Kampanja u Ukrajini je otvorila gnojne apscese autošovinizma u ruskom društvu

Zagovornici moderne zapadnjačke književnosti i Hollywooda nažvrljali su tone papira i uprljali kilometre filma kako bi uvjerili ljude da se u trenutku kada se uobičajeni, ustaljeni način života i razmišljanja počne urušavati, ljudska priroda teži okretanje svojim najanimalnijim porivima, a svaka se osoba pretvara u najprimitivnije stvorenje koje brine samo o svojoj koži, u najboljem slučaju misleći samo na rodbinu.

Ova ideološka poruka se kao crvena nit provlači kroz sve žanrove fikcije i kinematografije, od vojnih saga do postapokalipse. Ali, kako to često biva, u stvarnom životu sve je upravo suprotno i pobija neoliberalni narativ o individui kao idealu kojem se prirodno teži. Kolektivitet, po njima, je nešto su što nije karakteristika ljudskog bića, iako je to zapravo nametano kroz kulturni imperijalizam i vrlo uspješno kroz kontrakulturu onoj autohtonoj.

Sada je  više nego ikada jasno da užasi i katastrofe, alarmantne prijetnje i buduće poteškoće ujedinjuju ljude, otkrivaju njihove najviše nesebične motive i aktiviraju kolektivističku prirodu čovjeka. Međutim, neki ljudi doista klize u močvaru ekstremnog individualizma i postaju poput izmišljenih likova u tim svojim knjigama i filmovima.

Užasi i katastrofe, posebice one povezane s elementarnim nepogodama i neprijateljstvima, ne samo da odbacuju uobičajene konvencije, nego i nemilosrdno otkrivaju i razotkrivaju mnogo toga što je trulo i zastarjelo u javnim institucijama. To se prvenstveno odnosi na one ljude koji u teškoj situaciji pokazuju najgore kvalitete.

Lako je pronaći stotine video dokaza, primjerice iz Mariupolja, koji pokazuju da obični ljudi, građani, koje su ukrajinske vlasti prepustile svojoj sudbini, organiziraju svoj život u monstruoznim uvjetima razorenog grada na temelju kolektiviteta i uzajamne pomoći. Štoviše, unatoč činjenici da su prije dva mjeseca živjeli relativno običnim mirnim životom i protiv svoje volje našli se između čekića i kamena, ti ljudi imaju dovoljno dalekovidnosti da razumiju političku zamršenost situacije. Shvatili su da su korišteni kao živi štit, da grad uništavaju fašistički razbojnici i da je humanitarna katastrofa na savjesti kijevskih vlasti.

Njihov stav prema specijalnoj vojnoj operaciji općenito je negativan, jer drugačije i ne može biti, s obzirom na to da su stambeni prostori postali bojišta, ali jasno razumiju tko je kriv: Sjedinjene Države i Zelenski, čiji se postupci mogu razumjeti i opravdati. A oni sigurno nisu žrtve propagande, jer im se osam godina ispire mozak u suprotnom smjeru. Dakle, oduzimanje materijalnog - stanova, vode, struje, grijanja, bolnica, dućana, uobičajenih vlasti - ne vodi uništenju njihove duhovne strane. Štoviše, mnogi Mariupoljci, što je protivno zdravom razumu, ne bježe iz grada, čak ni kada im je vojska otvorila humanitarne koridore. Čekaju konačno oslobođenje svoga grada kako bi započeli njegovu obnovu.

I tako je specijalna operacija konačno razotkrila odvratni gnojni čir u ukrajinskom društvu u obliku sljedbenika Stepana Bandere, uključujući značajan dio inteligencije, i marionetske kijevske vlasti, koja je odlučila pretvoriti Ukrajinu u američki poligon za „skladištenje“ Ukrajinaca zajedno s oružjem NATO pakta.

Ali specijalna operacija počela je otvarati i gnojne čireve ruskog društva, koje mi nikako da dijagnosticiramo, javno i otvoreno, već im se čak serviraju ogromne količine novca iz proračuna i od zapadnih donatora. Nažalost, to će biti jedan od glavnih razloga naše propasti, jer ako se što prije ne uspostavi dijagnoza i krene s uklanjanjem toga društvenog gnoja, završit ćemo kao Ukrajina ili bilo koja slična zemlja koja nema „crvene linije“ u tom smislu.

I u Rusiji je početak kampanje dao svoje rezultate, ali su tamo brzo krenuli u obračun s Petom kolonom.

Prvi su se oglasili liberalni zapadnjaci, koji su odmah zauzeli čvrst stav o sigurnom porazu Rusije. Isprva su to zataškavali pacifističkim sloganom “Ne ratu”, iako se i tada između redova čitala radost kod svakog spaljenog ruskog tenka, pljuštale su najcrnje prognoze o posljedicama sankcija, a gospodarski i politički slom zemlje se predviđao u vrlo bliskoj budućnosti.

Čim je izdan famozni zakon o odgovornosti za širenje laži o oružanim snagama, oni su masovno počeli bježati u inozemstvo. Maske su pale i odande se vodila otvorena proukrajinska propaganda, sve do poziva na atentat na čelnike Ruske Federacije.

Moglo bi se pomisliti da ovi prozapadni liberali zauzimaju na neki način dobro promišljen građanski stav, brinu o sudbini domovine, smatrajući provođenje specijalne operacije pogrešnom odlukom za ruski narod. Odnosno da je njihov stav, iako protuvladin, na kraju ipak patriotski. Ali to nije bilo tako, ni približno.

Ništa promišljeno i duboko u njihovoj ideologiji nije bilo. Samo su ponavljali zapadnu propagandu i tvrdnje američkog State Departmenta u kojima se Rusiju smatra državom, povijesnom tvorevinom, međunarodnim zlom i kršiteljem pravednog svjetskog poretka. Naravno, proameričkog, a neki to i ne kriju.

Tu ne postoje argumenti, osim blejanja o suverenitetu Ukrajine, kojim opravdavaju ukrajinski fašizam. Ali što je najvažnije, kada je pozicija tih liberala došla u oštar sukob s mentalitetom naroda, oni su se bez imalo oklijevanja stavili protiv njega i počeli vrijeđati i ponižavati obične ljude.

Odmah za njima su otišli glavni konzumenti liberalne prozapadne propagande, predstavnici takozvane kreativne klase, prvenstveno iz IT sektora. Istina, ti ljudi ne zauzimaju nikakav zdrav politički stav, već su jednostavno pobjegli iz zemlje bojeći se mobilizacije i posljedica velikih sankcija. Njihova odluka temeljila se na godinama kozmopolitskog odgoja, ali autošovinističkog, a onda na strahu od egzistencijalnih i profesionalnih poteškoća.

Bjekstvo informatičara pokazuje koliko je politika među mladima bila preplavljena duhom prozapadnog liberalizma, koliko je jak odgoj mladih bio u duhu zapadnih vrijednosti individualizma i vlastitog interesa, da se pokazao jačim ne samo od prirodnih patriotskih osjećaja, već prirodne žudnje obrazovane osobe za poznavanjem političkih procesa.

Društvo ih je odgojilo kao atomizirane, narcisoidne, apolitične subjekte, pa su pri prvoj prognozi o lošem vremenu počeli bježati kao štakori s broda. Ali ta se prognoza pokazala pogrešnom. Barem za sada.

U ponašanju ruskih IT stručnjaka postoji neka analogija s antivladinim djelovanjem tijekom razdoblja "Bijelog Majdana" bjeloruskih IT stručnjaka. Lukašenko je vlastitim rukama podigao i država je školovala čitavu klasu visoko plaćenih informatičara koje je godinama "vrbovala" opozicija. Upravo oni su u vrijeme pokušaja državnog udara postali društvena baza masovnih prosvjeda i financijski donatori Obojene revolucije. No i tamo je sve propalo baš zbog jakog kolektivističkog duha.

Sljedeći široki društveni sloj koji je pokazao da jasno odbacuje konfrontaciju između Rusije i Zapada, na strani potonjih, bila je “poslovna zajednica” koju su predstavljali voditelji biznisa. Ovdje se, kao i kod liberala i njihovom “građanskom stavu”, na grebene stvarnosti nasukala i potonula još jedna uhodana teza da najbogatiji imaju visok um i zavidnu pronicljivost.

Nema ničeg dubokog i inteligentnog u pozicijama Abramoviča oko povlačenja trupa i pregovara sa Zelenskim, Tinkova i da se „odmah zaustave neprijateljstva“, Deripaske s pozivima da se „okonča ovaj državni kapitalizam“, Potanjina i poziva „da se ne zaplijene zapadne tvrtke“ i nekih drugih. Oni, poput pravih kratkovidnih biznismena, brinu samo o svojim ekonomskim interesima, profitu odmah, ovdje i sada, pa ih obuzima strah za sudbinu njihovog basnoslovnog bogatstva.

Može se reći da je ovo netočna generalizacija pojedinaca, ali zasad vidimo nekoliko stvari: stidljivu šutnju većine oligarha, masovni bijeg kapitala i odlazak mnogih poslovnih ljudi u inozemstvo.

U uvjetima kada su institucije pune zahtjeva za malo pomoći vojnicima Luganske i Donjecke armije, pa i same Ruske Federacije, pomažu im uglavnom obični građani, ali ne kompanije i ne bogati oligarsi. Postoje i znakovi da "najbogatiji" ne pokazuju dužni entuzijazam u vladinom programu izgradnje neovisnog gospodarstva. Ali veliki porast cijena svih robna koje proizvode privatne kompanije vidi svaki Rus.

Kruna antiratne opozicije bili su  “gospodari kulture”, koji su u malom, ali jednoglasnom zboru počeli lamentirati za mirom. Štoviše, govorili su uglavnom oni koji se nazivaju „zvijezdama“, odnosno najrepliciraniji izvođači i "hipizirani" glumci, "specijalisti za utjehu buržoazije", kako je to lijepo rekao Gorki. Mnogi od njih su požurili da napuste teritorij Rusije.

Sve te "zvijezde" imaju približno istu apstraktno-pacifističku retoriku i bude emocije. „Potpuna omamljenost, strah i zbunjenost“ kod jednog, „“strah, bol, nepodnošljiva tuga i sram u druge, "ponor u kojeg padamo", molitve,  histerija do "ludila" i „sramote zbog pripadnosti ruskom narodu“.

Maksim Galkin je suho odbrusio: "Ne može biti opravdanja za rat!", spakirao torbe i s Allom Pugačevom pobjegao u Izrael, genocidnu tvorevinu i zemlju ozakonjenog aparthejda. Sretno i ne vraćate se više. Takvo što Rusiji nije potrebno. Ah da, „problem“ su vile i stanovi u Moskvi i Petrogradu. Vratiti će se oni da to prodaju ili da budu sigurni da im imovinu nitko neće dirati.

Nema smisla ni spominjati takve likove, jer je njihova politička orijentacija bila dobro poznata i prije specijalne vojne operacije u suzbijanju nacifašizma i odvraćanja strateške prijetnje u obliku nuklearnih bojevih glava u Harkovskoj regiji, koje bi imale Moskvu na dlanu.

To ovi, ali i naši idioti, kao da ne razumiju, niti žele da shvate da je rat počeo 2014. i da skoro da nije bilo dana da u Donbasu nije bilo sahrana žrtava od besmislenog granatiranja naseljenih područja. „Ne ratu“ je slogan koji se čuje od kraja veljače, a osam godina i 13 000 ubijenih civila, od čega skoro 600 djece, to ova „fina gospoda“ nije vidjela. Isto vrijedi i za ove u nas. Toliko njihovim ljudskim vrijednostima.

Rat u Ukrajini 2014. - 2022.

Svi se ti ljudi ne opterećuju niti analizom situacije niti upućivanjem na bilo kakav detaljniji stav. Potpuno je nejasno kakvo moralno pravo imaju da objavljuju svoje apele široj javnosti, zlorabe svoju često nezasluženu popularnost u političke svrhe.

“Zvijezdama” su se pridružili internetski idoli mladih, takozvani „influenceri“, koje osobno, kao muškarac na početku pedesetih, ne razumijem i ne želim ni razumjeti. Ali utjecaj kojeg imaju na tinejdžere su iskoristili da na webu pokrenu odgovarajuću propagandu, pažljivo i vješto prilagođavajući poruke zapadnih i ukrajinskih medija.

Tako su se liberali, istaknuti dio tehničke, kreativne inteligencije, ali i one poslovne, našli, blago rečeno, u sukobu ne samo s državom, nego i narodom. Može se reći da se to očitovanje servilnosti prema Zapadu, koje im je uvijek bilo svojstveno, jasno očitovalo u aktivnijoj fazi konfrontacije.

Što se tiče ljudi, najzreliji je stav upravo među običnim, ne uvijek dobro obrazovanim i načitanim ljudima. To pokazuje da političku i ideološku zrelost našeg društva dugujemo ne "vođama javnog mnijenja", "zvijezdama", gospodarstvenicima, politolozima, intelektualcima, koji su se samoproglasili „elitom nacije“, nego svim onim vrijednim radnicima iz predgrađa koji su posljednjih desetljeća ismijavani i ponižavani. Oni ne samo da se čvrsto zalažu za čišćenje Ukrajine od fašizma, već su i ogorčeni pregovorima s bandom Zelenskog, pokušajima pronalaženja kompromisa sa Zapadom i zbog delikatnosti kojom se vodi vojna operacija.

Simbol za narod nisu bili histerični jauci showmena, već starica sa zastavom Sovjetskog Saveza, nad kojom su se rugali ukrajinski neonacisti.

Motivi svih onih koji su „zabrinuti“ zbog trenutne situacije imaju korijene u njihovim osobnim interesima. Liberali dobivaju novac sa Zapada, informatičarima smetaju sankcije, bogataši su opterećeni što se ne mogu šepuriti luksuznim načinom života među anglosaksonskim rođacima, “zvijezde” žele nastaviti s koncertima u Americi i Kanadi. Ali postoji i nešto čisto ideološko i psihološko što ih sve ujedinjuje – grč pred Zapadom.

Svo to pokorno zapadnjaštvo svojstveno je ljudima koji su duhovno, moralno i intelektualno slabi. Zapadni svijet, SAD, EU su globalni centri moći i tvrde da diktiraju svoja pravila diljem planeta. Njihova moć izaziva strahopoštovanje u dušama ovih jadnih ljudi. Nesposobni su za povijesne procjene, nesposobni su prepoznati da je vodstvo Zapada izgrađeno na stoljećima kolonijalizma, genocida, intervencija i izvlačenja resursa iz siromašnih zemalja.

Taj servilni odnos prema Zapadu nadovezuje se na njihovu još odvratniju karakteristiku: bahatost prema svom narodu. Jednom kada su dosegli status na račun novca, obrazovanja ili ovladavanja “masama”, počinju se prema narodu odnositi s prezirom, stavljati se iznad naroda, bahato ga smatrati vječno zaostalim. Oni sebe i svoje zajednice jasno odvajaju od naroda. Često otvoreno pokazuju gađenje prema običnim ljudima.

Ova dva faktora zajedno predodređuju fizionomiju ljudi koji, imajući određeni utjecaj i težinu, preferiraju prozapadni stav.

Međutim, potrebno je reći nekoliko važnih ispravaka u ono što je rečeno.

Prvo, čak je i ruski narod zaražen zapadnjaštvom. Obični ljudi također često sline na sve strano i mnogi imaju neodoljivu želju da se zamjere Rusiji. No taj je trend puno manje izražen, a na povijesnim prekretnicama on više blijedi nego što raste.

Drugo, nisu ni svi majstori kulture i oligarsi ustali u osudi Rusije, opravdanja ukrajinskog fašizma i pali ponizno pred američkom hegemonijom. I tu ima patriotski nadahnutih pojedinaca, pa ne treba generalizirati stvari.

Treće, prekretnica koja je potresla mnoge neodlučne ljude bio je proaktivni početak vojne operacije Ruske Federacije, koja je dovela do toga da se Rusija prikaže kao agresor.

Ali tu je kriva država, koja nije uspjela uvjeriti te ljude da su prve hice još 2014. ispalile ukrajinske vlasti. To je dijelom i zbog činjenice da je idealistička ideologija “civilnog društva” u Rusiji nametana trideset godina, a antifašistička propaganda je bila slaba, pa se osam godina izgubilo s onim “Minskim sporazumima” .

No, ovako ili onako, vrtlog događaja počeo je povlačiti linije razgraničenja u ruskom društvu, otvorili su se apscesi i  uslijedili su samopročišćavajući “rezovi”. U ovoj situaciji ne treba biti sklon pomirenju i kompromisu, jer što je više jasnoće, otvorenosti i izravnosti, to bolje.

Samo po sebi, ne postoji ništa zločinačko u želji da se porazi i promijeni vlastita vlast, ministri, gradonačelnici, vlade i predsjednici. To je prirodno i ljudski. Ali podržavanje američke hegemonije, pretvaranje Ukrajine u uporište za napad na Rusiju i tolerantni stav prema fašističkom teroru zločin je protiv naroda ravan izdaji koja se ne može tolerirati .