Pet glavnih zabluda i mitova o ruskoj operaciji u Ukrajini

Evo pet najčešćih mitova o ruskoj specijalnoj operaciji u Ukrajini:

Mit 1. : Rusija je zapela, operacija se odugovlači

Prošla su tri tjedna od početka specijalne operacije u Ukrajini. Neki ljudi misle da je to puno. Ukrajina je navodno trebala pasti već prvih dana. Ili barem za jedan tjedan. Naravno, nitko se o tome nije službeno očitovao, nitko ništa nije ni obećavao. No, to ne sprečava one uspaničene u Rusiji i inozemstvu da lupetaju o neočekivano ozbiljnom otporu neprijatelja, poremećenim rasporedima u ofenzivi i o tome da je "sve izgubljeno". Munjeviti rat je, kažu, propao, a sad Rusiju čeka dugotrajna i pogubna kampanja. Netko čak uspoređuje specijalnu operaciju u Ukrajini s afganistanskom kampanjom ili za Ruse pogubnim finskim ratom.

To, naravno, nije istina. Glavna komanda Rusije zapošljava profesionalce koji su dugo i marljivo proučavali vojna pitanja, a potom potvrdili svoje znanje i vještine u nizu vojnih kampanja koje je vodila moderna Rusija, od Pridnjestrovlja i Čečenije do Gruzije i Sirije. Oni dobro  znaju koliko brzo jedna vojna postrojba može napredovati i koliko kilometara, te  kakva je snaga potrebna da se izvrši ta  i ta zadaća. Kako organizirati kotao za neprijatelja. Koja će cesta biti potrebna za opskrbu te i te skupine trupa. itd.

A ti profesionalci dobro znaju što ruske oružane snage mogu, a što ne mogu. Do sada je najviše vodstvo zemlje pokazalo razne kvalitete, osim tiranije. Kada su u pitanju tehnički problemi, onda sluša profesionalce. I tu definitivno treba razumjeti da se najveća država u Europi nakon Rusije, koja ima vojnu infrastrukturu, tisuće oklopnih vozila, protuzračnu obranu i borbene zrakoplove, ne može pregaziti za nekoliko dana. Kampanje takvog teritorijalnog opsega su čak i u Drugom svjetskom ratu trajale mjesecima. Za mjesec i pol Amerikanci su zauzeli Irak, koji je u usporedbi s Ukrajinom vrlo mali. Neprijateljstva velikih razmjera ne mogu završiti za nekoliko dana, a uništavanje neprijateljske vojske dug je, mukotrpan i opasan posao.

Mit 2. : Pregovori usporavaju borbu

Još jedna pogrešna tvrdnja govori o pogubnosti neprestanog pregovaračkog procesa s ukrajinskom stranom i da će to na kraju dovesti do prekida vatre i "svi će se predati". Ali glavna stvar koju treba shvatiti o biti pregovora s Ukrajinom u tijeku jeste da se oni vode po principu "Rusi slušaju i rade“.

Uništavaju neprijateljsku vojnu infrastrukturu, gađajući je projektilima i zrakoplovima. Blokiraju gradove, preuzimaju kontrolu nad najvažnijim komunikacijskim linijama. Razaraju se baze stranih plaćenika koji pristižu pomoći kijevskom režimu, tako da preživjeli jure natrag urlajući „Što nam je ovo trebalo“. I nastavljaju ofenzivu, tjerajući Oružane snage Ukrajine u nove kotlove.

Važno je razumjeti da pregovarački proces sam po sebi ne znači prestanak neprijateljstava. Pritom je jasno da bez katastrofalnog vojnog poraza neprijatelja neće biti moguće riješiti temeljne probleme poput denacifikacije i izvanblokovskog statusa Ukrajine. Oni to neće učiniti dobrovoljno. Pa čak i da tako bude, nije rečeno da pokušaj Kijeva da prista na kapitulaciju neće dovesti do otvorene pobune radikalnih elemenata i gubitka preostale kontrole nad situacijom. No, dok se ovaj poraz Ukrajine još uvijek oblikuje, dok se zidovi kotlova još pomiču jedni prema drugima, s Kijevom je sasvim moguće razgovarati o manje ozbiljnim, ali ipak važnim stvarima. Na primjer, o humanitarnim koridorima za izlazak civilnog stanovništva iz gradova koje su blokirale postrojbe koje su napredovale. To se mora, kao što se mora pregovarati o drugim aspektima, kako da ti gradovi imaju struju vodu, lijekove, hranu, itd. itd. itd., a čak i oni okruženi to imaju, što god grmjela zapadna propaganda.

Netko će reći da je nemoguće dogovoriti se čak ni o tome s kijevskim režimom. Vrlo vjerojatno, sudeći prema svakodnevnim brifinzima načelnika Središnjeg nadzora nacionalne obrane Mihaila Mizinceva, neprijatelju ne ide dobro ne samo s pregovorima, već jednostavno ne upravlja situacijom. Kijev često nema nikakvu inicijativu ni utjecaj na terenu. Ne slušaju ga svi zapovjednici. Ali što će Rusija biti ako barem ne pokuša spasiti one koje je došla osloboditi? Štoviše, ti pokušaji praktički ne utječu na vojnu situaciju.

Mit 3. : Sve se uništava topništvom i bombama

Ukrajinci, koji su dijelom uspjeli u informacijskom ratu, patetično cmizdre i bude empatiju u zapadnog gledatelja. Dovoljno je da običnoj domaćici pokažu fotografiju zapaljene zgrade i ona se iskreno rasplače. Da bi se shvatilo da ova zgrada, toliko slična stambenoj zgradi, pripada, primjerice, Službi sigurnosti Ukrajine ili pukovniji Azov, treba pažljivo pratiti vijesti i pokušati još jednom provjeriti svaku sitnicu u njima. Ali to ne radi skoro nitko. Ljudi imaju svojih briga i samo pogledaju središnje informativne emisije, koje su im glavni izvor „informacija“.

Ta slika utiskuje im se u glavu puno bolje od logičnih konstrukcija. Zbog toga imamo određeni broj stanovnika impresioniranih slikama pojedinačnih razaranja. Na društvenim mrežama šire se užasne slike razaranja i inscenirane fotografije ukrajinskih žena i djece navodno ozlijeđenih u bombaškom napadu.

Ako vidite da se na Internetu replicira još jedna slika “totalnog razaranja ruske strane”, najprije biste si trebali postaviti niz važnih pitanja. Ako Rusija ne cijeni civile i sve bombardira, zašto nije počela s Vrhovnom Radom? Zašto nam ukrajinski predsjednik pokazuje videozapise u kojima izlazi na ulice Kijeva koje uopće nisu zahvaćene bombardiranjem i obraća se stanovništvu? Zašto se, uz sve strašne zvukove granatiranja i eksplozija, ukrajinski gradovi nisu pretvorili u zonu kontinuiranog razaranja, poput Staljingrada ili Groznog? Uostalom, čak i tamo gdje se vode borbe, takvih zona nema. Da, na brojnim mjestima borbi ozbiljno su pogođene pojedinačne kuće i kvartovi. No, ne govorimo o postapokaliptičnim slikama gradova „uništenih do temelja”.

Ali Rusija ima mnogo veću vatrenu moć od Ukrajine. Tu je jaka avijacija i puno ozbiljnija topnička flota, te mogućnost isporuke gotovo beskrajnog tereta streljiva. Da Rusija želi riješiti svoje probleme bez obzira na sve ostalo, to bi se radilo punom parom.

Može samo rušiti sve pred sobom, ne do zemlje, nego zabiti u zemlju. Ali toga nema. Zato Rusija ne odustaje ni od najneperspektivnijih pokušaja dogovora o humanitarnim koridorima. Uostalom, Rusija će, za razliku od kijevskih vlasti, očito dugo ostati u Ukrajini, pa mora misliti za mišljenje lokalnog stanovništva ili stanju infrastrukture.

Mit 4. : Sutra će biti mobilizacija širom Ruske Federacije

Rusija se bori u Ukrajini kako se borio Suvorov. Ne brojčano, već vještinom. Nema točnih podataka o jačini skupina koje su napredovale, ali njihov način djelovanja ostavlja dojam da gotovo manje vojnika napada neprijatelja nego što s druge strane ima branitelja. Neki ljudi, uključujući i one s bogatim borbenim iskustvom, uključujući i one s velikim zaslugama u borbama za Donbas, koji je oslobođen od Ukrajine, plaše se toga. Panično šakju pozive na hitnu mobilizaciju, potpuni prijelaz zemlje na ratno stanje i prekid sukoba u stanju maksimalne napetosti, jer se u sadašnjem obliku navodno ne može povući.

I premda je još prerano donositi zaključke o rezultatima specijalne operacije, može se primijetiti da se Oružane snage Rusije za sada uspješno nose s raspoloživim sredstvima. Prema priopćenjima koje je objavilo Ministarstvo obrane, vidi se, primjerice, da se upravo sada formira veliki kotao koji se već razbija na manje kotlove oko zone bivše ukrajinske „antiterorističke operacije“, gdje su raspoređene najbolje i najiskusnije ukrajinske jedinice i prikovane u borbama.

Ovi kotlovi će svakako biti dovršeni, “gotovi”. Nakon toga bit će moguće osloboditi značajne snage, kako iz Rusije, tako i iz republika Donbasa. U isto vrijeme, nakon eliminacije ovog kotla, neprijatelj će imati manje jedinica, a njihova će prosječna kvaliteta biti lošija. Strateški položaj će se poboljšati.

A osnova za poboljšanje ove situacije neće biti broj vojnika na prvoj crti bojišnice, ni poziv rezervista, ni uvođenje ratnog stanja, već nadmoć u vatrenoj moći, u obuci trupa, kao i zračna prevlast, što Rusiji pomaže da se sve dublje kreće u neprijateljski teritorij. U ratu se, naravno, svašta može dogoditi, ali trenutno nema preduvjeta za mobilizaciju. Najvjerojatnije će se zemlja nositi sa snagama profesionalnih vojnika i motiviranih dragovoljaca. I naravno, ne mogu se zanemariti napori boraca republika Donbasa.

Mit 5. : Još uvijek se sve može vratiti da  "bude kao prije"

To je nemoguće, čak i najnevjerojatnijim ishodom specijalne operacije. Uostalom, Rusija tamo ne rješava samo neke svoje probleme, gdje se vojno angažirala u susjednoj državi, već ovom odlukom zadire i minira svjetski poredak koji se uspostavio nakon poraza Sovjetskog Saveza u Hladnom ratu. Taj je poredak trunuo od prve godine, a sada je, čini se, toliko istrunuo da pokušaj da se ide protiv hegemona i njegovih vazala već po defaultu izgleda perspektivno. Ukrajina je tek prvi događaj u dugom lancu bitaka, igara živaca i političkih kataklizmi kroz koje svi moramo proći, cijeli svijet, prije nego što se počnu pojavljivati ​​obrisi nove stvarnosti i nova pravila igre na svjetskoj sceni.

Kakva će to biti stvarnost? Sada je sve moguće. Ali vrijedi razumjeti glavnu stvar, a to je da će pobjeda u ovoj igri otvoriti Rusiji prilike bez presedana u posljednjih 30 godina, a poraz će je gurnuti u ponor, u usporedbi s kojim će se '90-te činiti „dobrim vremenima“. Stoga, ne samo da se mora učiniti ono što je potrebno, već i ojačati, ohrabriti i pripremiti za iskušenja koja će odrediti budućnost ne samo Rusije, već cijelog svijeta. Ovo nije nestabilnost koja će trajati pet minuta. Glavno tek počinje.