora, a njegov ministar obrane Oscar Camilion na pet i pol godina zatvora.

Menem i Camillion su 2013. godine, nakon 18 godina istrage, osuđeni za ilegalnu isporuku oružja Ekvadoru i Hrvatskoj početkom devedesetih, ali su se, kao i Hrvatska 2013. s Jordanom, poslužili "zaobilaznim" putem preko Venezuele i Paname. Jednako su se pravdali da su oružje legalno i u skladu s međunarodnim normama prodali zemljama koje nisu bile pod embargom. Ovdje nikako ne treba uspoređivati islamističke terorističke skupine s Hrvatskom i Ekvadorom '90-ih, nego činjenicu da je i Siriji i Hrvatskoj i Ekvadoru bio nametnut embargo i da je on prekršen. U slučaju Jordana i Sirije je to još evidentnije, jer se nije moglo ne znati da to oružje jordanskoj vojsci uopće ne treba.

Carlos Menem i njegov ministar obrane Oscar Camilion su tako prodali 6 000 tona oružja, a sud u Buenos Airesu je zaključio da su znali da će oružje završiti u zemljama koje su pod embargom, te su time "narušili međunarodni ugled zemlje" i ugrozili živote mirovnih snaga, među kojima i Argentinaca, koji su bili raspoređeni  u bivšoj Jugoslaviji.

Osuđen je i Diego Palleros, koji je dobio kaznu od 5 godina zatvora, a sud je naredio oduzimanje mita koje su primili Palleros i pet bivših dužnosnika od oko 900 000 dolara.

I ovdje imamo sličnu situaciju, jer su u vrijeme ovog prljavog posla s oružjem na Golanu bile raspoređene mirovne snage među kojima je bilo i 97 hrvatskih vojnika. Prilog kojeg je o njima objavila Al-Jazeera navodi "kako su oni na Golanu dobro, ali je odmah s druge strane granice pravi ratni pakao". To je bilo u siječnju 2013. godine, ali su sirijske terorističke skupine u kolovozu 2014. upravo na Golanu prvo otele 43 vojnika mirovnih snaga iz Fidžija, a kasnije i filipinski kontingent.

Sud u Buenos Airesu je ustvrdio krivnju bivšeg predsjednika i njegovog ministra obrane i po tom pitanju. Oni su, između ostalog, krivi i što su isporukom oružja u opasnost doveli živote vojnika mirovne misije, među kojima je bilo i Argentinaca.

Zanimljivo, pitanje krivnje Carlosa  Menema i Oscara Camiliona je otvorio  istraživački novinar Daniel Santoro u listu Clarin, koji je objavio i dvije knjige na temu.

Kako je tekla priča između Hrvatske i Jordana, ne može se znati, jer nije bilo ni sudske istrage, niti istraživačkog novinarstva, osim što su prenesene proste činjenice, kao ni parlamentarne istrage, kao što je bio slučaj u Argentini.

Prodaja oružja Hrvatskoj se dogodila  tijekom prvog mandata Menema ( 1989. – 1995.), a bila je protuzakonita jer su tada Ujedinjeni narodi uveli embargo bivšoj Jugoslaviji. Prodaja oružja Ekvadoru je obavljena tijekom oružanog sukoba te zemlje s Peruom. Skandal je izbio jer je Argentina bila jedan od četiri službena jamca mira prema Ugovoru iz Rio de Janeira , a isporukom oružja jednoj strani u sukobu su se prekršile međunarodno preuzete obveze i međunarodno pravo.

Isporuke Hrvatskoj su započele je 1991. godine, kada je predsjednik Menem potpisao dvije tajne uredbe koje su podržane od nekoliko njegovih ministara, a prodaja se nastavila od 1993. do 1995. godine, kada je Menem stavio svoj potpis na treći tajni dekret za tu svrhu. Prema prva dva dekreta je oružje prodano Panami, a prema trećem  i Venezueli . Nijedna od tih zemalja nije trebala niti naručila oružje iz ​​Argentine, te je ono preusmjereno u Hrvatsku, a ostatak u Ekvador 1995. godine. Riječ je o ukupno 6 500 tona oružja i streljiva.

No, da ne ulazimo previše u argentinski slučaj, cijelo obrazloženje presude je dostupno na internetu, a skraćena, ali argumentirana priča o skandalu je objavljena i na Wikipediji.

Da zaključimo. Hrvatska je kao i EU u svibnju 2011. uvela embargo na izvoz oružja Siriji, koji se ukida, ali samo za pobunjenike, u svibnju 2013. U tom periodu je Jordanu, zemlji koja uopće ne treba staro oružje, Hrvatska isporučila  oko 3 000 tona oružja iz Domovinskog rata. Istraga o tome je li prekršen embargo ili nije nikada nije provedena, a bivši predsjednik Josipović, kao stručnjak za međunarodno pravo, vrlo lako bi izvukao zaključke je li sve bilo u skladu sa zakonom i preuzetim međunarodnim obvezama.

Istovremeno je ključ u odnosima s Europskom unijom i bivšom američkom državnom tajnicom Hillary Clinton tada bila bivša hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić. Je li ona znala za sve i je li imala ikakvu ulogu u dogovoru u osovini Washington - Bruxelles -Hrvatska - Jordan - islamističke terorističke skupine? Ni to ne znamo, jer nije bilo istrage. I onda, sa svim kosturima u ormaru, od naoružavanja terorističkih skupina do prikrivanja cijelog transfera sve dok se nisu oglasili The New York Times i drugi mediji, te nikada obavljene istrage od strane hrvatskog pravosuđa, gospođa Vesna Pusić se kandidira za glavnu tajnicu Ujedinjenih naroda, funkciju kojoj je glavna zadaća jamčiti mir i sigurnost u svijetu.

Podsjetimo da postoji niz nespornih dokaza da je oružje koje je u vrijeme dok je gospođa Pusić bila ministrica vanjskih poslova, završilo u rukama terorističkih organizacija u Siriji i nikakvog govora nema o naoružavanju u to vrijeme već nepostojeće "umjerene sirijske opozicije".

Uloga Hrvatske u slanju oružja teroristima u Siriji se nastavila do danas, iako u puno manjem opsegu i uglavnom kao „tranzitne zemlje“ s oružjem trećih zemalja koje preko Krka i drugih aerodroma, kao „diplomatski teret“, pomažu u naoružavanju terorista u Siriji i drugdje. No, gore navedeno je posebno važno u smislu kako se sve „gurne pod tepih“, kad se hoće, ali uvijek postoje dokazi o zločinu, pa ih uglavnom američka ambasada cijelu političku karijeru ima u šaci.