ANALIZA: Sve najvažnije o prva dva mjeseca ruske kampanje u Ukrajini
Tako je došao još jedan "okrugli" datum i 24. 04.
je bilo točno dva mjeseca od početka ruske specijalne vojne operacije u
Ukrajini. Naša svijest je snažno uvjetovana vremenskim faktorom, stoga, kad god
dođe takav datum, mi automatski procjenjujemo prošlo razdoblje. U ovom slučaju,
takva "automatska procjena" odnosit će se na Specijalnu vojnu
operaciju i mislim da postoji nekoliko važnih stvari za razumijevanje iste, a
mnogi ih iz ovog ili onog razloga gube iz vida.
Svi borci antiruskog informacijskog fronta dobro su svjesni ove karakteristike
svijesti, pa će stoga u ovom razdoblju sigurno biti raznih sredstava usmjerenih
na uništavanje vjere u rusku vojsku, vodstvo, put Rusije i njenu sudbinu.
Sve je to usmjereno na “kanaliziranje” vitalne energije kroz
silazna i destruktivna stanja psihe kao što su razočaranje, nevjerica, ljutnja,
malodušnost, depresija, itd.
Neprijateljski glasovi će reći da vojna operacija "tone",
da su ruske trupe "zaglavile", da je vojno-političko vodstvo Rusije
"pogriješilo" u procjeni snage i “vojnog duha” Oružanih snaga
Ukrajine.
Uporno se promiče narativ je ruski vojni i politički vrh
pogriješio u procjeni spremnosti ukrajinske elite da prijeđe na stranu Rusije, te
da odbace Zelenskog.
Tvrdi se da je rusko vodstvo pogriješilo u procjeni
spremnosti ukrajinskog društva da stane na stranu Rusije i ustane protiv
korumpirane vlasti koju je samo ukrajinsko društvo toliko kritiziralo i iskreno
nije poštovalo, dobar dio i preziralo.
Svi ljudi koji su aktivno uključeni u situaciju, koji prate i
analiziraju što se događa na internetu, već su riješili sve ove probleme u
protekla dva mjeseca.
No, širi krug još nije do kraja razradio to pitanje za sebe,
stoga će se ti ljudi suočiti s porastom unutarnjeg sukoba i, sukladno tome,
gubitkom energije.
Zašto je potrebno pozabaviti se ovim pitanjem, za one koji
to još nisu shvatili?
Konkretno, ideje o ukrajinskom društvu i ukrajinskim
oružanim snagama oblikovale su se među Rusima tijekom nekoliko desetljeća, najaktivnije
u posljednjih osam godina, a drastična korekcija tih ideja se događa upravo
sada. I to naglo.
Razdoblje od jednog ili dva mjeseca je vrlo kratko razdoblje
u odnosu na godine u kojima su se te ideje formirale i fiksirale u podsvijesti,
stvarajući sliku svijeta kakvu su Rusi imali u vrijeme početka Specijalne vojne
operacije (SVO).
Spomenimo ukratko najznačajnije faktore koji su pridonijeli
formiranju svih ideja o ukrajinskom društvu, uključujući vojsku, s kojima su
mnogi prosuđivali tok SVO, a koji su sada u sukobu sa stvarnosti.
Prvo, razmotrimo prilično uobičajenu ideju u Rusiji da se
Oružane snage Ukrajine mogu relativno brzo poraziti. Najočitiji razlog su
višegodišnje priče o degradaciji Oružanih snaga Ukrajine u ruskim medijima.
Brojni korupcijski skandali, eksplozije u skladištima streljiva,
izvješća o pijanstvu i ovisnosti o drogama u Oružanim snagama Ukrajine,
informacije o stalnom sukobu između nacionalističkih bojni i regularnih jedinica
Oružanih snaga Ukrajine, priče o sukobima između Oružanih snaga Ukrajine i
stanovnicima onog dijela Donbasa koji je ostao pod Kijevom, priče o psihičkim
problemima koji su uočeni među “veteranima antiterorističke operacije”, itd.
Bilo je zaista puno informacija o degradaciji Oružanih snaga
Ukrajine, pa čak i ako osoba ne prati vijesti, "prihvatila" je ovu
ideju u ruskom informativnom prostoru, zbog čega je, ne shvaćajući vrijeme 24. 02.
2022., imala uvjerenje u “brzu pobjedu” nad „Kijevskom huntom“.
Ogroman uspjeh ruskih oružanih snaga u prvim danima SVO
uvelike je pridonio osjećaju slabosti Oružanih snaga Ukrajine u odnosu na rusku
vojsku.
Najsnažniji raketni napad u noći s 23. na 24. veljače, brzi
upad ruskih vojnika na sjever i na jug Ukrajine, ofenziva velikih razmjera
postrojbi Luganske i Donjecke armije na istoku, sve to je bio dokaz da su Oružane
snage Ukrajine doista bile u šoku, a u ruskim medijima vladalo je vrlo
optimistično raspoloženje.
Nisu zaostajali ni “kauč-generali“ koji su govorili o
“kolapsu južnog fronta Oružanih snaga Ukrajine”, o “kolapsu obrane Kijeva” i
drugim pobjedama..
Osim toga, veliki ohrabrujući faktor bio je Putinov izravan
poziv vojsci Ukrajine u prvim danima da zbace s vlasti Zelenskog i da pregovaraju.
Znajući iz iskustva koliko je Putin oprezan s riječima i
koliko ne voli davati neutemeljene izjave, svi su pretpostavili da ako je dao
tako hrabru i prilično riskantnu izjavu, onda se zaista nada da vojska Ukrajine
još nije potpuno zombirana od strane ukronacizma, te da još uvijek predstavlja
neku vrstu neovisne sile, jer je vojska općenito uvijek bliža stvarnosti od
političara.
Ta nada je prenijeta na obične ljude, koji su se nekoliko
dana nakon tih Putinovih riječi iskreno nadali da će ovu poruku čuti i vojska
Ukrajine.
To su glavni faktori koji su u društvu doveli do formiranja osjećaja
da su Oružane snage Ukrajine slabe.
Sljedeća ideja o Ukrajini, koja je pridonijela vjeri u
relativno brz uspjeh specijalne operacije, je bila ideja o ukrajinskom društvu.
U Rusiji se svima činilo da ljudi koji žive u Ukrajini ne
mogu ne vidjeti ovu očitu i flagrantnu
nacizaciju zemlje. Glorifikacija nacista predvođenih Banderom i Šuhevičem nije
bila neka vrsta “ideološkog vrenja” u dubinama zapadnoukrajinskog društva.
Središnje ulice Kijeva dobile su imena po tim dokazanim zlotvorima, po Ukrajini
su im podignuti spomenici i spomen-ploče, a cijela Ukrajina je oduševljeno
pjevala "Oče naš, Bandera" itd.
Gledajući ovo, činilo nam se da široki slojevi ukrajinskog
društva, barem u središnjoj, južnoj i posebno istočnoj Ukrajini, ne mogu
ozbiljno shvatiti ovaj otvoreni sotonizam. Činilo se da široki dijelovi
ukrajinskog društva pate od ovog propadanja društva u mrak neonacizma.
Činilo se da ukrajinsko društvo ne može shvatiti činjenicu
da je nacizam egzistencijalno zlo, a Rusija, koja predstavlja SSSR, pobijedila
je to zlo i čuvar je sjećanja na tu veliku pobjedu.
Općenito, nitko u Rusiji nije očekivao da je praktički cijelo
ukrajinsko društvo, na cijelom svom teritoriju, već potpuno i nepovratno
zombirano od strane nacizma.
Religiozno rečeno, pokazalo se da je cijelo ukrajinsko
društvo samovoljno, svojevoljno prodalo dušu vragu i postalo njegove sluge, od
inteligencije do najobičnijeg građanina.
Inače, da Rusija nije pokrenula Specijalnu vojnu operaciju,
onda bi u takvom stanju u ukrajinskom društvu Ukrajina definitivno uskoro
postala vlasnik nuklearnog oružja i to prije ili kasnije u pravom trenutku, a
njihovi bi zapadni gospodari napali
Rusiju.
Tada bi se Rusi suočili s realnim šansama da umru kao
punopravni geopolitički entitet, budući da bi nuklearni udar, čak i da nema
poseban vojni značaj, nevjerojatno oslabio Rusiju.
Ovaj bi udarac vratio rusko gospodarstvo daleko unatrag i
bilo bi nemoguće vratiti izgubljeno u narednim desetljećima. A tijekom tog vremena bi svi drugi geopolitički
subjekti otišli toliko daleko u svom razvoju da bi ih bilo nemoguće sustići.
Dakle, ruske ideje o ukrajinskom društvu bile su puno
optimističnije nego što se zapravo pokazalo.
I ovaj trenutak zablude popularnih ideja o Oružanim snagama
Ukrajine i ukrajinskom društvu ruski neprijatelji predstavljaju kao pogreške
ruskog vodstva. Ali ovo je vrlo važno prepoznati i razumjeti, jer to u ruskom
informacijskom polju aktivno provode ne samo profesionalni borci informacijskog
fronta, već čak i stručnjaci, analitičari, blogeri i novinari koji su potpuno
proruski nastrojeni i podržavaju demilitarizaciju i denacifikaciju Ukrajine.
Neke vrlo poznate osobe su, čim su vidjeli brzo početno napredovanje
ruskih trupa u prvim danima SVO, pa kad je to prestalo, počele kukati da
"Generalštab Ruske Federacije nije izračunao…", "Rusko vodstvo je
pogriješilo", i slično.
Neki su aktivno emitirali te iste pripovijesti, samo s mnogo
više histerije. Tvrdili su da je „vojno-političko vodstvo Rusije sve pogrešno
izračunalo, pogriješilo, da mora djelovati ne na način na koji djeluje, već na
način kako oni misle da je potrebno, itd. Naravno, nitko od njih nema ni prave
informacije ni vojna znanja. Ali to je u redu, blogeri su blogeri, što očekivati
od mnogih, pogotovo onih koji bi „sve i sad“ ikoji nemaju strpljenja i odlikuju
ih pogrešne analitičke metode.
No, mene osobno mnogo više razočarao je položaj Rostislava
Iščenka, briljantnog publicista, povjesničara, analitičara, kojeg sam sa
zadovoljstvom čitao dugi niz godina.
Čim se brzo napredovanje ruskih trupa u Ukrajini usporilo, posebno
nakon povlačenja ruskih trupa iz Kijeva, on je počeo aktivno promovirati
narativ da je rusko vojno-političko vodstvo bilo u krivu.
Samo u njegovim mislima to je izgledalo ovako: „Ruski vojno-politički
vrh je vjerovao u uvjeravanja ukrajinskih političara i javnih osoba koji su
nakon državnog udara 2014. Rusiji i navodno ruskom vodstvu emitirali nekakvu
ružičastu sliku o raspoloženju u ukrajinskoj eliti“. Pa je rusko vodstvo
navodno povjerovalo u te priče, a sad ga je ta elita odbacila, a to je glavni
razlog "neuspjeha" napada na Kijev. Čak i kao bivši vojnik potpuno je
zaboravi oda su snage oko Kijeva bile nekoliko desetaka tisuća pripadnika
specijalnih snaga, a Kijev je metropola od najmanje tri milijuna ljudi. Bez
prigradskih naselja. Takva „omaška“ u razmišljanju Iščenka je neoprostiva.
Oleg Carev, bivši ukrajinski zastupnik, koji aktivno
podupire SVO u Ukrajini, pripada istoj skupini ljudi. Isprva se činilo da je
riječ o osobi koja je u potpunosti razumjela što se događa. Ali ne. Čim
operacija nije išla prema njegovim zamislima, počeo je histerizirati da je
"rusko vodstvo pogriješilo, nije kalkuliralo itd."
I naveo sam samo one osobe koje službeno zauzimaju proruski stav
i čini se da podržavaju ruske akcije u Ukrajini.
A što onda reći o petoj koloni koja se drži antiruskog stava,
legiji ukrajinskih propagandista i njihovih prijatelja po Europi? Svi odreda
aktivno guraju priču da je rusko vodstvo pogriješilo i nije kalkuliralo.
Sukladno tome, ako želimo ne upasti u te zamke, ne gubiti
energiju i ne uništiti svoje živce, moramo to analizirati i razumjeti, budući
da će se ovaj narativ i dalje razvijati, posebno oko nekih ključnih datuma.
Dakle, ključna pitanja su zašto nije sve prošlo kako se
očekivalo i je li rusko vodstvo pogriješilo u planiranju Specijalne vojne
operacije?
Razmislite o prvom pitanju i zašto stvari nisu išle kako se
očekivalo? Zašto su se Oružane snage Ukrajine pokazale puno jačima, zašto je
ukrajinska elita ponovno prevarila Moskvu, zašto se stanovništvo Ukrajine
pokazalo toliko nacificiranim i tako negativno reagiralo na ruske trupe itd.
Ali ovdje odmah trebate postaviti pitanje za pitanje tko je očekivao da su Oružane snage
Ukrajine slabije, da će ukrajinska elita podržati Moskvu, te da stanovništvo
nije tako duboko nacificirano?
Odgovor je jednostavan. To je očekivalo šire civilno društvo,
uključujući brojne analitičare, stručnjake, blogere i druge, uključujući sve
gore spomenute i nespomenute. Njihove, i samo njihove ideje uništene su u prvoj
fazi kampanje u Ukrajini. Samo one. Sve ostalo je baš kako je trebalo biti.
Ali pitanje je zašto su, pobogu, pripisali njihove pogrešne
premise i propale ideje na vodstvo Rusije?
Zašto su odlučili da rusko vodstvo ima istu ideju o Oružanim
snagama Ukrajine, ukrajinskoj eliti i ukrajinskim građanima kao i oni. Svi ti
analitičari, blogeri, stručnjaci koji se oslanjaju ili na otvorene izvore ili
na neke "insajdere", koji su često i uglavnom bezvrijedni.
Dakle, prvo što je ovdje važno razumjeti, ako ne želimo
upasti u istu zamku u koju su upali "analitičari i stručnjaci", jest
da rusko vodstvo ima podatke iz puno ozbiljnijih izvora od šire javnosti.
I rusko vodstvo sigurno nije gajilo iluzije o Oružanim
snagama Ukrajine, eliti i ukrajinskim građanima.
I u skladu s tim, bilo je potpuno spremno za ovakav razvoj
događaja.
Ali tu se mora postaviti pitanje zašto rusko vodstvo nije
raspršilo te iluzije u ruskom društvu? Ili zašto rusko vodstvo, znajući
zasigurno da započinje dugu i vrlo tešku vojnu kampanju, nije spriječilo
prisutnost u društvu tako optimističnog raspoloženja u pogledu napretka i
rezultata SVO?
Ovdje vam je odgovor prilično jednostavan. Rusko vodstvo se
vodilo zakonima psihologije masa. Ti su zakoni dobro poznati ruskom vodstvu. A
prema tim zakonima u rat je potrebno ući s maksimalnim optimizmom, maksimalnim
entuzijazmom širokih narodnih masa.
Ako u rat uđete na valu sumnje u sebe, na valu straha od
neprijatelja, onda ovaj vojni pohod neće imati nikakvu podršku društva i
dekadentna raspoloženja će preplaviti zemlju pri prvim poteškoćama tijekom ovog
vojnog pohoda.
Istovremeno, isti zakoni masovne psihologije jasno pokazuju
da kako društvo ulazi u rat, društvo već ima druge motive, druge motivacijske faktore,
a ne narativ koji je prethodio kampanji, a to su, prije svega, herojstvo
vojnika, ponos na vojne uspjehe, kao i bol zbog gubitaka, ogorčenost odnosom
prema ruskim zarobljenicima, civilima i ruskom govornom području u Ukrajini, a
tu vam je najbolji primjer baka sa zastavom Sovjetskog Saveza, koja je za samo
nekoliko dana postala ikona otpora i slobode u Rusiji. Na faktore koji su
prethodili kampanji sada mase manje obraćaju pažnju. Ovi su važniji, a to je
posao vojnih propagandista.
Zakoni psihologije se ne mogu poništiti i što više ruskih
vojnika gine u ovom ratu, to je veća odlučnost društva da se dovrši zadaće demilitarizacije
i denacifikacije Ukrajine.
Ali zapravo, nakon svih gubitaka koje je Rusija pretrpjela u
ova dva mjeseca, već postaje sasvim jasno da bez lišenja Ukrajine njenih
istočnih i južnih teritorija, bez uskraćivanja pristupa moru, rusko društvo
neće prihvatiti nikakve druge rezultate kampanje. Ovo je minimum.
Ušavši u rat nadahnuti i s entuzijazmom, sve poteškoće,
neuspjehe, kao i žrtve vojnog pohoda, društvo doživljava prilično konstruktivno,
pogotovo jer je rusko vodstvo planiralo "čišćenje" svih glavnih antiruskih
medija odmah s početkom kampanje, što je i učinjeno.
U skladu s tim, opća informacijska pozadina u Rusiji sada je
prilično konstruktivna.
Naravno, ova se pozadina može održati kao takva samo ako
nema izravnih, očitih neuspjeha na svim frontama -vojnim, gospodarskim,
međunarodnim, itd.
No u posljednja dva mjeseca Rusija je doživjela samo jedan
očiti neuspjeh - gubitak krstarice Moskva. Ništa više.
Gubitak vodećeg broda Crnomorske flote u vojnoj operaciji
protiv zemlje koja uopće nema flotu je ozbiljan udarac prestižu Oružanih snaga
Rusije. No, u isto vrijeme, objektivno gledajući, ovaj neuspjeh nije pogodio
toliko vojnu komponentu same kampanje, budući da se u njoj ne odlučuje na moru,
već na kopnenim frontama, koliko na psihološkoj
razini. Ali ipak je lakše izdržati, preživjeti, skupiti se i stisnuti
zube i ići dalje.
A osim gubitka "Moskve", u Specijalnoj vojnoj
operaciji nije bilo ozbiljnih neuspjeha, kao ni na drugim frontama globalne
konfrontacije između Rusije i Zapada.
A sada pogledajmo
drugo pitanje i je li vojno-politički vrh Rusije pogriješio u planiranju SVO u
Ukrajini?
Odgovor na ovo pitanje je jednostavan i sasvim očigledan za
svaku zdravu osobu zdravog razuma, zbog čega je iznenađujuće kako svi ti
„analitičari“ i njima slični to ne razumiju?
Dakle, vojno-političko vodstvo Rusije nije pogriješilo i unaprijed
je imalo nekoliko scenarija za razvoj situacije.
To je očita stvar, jer kada se planira neka ozbiljna
operacija, odjednom se razvija nekoliko planova.
Pa, relativno govoreći, razvija se najoptimističniji
scenarij, najpesimističniji scenarij i nekoliko, naglašavam, nekoliko srednjih.
Oni su, slikovito rečeno, u sefu. Uprava kampanje ima
nekoliko mapa odjednom. Na primjer, na početku se otvara mapa s
najoptimističnijim scenarijem i razvoj SVO teče po njoj.
Onda se ispostavi da se Oružane snage Ukrajine opiru mnogo
jače nego što je planirano, pa umjesto da ne uđu u besmisleno klanje i pređu na
stranu svoje prave Domovine, Rusije, tvrdoglavo i "herojski", a
zapravo fanatično, bore se protiv svoje braće Rusa.
Zatim uzmete fasciklu broj dva i razvoj Specijalne vojne
operacije ide kroz nju.
Onda se ispostavi da su Oružane snage Ukrajine tvrdoglave, da
oficiri ne žele srušiti Zelenskog, da je ukrajinska elita lagala, a lokalno
stanovništvo je puno mržnje, uz izuzetak jugoistoka, dok se ostali iznenađujuće
okupljaju oko Zelenskog, potpuno nekompetentnu marionetu kojom upravlja Zapad.
Dobro, otvaramo sljedeću fasciklu u kojoj piše - trupe povući
iz blizine Kijeva i prebaciti ih tu i tu. I tako dalje, sve su opcije
proračunate, od najoptimističnije do najpesimističnije.
Stoga vojno-političko vodstvo Rusije ne može ozbiljno
pogriješiti, jer je spremno za svaki scenarij.
Zašto možemo biti sigurni da je ruski vrh započeo SVO,
usredotočujući se ili na najoptimističniji ili skoro optimistični scenarij?
Prvo, na temelju ključnog stava kojeg ruski vrh ima o
Ukrajincima, a on je da su oni i Rusi jedan narod.
Stoga, ruski vrh nije mogao ne dati Ukrajincima šansu,
priliku da, vidjevši da je Rusija ozbiljno odlučila srušiti ovu nacističku
vladu, sami Ukrajinci dođu k sebi i stanu rame uz rame s Rusima.
Ruski vrh nije mogao utjecati na to da sami Ukrajinci pređu
na stranu Rusije i tako izbjegnu strašno uništenje koje bi ih neizbježno čekalo
ako odustanu od ove šanse i ozbiljno se suprotstave Rusiji.
I to je bila prva faza SVO, kada je Rusija djelovala u svim
smjerovima odjednom brzim ubacivanjem duboko u ukrajinski teritorij,
pokušavajući minimizirati gubitke ne samo civilnog stanovništva, već čak i vojnika
Oružanih snaga Ukrajine. Ovo je bilo vrijeme koje su ruske vojne snage dale
Ukrajincima kako bi se oni sami probudili.
Štoviše, ovo je vrijeme plaćeno životima ruskih vojnika, a
sada se već pouzdano zna da je ruska vojska pretrpjela najveće gubitke upravo u
ovim prvim danima, kada su se Oružane snage Rusije borile s najvećom
suzdržanošću i kada su u velike gradove slale samo izvidnice da vide reakciju,
bez zauzimanja bilo čega ili utvrđivanja zauzetih položaja. Osim zračne baze
„Gostomel“ kod Kijeva, ali i to iz logističkih potreba.
Ali Ukrajinci se nisu predomislili, nisu se probudili i
dalje su ostali uz huntu. Pokazali su najdublji stupanj nacističke
zombifikacije.
U skladu s tim, sada se na stolu nalazi još jedna fascikla u
kojoj posebno piše da sada više neće biti sažaljenja ni za vojnike Oružanih
snaga Ukrajine, ni za civilnu infrastrukturu, pa čak ni za stanovništvo u ratnim
zonama.
Ruske trupe sada uopće ne štede granate i zračne bombe.
Dronovi se isto aktivno koriste, kao i raketne snage.
U naprednim jedinicama, uz pješadiju, ima mnogo specijalaca,
i to primjereno opremljenih.
Nakon izviđanja iz zraka specijalci kreću prvi, a iza njih već
napreduje pješaštvo. Ako se pojavi i najmanji džep otpora, on se doslovno ruši
topništvom ili avijacijom, bez obzira na okolnu civilnu infrastrukturu, ako je
ima.
Nadalje, pješaštvo ulazi na kopnene položaje, čisti „neprijateljsku
živu silu“ i skuplja trofeje.
Ruski ratni dopisnici, koji su već posjetili više od jednog bojišta,
napominju da toliku količinu topništva na prvim linijama nigdje nisu vidjeli.
Cijevi na topovima su doslovno crvene, a metal vruć. Ruska
vojska sada napreduje polako, ali uz maksimalnu uštedu ljudstva.
Upravo i taj format ratovanja je pomno razrađen u vrijeme
početka SVO, na isti način na koji je pomno razrađen početni, nagli format
ratovanja.
Time je ova tema završena, odnosno tema manipulacija vezanih
uz činjenicu da je ruska vojska navodno pogriješila u svojim prognozama i
procjenama tijeka vojne specijalne operacije u Ukrajini.
Ponavljam, ove lamentacije o “gluposti, uskogrudosti i
ludosti” ruskog vrha, za kojeg kažu da je “uvukao Rusiju u besmisleni i
unaprijed izgubljeni rat”, stalno će se preuveličavati, a posebno tijekom
"ključnih datuma", kao, na primjer 24. travnja, točno 2 mjeseca nakon
početka SVO.
Stoga svakako treba analizirati ovo pitanje, a ovaj
materijal da bude spreman i uvijek pri ruci kada treba argumentirano odgovoriti
sugovorniku koji je potpao pod te manipulacije.
Pa sada, shvaćajući situaciju s prisutnošću ne jednog, već
niza planova za kampanju, možemo reći da su svi ti radosni pokliči Ukrajinaca,
koji su navodno "odbili" ofenzivu ruskih oružanih snaga na Kijev,
samo smijurija.
Još ne razumiju na što su osudili Kijev, a stanovnici Kijeva
još uvijek ne razumiju na što su sami sebe osudili.
Na što su sami sebe
osudili?
Počnimo s činjenicom da su se, kao što sam gore napisao,
osudili na oštru i beskompromisnu prirodu ruskog djelovanja. Da, civilnog
stanovništva je šteta. Posebno djece. Ali ako Rusija žrtvuje svoje najbolje
sinove i kćeri koji se bore za svoju domovinu, za istinu, za mir, zar itko
zaista vjeruje da Rusija nije spremna žrtvovati ukrajinske građane koji će se igrom
sudbine ili namjerno naći u borbenoj zoni?
Koliko god teška ova žrtva bila, Rusija će je podnijeti, baš
kao što je Rusija istu žrtvu podnijela 1943. - 1944., kada je počela opsežna
ofenziva Crvene armije protiv Nijemaca, kada su krenuli na svoje gradove koje
su ranije izgubili.
Kao što znate, tijekom napada na ove gradove, oni su nemilosrdno
bombardirani, unatoč velikim žrtvama civilnog stanovništva.
Isti Kijev, kada je oslobođen u studenom 1943. godine,
doslovno je zbrisan s lica zemlje. U njemu je stradao ogroman broj tada
sovjetskih građana.
Kada Rusija oslobađa svijet od tame nacizma, spremna je
žrtvovati ono što joj je najmilije - živote svojih sinova i kćeri, uključujući
one „izgubljene“, kao Ukrajinci danas.
Ovo, inače, moraju dobro razumjeti svi koji su emotivno
dirnuti informacijama o pogibiji civila u Ukrajini, uključujući i djecu.
Na primjer, prekjučer je u Odesi ili raketa ili fragmenti
rakete pogodili stambenu zgradu, a tamo su poginuli ljudi, uključujući i
tromjesečno dijete. I ovom prilikom mediji su se oglasili s još jednom suznom
histerijom. I Zelenski je, dajući još jedan „veliki intervju“ u kijevskom
metrou, također bio histeričan zbog toga.
Ali ako ste skrenuli pozornost ovim stvarno tužnim stvarima, onda morate pažljivo
zapamtiti ono što sam gore napisao: ako Rusija žrtvuje svoju najbolju djecu, koji
dobrovoljno idu u bitku protiv zla utjelovljenog u ukrajinskom neonacizmu i
radikalnom nacionalizmu, onda je Rusija još više spremna da se žrtvuju ljudi
koji su svojom ili voljom sudbine u to vrijeme završili u Ukrajini. I još više,
Rusija je spremna na žrtvu ljudi koji su, zapravo, Rusi, ali su napustili svoju
povijest, svoju kulturu, svoj jezik i zapravo su izdali Rusiju.
Pritom, ne treba zaboraviti da je velika većina Ukrajinaca
koji se sada nalaze u ratnom području imala na raspolaganju čak osam godina da
prekinu svoj uobičajeni način života i presele se u Rusiju.
Je li to gore nego sada biti bez svega? Je li gore to nego
sada izgubiti voljene i oplakivati ih?
I još više, je li to stvarno gore od
umiranja pod bombama? Ne, nije gore.
Dakle, oni koji sada pate, jer su se našli u ratnoj zoni,
pate prvenstveno zbog svog slobodnog izbora.
Nadalje, pokazavši tako tvrdoglavi otpor Rusiji i tako
duboku nacifikaciju, Ukrajinci su se osudili na prestanak postojanja Ukrajine u
njezinom sadašnjem obliku.
Da se Ukrajinci nisu „ohrabrili“ i ušli u potpuni vojni
sukob s Rusijom, onda je Rusija mogla ići na očuvanje Ukrajine u njenom
sadašnjem obliku, s izuzetkom, naravno, Luganska i Donjecka, koji su nakon
njihovog priznanja postali potpuno izgubljeni za Ukrajinu.
U sadašnjem scenariju, kada je Rusija u ova dva mjeseca bila
prisiljena staviti tolike živote na oltar borbe protiv ovog zla, živote svojih
vojnika i civilnog stanovništva, Rusija više ne može napustiti okupirane
teritorije Ukrajine. Ukrajinci su joj sami zatvorili put natrag.
Sada Rusija neće napustiti okupirane teritorije.
Nadalje, nakon što su “pobijedili” Rusiju u “bitci za Kijev”,
iako te bitke nikad nije bilo, Kijevljani, zajedno sa sjevernom, središnjom i
zapadnom Ukrajinom, osuđeni na izuzetno teška vremena. Iskreno rečeno, izuzetno
teška, budući da je ruski vrh stavio na stol onu mapu koja kaže “okupacija
istočne i južne Ukrajine kao druga faza SVO”.
A to je, kao što svi znamo, točno neki dan ubačeno u
informativno polje. To jesu rekli prilično visoki državni službenici, ali ne i
službenici prvog ešalona, pa čak ni vojskovođe koje izravno zapovijedaju kampanjom.
Ali ruski narod je sada sve razumio, ali Ukrajinci i
svjetska zajednica nisu, jer je za svjetsku zajednicu taj državni službenik
gotovo neprimjetan. Sukladno tome, za svjetsku zajednicu ova izjava je nešto na
razini glasina, što Moskvi i treba.
I tako, u narednim mjesecima, navodno, tijekom ostatka
proljeća, cijelog ljeta i nekog dijela jeseni, Rusija će poraziti grupaciju na
istoku Ukrajine, a zatim će se angažirati na oduzimanju Ukrajini pristupa Crnom
moru.
Nikolajevska i Odeska
regija bit će zauzete. Hoće li to odmah biti zajedno s gradovima Nikolajev
i Odesa, to su detalji, ali to neće promijeniti poantu.
Na istoku će u tom razdoblju Rusija dovršiti preuzimanje
regije Harkov. Opet, ne ili da zajedno s Harkovom, to neće promijeniti bit.
Uz uspješan tijek svih navedenih pravaca, ne može se
isključiti da će tako i Dnjepropetrovska regija biti uzeta pod kontrolu.
Općenito, cilj druge faze SVO je zapravo Novorusija.
Budući da Rusija više nema zadatak posebno sažaljevati
građane Ukrajine, dugotrajna blokada ovih gradova, bez ozbiljnih napada, vrlo
je izgledna. Čak i unatoč činjenici da će život u ovim gradovima biti na rubu
humanitarne katastrofe. Pa, evo ga. Sami tvrde da će jesi korijenje, ako treba,
ali će braniti svaku uličicu, svaki stan. Neće morati braniti ništa, ali će
sjediti tamo pod opsadom.
I tako će u drugoj fazi SVO Ukrajina biti lišena pristupa
moru, a također će biti lišena industrijskog potencijala istoka.
Čak i ako Harkov i Dnjepropetrovsk jednostavno budu blokirani,
to znači da neće sudjelovati u gospodarskim aktivnostima i puniti ukrajinsku
riznicu rezultatima svog rada.
Proizvodnja će stati, porezi se neće prikupljati, bit će
humanitarna katastrofa u gradovima, a istovremeno će izlazak iz gradova za
civile biti slobodan. Osim ako ih ne zadrže silom, kao živi štit, što je vrlo
vjerojatno.
I u ovom scenariju, sudbina "pobjedničkog" Kijeva,
"pobjedničkog" Černihiva, "pobjedničkog" Sumija,
"herojski protjeranih okupatora" bit će krajnje nezavidna. Zašto?
Kao što znate, gospodarstvo Ukrajine prvenstveno počiva na
industriji istoka i tranzitnim tokovima juga. Kolosalne tranzitne rute
prolazile su kroz Odesu, uključujući one ilegalne.
Bez industrije istoka i tranzitnih tokova juga, Ukrajina se
pretvara u izrazito neisplativu državu, opterećenu nerealnim iznosom duga.
Sukladno tome, ako Rusija, po završetku druge faze SVO uzme
pauzu, onda će ovaj rub Ukrajine biti na budžetu Europe.
Istodobno, "pauza" ne znači "kraj", već
privremeni prekid aktivnih ofenzivnih operacija.
Ali raketni udari će se nastaviti. Prema pisanju ruskih
medija, broj projektila "Kalibar", proizvedenih dnevno,
premašuje količinu koja se dnevno troši u kampanji.
Proizvodni kapaciteti su povećani, a poduzeće u Ribinsku,
koje proizvodi motore za Kalibre, povećava broj zaposlenih za čak 500 ljudi.
A to znači da ne može biti govora ni o kakvom ulasku
Ukrajine u EU ili NATO, jer se u njoj vodi rat, a nije jasno što će od te
Ukrajine ostati.
Prema tome, ovaj preostali, zapadni dio Ukrajine bit će u
limbu.
Rusija će se, prije svega, baviti pitanjem gradova, sve
ozbiljnijom blokadom i, paralelno, aktivnim pregovorima s stanovništvom i
vodstvom tih gradova o mirnoj predaji.
A drugo, Rusija će biti angažirana na uređenju okupiranih
teritorija i ovdje će, kako je već jasno, također biti mnogo problema. Iskreno
rečeno, ima puno problema koje treba riješiti.
Ali na ovim prostorima barem neće biti gladi. Neće biti
kaosa s naoružanim bandama. Neće biti problema s gorivom i tranzitom. Prema standardima
ostatka Ukrajine, to će biti velika prednost.
Ali to nije sve. Zapravo, ostatak „slobodne“ Ukrajine u
ovakvom jadnom stanju bit će “u rukama” Zapada, koji će se morati maksimalno
upregnuti da pomogne Ukrajini, da je podrži u njezinoj “pravednoj” borbi.
Ali sam Zapad će u međuvremenu sve više uranjati u pravu,
punu, oštru i nemilosrdnu ekonomsku krizu. Ova kriza se već sada širi i
produbljuje. I ne samo da će biti potrebno pomagati stanovništvo Ukrajine, već
će biti potrebno i održavati njezinu vojsku u borbeno spremnom stanju, iako s potpuno
uništenom vojnom industrijom. Sada remont tenkova provodi Slovačka. Ali dokle
će Slovaci to plaćati? Ili su se toliko obogatili otkad su u EU da to mogu? To
ne mogu reći ni opovrgnuti, ali sumnjam.
Ukrajina će biti bez goriva, uz stalnu raketnu paljbu na sva
glavna skladišta oružja. Kako može funkcionirati takva vojska, to vojna
doktrina još nije objasnila.
Općenito, prekid aktivnih neprijateljstava u Ukrajini, koji
je vrlo vjerojatan nakon završetka druge faze SVO, zapravo nije ništa manja
katastrofa za Ukrajinu od nastavka aktivnih neprijateljstava. I najvjerojatnije
će biti mnogo veća katastrofa. Kao u klasicima, „tada će živi zavidjeti mrtvima".
I ovdje moramo obratiti veliku pozornost na još jednu
popularnu manipulaciju koju aktivno koriste rusofobi na informacijskom planu. Kažu
“to ide polako”, “ne treba odugovlačiti” itd.
Ova manipulacija je, u principu, usko povezana s već demontiranom
manipulacijom da ruski vrh “nije kalkulirao, nije nešto promislio, pogriješio je
i stao”, pa iz te teze proizlazi teza da SVO ide polako.
I ovdje se ponovno prisjećamo onoga što smo rekli gore,
prije početka kampanje je u ormarićima vojno-političkog vrha Rusije bilo puno
fascikli, za slučaj brzog ritma SVO, i slučaj sporog. Pa činjenica da kampanja
ide sporo je jednako normalno za Rusiju kao i da ide brzo.
Štoviše, uzimajući u obzir činjenicu da je kampanja u
Ukrajini samo dio globalnog preformatiranja svijeta kojeg je pokrenula Rusija,
može se sasvim sigurno reći da čak i kada bi išla jednako brzo i uspješno kao u
prvim danima, tada bi Rusija ipak zastala, jer bi za ruske planove ovaj sukob
trebao biti relativno dug.
Iz kojeg razloga to Rusiji treba? Pa ako vidite financijske
tokove, a Rusija tim nije pogođena, onda se Zapadu više žuri da sve završi što
prije, jer financijski ne može izdržati dugu konfrontaciju.
Na početku ove godine su glavne središnje banke počele
štampati novac kao nenormalne. Iz zraka. Ako je prije korone ESB imala bilancu
oko 6000 mlrd. eura, sad je došla na oko 10 000. FED je u kolapsu, a Rusija? Nema
nikakvih problema, uz kalkuliranu štetu od sankcija, koje su brzo ispravljene. Čak
i uz "otetih " 300 mlrd. dolara rezervi, ostalo je još 350 milijardi,
pa 120 mlrd. Fonda blagostanja, pa priljev zbog visokih cijena energenata,
uskoro pšenice, tko je dobije, suncokreta, također kome ga budu htjeli prodati.
Ukratko, Rusija, uz podnošljive štete, tipa "Nema parfema Chanell" ,
"Nemamo nove Mercedese" i slične gluposti, može voditi rat par godina
i ništa se neće dogoditi. A Zapad ovim tempom neće izdržati do kraja ove
godine. Ili će se odreći Ukrajine. Ništa se nemojte čuditi. Netko mora prvi
kleknuti. Tko će to biti?
Sa sigurnošću možemo reći da će Rusija biti zainteresirana
za nastavak sukoba u Ukrajini do kolapsa cjelokupnog postojećeg svjetskog
financijskog sustava koji se temelji na dolaru. Osim toga, imamo nedvosmislene
izjave Lavrova i Putina da će Rusija okončati doba američke dominacije.
Zato Sjedinjene Države aktivno pomažu Ukrajini u njezinoj
konfrontaciji s Rusijom, ali ta pomoć ne utječe bitno na tijek i kasniji ishod ruske
kampanje.
A Europa? Ona će, grubo rečeno, "hraniti" i SAD i
Rusiju.
Sjedinjene Države se zapravo ne miješaju u opstanak Rusije, a
Rusija se ne miješaju u opstanak Sjedinjenih Država, a to je strateška linija
koja ne isključuje najtežu konkurenciju u financijama, ekonomiji, medijima,
međunarodnoj politici, itd.
Pritom se svaka od strana nada da će dobiti što više od
europskog plijena. Tu SAD imaju puno više šansi, naravno. Iako će, po svemu
sudeći, i Rusija dobiti sasvim dovoljno da prođe kroz najakutniju i najtežu
fazu svjetskog požara.
Dakle, ne samo da je sudbina Ukrajine već zapečaćena, već i
sudbina Europe, ako se ne probudi.
Nećemo ovdje dalje razvijati ovu temu, budući da je prilično
zahtjevna, već se vratimo na pitanje o navodno “presporom” tijeku Specijalne
vojne operacije.
Zbog čega drugog je tako relativno sporo napredovanje, osim
zbog maksimalnog očuvanja života ruskih vojnika?
Prvo, Rusija daje maksimalno vrijeme da se iz Ukrajine
izvuče što više najradikalnijih Ukrajinaca i da odu u EU.
Što više ovih tvrdoglavih ukronacista napusti Ukrajinu,
lakše će je biti integrirati natrag u Rusiju.
Osim toga, uzimajući u obzir činjenicu da Ukrajina
najvjerojatnije nikada više neće biti zemlja s ozbiljnom industrijom, takvo
stanovništvo kakvo ima sada nije potrebno.
Ukrajina bi trebala postati moćna agrarna zona, kako se
nekad zvala, "žitnica Europe". Samo što će sada to biti žitnica ne
toliko Europe koliko zemalja prijateljskih Rusiji, iako će, naravno, Europa
dobiti neke stvari.
A za takav format države treba manje stanovništva, pa je
odljev ukrajinskog stanovništva iz Ukrajine za Rusiju sasvim prihvatljiv i iz
tih razloga.
Inače, to je jedan od razloga zašto ruske oružane snage ne
uništavaju ukrajinsku željezničku komunikaciju u zapadnom smjeru, čak i unatoč
tome što oružje dolazi sa Zapada.
Istina, noćas su provedeni udari po čest glavnih teretnih
kolodvora i po depozitima lokomotiva, ali samo kako bi se spriječile isporuke
oružja na istok.
A ono koje i stigne, treba obuku ljudstva, ne može se
popraviti u Ukrajini, pa čak i malo oštećenje u borbi uzrokuje dugotrajni
zastoj te iste opreme.
Treće, u Ukrajini nema streljiva za ovo oružje, stoga će se
morati uvoziti, trošeći puno vremena na to i stalno riskirajući gubitak tog
streljiva u ruskim raketnim udarima.
Četvrto, potrebno im je more goriva i maziva, koje će
također morati biti uvezeno.
Ali svega toga jednostavno nema dovoljno i ne mogu puno toga
dati Ukrajini, jer će jednostavno nedostajati samim Europljanima.
I, konačno, šesto, za sve je to potreban novac, koji će u
krizi Zapadu kritično nedostajati.
Ukratko, čak i uz najpovoljniji razvoj događaja u smislu
isporuke zapadne opreme Ukrajini, to još uvijek neće biti dovoljno za
provođenje aktivnih ofenzivnih operacija.
I čim Rusija odluči dovršiti SVO, a još treba da traje, da
se iscrpljuje Europa, brzo će bombardirati sve rute za isporuku vojne opreme,
streljiva za nju i goriva, što će dovesti do brzog okončanja svakog
organiziranog otpora Oružanih snaga Ukrajine.
I baš najzanimljiviji trenutak vezan je uz činjenicu da se Rusiji
ne žuri s tempom Specijalne vojne operacije. Kao što znate, rat je izuzetno
skup posao.
Razlog zašto su SAD bile u stanju voditi toliko ratova u
posljednjih 80 godina je taj što su imale neograničena financijska sredstva
kroz posjedovanje dolara kao svjetske rezervne valute. Ali sada ta era završava.
Rusija, s druge strane, nema takvu opciju, pa su joj svi
ratovi u uvjetima dolarskog svijeta bili jako skupi.
Ali sada se situacija dramatično mijenja. Cijene svih
resursa, uključujući hranu, brzo rastu, što Rusiji omogućuje da vrlo dobro
zarađuje, čak i uzimajući u obzir činjenicu da sada prodaje naftu po sniženim
cijenama.
Ukrajinci već vrište zbog brojki koje je Rusija zarađivala u
posljednja dva mjeseca. Štoviše, upravo sada, ovih dana, Rusija počinje
prodavati svoje neiscrpne resurse za rublje. I naftu. A Poljacima je prekinula
isporuke plina. Tek da drugi vide kako to izgleda.
Ispada da po prvi put u novijoj povijesti Rusija ne samo da
se ne iscrpljuje od vođenja neprijateljstava, već i zarađuje na njima, točnije,
u vezi s njima.
Dakle, ekonomska komponenta u potpunosti omogućuje Rusiji da
vodi relativno dugotrajan rat u Ukrajini, najmanje godinu, dvije, tri - točno
onoliko koliko je potrebno prije početka akutne i najdramatičnije faze globalne
krize, baš za požar hiperinflacije.
Kao što se vidi gore, ne samo američke Federalne rezerve,
već i sve središnje banke tzv. razvijenih zemalja štampaju valutu kao lude, kao
nikad prije.
Priroda i razmjer problema u posljednje dvije godine bio je
potpuno bez presedana. Ovo se nikada prije nije dogodilo u povijesti.
Rezultat kršenja svih zakona kapitalističke ekonomije, i
zdravog razuma općenito, bilo je podrivanje povjerenja u središnje banke,
rekordna inflacija, kritične neravnoteže i distorzije u strukturi imovine. Sve
se to ne može riješiti bez metoda radikalnih i izrazito bolnih za razmaženo
zapadno društvo i, što je najvažnije, prisilne “terapije”. Ne postoji
jednostavan i relativno bezbolan izlaz iz situacije.
Rusija, s druge strane, ima sve prilike da to najteže,
dramatično razdoblje prođe na normalan način. Prvo, bez gladi, drugo, sa
sigurnim energentima i treće, sa svime što je društvu potrebno da normalno
živi. Luksuz, to će malo pričekati.
Ako Rusija provede sve zadatke odvajanja od postojećeg globalnog financijskog sustava, formiranja punopravne valute, učinkovite supstitucije uvoza, poboljšanja kulture i, konačno, okupljanja podijeljenog ruskog svijeta, uključujući Ukrajinu, tada će životni standard u Rusiji tijekom ovog razdoblja biti prilično visok, nipošto niži nego što je sada.
Osim toga, već sada ruski Sibir i Daleki istok, posebno
uzimajući u obzir zatopljenje u tim geografskim širinama, postaju privlačniji
za stotine tisuća ljudi. Općenito, izgledi za Rusiju u ovoj fazi su dobri.
Sada je najvažnije adekvatno proći sljedećih nekoliko
godina. A glavno što je potrebno Rusiji da prebrodi ovo razdoblje je nacionalno
jedinstvo, konsolidacija društva, jer je sve ostalo proračunalo vojno-političko
vodstvo.
Najranjivija točka Rusije je njezino prilično veliko
unutarnje nejedinstvo i niska razina masovne kulture, koja je duboko zahvaćena rakom
postmoderne i prozapadnih trendova. U smislu prevladavanja nejedinstva, ova
kampanja je Rusima dala ogroman poticaj. Rusija već jako dugo ne poznaje takvo
narodno jedinstvo kakvo je sada, čiji je upečatljiv primjer doslovno narodna
ljubav prema onoj nepoznatoj baki koja nije dopustila nacistima da gaze „Crveni
barjak pobjede“. Štoviše, ova slika već uzbuđuje umove i srca ljudi diljem
svijeta.
A jedinstvo Rusa s Čečenima, odnosno s cijelim muslimanskim
umetom, koji prenosi borbe snaga Ramzana Kadirova, nešto je na rubu čuda. Nikada prije u
povijesti odnosa naroda Rusi i Čečeni nisu bili tako bliski i tako suglasni. U
razdoblju SVO već su se vidjele snimke Rusa i Čečena kako se zajedno mole u
nekoj trošnoj crkvi. Stanovnici Donbasa već snažno povezuju Čečene s Rusijom i
mnogi kažu: „Kada smo čuli Allahu Akbarprekrstili smo se i rekli: Slava Bogu,
došli su Rusi".
Ako se ovo jedinstvo osnaži, američki projekt sukoba
civilizacija je mrtav, a time i čitav koncept američkih neokonzervativaca. Treći
Rim, Moskva, za one koji ne znaju, i islamski umet, zajedno u borbi protiv
globalnog zla i neonacizma, to je nešto što zaista treba čeličiti. No, to je
već druga tema. Ono glavno, mislim da je sve rečeno.
Kako napisah , i na wc kad kreneš imaš plan , a ovde se radi o rušenju imperije ...Uzivaj. 😁..
OdgovoriIzbrišiPs. Sad je i imran jasan , nije li..👍
Hvala autoru za odličan tekst i analizu. Zaista uživam u čitanju vaših detaljnih analiza. Da li biste mogli možda napisati članak o vašem viđenju najavljenog ulaska u NATO Švedske i Finske te šta će to značiti za Rusiju i kako Rusija namjerava odgovoriti, po vašem mišljenju?
OdgovoriIzbrišiNe bih puno bio prekritičan prema ovim ukrajincima koji su kao zombizirani nacističkom propagandom. Pitanje je koji su ti ili pak koliko ih ima? Ta zemlja od neovisnosti ima negativan prirodni prirast. Nakon 2014. uslijedio je daleko veći pad. Mišljenja sam da je živjelo do veljače 30-35 milijuna stalnih stanovnika. Ostatak su izbjeglice ili migranti od kojih mnogi nisu čak ni zavedeni kao takvi.
OdgovoriIzbrišiOstatak je ustrašen diktaturom paramilicija koje su država sami za sebe i kao takvi slobodno provode svoju zlovolju. Također su se potrudili izbaciti svašta što iti malo se doima proruskim. Sad bih se mogao praviti pametan pa pitati se zašto Rusija nije organizirala gerilske postrojbe pa da obavljaju diverzije...ali očito je i njima bio interes svoje susjede prikazati kao polupropalog nabildanog frankenštajna koji se sprema za konačni sukob u ime zapadne demokracije. Rekao bih da su u Kremlju itekako znali u što se upuštaju.
Ukrajina je pussy smoke , mali kamenčić , u odnosu u šta se Rusija (planski ) upustila...To je samo mini arena preko koje se puno veće stvari odvijaju...
IzbrišiHijene krecu prema istoku.
OdgovoriIzbrišihttps://english.pravda.ru/news/world/151531-poland_romania/
https://english.pravda.ru/news/world/151533-romania/