Kada se prije nekoliko godina danas zaboravljena Vesna Pusić kandidirala za mjesto glavne tajice Ujedinjenih naroda desničarski krugovi su joj zamjerali štošta, prije svega na ideološkoj razini i neke njene stavove i izjave tijekom i poslije Domovinskog rata.
Skupina zastupnika iz tada vladajuće koalicije je pokrenula
inicijativu protiv kandidature Vesne Pusić, a argumenti su im bili uglavnom
nesuvisli, kao i čitava njihova politika. Pa tako "svjetonazor Vesne Pusić
nije bio dobar za čovječanstvo". Željko Dilber joj "nikad joj neće
oprostiti kad je rekla da je rat u Hrvatskoj nastao zbog odluka tadašnjeg
političkog vodstva", a „politički genij“ Stevo Culej je izjavio "kako
je Vesna Pusić cijelim svojim životnim radom doprinosila podjelama u hrvatskom
društvu i direktni je relikt naše prošlosti, te nije predstavnik hrvatskog
naroda, već samo jedne ideologije i grupacije".
Sve u svemu poznate i stotinu puta izrečene optužbe iz
redova neoustaške, službeno „radikalne desnice“ na račun Vesne Pusić, na što
ona odgovara "kako mogu pisati peticije i blatiti je, ali time samo štete
ugledu Hrvatske".
Sve navedene optužbe su služile samo u dnevnopolitičke svrhe
vladajuće koalicije i opozicije, a nitko se nije dosjetio ključnog razloga
zašto gospođa Vesna Pusić ne bi trebali biti glavna tajnica Ujedinjenih naroda.
No, za sve ćemo se morati vratiti nekoliko godina unatrag i
usporediti ono što se događalo u Hrvatskoj sa sličnim, ako ne i istim slučajem
u Argentini.
Hrvatska je od početka izrazila želju da bude članica
Europske unije, što je i postala 1. srpnja 2013. No, još je 5. prosinca 2011.
Vijeće EU za opće poslove dalo konačno zeleno svjetlo za Ugovor o pristupanju
Hrvatske Europskoj uniji, a 9. prosinca 2011. tadašnji predsjednik Ivo
Josipović i premijerka Jadranka Kosor su potpisali Ugovor o pristupanju
Hrvatske EU. Od tada pa do punopravnog članstva Hrvatska sudjeluje na svim
sastancima kao promatrač i buduća članica, ali za našu zemlju vrijede sve
ključne odredbe usvojene u Bruxellesu. Osim toga, Hrvatska je u travnju 2009.
postala i punopravna članica NATO saveza.
Vesna Pusić i "Veliki posao s Jordanom"
2011. izbija islamistička pobuna u Siriji. Naime, iako se
mora priznati da je u početku među prosvjednicima bila manja skupina mladih
koji su tražili „više demokracije u zemlji“, oni su ubrzo marginalizirani i
prosvjede su preoteli radikalni islamisti koji su pokrenuli oružanu borbu
protiv vladinih snaga. Od tada do danas je sve poznato. U Siriji, ako izuzmemo
malobrojne skupine raspršene diljem zemlje koje nikada nisu brojale više od
stotinjak boraca, često i manje, nikada nije bilo sekularnih i umjerenih
pobunjenika. Borbe protiv vladinih snaga su vodili ili islamisti povezani s
Muslimanskim bratstvom, iza koji stoje Turska i Katar, ili selafijsko
vehabijske terorističke skupine iza kojih je stajala Saudijska Arabija.
Ovdje nećemo spominjati sramni embargo kojeg su Vesna Pusić
, tadašnja vlada i predsjednik nametnuli Siriji i Hrvatskoj uzrokovali
nepovratnu štetu od desetke milijardi dolara. Iako kolaju informacije kako je
Sirija spremna dopustiti da se INA vrati na tamošnja naftna polja, dogovor
između Rusije i Sirije govori suprotno i sirijska vlada je ponudila Rusima plan
rekonstrukcije i ulaganja u energetski sektor u zemlji, a posebno je naglašeno
da će prednost u poslijeratnoj Siriji imati zemlje koje su uz nju stajale u
vrijeme agresije i borbe protiv terorizma, a to su, prije svih, Iran, Rusija i
Kina.
Međutim zašto bi i nafta ili INA interesirali međunarodnu
zajednicu? Dakle, ni to nije razlog zbog kojeg bi gospođa Vesna Pusić ne bi
trebala biti glavna tajnica Ujedinjenih naroda.
Ključna stvar je što u Hrvatskoj nikada nisko nije proveo
istragu o naoružavanju sirijskih
islamističkih skupina. Naime, gospođa Vesna Pusić i bivši predsjednik Ivo
Josipović, posebno predsjednik kao stručnjak u međunarodnom pravu, nisu mogli
ne znati što su učinili krajem 2012. godine, kada su sirijskim terorističkim
skupinama u prvo, „zračnom mostu, poslali preko 3000 tona oružja preostalog iz
Domovinskog rata.
Afera je poznata, a našu politiku prema Siriji je gotovo
sigurno određivala bivša američka državna tajnica Hillary Clinton koju je Vesna
Pusić posjetila u Washingtonu u ožujku 2012.
Znakovito je da se o svemu progovorilo tek kada je o tome
pisao The New York Times, a predsjednik Josipović i ministrica Pusić su u
početku tvrdili kako to nije istina, a onda da jest, ali se oružje prodalo
Jordanu i u skladu s međunarodnim normama.
Treba podsjetiti da je Hrvatska uvijek pratile odluke EU, pa
tako i onu o embargu na izvoz oružja u Siriju, kojeg je Bruxelles usvojio u
svibnju 2011. Dvije godine poslije, u svibnju 2013., Europska unija, slijedom
toga Hrvatska, ukida embargo na izvoz oružja, ali za sirijske pobunjenike.
Dakle, isporuka krajem 2012. je čak i pravno bila protuzakonita.
Bruxelles u to vrijeme pere ruke i tvrdi kako Hrvatska sam
mora istražiti poštivanje embarga na oružje.
Nakon medijskih napisa i kada je predsjednik Josipović
priznao da je oružje poslano za Jordan, početkom 2013. u sjedištu Europske unije
u Bruxellesu nisu ništa htjeli komentirati.
"Odluke o embargu donose se na razini EU, ali o
poštivanju takvih odluka se moraju pobrinuti tijela pojedine države. Tema
mogućeg slanja hrvatskog oružja u Siriju mora biti u nadležnosti hrvatskih
vlasti", za hrvatske medije je tada izjavio izvor iz Bruxellesa.
Je li bilo kakvog propusta u slanju oružja za Jordan? Jesu
li predsjednik Ivo Josipović kao vrhovni zapovjednik i ministrica vanjskih
poslova Vesna Pusić znali što čine? Je li moguće da su oružje Jordanu
samovoljno prodali časnici i Glavni stožer Hrvatske vojske? Drugi scenarij je
apsolutno nemoguć. Ključni problem u svemu je što su predsjednik i ministrica
koja se sada kandidira za glavnu tajnicu Ujedinjenih naroda preko ovlaštenih
službi lako mogli provjeriti treba li Jordanu to oružje i, ako mu treba, iz
kojeg razloga? Dakle, u vrijeme isporuke, podsjetimo, Hrvatske je još uvijek
trebala poštovati embargo, pa čak i na isporuku oružja sirijskim pobunjenicima,
odnosno konglomeratu islamističkih skupina iz kojih je kasnije nastao i ISIL,
veći se dio pridružio sirijskoj Al-Qaidi, a dio se ostao boriti za selafijsku
ili vehabijsku državnu tvorevinu pod raznim imenima.
Ključno je što se bez obavještajne provjere moglo utvrditi
da Jordanu ne treba staro oružje i jordanska vojska još od 2005. i kasnijim
kupnjama, jedna datira iz 2009. godine, raspolaže novim zapadnim pješačkim
naoružanjem, američkim jurišnim puškama M-16, raznim modelima njemačkih
strojnica Heckler & Koch i čime sve
ne, a sve se da provjeriti na internetu i izvješću o stanju u naoružanju
jordanske vojske (Royal Jordanian Army Weapons).
Dakle, ako se oružje slalo u Jordan, a Jordanu ne treba, kome
je trebalo? Sad dolazimo da izjavu Bruxellesa koji je nakon saznanja da je
oružje završilo u rukama islamista priopćio "kako odluke o embargu donose
se na razini EU, ali o poštovanju takvih odluka se moraju se pobrinuti tijela
pojedine države".
Hrvatsko pravosuđe to nije učinilo, a trebalo je. Naime,
postoji presedan s Argentinom, gdje je bivši argentinski predsjednik Carlos
Menem za istu stvar osuđen na sedam godina zatvora, a njegov ministar obrane
Oscar Camilion na pet i pol godina zatvora.
Menem i Camillion su 2013. godine, nakon 18 godina istrage,
osuđeni za ilegalnu isporuku oružja Ekvadoru i Hrvatskoj početkom devedesetih,
ali su se, kao i Hrvatska 2013. s Jordanom, poslužili "zaobilaznim"
putem preko Venezuele i Paname. Jednako su se pravdali da su oružje legalno i u
skladu s međunarodnim normama prodali zemljama koje nisu bile pod embargom.
Ovdje nikako ne treba uspoređivati islamističke terorističke skupine s
Hrvatskom i Ekvadorom '90-ih, nego činjenicu da je i Siriji i Hrvatskoj i
Ekvadoru bio nametnut embargo i da je on prekršen. U slučaju Jordana i Sirije
je to još evidentnije, jer se nije moglo ne znati da to oružje jordanskoj
vojsci uopće ne treba.
Carlos Menem i njegov ministar obrane Oscar Camilion su tako
prodali 6 000 tona oružja, a sud u Buenos Airesu je zaključio da su znali da će
oružje završiti u zemljama koje su pod embargom, te su time "narušili
međunarodni ugled zemlje" i ugrozili živote mirovnih snaga, među kojima i
Argentinaca, koji su bili raspoređeni u
bivšoj Jugoslaviji.
Osuđen je i Diego Palleros, koji je dobio kaznu od 5 godina
zatvora, a sud je naredio oduzimanje mita koje su primili Palleros i pet bivših
dužnosnika od oko 900 000 dolara.
I ovdje imamo sličnu situaciju, jer su u vrijeme ovog
prljavog posla s oružjem na Golanu bile raspoređene mirovne snage među kojima
je bilo i 97 hrvatskih vojnika. Prilog kojeg je o njima objavila Al-Jazeera
navodi "kako su oni na Golanu dobro, ali je odmah s druge strane granice
pravi ratni pakao". To je bilo u siječnju 2013. godine, ali su sirijske
terorističke skupine u kolovozu 2014. upravo na Golanu prvo otele 43 vojnika
mirovnih snaga iz Fidžija, a kasnije i filipinski kontingent.
Sud u Buenos Airesu je ustvrdio krivnju bivšeg predsjednika
i njegovog ministra obrane i po tom pitanju. Oni su, između ostalog, krivi i
što su isporukom oružja u opasnost doveli živote vojnika mirovne misije, među
kojima je bilo i Argentinaca.
Zanimljivo, pitanje krivnje Carlosa Menema i Oscara Camiliona je otvorio istraživački novinar Daniel Santoro u listu
Clarin, koji je objavio i dvije knjige na temu.
Kako je tekla priča između Hrvatske i Jordana, ne može se
znati, jer nije bilo ni sudske istrage, niti istraživačkog novinarstva, osim
što su prenesene proste činjenice, kao ni parlamentarne istrage, kao što je bio
slučaj u Argentini.
Prodaja oružja Hrvatskoj se dogodila tijekom prvog mandata Menema ( 1989. – 1995.),
a bila je protuzakonita jer su tada Ujedinjeni narodi uveli embargo bivšoj
Jugoslaviji. Prodaja oružja Ekvadoru je obavljena tijekom oružanog sukoba te
zemlje s Peruom. Skandal je izbio jer je Argentina bila jedan od četiri
službena jamca mira prema Ugovoru iz Rio de Janeira , a isporukom oružja jednoj
strani u sukobu su se prekršile međunarodno preuzete obveze i međunarodno
pravo.
Isporuke Hrvatskoj su započele je 1991. godine, kada je
predsjednik Menem potpisao dvije tajne uredbe koje su podržane od nekoliko
njegovih ministara, a prodaja se nastavila od 1993. do 1995. godine, kada je
Menem stavio svoj potpis na treći tajni dekret za tu svrhu. Prema prva dva
dekreta je oružje prodano Panami, a prema trećem i Venezueli . Nijedna od tih zemalja nije
trebala niti naručila oružje iz Argentine,
te je ono preusmjereno u Hrvatsku, a ostatak u Ekvador 1995. godine. Riječ je o
ukupno 6 500 tona oružja i streljiva.
No, da ne ulazimo previše u argentinski slučaj, cijelo
obrazloženje presude je dostupno na internetu, a skraćena, ali argumentirana
priča o skandalu je objavljena i na Wikipediji.
Da zaključimo. Hrvatska je kao i EU u svibnju 2011. uvela
embargo na izvoz oružja Siriji, koji se ukida, ali samo za pobunjenike, u
svibnju 2013. U tom periodu je Jordanu, zemlji koja uopće ne treba staro
oružje, Hrvatska isporučila oko 3 000
tona oružja iz Domovinskog rata. Istraga o tome je li prekršen embargo ili nije
nikada nije provedena, a bivši predsjednik Josipović, kao stručnjak za
međunarodno pravo, vrlo lako bi izvukao zaključke je li sve bilo u skladu sa
zakonom i preuzetim međunarodnim obvezama.
Istovremeno je ključ u odnosima s Europskom unijom i bivšom
američkom državnom tajnicom Hillary Clinton tada bila bivša hrvatska ministrica
vanjskih poslova Vesna Pusić. Je li ona znala za sve i je li imala ikakvu ulogu
u dogovoru u osovini Washington - Bruxelles -Hrvatska - Jordan - islamističke
terorističke skupine? Ni to ne znamo, jer nije bilo istrage. I onda, sa svim
kosturima u ormaru, od naoružavanja terorističkih skupina do prikrivanja
cijelog transfera sve dok se nisu oglasili The New York Times i drugi mediji,
te nikada obavljene istrage od strane hrvatskog pravosuđa, gospođa Vesna Pusić
se kandidira za glavnu tajnicu Ujedinjenih naroda, funkciju kojoj je glavna
zadaća jamčiti mir i sigurnost u svijetu.
Podsjetimo da postoji niz nespornih dokaza da je oružje koje
je u vrijeme dok je gospođa Pusić bila ministrica vanjskih poslova, završilo u
rukama terorističkih organizacija u Siriji i nikakvog govora nema o
naoružavanju u to vrijeme već nepostojeće "umjerene sirijske opozicije".
Uloga Hrvatske u slanju oružja teroristima u Siriji se
nastavila do danas, iako u puno manjem opsegu i uglavnom kao „tranzitne zemlje“
s oružjem trećih zemalja koje preko Krka i drugih aerodroma, kao „diplomatski teret“,
pomažu u naoružavanju terorista u Siriji i drugdje. No, gore navedeno je
posebno važno u smislu kako se sve „gurne pod tepih“, kad se hoće, ali uvijek
postoje dokazi o zločinu, pa ih uglavnom američka ambasada cijelu političku
karijeru ima u šaci.
Evo danas je 7.9. i opet se javila Vesna Pusić oko crnogorskih zbivanja.
OdgovoriIzbrišiBilo bi joj bolje da je šutila, kao i obično..
IzbrišiMožda je autor trebao spomenuti i njenog šefa tadašnjeg premijera a sadašnjeg predsjednika RH koji se i zezao tada oko te isporuke. A EU krotko žmirila na sve to. Naravno to je bilo i orkestrirano od NATO-a.
OdgovoriIzbriši