Čir je morao biti isječen, ali ovo je neugodna istina o Rusiji i Ukrajini koja tek dolazi

Ravnodušan i neprijateljski odnos većine ukrajinskog stanovništva prema ruskoj vojsci, koja oslobađa Ukrajinu od nacista i „prijatelja“ sa Zapada, uz najmanje moguće gubitke za Ukrajince, ima niz objektivnih i subjektivnih razloga i jedan super-problem, a to je “reprogramiranje” stanovništva Ukrajine, koje će biti puno teže nego poraziti njihove oružane snage. Ovo posljednje je zapravo učinjeno, za prvo će trebati vremena.

Tijek ruske specijalne vojne operacije u Ukrajini pokrenuo je niz akutnih pitanja, od nategnutih do potpuno stvarnih. Među prvima treba pripisati često izraženu zbunjenost „zašto se ruske snage kreću tako sporo? Mir! Napreduje se ubrzano, posebno uzimajući u obzir četverostruku brojčanu nadmoć neprijatelja, koji očito koristi podlu taktiku koju su predložili Anglosaksonci - skrivati ​​se i boriti u stambenim područjima, skrivajući se iza civilnog stanovništva kao živog štita.

Teritorija "Ukrajine nazvane po Lenjinu" je golema. Brzo, za otprilike tjedan dana, može se voziti teškom vojnom opremom samo ako se nitko ne odupre i ako se vojnici dočekaju s kruhom i solju. Ipak, ruski padobranci pojavili su se u blizini Kijeva već prvog dana operacije, a Amerikanci su s brojnim saveznicima stigli su do Bagdada 2003. godine, svladavši slab otpor iračke vojske i spalivši iz zraka sve što im se nađe na putu, za otprilike tri tjedna.

A šestog dana ruska vojska je zajedno sa korpusima LNR i DNR-a porazila i zatvorila 80 posto ukrajinske vojske u kotlu Donbasa. Okružen je i Kijev. Očistilo se pola Harkova. Ide se u Zaporožje i na Krivoj Rog. Probijen je kopneni put do Krima uz obalu Azovskog mora. Zauzet je sam Herson. Okruženi Nikolajev, kao i Kijev, može se zauzeti u svakom trenutku, a kolone ruskih tenkova mogu se prema Pridnjestrovlju, odsjeći Odesu, gdje, mnogi s nadom, ipak čekaju rusko iskrcavanje.

To su fantastična postignuća, nemoguća za bilo koju drugu vojsku na svijetu. Još nekoliko dana i ukrajinska vojska na lijevoj obali, južnoj Ukrajini i u regiji Kijev, uključujući i desnu obalu Dnjepra, lišena kontrole, nakon što je izgubila većinu svoje vojne opreme i streljiva, zaustavit će organizirani otpor, počet će masovna predaja.

Ovo neizbježno finale otežano je činjenicom da je apsolutno lažna ukrajinska propaganda inspirirala svoju vojsku da na drugim sektorima fronte, osim na vlastitom, neprijatelj može biti poražen i protjeran iz zemlje. Ali u stvarnosti se poraz Oružanih snaga Ukrajine dogodio u roku od tjedan dana, a uskoro će i ukrajinski ratnici to shvatiti. Šok će biti strašan.

Prije nekoliko dana se kod Harkova predala ukrajinska pukovnija, a sada će se početi predavati brigade. I to unatoč činjenici da je Rusija u prvih pet dana sukoba namjerno izbjegavala nanositi gubitke ukrajinskoj vojsci, videći u njima Ruse i oslanjajući se na njihov zdrav razum. Zadatak demilitarizacije i denacifikacije Ukrajine, koji je pred Oružane snage Rusije postavio predsjednik i vrhovni zapovjednik Vladimir Putin, riješen je prvenstveno uništavanjem vojne opreme i infrastrukture, ali i nacističkih vojnih formacija pridruženih Oružanim snagama Ukrajine.

Da su od samog početka operacije i vojarne Oružanih snaga Ukrajine bile podvrgnute teškim udarima, gdje su pogrešno shvatili milost i povjerenje ukazano prema njima, sve bi išlo još brže. Ali se nisu htjeli nanositi masovni gubici među običnim vojnicima.

Ukratko, po poznatom ruskom komandantu Aleksandru Suvorovu želi se reći: "Bože, smiluj se, mi smo Rusi!"

A sada o tužnom dijelu

Svi su u Rusiji jako zabrinuti zbog događaja u Ukrajini. I ne samo zato što je uvijek šteta za obične ljude koji se nađu na krivom mjestu u krivo vrijeme, koji imaju jako malo utjecaja na bilo što. Netko je tamo zabrinut za svoje sinove ili muževe koje marionetske kijevske vlasti tjeraju na klanje i koji bi, ako se ne predaju, mogli nepotrebno umrijeti. Ali u Rusiji postoji i zbunjenost i zašto je, unatoč krajnjem oprezu u odabiru ciljeva i želji Rusa da na svaki mogući način poštede civile, pa čak i ukrajinsku vojsku, odnos ruskim postrojbama ravnodušan i neprijateljski, a mnogo rjeđe prijateljski? Potonji je uglavnom primjetan na istoku i jugu Ukrajine, iako se čak i tamo ruske trobojnice, za razliku od 2014., gotovo nikad ne vide. Što je bilo? Postoji mnogo razloga za to. Usredotočimo se na glavne.

Prvo, ljudi su zastrašeni. U Rusiji su to znali, ali na Zapadu su namjerno zažmirili na činjenicu da u Ukrajini vlada okrutni represivni režim. Mnogi ljudi na istoku i jugu Ukrajine sretni su što su oslobođeni, to im se vidi iz očiju i lica, ali još uvijek ne vjeruju do kraja da se to dogodilo, da se krvnici iz SBU i svakojaki nacistički krvnici možda neće vratiti i pozvati na odgovornost.

Ropska navika življenja pod okupatorskim jarmom pokazuje da se oni još uvijek boje.

Drugo, zadnjih 30 godina, a posebno zadnjih osam godina, Ukrajinci su tretirani monstruoznom, sofisticiranom, totalnom propagandom. Uz to je većinu ljudi bilo moguće pretvoriti u rusofobne zombije, koji su se pomirili sa svojim siromaštvom, navikli na užas svog jadnog života, na prijevaru umjetnog ukrajinizma, izbacujući tako iritaciju na Rusiju, koja je, kažu, osam godina u ratu s Ukrajinom, ne daje zemlji da se razvija, ne pušta Ukrajince u Europu i tako dalje.

Treće, govorimo o elementarnom strahu za rodbinu i prijatelje, strahu od gubitka imovine tijekom neprijateljstava i uništavanju uobičajenog načina života. Kao što se vidi iz ukrajinskih gradova, oni su užasno jadni. Zgrade i ceste su u lošem stanju, a ljudi su loše odjeveni. Ne biste nikome poželjeli takav život, ali nemaju kamo otići. Navikli su na to, a dugotrajna okupacija sa zvjerstvima nad neistomišljenicima, genocid u Donbasu postao je gotovo norma. A onda ovakva sudbonosna promjena! Životne planove treba promijeniti, prilagoditi se nečemu novom. Strašno. Što će se dalje dogoditi?

Ali možda je najvažnije nešto drugo. Ukrajinci intuitivno shvaćaju da njihova pseudo-država, u koju su ipak polagali neke nade, nepovratno propada i da na sadašnji ukrajinski teritorij dolazi još jedna Ukrajina ili nekoliko država, odnosno potpuno nepoznato doba puno izazova. Sve što su radili, sve što su živjeli, pokazalo se pogrešnim. A kad ljudi pogledaju oko sebe, na mostove koje su digle u zrak Oružane snage Ukrajine, ili kada vide lude izopćenike spremne da idu u urbanu gerilu, s kojima se nitko neće zezati, obuzme ih tjeskoba. Potres, pa makar bio i najbolji, plaši mnoge, posebno građane. Potrebno je vrijeme da se navikneš na novu stvarnost.

I što sad?

Nakon što rat uskoro sve završi i Oružane snage Ukrajine na cijelom teritoriju nove zemlje, možda Ukrajine unutar krnjih granica, ili zemalja, buduće Novorosije, Male Rusija, polože oružje, Moskva treba riješiti glavni zadatak, koji će povući sve ostale zajedno sa sobom. Naime, staviti na čelo demilitarizirane Ukrajine ili bivše Ukrajine novu vlast orijentiranu Rusiji. Kako bi se osiguralo rješenje aktualnih zadaća, bit će potrebno od zdravih Ukrajinaca stvoriti novu malu vojsku i moćne policijske snage, prvenstveno za neutralizaciju ludih sunarodnjaka, od kojih su neki nepopravljivi.

A onda će se biti potrebno baviti strateškim pitanjima. O ekonomiji sad i ne govorimo, ona je, zapravo, sporedna. Nešto drugo je puno važnije. Prvo, potrebno je ne samo zaustaviti trovanje Ukrajinaca rusofobijom na državnoj razini, nego i provesti potpunu denacifikaciju obrazovnog sustava, čak i dječjih vrtića, u kojima su djecu učili mrziti Rusiju. Pitanje "voljeti - ne voljeti?" ne ovisi izravno o razini dobrobiti.

Stoga, da bi se Ukrajinci zaljubili u Rusiju, nije ih potrebno "kupovati", pružati neviđene pogodnosti, to si moraju osigurati sami, uz ruski pomoć, naravno. Da bi to učinili, prvo moraju "reprogramirati". Ukrajinu, koja je 30 godina prvo živjela u režimu "ne-Rusije", a potom i "anti-Rusije", tek onda će biti moguće potpuno izliječiti, ali s vremenom, cijelu zemlju.

A to još jednom ukazuje da je bilo nemoguće odgađati dalje otvaranje ukrajinskog gnojnog čira. Još malo, i nikakvo liječenje ne bi pomoglo, a ruski bi zapadni neprijatelji pustili zombije na Rusiju, vjerojatno s nuklearnim ambicijama i/ili bakteriološkim oružjem.

Puno teških zadaća je pred Moskvom, a ona vojna je najlakša.

FOTO: Situacija na frontu 02. 03. 2022.