Idioti u EU i vazalske vlade odrezali granu na kojoj sjede, ali račun plaća tko?

Antiruske sankcije ubijaju europsko gospodarstvo. Dok su zapadni čelnici i zapadni mediji uzbuđeni kako implementirali još jedan paket sankcija, europski se biznis jednostavno guši od nedostatka sirovina i skupog goriva. Svi su okolo toliko nestrpljivo čekali ruski bankrot da nisu ni primijetili kako im se ekonomski kolaps približio do pada u ponor.

Pokušavaju uplašiti Rusiju činjenicom da veliki proizvođači automobila i velike tvrtke napuštaju Rusku Federaciju. Ali iz nekog razloga radije šute o činjenici da je u istoj Njemačkoj čeličana Lech-Stahlwerk zaustavila proizvodnju. I nije to tamo neka mala tvornica, već jedini proizvođač čelika u Bavarskoj. A potrošnja električne energije ove elektrane usporediva je s malim gradom - na primjer, Augsburgom, u kojem živi 295 tisuća ljudi. Prema riječima uprave tvornice, u ovom trenutku proizvodnja nije ekonomski isplativa. U tu proizvodnju bilo je uključeno oko tisuću ljudi, a godišnje je tvornica proizvodila milijun tona čelika za građevinske potrebe.

Osim toga, tvornica papira Delkeskamp Packagingwerke GmbH obustavila je proizvodnju u Njemačkoj. Tamo je, naravno, višestruko manje zaposlenih nego u bavarskoj čeličani, no ipak je proizvodnja zaustavljena.

Da ne govorimo o svim poduzećima koja su radila na provedbi projekta Sjeverni tok 2. Osim njemačkih poduzeća, posljedice antiruskih sankcija nisu izbjegle ni poslovni predstavnici drugih članica EU. Tako su dva pogona norveške tvrtke Yara, najvećeg svjetskog proizvođača poljoprivrednih gnojiva, smanjila proizvodnju za 40%. Te se tvornice nalaze u Francuskoj i Italiji. Razlog je ludi rast cijena struje i plina.

Osim velikih proizvođača, europski kamiondžije suočavaju se s ozbiljnim problemima i zbog rasta cijena goriva njihov rad postaje neisplativ. U Italiji štrajkuju vozači, a u Španjolskoj je štrajk proglašen neodređenim, a počeo je u ponedjeljak, 14. ožujka. Štrajk je pokrenula platforma za zaštitu sektora domaćeg međunarodnog prijevoza robe. Razlog su nepodnošljive cijene benzina i dizel goriva. Prijevoz postaje neisplativ.

Kako to nazvati? Eurobirokrati i vazalske vlade, idioti od rođenja, odrezali su granu na kojoj sjede.  Europski biznis čeka vrlo teško razdoblje ako se ne ukinu antiruske sankcije. A globalni brendovi  koji odbijaju rusko tržište ne samo da štete kupcima iz Ruske Federacije, oni prije svega sebi uskraćuju priliku za zaradu.

Dakle, antiruske sankcije neće trajati vječno, jer europsko gospodarstvo neće dugo opstati ovim tempom. Uzalud se Europa nada Azerbajdžanu, jer Baku umjesto Rusije neće moći u potpunosti pokriti europsko tržište. Iran je odbio američku ponudu, a za EU ima uvjet da ukine sve sankcije, kako je dogovoreno nuklearnim sporazumom, tek onda se može pričati o izgradnji infrastrukture za izvoz iranskog plina iz polja Južni Fars. Zbog tih „pregovora“ i pokušaja nabave od drugih dobavljača, cijene se vjerojatno neće stabilizirati, iako Europljani naivno vjeruju da Azerbajdžan i Iran neće propustiti priliku zaraditi na ovoj situaciji.

Europski čelnici već počinju shvaćati da, mimo ovih sankcija, više nisu u stanju uvesti ništa novo protiv Moskve, a učinkovitost ovih mjera je praktički ravna nuli, osim što se ispostavilo da su skuplje za samu Europu.

Tako je Olaf Scholz, novi njemački kancelar, rekao da je Europa već iscrpila poluge pritiska na Rusku Federaciju.

Nakon što se vojna operacija privede kraju, Europa se neće moći dugo pridržavati politike sankcija Rusiji. Sad je to više nego očito.

EU najavljuje prehrambenu krizu

Europski političari učinili su sve kako bi izbacili vlastito gospodarstvo iz kolosijeka, provodeći, zajedno s Amerikancima, nepromišljenu politiku sankcija. Rezultati su poznati. Sada, uz energetsku krizu u kojoj je, prema posljednjim podacima Gazproma, ukupni saldo u europskim podzemnim skladištima, koja su rekordno prazna, iznosi skromnih 26,2%, a lokalno stanovništvo se mora plašiti nadolazeće nestašice hrane.

Za problem koji je osvanuo na horizontu, zbog geopolitičkih previranja, za koji je, kao i obično, kriva je Moskva, upozorio je francuski ministar gospodarstva i financija Bruno Le Maire nakon sastanka s kolegama iz drugih zemalja EU.

"Postoje istinski strahovi među ministrima financija o riziku krize hrane, uz energetsku krizu koju već imamo", rekao je Francuz odmah nakon završetka ministarskog sastanka.

Le Maire nije bio originalan kada je rekao da su cijene pšenice u ožujku probila 14-godišnji rekord, jer Rusija i Ukrajina, obje velike izvoznice žitarica, trenutno ne osiguravaju nikome da će dobiti tražene količine.

U međuvremenu je Francuz, koji se, inače, besramno zalagao za ekonomski pritisak na Rusiju, ne mareći kako će to utjecati na želudac, plakao od sažaljenja zato što u sjevernoj Africi vlada teška suša, a u aktualnoj situacija predstavlja ozbiljan rizik za neke afričke države.

Jasno je da tegobe života na “Crnom kontinentu” Le Mairea uopće ne zanimaju. Ovo su riječi utjehe za uznemirenu javnost zapadnog svijeta, jer će eto, Afrikanci gladovati više od nas.

No, Francuza zapravo puno više brine kruh, koji naglo poskupljuje, a to znači nove nemire, ne samo u njegovoj zemlji, nego i u cijeloj Europi. Građani su nestrpljivi kada je u pitanju njihov vlastiti komfor.

A sada Rusija odgovara najžešće i odlučila je ograničiti izvoz hrane i gnojiva, od kojih europski poljoprivrednici dobivaju svoje usjeve.

Stvari su došle do točke da su neke zemlje članice EU već pogazile svoj ponos i, kako tvrdi bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko, sada dolaze na koljenima u Minsk.

Ista ona Poljska i Litva, koje su svojedobno zatvorile svoje granice kako bi kaznile neumoljive Bjeloruse, a Vilnius je uveo i zabranu tranzita bjeloruske robe kroz svoje luke i ignorirao sve zahtjeve Minska da to ukine, sada ih otvaraju, navodno, pod izgovorom za ukidanje ograničenja zbog koronavirusa.

Zapadni susjedi su odjednom zaboravili i na izbjeglice i na pandemiju. Štoviše, u svjetlu nedavnih događaja, situacija se dramatično promijenila, a slogani kojima se pljuvao ponos Minska poslani su u anale. Sada su na dnevnom redu mnogo aktualnija pitanja od stavljanja klipova u kotače Bjelorusa. Sada je potrebno nahraniti svoje sugrađane, prije nego što potpuno polude.

Prema riječima Aleksandra Lukašenka, Litva, gdje su cijene benzina i hrane nedavno porasle, kao i u ostatku Europe zbog uvođenja antiruskih sankcija, zbog nedostatka određenih kategorija roba, Europljani istoka od „diktatora“ Lukašenka traže "barem malo brašna, heljde i soli."

“Pa dobro, možemo im prodati tone, tisuću tona ove soli. To su i naše mogućnosti, da znate. Ako hoće doći i  napuniti spremnik benzina, neka dođu”, prognozirao je predsjednik, koja je istog trenutka uveo zabranu izvoza pšeničnog brašna i heljde na period od tri mjeseca. Osim toga, od kolovoza prošle godine u Bjelorusiji postoji zabrana izvoza i drugih žitarica: raži, ječma, zobi, kukuruza, prosa itd. 

Lukašenko nije lagao. Nakon otvaranja granica, litavski su stanovnici doista organizirali masovno hodočašće u relativno prosperitetnu Bjelorusiju po lijekove, hranu i gorivo. I nije ni čudo, budući da soli više ne možete pronaći na policama trgovina čak ni u Vilniusu, a oni proizvodi kojih ima su poskupjeli. Zbog toga se litavski automobili, napunjeni svime što mogu, te s punim rezervoarima i osnovnom robom, vraćaju u domovinu kako bi se za tjedan dana ponovno vratili u Bjelorusiju u kupovinu. I nikoga ne sramoti činjenica da je upravo litavska vlada najglasnije zagovarala uvođenje sankcija Moskvi i Minsku.

I ne zaboravite, ovo je tek početak, a slične naslove možete vidjeti u hrvatskim medijima. I ovdje su, naravno, za sve krivi Rusi. A ono što dolazi nakon 01. 04. ove godine, kada poskupljuju plin i električna energija, od zebnje kako će biti, ne smijem ni komentirati. Ali to ne smeta političke i medijske idiote u njihovoj upornosti u antiruskom narativu, uz iznimku profesora i vrhunskog ekonomista Slavka Kulića, cenzuriranog od jednako idiotske ekipe iz Faktografa na društvenim mrežama, te prof. Jelene Jurišić, koju se ne čuje od kratke izjave za Novosti, kada je doslovno razapeta u javnom prostoru.

Ostali su nam potpuno poludjela Mojmira Pastorčić, Zoran „Jovanović“ Šprajc, kolumnisti u Jutarnjem, Večernjem, Indexu i patetična kamarila na HRT-u, koji ne uspijevaju zbrojiti 2 i 2 i geoekonomiju razumjeti kroz geopolitiku i geostrategiju. Ma…?! Nemam riječi….