Rusija se morala pokrenuti, jer bi sutra bilo kasno, a sloboda nema cijenu

Mnogi, čak i manji do populacije u Rusiji, kritiziraju rusku operaciju u Ukrajini, ali gube iz vida glavno pitanje: ima li sloboda cijenu, posebno ako se ona računa u McDonald's „restoranima“ ili delicijama sa Zapada.

Trenutna situacija je mnogima teška, Rusima i njihovim saveznicima i partnerima. Ona je zadala ozbiljan udarac Rusiji, koji je posljedica realizacija velikog projekta kojim se trenutno bavi, u troškovima, rokovima i uvjetima. Ali unutarnje stanje ne odgovara očekivanim gubicima. Nekako se neočekivano mirno toleriraju od strane mnogih. Dakle, jeste teško, ali nije užas, nije ni horor. Loše i uznemirujuće, ali donosi velike promjene.

Sve kao da nekako podsjeća na situaciju na samom početku '90-ih. Čak se i Sovjetski Savez činio nesalomljivim, a onda je gazda zavrnuo prstom i odredio sudbinu velikog „socijalističkog imperija“. Ali glavna stvar je bio dubok, iako varljiv, osjećaj slobode ispred Rusa i sovjetskih naroda. Razumijevanje da je prava sloboda skupa došlo je kasnije i od tada nikada nitko nije požalio zbog odluke Kremlja poslije Jeljcina.

Iz nekog razloga, sličan proces nastao je nakon početka napada sankcijama na Rusiju. I to ne ovoga, već onih ranije , pa onih zbog Krima, oborenog Boeinga, pa Skripala, Navaljanog i što se sve nije izmišljalo.

Iako frustrirani stalnim napadima, ni sada u Rusiji nisu bili sretno zbog sankcija. Potpuna svijest o trenutnoj situaciji, kao i vlastitoj reakciji na nju, također nije došla odmah, ali nakon reakcije je sve odmah postalo lakše.

Stari iranski ili kubanski poučak: stalni napadi, blaćenje i sankcioniranje jednog naroda samo dovode do homogenizacije društva i zbijanja redova oko vlastitog političkog vrha. Amerikanci i EU, potpuno lobotomizirani ultraliberalizmom, individualizmom i konformizmom, previdjeli su ovu činjenicu.

Rusi su izgubili Hladni rat. Izgubili su ga zbog izdaje, gluposti i naivnosti, a da ih nitko nije ni počeo osvajati. U poletnim '90-ima Zapad je jednostavno i tiho uveo svoju upravu. Rusi su bili nešto kao Nijemci s okupacijskom upravom, gdje su lokalne političke „vođe“ i policajci samo provodili diktat.

Pokazalo se da je danas za osvajanje dovoljno samo kupiti vrhunsku i poslušnu vlast, preuzeti kontrolu nad financijskim sektorom, medijima i kulturom. Štoviše, nije bilo potrebno kupovati cijelu zemlju - već samo elitu, na veliko i jeftino. A te su snage u Rusiji '90-ih izravno pomogle neprijateljskim snagama, i to dobrovoljno, ne pod prijetnjom oružja.

Ekonomski, to je kao u dobra stara vremena mijenjati staklene perle i ogledala s domorocima za naftu i zlato. Uz to su uzeli izravni danak: izvoz kapitala, iseljavanje iz zemlje, umove i duše nestabilnih. Ostale su držali u poslušnosti i plašili ih sankcijama.

Radi sigurnosti su organizirali i podržali projekt Anti-Rusije na ruskim granicama. Projekt je bio loš, ali učinkovit. Čak se i njihov Majdan, uz sve vapaje slobode, prodao Zapadu za čipkaste gaćice. Ostalo je podržati, naoružati na sve moguće načine prevratničku vlast, zatvoriti oči pred nacizmom i huškati Ukrajinu na sestrinsku Rusiju.

Fantastično profitabilan posao za Zapad. Tih desetak milijardi koji su uloženi, uključujući i od strane režima u Kijevu,  višestruko su se isplatili pljačkanjem i držanjem Rusije u poslušnosti.

Pokornost je usađena i potpomognuta, između ostalog, svim što je Zapad smatrao mogućim baciti na Ruse, a od velike koristi za sebe. Za iPhonee, torbe iz Guccija, kupovinu u Parizu, da zadrže status i  šanse za odlazak na more u Egipat, Rusi su bivali sve siromašniji. Bilo je korisnih i važnih stvari, vezanih uz nove tehnologije, ali su se morale previše platiti.

Danas se Rusija konačno može osloboditi, i oslobađa se ove kolonijalne ovisnosti. Zemlja postaje slobodna u svakom smislu. Da, teško je. To uključuje i ekonomske gubitke i stvarne smrti. Ali oni koji su danas poginuli nisu dojučerašnje žrtve u ime milijardi ruskih oligarha, već teška cijena za slobodu zemlje.

Zašto baš sada? Naravno, Rusija je ojačala, ali je nedovoljno jaka da očekuje poraz cijelog kolektivnog Zapada. Možda u strateškom savezu s Kinom, koji je uvijek na pomolu, ali nikako da se potpiše dokument o bezuvjetnom savezništvu i svim sferama. Ipak, dobro je i ovako.

A sudeći prema posljednjim podacima, Moskva nije imala izbora. Kijev se ubrzano kretao prema posjedovanju nuklearnog oružja i raspoređivanju američkih raketa kratkog i srednjeg dometa na svom teritoriju. Da se to dogodilo, Rusija bi bila paralizirana i nakon napada, vjerojatno ne bi ni postojala. Prvi put nakon toliko stoljeća.

Prema shemi za Ukrajinu, koja “nije razvijena, ali donirana od dobrih ljudi” s mogućim brzim ulaskom u NATO ili potpisivanjem “sporazuma o garanciji” sa Sjedinjenim Državama, to se moglo napraviti u roku nekoliko mjeseci, ako ne i tjedana. Velika Britanija učinila je nešto slično u Indiji, kada ju je podijelila na dvije zemlje i pomogla objema u nabavci nuklearnog oružja. Štoviše, Indiji je čak pomogla u razvoju, a onda je Pakistanu jednostavno predana dokumentacija za proizvodnju, iako je prema službenoj verziji ona ukradena. Britanci?! Što reći?

A onda bi Ukrajina mogla djelovati u obliku "stavljanja Rusije ispred svršen čin", uz naknadnu nuklearnu ucjenu Kremlja. Donbas, pa Krim, diktirani uvjeti za plinovod, za kompenzaciju za neprijateljstva itd. Bio bi to vrlo težak i snažan udarac od „sestrinske Ukrajine“.

Ukrajina također ima svoje znanstvene resurse i institute u Harkovu i Kijevu, sovjetske kapacitete za proizvodnju dostavnih vozila u Dnjepru. Počevši od 2013., Ukrajina se s Turskom dogovorila o raketnoj suradnji s neslužbenim ciljem izgradnje balističkih projektila za isporuku nuklearnog oružja.

Akumulirali su se i drugi signali. Posljednjih godina Ukrajina je pojačala razvoj obećavajućih nalazišta urana, posebice u regijama Nikolajev, Dnjepropetrovsk i Kirovgrad. Ukrajina je najavila potpuni prijelaz na američko gorivo, a stručnjaci Rosatoma postupno su izgubili pristup ukrajinskim nuklearnim elektranama i počeli su se iznenada i masovno konzultirati s bivšim ukrajinskim nuklearnim znanstvenicima u Moskvi. Uobičajena povećana radioaktivnost u području nuklearne elektrane u Černobilu mogla je biti pokriće za ta ispitivanja. Ukrajina bi doista mogla nabaviti taktičko, "prljavo" ili bilo koje drugo nuklearno oružje doslovno u nadolazećim tjednima. I to brzo, a da i ne govorimo o pripremi biološkog oružja u 30 NATO laboratorija na teritoriju Ukrajine i Rusiji bliskih zemalja.

Zapad je, ne želeći izgubiti svoj ogromni biznis, marljivo gurao Ukrajinu prema posjedovanju oružja za masovno uništenje. Ali za njih je to posao, a za Ruse pitanje života. SAD i NATO se uopće nisu spremni ozbiljno boriti, čak i ne razmišljaju o tome, tako da Zelenski uzalud traži da „održe riječ“.

Štoviše, boriti se za nekakvu Ukrajinu, koju mnogi ne znaju pronaći ni na karti, moguće je samo “do posljednjeg Ukrajinca“.

Stoga je protiv Rusije proglašen ekonomski „blitzkrieg“. Inače, Zapad još uvijek stvarno vjeruje da se Rusija može slomiti tako brzo i da Kremlj neće postići nikakvu “pobjedu” u Ukrajini. Zapad se vodi činjenicom da Rusija ne koristi “srpsku” ili “iračku” opciju za rješavanje problema, uz totalno uništenje infrastrukture, gradova i civila, pa to doživljava kao znak slabosti. U skladu s tim, njihov je zaključak da je Rusija propala, iako je u cijelosti zamijenila dolarski sustav. Ali to nije stvar Rusije, već će se brzo pretvoriti u val globalnog odbijanja dolara. Ako se devizne rezerve dolara mogu blokirati, čak i svjetskoj nuklearnoj sili, zašto ih onda uopće imati?

Međutim, već postoje jaki signali. Plin na 3000 i do 3500 dolarske protuvrijednosti, nafta 138, brzi rast cijena sirovina i hrane, sve to gledamo već danas. EU ima plinska skladišta prazna, odnosno na nekih 25%, a Hrvatska na 0%, kako piše danas Večernji list. Jedan dan visokih cijena plina bio je dovoljan njemačkom kancelaru Scholzu da hitno izjavi: "Isporuka energije iz Rusije povučena je iz sankcija, jer sada nema drugih načina da se osigura energetska sigurnost Europe". Isto je i zagrmio Borell i malo su oborili cijene.

Američko ministarstvo ekonomije službeno daje preporuke kako zaobići vlastite naftne sankcije. Ministri i stručnjaci u EU već izražavaju iznimnu zabrinutost, iako Rusija još nije ni odgovorila na sankcioni rat. Jedina mjera je financijska obveza razmjene u rubljama i recipročno zatvaranje neba za kompanije iz EU, koja je na karti svijeta ne znači ništa, a za „zaobilaznicu“ oko Rusije, to je već problem.

Ali ovo je tek početak. Tu ima još jedan, možda najvažniji aspekt. Pred ruskim se očima razvija globalna kriza cjelokupnog svjetskog sustava. I ekonomski, i financijski, i politički, i ideološki. Vrlo brzo Zapad neće biti dorastao za obračun s Rusijom, a sigurno ni nekakva Ukrajina. Morat će riješiti previše problema i s energijom, i hranom, i financijskom piramidom, i s inflacijom, i prosvjedima u svojim zemljama, i još mnogo toga. U ovoj situaciji oslobađanje od veze sa Zapadom za Rusiju minimizira opasnost od globalnih komplikacija zbog krize.

Samo oslobađanje Rusije, naravno, naglo ubrzava razvoj iste te krize i samim tim istovremeno otežava sposobnost Zapada da troškove prenese na ostatak svijeta i na samu Rusiju, što je najbolje radio ud Nixona i uvođenja „petrodolara“.

Ovo je za Moskvu najbolji trenutak. Daleko od toga da je sve idealno i spremno. Bit će teško, i to ne jedan mjesec. Ali ako je za akciju jučer bilo rano, sutra bi sigurno bilo prekasno. Dakle, na kraju, cilj je da rublja postane neovisna i da se prestane odavati počast Sjedinjenim Državama svakom uplatom, od svake transakcije.

Zapad i SAD treba natjerati da se prestanu rugati ruskom narodu. Rus se ne po nacionalnosti, nego po duhu. Ne samo tamo, u njihovoj domovini, nego u cijelom svijetu. I prestanite silovati svoj mozak, ponekad i tijela, "univerzalnim zapadnim vrijednostima". Rusija napušta status kolonije Zapada. Sloboda je skupa, ali svakako se isplati. A oni plahi i lakomi, koji za nekoliko staklenih perli i „čarobni prah“ u svim njegovim verzijama, toliko ljube taj Zapad, a prema istraživanjima ih je jako malo, slobodno mogu i otići. Nitko neće plakati za njima.

Jedan od najboljih prikaza okupirane Rusije '90-ih je glazbeni video s dokumentarnim uvodom Artema Grišanova: