Cijeli intervju hrvatskoga plaćenika iz Mariupolja Vjekoslava Prebega

“Upravo smo napušteni” - Hrvatski plaćenik zarobljen u Ukrajini govorio o službi u Oružanim snagama Ukrajine

Intervju vodio Roman Kosarev 7. svibnja 2022.

Hrvatski plaćenik Vjekoslav Prebeg, koji se borio na strani Kijeva, zarobljen u Ukrajini, govorio je o svojoj službi prije i nakon početka ruske specijalne operacije. U razgovoru s dopisnikom RT-a Romanom Kosarevim također je podijelio svoja zapažanja o neonacističkim bataljunima, govorio je o bijegu ukrajinskog zapovjedništva kod Mariupolja i postupanju s ratnim zarobljenicima u Donjeckoj Narodnoj Republici.

Vjekoslave, hvala ti što si pristao razgovarati s nama. Prvo bih se želio raspitati o vašem zdravlju, a također i znati kako se s vama postupa u zatočeništvu.

- Dobro sam. Ispituju me, ali osim toga nisam doživio nikakvo loše postupanje. Zapravo, ovdje su me tretirali bolje nego što su me ponekad tretirali moji vlastiti suradnici. Dobro na hrane, pružaju medicinsku njegu i slično.

Pod kojim okolnostima ste zarobljeni?

- Napustili smo Mariupol, pješačili 260 km, skrivali se, kretali se samo noću ili za vrijeme magle i u uvjetima slabe vidljivosti. Izbjegavali smo svaki mogući kontakt. Zarobljeni smo 24., mislim oko pet ujutro. Cijelu smo noć hodali, bili smo potpuno iscrpljeni. Jednostavno smo izgubili budnost i previše se približili položaju ruskog sustava Grad. Primijetili su nas i počeli nas okruživati. Nismo se htjeli boriti i jednostavno smo odustali.

Koliko dugo ste ostali u redovima ukrajinskih oružanih snaga? Pod kojim okolnostima ste se pridružili?

— Ugovor sam potpisao 25. 05. 2020. Razlog za odlazak u Oružane snage Ukrajine bio je taj što mi je rečeno da ću nakon tri godine odsluženja ugovora moći dobiti ukrajinsko državljanstvo. To je bio moj cilj. U to vrijeme se vodio pozicijski rat, mi smo sjedili na svojim položajima. Rečeno nam je da su naše zadaće isključivo obrana i nadzor. Moja prva rotacija pala je na potpisivanje sporazuma o prekidu vatre (vjerojatno se misli na postizanje sporazuma o mjerama za jačanje primirja u srpnju 2020.).

Tada, naime, nismo ispalili gotovo niti jedan hitac. Bio sam uvjeren da je rat pozicijski, da ću služiti tri godine, dobiti ukrajinsko državljanstvo i moći ostati u Ukrajini. A htio sam dobiti ukrajinsko državljanstvo jer sam ovdje upoznao ženu u koju sam se zaljubio. Ima bolesnu majku i nije htjela napustiti zemlju. Stoga sam proučavao opcije za dobivanje ukrajinskog državljanstva. Upoznao sam i druge strance koji su to također spominjali. Jedan od njih bio je Amerikanac koji je imao kćer s Ukrajinkom. Napomenuo je da je ugovor jedna od opcija, da je brži i lakši nego dobivanje državljanstva na druge načine.

Recite nam o svom dosadašnjem iskustvu služenja vojske. U kojim ste zemljama služili, ako možete pričati o tome?

- Pet godina sam služio kao pješak u Oružanim snagama RH. To je sve. Nemam specijalnosti, nemam posebnih vještina.

Je li vam ovaj sukob prvo takvo iskustvo?

- Da. Prije nisam sudjelovao ni u kakvim sukobima.

Zna vaša rodbina gdje ste sada? Jeste li uspjeli komunicirati s njima?

- Posljednji put sam ih kontaktirao 31. ožujka. Kad smo bili u Mariupolju, nismo imali veze. Stožer bojne imao je pristup Wi-Fi. S vremena na vrijeme je netko tamo dovođen kako bi se mogao javiti i porazgovarati s rodbinom. 31. ožujka uspio sam doći i razgovarati sa svojom sestrom koja živi u Hrvatskoj. Tada sam zadnji put razgovarao s njom.

Naravno, bili ste u Mariupolju od samog početka specijalne vojne operacije. Možete li opisati djelovanje vašeg voda ili bojne? Koji je bio vaš zadatak?

- Prvo smo držali drugu obrambenu liniju u blizini ceste koja vodi od Mariupolja do Volnovahe,… drugu crtu obrane. Prvi je bio kontrolni punkt Nacionalne garde Ukrajine. Uz njih je bio stacioniran mali odred "Azova". U nekom trenutku, ako se ne varam, sredinom ožujka, dobili su zapovijed da odu odande. Čiji je red, ne znam. Preselili su se duboko u grad, a mi smo zauzeli promatračke položaje uz cestu za Volnovahu. Udaljenost do neprijatelja bila je oko 650 m, a na nas je uglavnom ispaljivana topnička vatra, vatra iz minobacača i automatskih bacača granata. Bilo je besmisleno uzvratiti vatru iz pješačkog oružja. Dakle, u osnovi smo se skrivali i čuvali. To je sve.

Ispada da ste bili u redovima ukrajinskih oružanih snaga? Jer, kako ja razumijem, postoji razlika između bojne Azov i Oružanih snaga Ukrajine. Možete li nam reći o ovoj razlici, ako ona stvarno postoji?

Postoji razlika, da, ali ne znam detalje. Rečeno mi je da je bataljun Azov pod istim zapovjedništvom kao i Nacionalna garda Ukrajine. Oni sudjeluju u obrani, ali mi imamo različite komande, koje se nikako ne ukrštaju. Bataljun Azov nije dio Oružanih snaga Ukrajine.

Stanovnici Mariupolja i ljudi u Donbasu, odakle sam izvještavao zadnjih osam godina, govore o zvjerstvima boraca bojne Azov, Aidar, Donbas, postoje razni takozvani nacionalistički bataljuni teritorijalne obrane. I sam sam vidio zatvorenike s tetovažama svastike. Što znate o tome i što mislite o bataljunu Azov?

- Čuo sam i da su bili izuzetno inspirirani fašističkom i nacističkom ideologijom, kao i o strašnim stvarima koje su radili s civilima, sa zarobljenicima. Vjerojatno su ponekad i pucali na nas. Čuo sam da među njima ima mnogo kriminalaca, narkomana i tako dalje. Hvala Bogu, nisam tome svjedočio, ali su mi pokazani video zapisi njihovih strašnih djela. Užasna zlodjela, odvratne stvari. Nisam mislio da jedna osoba to može učiniti drugima.

Kakva je atmosfera vladala dok ste služili u ukrajinskim postrojbama? Kakav je bio moral u vašoj jedinici? Uglavnom, znaju li ljudi za što se bore?

- Isprva, kad smo tek stigli u Mariupol, ljudi su bili uvjereni da branimo grad i slično. Ali kasnije, kada se topnička i minobacačka vatra zanijela dublje iza njih, počeli su sumnjati u to što radimo, govoreći da štitimo samo sebe.

Što znate o britanskim plaćenicima koji su se predali

Prije dolaska u Ukrajinu, britanski plaćenik Aiden Eslin, koji je zarobljen s marincima Oružanih snaga Ukrajine u Mariupolju, borio se u Iraku i Siriji zajedno s... Ti ljudi su bili skloniji odustajanju ili ranijem odlasku iz grada. Kasnije su nam rekli da su u to vrijeme tamo radila tri zelena koridora kojima se moglo otići. Ali kad smo bili u Mariupolju, nitko nas o tome nije obavijestio. Kada nije bilo moguće napustiti Mariupolj prijevoznim sredstvom, vratili smo se s nekoliko momaka iz naše grupe koja je napuštala grad. Bili smo stacionirani ne u tvornici Iljič, gdje se nalazilo zapovjedništvo našeg bataljuna, već malo sjevernije.

Vratili smo se na svoj položaj, gdje je također bilo nekakvo sklonište u kojem smo se nalazili. Vratili smo se tamo. Zapovjednik našeg voda osobno je poslao mene i te momke na položaj s kojeg se pratio put za Volnovahu da zamijenimo momke koji su tu proveli cijelu noć. Nakon što smo otišli na položaj, morali smo se javljati svaki sat. I negdje u ponoć ili u jedan ujutro pokazalo se da ne možemo stupiti u kontakt s našim zapovjednikom. Poveo je dečke koji su bili tamo, a oni su nas jednostavno ostavili.  Pokušali smo kontaktirati i druge pozivne znakove, ali nitko se nije javljao. A oko jedan ujutro, netko nam je radiom samo javio da se povučemo sa svojih položaja i vratimo u naše sklonište. Kad smo došli do ulaza u sklonište, tamo je bio komandir satnije s ostalim časnicima zapovjednog stožera, koji su jednostavno rekli: “Siđi dolje. Dolje, dolje." - "Što se događa?" Spustili smo se i nakon nekih 15-20 minuta, možda pola sata, teško je reći, ljudi su počeli vikati: “Naprijed, naprijed, naprijed! Odlazimo! Zgrabi svoje stvari i izađi."

Kad smo izašli van, zapovjednik satnije i zapovjedni stožer su već bili otišli. Ukupno je oko šest ljudi iz našeg voda bilo napušteno, a bilo je i drugih koji su se negdje preselili, pa smo samo otišli s njima. Tako se u našoj grupi našao jedan dočasnik koji je pokupio sve koji su prepušteni sudbini i koji su se samostalno kretali.

Jeste li imali kontakte s civilima u Mariupolju?

— Ne u Mariupolju. Bilo je par slučajeva da su ljudi prešli naše crte obrane, ali ja osobno nisam imao iskustva s takvim susretima.

Je li u jedinicama u kojima ste služili bilo mnogo drugih stranaca?

— Da, četiri stranca su služila u mom bataljunu, uključujući i mene. Ostala trojica su bila iz Velike Britanije. Prije toga bila su još trojica, ali su u nekom trenutku jednostavno napustili postrojbu. Otišao sam, ako znaš na što mislim.

Tretiraju li vas sada kao ratnog zarobljenika ili kao zločinca? Je li netko razgovarao s vama o ovome?

- Kako ja razumijem, tretiraju me kao ratnog zarobljenika, ali i dalje vjeruju da sam plaćenik i da službeno nisam dio Oružanih snaga Ukrajine.

Smatrate li se plaćenikom ili legitimnim vojnikom?

- Ja sam legalni vojnik. Služim u Oružanim snagama Ukrajine, u ukrajinskim marincima.

Koliko sam razumio, Ženevska konvencija o ratnim zarobljenicima ne odnosi se na strance koji služe u ukrajinskim postrojbama, čak i ako potpišu ugovor. Koliko ja razumijem, ovdje u Donjeckoj Narodnoj Republici, na primjer, to bi moglo značiti smrtnu kaznu. Razmišljate li uopće o tome? Namjeravate li se izboriti za status ratnog zarobljenika?

- Ne znam što da kažem. Ispitivali su me, rekao sam sve što znam. Sve čega se sjećam. Da, bojim se za svoj život. Dakle,... ne znam. Nadam se da će mi vjerovati i da će se prema meni ponašati na isti način kao prema ukrajinskim ratnim zarobljenicima. Samo želim živjeti. Isprva nisam htio sudjelovati u sukobu. Sukob mi je predstavljen na način da je bio pozicijski, nimalo ovakav. A kad sam zarobljen, otvorile su mi se sasvim druge priče.

Ljudi su mi govorili da su to najobičniji civili koji su se naoružali i počeli braniti svoje domove kad im se približila ukrajinska vojska.

Kao što sam rekao, ovdje sam zadnjih osam godina, vidio sam kolika je bol u srcima ljudi ovdje, i razumijem situaciju. Najmanje 14 000 civila je poginulo u posljednjih osam godina. Kažete da ste u Ukrajini ostali tri godine, zar ne?

— Od prosinca 2019.

Što ste znali o sukobu koji se ovdje u Ukrajini događa posljednjih osam godina? Kakvi su bili vaši dojmovi o tome?

– Koliko ja znam, oko 2016. sukob je prerastao u pozicijski, rovovski i od tada se nikamo nije pomaknuo. S ove strane bile su Oružane snage Ukrajine, a s druge, kako nam je rečeno, “separatisti s ruskom podrškom i veliki broj plaćenika”. Fronta se ne pomiče, s vremena na vrijeme dolazi do razmjene vatre, glavni dio gubitaka je od topništva, od minobacača, Gradova, automatskih bacača granata. To je sve što sam znao o sukobu. Što se dogodilo prije 2016., zapravo nisam znao.

Desile su se strašne stvari. U svakom slučaju, sada imate vremena razmišljati o svojoj budućnosti nakon što sve ovo završi. Imate li trenutno neke snove ili težnje?

- Želim ostati živ. Želim živjeti. Ne želim više nikada u životu uzeti oružje. Želio bih se ponovno susresti sa ženom koju sam upoznao ovdje u Ukrajini. I ne znam... Možda više da kažem istinu o tome što sam ovdje vidio. O tome kako sam se ponašao u zatočeništvu.

Možda se pridružim nekoj dobrotvornoj organizaciji ili nečemu poput Crvenog križa. Vojnici, oni koji se bore ovdje u Donjeckoj Narodnoj Republici, pričaju vrlo tužne priče da imaju rođake na teritoriji pod kontrolom Ukrajine i da ih nisu vidjeli godinama. Tužno je. Volio bih vjerojatno raditi na ponovnom spajanju ovih obitelji, nekako iskupiti svoj dio u ovome. Morao sam tražiti druge načine da dobijem ukrajinsko državljanstvo, a ne služenjem u oružanim snagama

-----------------------------------------------------------------------------

Osobno, mislim da situaciju otežava Facebook Profil, kojeg nije uspio ugasiti, ali i ponašanje dragovoljaca koji su se baš u području Mariupolja i Širokina naslikavali s ustaškim obilježjima, kao i stranica Ukrajina danas, koju sa sigurne udaljenosti, iz Zagreba vode fanovi Azova i neonacista u Ukrajini. Da ne govorimo idiotski potez novinara Hassana Haidara Diaba, zbog kojeg su, bez nekakvog stvarnog razloga, protjerana dva ruska diplomata iz Zagreba i odluka Vlade da se ranije protjeranom ruskom diplomatskom osoblju ne dozvoli humanitarni let za Moskvu, pa su morali ići preko Beograda. Sve to Rusija bilježi i pamti i ako Vjekoslav Prebeg u težoj situaciji, a da stvarno nije bio dio Azova, onda je zbog ovih "heroja" u Zagrebu. NO, obavještajne službe će lako utvrditi istinu i bez sumnje će postupati u skladu s dobivenim saznanjima.

FOTO: Azov u Mariupolju 2015.