Kijev raspravlja zabranu Pravoslavne crkve - Moskovske patrijaršije i riskira vjerski rat s morem krvi
Prije nego pojasnim o čemu je riječ, treba reći da ova
crkva, kao autonomna crkva unutar Ruske pravoslavne crkve postoji od 1991., ali
ni to nije bilo dovoljno, već se proteklih 30 godina gurao projekt autokefalne Ukrajinska
pravoslavne crkve – Kijevske patrijaršije, koju je tek nedavno priznao
Carigrad, Cipar, mala Aleksandrijska patrijaršija, a „patrijarh“ ove „crkve“ uspio
je ući u euharistijsko zajedništvo s bugarskim "alternativnim sinodom",
Crnogorskom pravoslavnom crkvom raspopa Miraša, registriranom kao nevladina udruga.
Sada Kijev želi u parlamentu zabraniti kanonsku Ukrajinsku
pravoslavnu crkvu Moskovske patrijaršije, kao krilo Ruske pravoslavne crkve,
koja postoji od 15. stoljeća, de iure kao autokefalne od 16., što se nisu
usudili učiniti čak ni Saudi šiitskoj Islamskoj zajednici u Qatifu ili bilo tko
drugi. Jedini primjer je bio za vrijeme ratova, kao NDH sa pretvaranjem SPC u
Hrvatsku pravoslavnu crkvu, koji isto nitko nije priznao, čak ni u to vrijeme.
No, nije ovo potez koji dolazi iz vedra neba. Naime, zastupnica
Vrhovne Rade Ukrajine Inna Sovsun predstavila je zakon koji predviđa
likvidaciju Ukrajinske pravoslavne crkve Moskovske patrijaršije i zapljenu
njezine imovine. U crkvenom svijetu to znači početak progona svećenika i
župljana jedine kanonske Crkve u Ukrajini, koju bi Zelenski natjerao da prijeđe
u raskolničku Ukrajinsku pravoslavnu crkvu.
Bez sumnje, ova odluka će za sobom povući novu podjelu mirnih
Ukrajinaca, a s obzirom na nekontrolirano kruženje automatskog oružja i
rašireni linč, izazvati će masakre i građanski rat na vjerskoj osnovi. Inače,
samo broj vjernika Kijevo-pečerske lavre, sjedišta UPC Moskovske patrijaršije, najvažnije
svetinje u pravoslavnom svijetu, može činiti još jednu "narodnu
republiku".
Ruska pravoslavna crkva izrazila je nadu u razboritost
poslanika Rade i kijevskih vlasti, u njihovu svijest o šteti koja će biti
nanesena narodu Ukrajine ako zakon bude usvojen.
“Prijedlozi zakona usmjereni na stvarnu likvidaciju kanonske
UPC zabranom njenog djelovanja na teritoriju Ukrajine, ako budu usvojeni,
nesumnjivo će dovesti do zaoštravanja društvene krize, izazvati novi krug
građanskog sukoba i pogoršati raskol koji su prethodno izazvali antikanonske
akcije Fanare”, rekao je predstavnik Ruske pravoslavne crkve Vladimir Legojda.
Očito, pored sukoba s Luganskom i Donjeckom Narodnom
Republikom, koji je započeo na temelju nacionalizma i jezične diskriminacije,
Zelenski je, kako bi održao oružani sukob u zemlji, odlučio pokrenuti
najnasilniji scenarij građanskog rata - onog na vjerskoj osnovi.
Podsjetimo, 2018. godine, na inicijativu predsjednika
Porošenka, u Kijevu je održan sastanak dviju šizmatičkih organizacija. Kao
rezultat tog događaja, koji je nazvan "autokefalnim saborom
ujedinjenja", formirana je UPC. Postupak je priznat kao nezakonit u Ruskoj
pravoslavnoj crkvi i svim drugim pravoslavnim crkvama u svijetu, osim dvije
navedene, ali u slučaju Cipra na osobnu inicijativu patrijarha Hristozomosa, ne
na temelju odluke Sinoda. A na kraju je carigradski patrijarh Bartolomej
legalizirao Ukrajinsku pravoslavnu crkvu i priznao je neovisnom, iako njegovu
odluku ne priznaje i niti jedna pravoslavna crkva, uz o navedene iznimke.
Pravoslavni raskol
istočnih Slavena nema veze s religijom već geopolitikom
Ranije sam se bavio ovom temom i vrijedi naglasiti da ima
sličnosti s previranjima na Balkanu, gdje se crkvene stvari također prelijevaju
u društveno-politički život i mogu dovesti do sukoba, ne samo na verbalnoj
razini, već i do onog oružanog. Naime, priznanje nekanonskih crkvi i ukidanje
povijeno priznatih, koje traju stoljećima, samo je vrh ledenog brijega koji je
nastao na djelovanje Američke komisije za međunarodne vjerske slobode (UCIRF),
koja dobro planira svoje poteze i zna gdje izazvati raskol. Iza ove
organizacije su pobune u Tibetu i Xinjiangu, raskol među sunitima i šiitima,
sada raskol u pravoslavnom svijetu, pa raskol unutar sunitske zajednice, gdje
se jedni bore protiv drugih, da nabrojim samo neke.
Raskol unutar pravoslavnog svijeta je po nalogu Washingtona,
zbog čega ga i zovu „NATO patrijarh“, zapečatio ekumenski patrijarh Bartolomej
iz Carigrada, kada je ukrajinskim
pravoslavnim crkvama priznao pravo na autokefalnost.
Jasan je plan američke nekonzervativne i atlantističke
elite, kojeg je u svom navodnom predviđanju u knjizi “Sukob civilizacija”
predvidio američki politolog Samuel Huntington, vrlo blizak pokojnom Zbigniewu
Brzezinskom, Fukuyami, Kissingeru, Sorosu i “staroj gardi” koja je vjerovala da
je pobijedila u borbi za unipolarni svijet na čelu sa Sjedinjenim Državama.
Tko je bolje razumio ovo djelo, baš kao i “Veliku šahovsku
ploču” Zbigniewa Brzezinskog, dobro zna da to nisu pretpostavke i predviđanja,
nego je riječ o konturama detaljno razrađenih planova za djelovanje u
budućnosti. Tako gospodin Samuel Huntington previđa “kako će neizbježno doći do
sukoba između Zapada, islamskog svijeta, pravoslavnog svijeta, Latinske
Amerike, istočnog svijeta koji kao zasebne cjeline sadrži budističke zemlje
istočne i jugoistočne Azije, države pod kineskim utjecajem, države pod
indijskim utjecajem, Japan kao specifične civilizacije i civilizacije
subsaharske Afrike.
Na djelu već vidimo sukobe unutar svih tih svjetova, a svi
su potaknuti djelovanjem krugova kojima pripada Samuel Huntington. Zapad,
posebice Europska unija, puca po šavovima, islamski svijet potresaju izvana
izazvani ratovi i sukobi, civilizacije subsaharske Afrike, sve do jedne po
francuskim i američkim utjecajem, razaraju vjerski, sektaški i građanski
ratovi, a pravoslavni svijet, uz sukobe ranije u Gruziji, trenutno u Ukrajini,
proživljava povijesni raskol.
Treći Rim i novi
veliki raskol u kršćanskom svijetu
Raspad odnosa između Moskve i Konstantinopola, nakon
odobravanja autokefalnosti pravoslavnih crkvi
u Kijevu ima izrazito političko i geopolitičko značenje, daleko više od
Velikog raskola iz 1054. godine. Američki politolog Samuel Huntington je u
svojom poznatom eseju “Sukob civilizacija” odredio da granice zapadne
civilizacije završavaju tamo gdje počinje pravoslavni svijet, koji je po svojoj
sklonosti kontemplaciji i poštivanju tradicije od oca geopolitike Rudolfa
Kjellena nazvan “ogromnim prostorom
Istoka”. Ono što Huntington nije uspio uočiti, dok je razvijao svoju teoriju u
trenucima neposredno nakon završetka Hladnog rata, bila je činjenica da će
Zapad, kojeg u toj viziji čine Sjeverna Amerika i zapad Europe, uspjeti
proširiti svoj domet djelovanja i utjecaja daleko unutar granica “pravoslavnog
svijeta”.
Naime, nakon implozije Sovjetskog Saveza i takozvanog
socijalističkog bloka, dominantni američki utjecaj na europskom kontinentu je
potaknuo brze procese ekonomskih i monetarnih ujedinjenja i širenje budućeg
saveza na istok, kako bi se u njega uključile bivše zemlje članice Varšavskog
pakta i sam SSSR.
Poznati američki strateg Zbigniew Brzezinski je bio svjestan
procesa u tijeku i poznata je njegova izjava iz tog razdoblja prema kojoj sve
teče po planu.
“Svako širenje europskog političkog područja djelovanja je
automatski je širenje američkog utjecaja. Proširena Europa i prošireni NATO
poslužit će kratkoročnim i dugoročnim interesima europske politike. Proširena
Europa će proširiti doseg američkog utjecaja, bez da se istodobno stvara
integrirana Europa koja se može suprotstaviti Sjedinjenim Državama u pitanjima
od geopolitičke važnosti, osobito na Bliskom istoku“, rekao je u vrijeme
euroatlantske ekspanzije Zbigniew Brzezinski.
Tako je nekoliko balkanskih zemalja s područja pravoslavne
tradicije prije svega Bugarska i Rumunjska, brzo ušle u EU i NATO. Ovdje nismo
u obzir uzeli Grčku, koja je također dio tog svijeta, a desetljećima je dio
Sjevernoatlantskog saveza. Taj je proces još uvijek u tijeku. I nedavno se
Zapad uspio proširiti i uključiti u svoju sferu utjecaja nove zemlje čisto
pravoslavne tradicije, kao što su Gruzija, Crna Gora, a veliki cilj je bio
Ukrajina. Ovom društvu će se nakon promjene naziva, po svemu sudeći, tom pridružiti
i takozvana “Sjeverna Makedonija”.
Više ili manje svjesni činjenice da je svaka velika
geopolitička orijentacija prvenstveno i duhovna, stratezi u Washingtonu su
nakon kraja komunizma i završetka katastrofalnog doba Borisa Jeljcina vidjeli
da Moskva sve više i ponovno postaje središte duhovne privlačnosti i da se
počinje oživljavati mit “Trećeg Rima”.
Namjerno su odlučili podržati i potaknuti sve moguće podjele
unutar “pravoslavnog svijeta”, što će u budućem sukobu, kojeg predviđa
Huntington, dati velike prednosti Zapadu. U tom kontekstu, priznavanje
autokefalnosti Ukrajinske pravoslavne crkve, koja jeste neovisna od Moskovske
patrijaršije i prekid euharistijskog zajedništva između Moskve i Carigrada,
koji je vrlo malo popraćen u zapadnim medijima, je bio izuzetno zabrinjavajući
presedan koji bi mogao imati ozbiljne posljedice i utjecati na budućnost
cijelom području bizantsko-pravoslavne kulture. Jedan od utjecajnih
pravoslavnih poglavara je i bio i pokojni srpski patrijarh Irinej, koji je
prepoznao geopolitičku dimenziju raskola u pravoslavnom svijetu.
Crkva u Ukrajini
“Ovdje se ne radi o nikakvim temeljnim teološkim razlikama,
nego se jednostavno instrumentaliziraju religija i određeni nacionalistički
osjećaji“, rekao je patrijarh Irinej nakon odluke Bartolomeja da prizna
autokefalnost dvije ukrajinske pravoslavne crkve.
Bivši predsjednik Ukrajine, Petro Porošenko, dugo je vršio
pritisak na patrijarha Bartolomeja u Carigradu, koji ima status „prvog među
jednakima“ među istočnim patrijarsima, da ukrajinskim crkvama prizna pravo na
autokefalnost. Kijev i njegovi sponzori su znali znaju da će time dodatno
osigurati “odvajanje” od Moskve i da će se završiti proces fragmentacija, koji
traje do danas.
Ali aktualna pomisao, još uvijek u tijeku rasprave u Vrhovnoj
Radi, uz prisvajanje imovine i „vjernika“ UPC Moskovske patrijaršije,
definitivno bi bio okidač za vjerski rat na teritoriju Ukrajine.
Ukrajinska crkva je u stvari bila je podijeljena u tri
različite jurisdikcije. Prva i najveća je Ukrajinska pravoslavna crkva – Moskovske
patrijaršije, kao što ime govori, ujedinjena s Moskvom. Ovu crkvu vodi
mitropolit Kijeva i sve Ukrajine Onofrije i ova je crkva jedina priznata kao
kanonska crkva, stoga je u zajedništvu s drugim pravoslavnim crkvama.
Druge dvije nekanonske crkve su Ukrajinska pravoslavna
crkva-Kijevske patrijaršije, osnovana 1992. od strane samozvanog patrijarha,
bivšeg mitropolita Filareta, te Ukrajinska autokefalna pravoslavna crkva koja
je ponovo uspostavljena 1990. godine, nakon što je prvi put proglasila
autokefalnost od Moskve tijekom političkih previranja i Građanskog rata rata
1921. Na čelu ove ponovno osnovane crkve je mitropolit od Kijeva Makarije.
Atlantistički državni udar 2014. i posljedični politički i
sada vojni sukob s Rusijom su pogoršali i dalje pogoršavaju jaz između
Moskovske patrijaršije i Kijeva, do te mjere da je patrijarhu Moskve i sve
Rusije Kirilu već zabranjen ulazak u Ukrajinu, dok je mitropolit Hilarion bio
odbijen na ukrajinskoj granici.
Crkva u Moskvi
Konačnim priznavanjem pravo na autokefalnost ukrajinske nekanonske
crkve, carigradski patrijarh Bartolomej je ponovno u puno kanonsko zajedništvo
s ostalim crkvama primio Kijevsku patrijaršiju sa spomenutim samozvanim
patrijarhom Filaretom Denišenkom. Ali je ova odluka dovela do raskola s Moskvom
i razbijanje zajedništva s ostalim pravoslavnim crkvama. Uz Carigrad, to su i
patrijaršija Antiohije, Jeruzalema i Aleksandrije, kasnije i Cipra.
Ova odluka carigradskog patrijarha je bila u prvom redu
ozbiljna jer ubrzo nakon nje potaknula nove podjele. Crnogorske i makedonske „crkve“,
država koje su već uključene u sferu utjecaja Zapada i NATO pakta, tražit će da
se i njima prizna pravo na odvajanje od Beograda, koji još uvijek nije sklon
kompromisima s “atlantistima”.
Pravoslavna crkva u Crnoj Gori je već podijeljena na dvije
struje, a dodatni udar je izvršio Milo Đukanović, kada je pokušao utrti put prisvajanju
imovine SPC u zemlji i kasnije stvoriti svoju, Crnogorsku pravoslavnu crkvu, baš
kako su to napravili Ukrajinci.
Kod Makedonaca, nakon ne tako davnog dogovora s Grčkom o
promijeni imena, kako bi se pogodovalo procesu integracije u NATO i EU,
situacija je slična. Dakle, podjele između Rusa i Ukrajinaca, kao i među narodima
biše Jugoslavije, se vrlo učinkovito provode oko kanonskih pitanja, jer
temeljnih teoloških razlika u nauku tih crkava nema.
Ni situacija u Moldaviji nije najbolja, gdje je zemlja
podijeljena između mitropolije Kišinjeva, pod jurisdikcijom Moskve i mitropolije
Besarabije, pod jurisdikcijom Rumunjske pravoslavne crkve.
Ovaj proces fragmentacije nema samo kanonsku dimenziju, nego
dovodi do fragmentacije pravoslavlja kao cjeline, što se na kraju ogleda u
teškim podjelama između zemalja i naroda koji dijele svoje vjerske i kulturne
baštine.
Crkva u Moldaviji
Ovdje se ne smije izgubiti iz vida da u bizantsko-pravoslavnoj političkoj kulturi
domovina i zemlja, a time i njena obrana ili ekspanzija, ima sakralno značenje.
Nasljeđe Bizanta je odigralo odlučujuću ulogu u svim carskim i državnim
entitetima koji su ga dijelili. Na primjer, uoči bitke za Kosovo 1389. godine,
srpsko plemstvo, iako svjesno nemogućnosti pobjede protiv Osmanlija i činjenicu
da će po svoj prilici biti poraženo i pogubljeno, što se i dogodilo, izabralo
je žrtvu u ime nekog vrhunskog i svetog ideala koje bi bilo primjer budućim
generacijama. Paradoksalno, čak je i Osmansko carstvo na neki način preuzelo
bizantsko nasljeđe.
Prvi ekumenski patrijarh Carigrada u vrijeme osvajanja
Osmanlija, Georgios Scolarios (1405. – 1473.), za razliku od današnjeg
patrijarha Bartolomeja je odbio bilo kakav oblik kompromisa sa Zapadom. No,
pravo nasljeđe Bizanta se vidi u Moskvi s tendencijom da se Sveto carstvo iz
Rima i Bizanta preseli u Moskvu, zbog čega je i stvoren mit imena “Treći Rim”.
Već na prijelazu iz četrnaestog i petnaestog stoljeća,
tadašnji patrijarh Carigrada, uplašen osmanskog pritiska na granicama
imperijalne prijestolnice, sve nade je polagao u Moskvu. Međutim, Moskva je već
1589. dobila status patrijaršije i umjesto Carigrada se suprotstavljala Rimu i
širenju na istok onoga što su zvali “latinskim krivovjerjem”. Priča u
bizantsko-pravoslavnoj verziji o tome kako kršćanstvo proširilo na područja
Rusije i kako je služilo kao ujedinjujući faktor vrijedna je za daljnje
razmatranje i razumijevanje razloga koji su doveli do današnjeg raskola.
Bizantski izvori navode da je geografski naziv “Rus”
dodijeljen zbog posebnog “crvenog” ili “crvenkastog” tijela i kose stanovništva
koji je nastanjivalo ovu regiju. Međutim, čak i prema zapadnim povjesničarima,
taj naziv je posljedica činjenice da je ta zemlja bila uključena u prostor
okružen rijekama čija drevna imena bila Ras / Rus / Ros’/ Rus’, ovisno o
rijetkim pisanim izvorima iz tog vremena. Čak i Avesta i Rig Veda, na primjer,
pišu o određenom nazivu rijeke Volga i zovu je Rangha / Rankha i Rasa. Prelazak
stanovništva ovog ogromnog teritorija na kršćanstvo je bio dugi povijesni
proces, tijekom kojeg je bilo pet različitih “krštenja”, iako je tek u posljednjem
Rusija u svim pogledima uključena unutar kršćanske ekumene. Prvo “krštenje” je
bilo propovijedanje apostola Andrije u porobljenim zemljama u prvom stoljeću
nakon Krista, drugo je propovijedanje Ćirila i Metoda, tvoraca slavenske
abecede, također u zauzetim zemljama po nalogu bizantskog cara Mihaila III
(842. – 867.). Treće krštenje ili prelazaka na kršćanstvo je bilo krštenje Rusa
u Carigradu u vrijeme patrijarha Fotiusa (829. – 891.). Četvrto je bilo
krštenje princeze Olge i peto obraćenje na kršćanstvo Velikog kneza Vladimira
od Kijeva (980. -1015.), nećaka princeze Olge.
Priče o prošlosti ili kronika Kijevske Rus’ pripisuju se
monahu Nestoru od Pečerska. Tamo se govori kako su Rusi prešli na pravoslavlje
oko desetog stoljeća. Veliki knez Vladimir pokušao je slavenske klanove
objediniti kroz religiju. Pokušavao je najprije s poganstvom, ali to nije
uspio. Nakon toga je dobio ponude bugarskih muslimana i židovskih Hazara. Prve
je odbio zbog činjenice da Rusi, ljubitelji alkoholnih pića, nikada ne bi mogli
prihvatiti zabranu da piju. Druge je odbio, prema Velikom knezu Vladimiru, jer
su Židovi raspršeni i odbačeni od strane vlastitoga Boga i kao takvi nisu mogli
nikoga poučavati vjeri. Tako je izbor pao na kršćanstvo u istočnoj verziji.
Otišli su Grcima i vidjeli kako služe u
čast svoga Boga i da tamo Bog koegzistira s njima i da je njihov ritual bolji
od svih ostalih zemalja.
Međutim, kako je istaknuo ruski teolog i filozof Pavel
Florenski, kršćanstvo u ruskim zemljama je pomalo pomiješano s nizom poganskih
uvjerenja koja su specifično odredila njihovu evoluciju. Ne treba podcjenjivati
činjenicu da je oko desetog stoljeća nekoliko kršćanskih zajednica kružilo oko
područja Kijeva i da je svaka pokušavala nametnuti svoj utjecaj. Neki
povjesničari čak tvrde da su tamo čak bili prisutni i irski redovnici sa svojom
keltskom vizijom kršćanstva.
Pravoslavna Rusija se odmah suočila s rastućim prijetnjama i
uvijek je bila okružena neprijateljskim snagama, od teutonskih vitezova do
moćne Poljsko-Litavska Unije, koji su Rusiju namjeravali uključiti u katolički
svijet.
U tom smislu, sovjetski antropolog Lav Gumilev tvrdi da je
kriza Kijevske Rusije nastala zbog davanja prednosti kratkoročnim ciljevima nad
dugoročnim interesima, što je dovelo do nesposobnosti da se zaštiti od vanjske
agresije. Za brži kraj su odlučujući bili bliski susreti s dva posebno
agresivna naroda, mongolskim i zapadnoeuropskim u kojem su još uvijek
dominirale herojske vrijednosti tipične za germanski feudalizam.
U tom kontekstu, lik Aleksandra Nevskog, koji nije slučajno
postao svetac Ruske pravoslavne crkve, imao je posebno važnu ulogu u budućem
razvoju specifičnosti ruske etnokulture. Naime, Aleksandar Nevski je odabrao
savez s Mongolima u suprotstavljanju zapadnjačkoj ekspanziji, čime je postao prvi
vladar koji je Rusiju svrstao u čisto euroazijske redove.
Kao što vidimo, ništa nije slučajno i sve čemu svjedočimo je
logičan slijed događaja i novi pokušaji prodora na Istok u kojem se nikako ne
može zanemariti vjerska komponenta, čak i ako su sve današnje države formalno
sekularne.
Savez s Mongolima, koja je zbog načina isplate za taj savez
dobila ime Zlatna horda, omogućio je Rusiji da u top vrijeme očuva pravoslavnu
kršćansku vjeru, što je element koji ujedinjuje sve Ruse u trinaestom stoljeću.
Aleksandar Nevski je istovremeno zaustavio ekspanzionizam zapadnih oblika
kršćanstva. Mongolski etički kod i de facto zakon, “yassa”, predviđao je
značajnu vjersku toleranciju u zamjenu za potpunu političku odanost. Iako iz
današnje perspektive nerazumljivo, tada je to omogućilo da se u embrionalnoj
fazi zaštiti novi ruski etnos, iako je bio slabiji. No jednako tako, Rusi svoje
imperijalne ambicije više duguju savezu s Mongolima i od njih dobivenom
nasljeđu, nego Bizantu, od kojeg je Rusija naslijedila svoje administrativne
imperijalne funkcije. Pravoslavna crkva je nesumnjivo zaslužna za političko
stvaranje Velike Rusije. Uz prijenos Kijevske mitropolije, koja je bila
okupirana od strane spomenute Poljsko-litvanske unije i njezinih ideoloških i
vojnih aspiracija, Vladimir i kasnije Petar I mitropoliju sele u Moskvu, danas
glavni grad Rusije, kojem se enormno povećao status enormno i cijela Moskva se
u to vrijeme pretvorila se u pravu pravoslavnu teokraciju.
Bitka kod Kulikova 1380. dobiva dvostruko značenje – oslobođenje
od mongolskog jarma i konačno razdvajanje Rusije od Zapada. Suočeni sa
zahtjevima pobunjenika Manaja, koji nije bio podoban za prijestolje Zlatne
horde, zato štop nije bio izravni potomak Džingis-kana, Rusi su se odlučili
stati na stranu legitimnog nasljednika prijestolja Tuqtamışa, posljednjeg
velikog kana Zlatne horde.
Nakon toga se 1480. dogodila bitka kod Ugra i Rusija se
počela trajno rješavati mongolske prisutnosti i razvijati na tri glavna pravca
– pravoslavlju, autokraciji i ruralnim sredinama. Stoga je svijest da
predstavlja jedinu neovisnu pravoslavnu silu konsolidirala uvjerenje o posebnoj
sudbini Rusije u svijetu.
Moskva, koja je već u 1448. zbog odbijanja da prihvati ishod
unionističkog Koncila u Firenci izabrala vlastitu mitropoliju bez suglasnosti
Carigrada, postaje “Treći Rim” i sva kršćanski carstva bi trebala biti
ujedinjena u njemu, kao što je recitirao starac Filofej na Vasiliju III, ocu
Ivan IV Groznog.
Međutim, tek od dinastije Romanov ideal Svete Rusije u
geopolitičkom smislu postaje obrana pravoslavnog svijeta u cijelosti, planira
se ponovno osvajanje Carigrada i linija komunikacije između Crnog mora i
Sredozemlja, te obrane svetih mjesta u Palestini. Mistik i filozof Vladimir
Solovjev, koji je živio u drugoj polovici devetnaestog stoljeća, u svom djelu
“Tri dijaloga i priča o Antikristu” je kroz lik Generala pozvao carstvo da
odustane od uloge branitelja kršćanstva i širenja izvan Konstantinopolja, sve
do samog Jeruzalema. Naravno da je da filozofski rad, prožet mesijanskim instinktima,
ne može zastrašiti bilo kojeg potencijalnog “geopolitičkog neprijatelja”.
Ovdje je zanimljivo da je Velika Britanija, tijekom cijelog
devetnaestog stoljeća nastojala suzbiti bilo kakve težnje pravoslavnih balkanskih naroda za
neovisnošću, samo zbog činjenice da bi to moglo dati geopolitičke prednosti
carskoj Rusiji. Nije slučajno da se borba za neovisnost Grčke, na čelu s
Alexanderm Ypsilantisom i Ioannisom Kapodistriasom vodila duž rute puno
povoljnije za britansku vlast, a na čelo novog kraljevstva dolazi predstavnik
obitelji Wittelsbach iz Bavarske, koja nikakve veze nema s mediteranskom
zemljom.
Zapravo, svi “balkanski ratovi” su kasnije evoluirali na
više ili manje isti način.
Mit o Moskvi kao “Trećem Rimu” je preživio u nezakonitom
obliku i tijekom sovjetskog razdoblja, a danas doživljava renesansu
zahvaljujući institucionalnoj obnovi filozofskog i geopolitičkog
neoeurazijatizma.
Zbog toga je, kao što je bio slučaj stoljećima, potrebno
potkopati taj “mit”, što se pokušava nasilnom fragmentacijom i podjelama unutar
Moskovske patrijaršije i svih Rusa. Spomenuti Vladimir Solovjev je
identificirao hipotetsku prijetnju koja je dolazila s Istoka zbog kraja “Trećeg
Rima”. Ruski mistik, za razliku od svog suvremenika i sunarodnjaka Konstantina
Leontijeva, koji se smatra utemeljiteljem eurazijatizma, upio je shvatiti da
prava prijetnja “Trećem Rimu” dolazi sa Zapada, a ne iz zemlje prema kojoj se,
kako je rekao Sveti Ivan iz Damaska, “moramo okrenuti oči kada se molimo i
klanjamo Bogu”.
Nakon svega, nema se puno toga za reći. Posljednji raskol
između Moskve i Carigrada i priznavanje autokefalnosti ukrajinskih nekanonskih
crkvi nisu samo crkvena posla, kako bi mnogi voljeli da jest. Nažalost, to je
vječna borba koja traje više od tisuću godina, koja je tijekom XIX i XX
stoljeća dobila svoje konture u geopolitičkoj misli dva suprotstavljena tabora.
U ovom trenutku se može reći da su jednu bitku dobile zapadne sile, uz pomoć
Carigrada, ali sve dok se do kraja ne uništi jedinstvo istočnih i južnih
Slavena, nikakvi dekreti i namjerno izazvani ratovi, koji nisu nužno vjerski,
iako im se često pripisuje to značenje, ne mogu odrediti tijek povijesti.
Dakle novi Mongoli kao saveznici. Povijest se zaista ponavlja. Slabim đacima ponavljačima se loše piše. Ne kao u Hrvatskoj.
OdgovoriIzbrišiKome su novi Mongoli saveznici, i tko bi oni bili? Zanime ame ta teza. Rusi su izabrali biti vazali , privremeno, Mongola, da sačuvaju crkvu. Ili su mogli izabrati Evropu za saveznika, ali da se potčine Rimu u svakom smislu, nešto kao grko-katolici. Čisto kao povijesni fakt. Nije to ništa novo.Tko bi bili novi Mongoli u ovom slučaju?
IzbrišiGledati na dogadjaje svjetovnim ili sekularnim ili geopolitičkim očima je samo površno posmatranje , to je samo vješto maskiranje...Oni koji razumiju , znjau o čemu je riječ...
OdgovoriIzbrišiKonkretno , lično ne razumijem. Ništa se ovdje ne maskira. Zanima me točno što ne stoji u tvrdnji da se s Carigradom i nekim "crkvama" manipulira kako bi se dovelo do još većeg raskola i sukoba, čak i oružanog u, po Huntingtonu, "pravoslavnoj civilizaciji". Isto rade sa šiitima i sunitima, sa sunitima međusobno, gdje se okreće jedno učenje protiv drugog i sl. Što nedostaje? Duhovna dimenzija? Tko je od nas kompetentan u teološkim pitanjima. Pa većina kršćana pojma nema o tome je li Isis Bog i Čovjek ili Bogočovjek. Pa koja je dogma razlog raskola 1054. ? I slične stvari, koje su, po meni, potpuno nevažne u ovom kontekstu.,
IzbrišiEh da nije bilo križarskih pljačkaša....
OdgovoriIzbrišiPravoslavna crkva je prvobitno postojala kao jedinstvena organizacija s patrijarhom u Carigradu koji je bio pandan rimskom papi. Nakon spomenutih pljačkaša čitav Carigrad je opustošen, čak su postojale kratkotrajne državice koje nisu bilo sposobne za samodostatnost. U tom vremenu su lokalne patrijaršije dobivale sve veću neovisnost koju im je carigradski patrijarh s vremenom davao i priznavao ih kao nove kanonske crkve, ali mu ostade titula prvog među jednakima. Rekao bih da je tada pravoslavlje počelo fragmentirati i da nije to nužno proizvod modernog vremena.
Kada je postojao Bizant, jedna patrijaršija je čak imala nekog smisla. Ali kasnije, Konstantinopolj bez države, nema logike da se ne krenu stvarati autokefalne crkve. I sve to ne bi bio problem da Bartolomej nije NATO patrijarh, što je dokazano i lako dokazivo. Imao bi i on autoritet da nije to što jeste. Govorim o Bartolomeju. Atenagora, na primjer, već je bio poštovaniji od ovoga, koji je više u američkoj ambasadi nego kod pravoslavnih patrijarha.
Izbriši