Struka potvrđuje Putinove riječi: „Specijalna operacija teče po planu, a evo i zašto“

Situacija u Ukrajini, na bojnom polju, pokazuje svoje obrise, posebno sada kada se dugačka kolona pred Kijevom razvrstala u borbene skupine. Zapadna propaganda uporno tvrdi da je Rusija „upala u novi Afganistan, kojeg će skupo platiti“, ali ne daje argumente za takvu tvrdnju.

Možda bi bilo dobro dati mišljenje nekoliko vojnih stručnjaka, s obje strane, koji nisu baš sigurni u uspješnu obranu kijevske hunte. Tako kažu da je glupo kucati na otvorena vrata, ali još je gluplje kucati na ona zatvorena.

Osobno, mislim da ne izmišljam ništa o specijalnoj operaciji u Ukrajini, već tražim izjave profesionalaca.

Uzmimo 12. dan rata i mišljenje koje treba pokušati shvatiti bez histerije.

Svima je teško. I Rusi tamo umiru. Umiru građani Ukrajine. No, najteže je vojsci, koja još uvijek djeluje u rezervi, i Rusima i Ukrajincima, koji su već prošli "vatreno krštenje“.

Osobno, mislim da Rusi imaju natežu zadaću pred sobom, s obzirom na zapovijed glavnog zapovjednika Vladimira Putina.

„Minimizirati gubitke među civilnim stanovništvom“, što je razumljivo, jer je to jedan narod. Ali kako pokušati nanijeti kritičnu štetu Oružanim snagama Ukrajine u okviru taktike vlastite jedinice, a ne nanijeti bilokakvu povredu, posebno smrt, jednom jedinom civilu?

Ne volim ni objavljivanje broja borbenih gubitaka dok operacija ne uđe u završnu fazu. To je dar za tuđi informacijski rat, adut u rukama neprijatelja, a prije svega poklon za širenje lažnih informacija među iskrenim neprijateljima vlastite zemlje, koju odmah urlaju: "Lažu, skrivaju se, podcjenjuju", "Ne ratu", "Majke, ne dajte sinove", "Želim mir", "Koliko se krvi još treba proliti"...

Može i treba. Umiru vojnici i heroji. Tko je došao u vojsku, nije đonovima glancao pločnike po „korzu“. Otišao je braniti Domovinu, čak i po cijenu vlastitog života. To je bila pogreška ruskog Glavnog stožera. Ljudi moraju jasno razumjeti ciljeve operacije, njezinu nužnost, neminovnost žrtava. Nije potrebno dan za danom iznositi trenutnu cijenu.

Zvuči okrutno, ali takva je i surova vojna stvarnost. Obrisat će se suze nakon pobjede, pokloniti svakoj udovici, majci, nevjesti, sestri za podvig njihovih muškaraca.

Prva faza operacije

Rusi su podcijenili neprijatelja u snazi ​​informativnog, ideološkog, psihološkog odbijanja. Čekali su ih. Doslovno prvog dana jednim klikom američkih krvavih prstiju uskraćena je podrška civilnom stanovništvu i svima onima koji su bili spremni da postanu neutralne postrojbe Oružanih snaga Ukrajine. Milijuni dolara, tisuće ljudi za kompjuterima i globalne medijske korporacije odsjekli su Ukrajinu od svake objektivne informacije. Imamo poplavu smrada i propagande, koja se preljeva na sve zemlje EU i koju ponavljaju novinari za koje osobno nikada ne bih rekao da mogu izgovoriti nešto slično.

Ali konkretno, ruski glavni gubici dogodili su se u prva tri dana. Sada će se brzo smanjivati, ruska vojska više ne provodi mirovne i humanitarne operacije, poput krimske. Borci su dobili druge zapovijedi, uključili su se, naljutili, okupili, a nade u aktivnu podršku civilnog stanovništva i reformiranih postrojbi Oružanih snaga Ukrajine raspršene su.

Malo je cvijeća i kruha koji se vide, a narodi Ukrajine su smrvljeni propagandom i lažima, ali i do ludila zastrašeni od neonacista.

Promašili smo još jednu važnu točku u našim izračunima. Gotovo 600 000 Ukrajinaca je od 2014. prošlo kroz zonu takozvane „Anti-terorističke operacije“ (ATO) u Donbasu. Danas su isti ti ljudi svugdje popunili teritorijalnu obranu, a mnogi se imaju čega bojati. Pogotovo na valu lažnih vijesti o smaknućima bez suđenja svim sudionicima ATO-a.

Zamislite da su im tijekom godine službe tamo nacisti ugurali svoju bolesnu ideologiju u glavu, dali su im priliku da nekažnjeno pucaju po naseljima “Moskala”, da se rugaju tamošnjem civilnom stanovništvu u okupiranim gradovima, poput Slavjanska,  Kramatorska, Avdejevke i drugih. Dakle, oslanjanje na pomoć mještana i Oružanih snaga Ukrajine nije uspjelo. Kancerogeni tumor u ukrajinskom društvu jednostavno je monstruozan. Metastazirao je, ali Rusija Ukrajinu od toga mora izliječiti.

Ruske taktičke metode prvih dana su bile kreativno prerađeno "izviđanje sile", kao u vrijeme Velikog Domovinskog rata. To se moglo tek dubokim i brzim prodorom na nacistički okupirani teritorij. Provocirali smo djelovanje neprijatelja taktičkim skupinama, namjerno izvlačeći postrojbe Oružanih snaga Ukrajine i nacionalne bojne s njihovih položaja. Izdržali su mali broj strašnih protunapada tenkova i oklopnih vozila, iako na papiru brojčano nadmoćniji od motoriziranog pješaštva.

Ponekad je bilo nemoguće suzbiti "Gradove", koji su ih prikovali, a topništvo i minobacači, skriveni u stambenim naseljima, nisu gađani, baš zbog naredbe ruskog predsjednika.

Urbana područja nisu se mogla temeljito čistiti s borbenim postrojbama, pozivanjem vatre potpore, jurišnim helikopterima, ni bacačima plamena, a tenkovi nisu mogli uništavati mitraljeske točke u kućama i objektima društvene infrastrukture.

Ovo je ruskim veteranima nepoznat rat. Pogotovo kada je nebo pod vašom potpunom kontrolom, aerodromi su krcati jurišnicima i bombarderima, operativno-taktički raketni sustavi su u funkciji, ima puno teškog topništva. Sada je čak i civilima postalo jasno: točan naziv za ono što se događa doista je “specijalna vojna operacija denacifikacije”. A demilitarizacija Ukrajine, odnosno ključne vojne infrastrukture, završena krajem trećeg dana. Noćas su dodatno bombardirani najzapadnije velike zrakoplovne baze, on u Lucku i Ivano Frankivsku, tako da od zrakoplovstva i PVO Ukrajine nije ostalo niša, osim prijenosnih sustava koje im isporučuje NATO.

Oružane snage Ukrajine, kao jedinstvena, upravljiva i učinkovita struktura, prestale su postojati. Danas su to deseci skupina različitih veličina izoliranih jedna od druge, skrivajući se u gradovima i mjestima. Nema centralizirane opskrbe, nema zračne potpore, nema pojačanja. Oni nisu sposobni djelovati u okviru bilo kakvih planova ukrajinskog Glavnog stožera. To su samo gomile naoružanih ljudi sa naredbom da se „brane“ do smrti .

Glavne skupine "Sjever" i "Istok" su odsječene i lišene zapovjedništva. To su 22 brigade, kojima je povjerena časna dužnost da početkom ožujka utope Donbas u krvi.

Rusi su ispred njih tjedan-dva, započevši svoju specijalnu operaciju. Sada 150 000 ljudi, zajedno s bataljunima Nacionalne garde, marinira u "kotlovima", odsječeni jedni od drugih. A sve to su učinile manje ruske snage za pet dana.

U drugim operativnim područjima nema organiziranog otpora. Odvojeni dijelovi Oružanih snaga Ukrajine, bataljuni Nacionalne garde i diverzantske skupine, svatko djeluje prema vlastitom nahođenju, s različitim stupnjevima aktivnosti. Kretanje u kolonama, pregrupiranje, nadopunjavanje streljiva, goriva i maziva, opreme ni u lokalnim skladištima nije moguće, jer se sve sustavno uništava visokopreciznim oružjem i zrakoplovima.

Za tjedan-dva 80% Oružanih snaga Ukrajine pretvorit će se u odrede potpuno lišene streljiva, goriva, lijekova i hrane. Moralno i fizički iscrpljene, bez jedinstvene komande, ciljeva i zadataka,  za vojsku je to strašna stvar, malodušnost i propadanje. Pogotovo za Ukrajinca, koji počiva na strahu, poduprt neonacističkim odredima. Vojnici strahuju za sudbinu svojih obitelji u pozadini.

Druga faza operacije

To je prepoznatljiv, sirijski scenarij. Tamo je neutralno stanovništvo ili stanovništvo koje se boji terorizma, među kojima je gotovo nemoguće identificirati militante. Ruska vojska ne zauzima takva naselja, ona okružuje gradove pune neonacista i uskoro bi se trebali pojaviti „zeleni autobusi“ i "izvozne ture" prema zapadnoj regiji ili „ukrajinskom Idlibu“. Oni se sada tiho peku, bez ikakve potpore i vanjske pomoći.

Drugdje se gradovi stavljaju u poluokruženje, čime se branitelji pozivaju da sami napuste teritorij. Nema organiziranih vojnih kolona, ​​teške opreme, ovo je dobro uništeno. Da, postoji opasnost od pojave velikog broja diverzantskih skupina, ali tri glavne zadaće specijalne operacije se strateški rješavaju: minimiziranje gubitaka među civilnim stanovništvom i infrastrukturom, ruskim postrojbama i vojskom Ukrajine.

Ruska i ukrajinska vojska u zanosu su se međusobno presjekle, a to je luksuzan dar za Washington i Europsku uniju. Neonacistički "partizanski odredi" će izgubiti živce, ali ideja nije loša. Oni će postati zakoniti plijen protuterorističkih jedinica, vojne policije i ljudi Ramzana Kadirova. Zarobljene teroriste ne zarobljavaju i likvidiraju ih gdje god da ih nađu. Denacifikacija u pravom smislu riječi.

Još tužnija sudbina čeka brojne plaćenike Europske unije, od kojih se ne formiraju vojne postrojbe, već subverzivne taktičke skupine. Ruski Glavni stožer je već izjavio da ih ne smatra vojnicima po Ženevskoj konvenciji, sa svim posljedicama koje iz toga proizlaze. Za njih ne postoje nikakve konvencije o ratnim zarobljenicima. Siguran sam da će se na ove "vojnike" voditi poseban, okrutan i svrsishodan lov. Jadne budale.

Treća faza operacije

Ne treba sad ulaziti u detalje kako i gdje se odvijaju neprijateljstva, jer u javnosti ima dovoljno informacija. No, sve se događa striktno prema planovima. Rusi još nisu pčeli bacati u bitku rezerve. One stoje u kolonama u pograničnim područjima. Gubici s samo podnošljivi, a s vojnog i statističkog stajališta su beznačajni. Niti jedna jedinica nije tražila dopunu ili odmor, što znači da su sve potpuno borbeno spremne.

Pogledajte kartu, procijenite udaljenosti, forsirane marševe, stalne sukobe, pregrupiranja, manevriranje na desetke kilometara i sjetite se da se ruskim snagama suprotstavlja treća najveća vojska u Europi i iznimno motivirane nacističke formacije. Ruske snage bi se sada trebale nakratko povući, ne previše, jednostavno se odmoriti, održavati opremu i izvesti hrpu prethodno nepredviđenih radnji.

Ne treba nikoga tjerati, zahtijevati odlučniju akciju, ni zastave pobjede nad Mariupoljom, Sumyem, Černigovom, Harkovom, Odesom, ili još više – nad beskorisnim Kijevom s tri milijuna uspaničenih, propagandom zadojenih građana. Ciljevi ove operacije, strategija i taktika potpuno su nova stranica u ratnoj umjetnosti, stoga je žurba nedopustiva.

Vojni stručnjaci i neki na akademiji se pitaju:

1. Zašto vojna pomoć Ukrajini nije uništena baš u zračnoj luci dolaska?

2. Zašto je uopće moguće ući u zračni prostor Ukrajine s NATO transporterima?

3. Imate li osjećaj da ruski diplomati počinju crpiti napore vojske?

U glavi se ljudima motaju svakakve loše misli.

Točka broj tri. Povlačenja neće biti i svi ciljevi specijalne operacije bit će ispunjeni. To kategorički svaki dan ponavlja strogi Sergej Lavrov, objavio je jučer francuski “mirotvorac” Macron, koji je svojim posredovanjem „oprao ruke“, kao Poncije Pilat, dok Medinski u Belovežsku suptilno ismijava metroseksualce iz ukrajinske delegacije. Nema s kim razgovarati.

Pogledajte hrabrog vrhovnog zapovjednika Ukrajine kako izgleda. Potpuna dezintegracija osobnosti pod drogom. Neće smjeti pregovarati ni s Amerikancima ni vlastitim nacistima, oni će ga prebiti. Zadatak mu je drugačiji – potpuno upropastiti državu i utopiti je u kaosu.

Specijalna operacija ne prestaje, više neće biti kašnjenja. Svaki dan kašnjenja kategorički šteti Rusiji. Pojavljuju se neplanirani diplomatski, politički, gospodarski i vojni problemi. Potrebno je djelovati, nakon spomenute stanke, sve dok na Zapadu situaciju ne počnu procjenjivati hladne glave.

Nešto o „letećim transporterima s NATO simbolima koji dostavljaju oružje“? To je nemoguće, jer je nebo iznad Ukrajine Nezaležne i južne Rusije zatvoreno za letove. Jedino je moguće da se nešto doturi kopnom iz Poljske. A takve konvoje Rusi neće uništavati, jer su uvijek s oznakama “humanitarne  pomoći”, a neko to i jesu. Ili u pomoći ima puno oružja. Postavite drugačije pitanje: tko je točno na vlasti u Ukrajini?

Zelenski ili otvoreni nacisti. Uzimali su za taoce milijune civila i drže ih gradovima bez humanitarnih koridora. Tjeraju uplašene ljude u podrume i stanice podzemne željeznice. Truju ih lažima o "ruskim zvjerstvima", masovnim pogubljenjima, nasilju, tepih-bombardiranju. Postavljanje civila s teškim automatskim oružjem u blizini objekata strateškog zapovijedanja i upravljanja je redovita praksa. Kao u Kijevu, u blizini zgrade SBU, u neposrednoj blizini Svete Sofije Kijevske.

Kustosi Zelenskog i neonacista organiziraju humanitarnu katastrofu. Napuštajući gradove i sela Donbasa dižu u zrak sve: mostove, trafostanice, crpne stanice. Sjetite se oslobođenja Ukrajine 1945. i agonije Trećeg Reicha. Citat Hitlerovog kabineta iz naredbe za uništenje cjelokupne infrastrukture Njemačke glasi: "Ako je rat izgubljen, onda je apsolutno isto i da ljudi umiru."

Korisno je poznavati povijest kako bi se predvidjelo ponašanje nacista. To je takva ideologija, takve su im društvene norme života i  svjetonazor.

Dakle, vojne kolone neće biti uništene iz tri razloga. Prvo, tu su trofeji. Drugo, oružje neće doći u borbeno spremne postrojbe Oružanih snaga Ukrajine i neonacističke bojne jugoistoka, jer primatelji čame u "kotlovima". Treće, sve će se prevoziti običnim civilnim kamionima, a logistički transport jedinica Oružanih snaga Ukrajine nalazi se zajedno s njihovim okruženim postrojbama ili je uništen.

Izračunati i pobijediti kontejnerske kamione? Da, možete. Samo imajte na umu da su sve ceste do graničnih prijelaza s “dobrodušnom Europom” zakrčene kolonama automobila Ukrajinaca koji jure stotinama kilometara. Dakle, promet je užasan. U autima su žene i djeca. Ali Poljska i Mađarska nisu pomaknule kontrolne točke duboko u svoje teritorije, niti su povećale propusni kapacitet kontrolne točke s dodatnim osobljem.

Dakle, Ukrajinci graničari danima čekaju na prelazak granice. Treba li nastaviti opisivati ​​scenarij na koji računaju Kijev i Washington? Ili možete sami zaključiti kakvu televizijsku sliku očekuje cijeli “civilizirani svijet”? Sanjaju da će krvoločni Rusi krenu bombardirati civilne automobile ili vlakove.

Teško je i povjerovati u takve scenarije, svi razumiju da je Ukrajina potpuno izgubljena i da joj nikakva količina oružja više neće pomoći. Neki dio će svakako biti dostavljen u Lavov, dobit će ga plaćenici s ideologijom Desnog sektora.

A onda će krenuti u grupama da čine sabotaže, zastraše lokalne uprave diljem zemlje, pokušavaju poremetiti ruske komunikacije i opskrbne linije.

Ali ovo je još jedna specijalna operacija, ali policijska. Nju su i sami Ukrajinci u stanju izvesti, uz minimalnu rusku pomoć, jer će se otrijezniti od šoka. To je njihova zemlja i oni tamo žive. Dovoljno je objaviti nagradu od pet tisuća dolara za anonimnu prijavu i za jedan dan će svi diverzanti i partizani završiti na popisu, s točnom lokacijom gdje se nalaze. To je takva zemlja. Takva je bila i za vrijeme Građanskog rata, i poslije Drugog svjetskog rata, pa što bi se sad odjednom mijenjala?

Ali treba stići prije...

Osobno, vjerujem da ruske snage nakon dva tjedna već djeluju u drugačijoj operativno-taktičkoj stvarnosti, gubici će se brzo smanjivati. Ako je ranije postojala najstroža naredba da se civilnom stanovništvu, civilnim objektima ne nanosi čak ni hipotetska šteta, danas je to izmijenjeno. Jednom rečenicom: "Ništa ne poduzimati na štetu osoblja ruskih snaga". Vojnik je sada potpuno zadovoljan i humanitarne šale su gotove. Počinje pravi posao.

Pucali su na kolonu – dobit će odgovor cijeli vojno-tehnički vrh. Ovakve naredbe je lako provesti. Hoće li civili patiti? Da, neki gubici su neizbježni, ali ne ruskom krivnjom. Do sada oni nisu jurišali na gradove i držali su se Povelja. Zaobilaze ih ili djeluju kirurški, sa specijalcima, kao u Harkovu. Uz korištenje dosad potpuno nepoznate taktike urbane borbe noćnih manevarskih skupina. O tome ćemo razgovarati zasebno.

Pustite Ukrajince da se „mariniraju“ po gradovima, družeći se s neonacistima koji su se tamo nastanili i "teritorijalnom obranom", odnosno s civilima prevarenima nacističkom propagandom. Kakva je to "slika agresije", pitat će se Ukrajinci. Ali to sada nije ruski problem, koliko god te riječi okrutno zvučale.

Konačna prekretnica doći će nakon čišćenja Harkova, blokade ili zauzimanja Odese. Sva herojska samoobrana drugih naselja će se sama od sebe urušiti. U opkoljenim gradovima već su vidljivi očiti znakovi humanitarne katastrofe. Fanatizam brzo hlapi u mraku, hladnoći i na prazan želudac.

Stanovništvo moralno nije spremno umrijeti do posljednjeg, a ukrajinske društvene mreže već su pune poruka s mjesta gdje su lokalne uprave ostale i nakon dolaska ruske vojske, gdje se hrana nesmetano dostavlja, ulična rasvjeta je upaljena, a ulice kontrolira lokalna ukrajinska policija s istim oznakama od nekada. Svakim novim danom lažna histerija će jenjavati i u zbunjenim glavama će se rađati misli: što dalje?

Hoće li opkoljeni neonacisti u svom nemoćnom bijesu početi činiti zvjerstva? Pa Ukrajinci sami moraju nositi ovaj križ. Naravno, ruske snage će pokušati učiniti sve da spase djecu i starce. Ali Vladimir  neće dopustiti da snosi osjetljive gubitke, jer ovo nije vrsta uobičajenog rata.

Nisu Rusi ti koji smo podigli đavola, njegovali, dopustili mu da se dokopa vlasti i talaca pred licem cijelog naroda. Nisu ih oni naoružali i poslali da ubijaju Donbas, učili ih da mrze Ruse. Zločinačka ravnodušnost i pomoć nacizmu također je kažnjivo djelo. Ne od Rusa, već od samog života.

Gore navedeno je ishod s visokim stupnjem vjerojatnosti, uz neka manja “iznenađenja“, ali razine da ne mogu promijeniti ishod operacije i njen opći tijek u kojem Rusija nema luksuz da ona propadne.

PS Slobodno dijelite link na FB, cenzura nije zbog bloga, već zbog prijava mene osobno