Kijevski režim mora u protunapad, iako ga na istoku čeka "mašina za mljevenje mesa“

Dakle, završila je povijest okupacije ruskog grada Mariupolja, kao i nacističke skupine "Azov". Iako spomenuta skupina ima mnoge podružnice i u drugim ukrajinskim gradovima, činjenica njihove dobrovoljne predaje u određenoj mjeri obezvređuje ovaj promovirani brend, pa  će svi oni vjerojatno rebrendirati i koristiti druga imena.

Ljudi ureda Zelenskog uvjeravaju da još ništa nije gotovo, da će se boriti za svakog militanta kako bi na bilo koji način ostvarili njihovu razmjenu i oslobađanje. No, to se sada govori isključivo kako bi se samo nešto o tome reklo i kako bi se na neki način smirilo javno mnijenje po tom pitanju. U stvarnosti, čak i ako bi kamarila Zelenskog željela ispuniti svoja obećanja, za to nemaju mogućnosti. I uopće ne moraju računati na Nije pomoć ruske strane u pitanju obećane razmjene. Nakon provokacije u Buči s Kijevom nitko neće pregovarati.

I strogo govoreći, nema se za koga mijenjati, jer je broj zatvorenika u Rusiji i Ukrajini neusporediv. Besmisleni su i pokušaji privlačenja Zapada da izvrši pritisak na Rusiju, jer je autoritet Zapada u Moskvi ravan nuli. Dakle, svi napori Kijeva u tom smjeru samo će još jednom pokazati njegovu slabost i nemoć.

U dobrom smislu, najbolja stvar za nacistički režim je što prije “srenuti s teme” i “Azov” predati potpunom zaboravu. Zapravo, to se već radi. Svi informativni izvori koji danas izvještavaju o onome što se dogodilo u metalurškoj tvornici na način koji je drugačiji od službenog stava predstavlja prijetnju "braniteljima Azovstala" i uvedena je zabrana takvog tumačenja. Na primjer, predaja militanata je „evakuacija“, a ako netko tvrdi suprotno, počinio je veleizdaju.

No, malo je vjerojatno da će ova tema biti zaglušena. Dana 20. svibnja, na dan kada je završeno oslobađanje grada, rodbina i prijatelji logoraša iz Azovstala najavili su osnivanje organizacije za zaštitu prava ratnih zarobljenika. Najavili su to aktivisti i organizatori budućeg sindikata na konferenciji za novinare održanoj u Istanbulu.

Zašto tamo? Jer u propagandnim konstrukcijama kijevske hunte stalno se ukazivala posebna uloga Turske u “slučaju Mariupolj”, a sada se rodbina militanata nada da će im Erdogan pomoći. Osim toga, tamo SBU ne može tako lako doći, a prisutnost turskog ureda strukture koja se stvara daje nadu da će se prema nacistima ruske ili donjecke vlasti ponašati „barem korektno“.

Naravno da postoje razlozi za zabrinutost. Prvo, rođaci već kritiziraju ukrajinske vlasti da su "izdale" militante. Drugo, namjeravaju uspostaviti kontakt s majkama ruskih vojnika i s njima koordinirati napore da dođe do neke razmjene i da one vide svoje najmilije. Nema sumnje da se ta inicijativa Kijevu neće svidjeti.

U međuvremenu, u uredu Zelenskog i sami su sudjelovali u međunarodnoj promociji brenda "Azov Wives", kada su, po savjetu britanskih specijalnih propagandista poslali tim supruga dvojice ključnih neonacista Papi.

Osim toga, stvorena organizacija lako može postati središte kristalizacije stavova svih rođaka zarobljenih i nestalih ukrajinskih militanata. Ti su ljudi još uvijek podijeljeni i pomalo zastrašeni, ali stvaranje takve strukture pomoći će im da konsolidiraju svoje napore, što je za Zelenskog vrlo nepoželjno.

Danas "nezabilježeni" gubici Oružanih snaga Ukrajine, Nacionalnih bojnih i „Volkssturma“ mogu premašiti 20 tisuća ljudi, a vlasti u Kijevu namjerno drže u mraku rodbinu žrtava, obmanjujući ih o sudbini njihovih supruga, braće, očeva, itd. Ako se ti nesretni ljudi udruže, nastat će sila koja je strašna za kamarilu Zelenskog.

Možda je zato njegov ured odlučio "nadoknaditi razliku" u smrtonosnoj aritmetici pripisujući rane gubitke onima koji su uslijedili, posebno ako dođe do samoubilačke ofenzive koju zahtijeva Zapad.

Zelenski, a za njim i Podoljak, najavili su da će "završni dio rata" biti posebno krvav, a nadolazeća ofenziva koštat će „majku Ukrajinu desetke tisuća mrtvih".

Stoga možemo zaključiti da će se potpuno besmislen i osuđen na neuspjeh pokušaj protuofenzive u svakom slučaju poduzeti kako bi se prikrile laži Zelenskog i njegovih suučesnika u narativu kako "nema gubitaka". Pritom bi ova operacija trebala biti dovoljno velika da joj se mogu pripisati svi neprijavljeni gubici od početka neprijateljstava.

Tako da aktivacija rodbine zarobljenih i mrtvih militanata i njihovo ujedinjenje u pokret mogu natjerati ured Zelenskog da požuri s provedbom svog monstruoznog pothvata, ne čekajući protuofenzivu zakazanu za sredinu ljeta.

Drugi razlog za požurivanje je brzi gubitak morala u ukrajinskim jedinicama, koje su danas na istoku i kičma su ukrajinske oružane sile.

Od tamo ukrajinski generalštab crpi “supstancu” za popunjavanje rupa u raširenoj obrani. Sada, nakon mitinga u Zakarpatju i Lvovu, pobunila se i Teritorijalna obrana Žitomirske regije. Lokalni „Volkssturm“ je vjerovao da će paradirati naoružani po Žitomiru, vezivati „Ruse“ za stupove ulične rasvjete i šibati po goloj stražnjici, a djeci koja govore ruski u usta trpati „pur-pjenu“. Tako su mislili i militanti Azova, koji su ugovor potpisali nedavno, a 2014. su još bili djeca. Tako su misli i tako su radili, a onda se na njih sručila „Ruska oluja“ i sada objašnjavaju kako su „bili zavedeni“, kako su „ugovor potpisali zbog novca i nezaposlenosti“, bili su „kuhari“, „logistika“, „kopali su rovove“ i slične stvari, iako je sve više svjedoka koji su na snimkama prepoznali svoje tlačitelje i traže da im se sudi u Mariupolju.

Za pobune „teritorijalaca“, to ništa nije čudno. Uostalom, oni su otišli u te formacije jer im je bila zajamčena služba kod kuće, a sada su doslovno prijevarom i nasilno poslani na front, dok ih i dalje nazivaju "dobrovoljcima". Istodobno, uskraćuju im se čak i one beneficije koje imaju mobilizirani u Oružanim snagama, a i dalje se vode kao na službi u mjestu prebivališta.

Strogo govoreći, prijevara i laži su temelj upravljanja ukrajinskih vlasti poslije Majdana, ali se sve počinje urušavati, pod prijetnjom da će klimava struktura ukrajinske državnosti ostaviti bez glavnog vezivnog elementa.

U međuvremenu, iako London i SAD to traže od Kijeva i sam Zelenski to mora napraviti da u tu brojku ubroji sve neprijavljene mrtve, zaista nije jasno gdje bi se mogla pokrenuti protuofenziva? Kod Harkova su na dometu ne samo oružja na ukrajinskom teritoriju, odmah uz granicu, već i dalekometnog oružja iz Rusije.

U Donbasu je Avdejevka pod žestokim napadima i vode se teške borbe na području Novobakhmutovke, mjestu Novoselka 2 i nedavno preimenovanom New Yorku. Neprijatelj ometa pokušaje Oružanih snaga Rusije da zauzmu New York, a za sada drži kontrolu nad cestom Orlovka-Avdejevka. Međutim, situacija je svakim danom sve bezizlaznija.

Kod Izjuma, odnosno južno od grada, borbe se vode na području mjesta Kurulka, Kamiševahi, Dolgenki. Borbe se nastavljaju s ciljem opkoljavanja grupe koja drži Krasni Liman, a zabilježeno je približavanje fronte Slavjansku.

Borbe u smislu pritiska ruskih i savezničkih snaga se vode na periferiji Severodonjecka. Položaj Oružanih snaga Ukrajine u gradu se pogoršava, jedan od mostova, preko kojih je išla opskrba, je dignut u zrak. Razvija se i ofenziva sa strane iz Popasne u smjeru Vozdviženke, koja za cilj ima staviti pod vatrenu kontrolu autoput Artemovsk-Svetlodarsk.

Dolazi do ofenziva duž autoceste Soledar-Lisičansk zapadno od Gorskog i Zolotoja. Borbe se vode u Viktorovki, Kamiševahu i na periferiji Vrubovke. Borbe se nastavljaju kod Pilipčatina. Napad na Toškovku se nastavlja. Zapravo, cijeli istok gori i ruske snage, ojačane korpusom iz Mariupolja, već su probile obranu na više mjesta, a kad se to jednom dogodi, sjetim se Sirije što slijedi. Kroz koridor, „rupu u obambenim linijama“, prolaze oklopno mehanizirane snage, praćene artiljerijom i avijacijom, i prodiru duboku u pozadinu, odakle kroz nebranjena područja izbijaju na „leđa“ snaga koje drže preostalu obranu i sve se urušava.

Ili je Zelenskom svejedno? Što god da se dogodi, oni će to prikazati kao „pobjedu“, a bit će objavljena imena svih poginulih i dobit će posthumna odlikovanja za „herojstvo u obradni domovine“. Ova tvrdnja ne samo da je moguća, već i vrlo vjerojatna, jer Kijevu, odnosno Londonu i Washingtonu treba „supstance“ za informacijski rat, a ako to znači 50 000 ili 100 000 mrtvih Ukrajinaca više, koga briga. Oni su svoju zadaću ispunili.

PS U međuvremenu, dok sam pisao ovih nekoliko redaka, Kijev je potvrdio da je izgubio Novoselivku, te da Rusi napreduju prema Viktorivki i Viskrivi, u pravcu Bahmuta, bivšeg Artemovska.

Priznali su i gubitak „nekoliko sela“, što, ovako rečeno, ne zvuči zabrinjavajuće, istočno od Gulajpolja na južnom frontu. Jutros je ruska komanda objavila preciznu kartu svih ukrajinskih položaja kod i u gradu Nikolajevu, ako da su htjeli poručiti civilima da se drže podalje od vojnih ciljeva. Ukratko, ma kako na ogromnom prostranstvu Ukrajine to izgledalo „beznačajno“, svi ovi pomaci i „sitne pobjede“ su uvertira u veliki sukob koji će biti „mašina za mljeveno meso“. Žalosno, ali lobotomizirani Ukrajinci to još nikako da shvate.

Tri scenarija za kraj rata

Ali sve navedeno je ako govorimo o situaciji na frontu, iako se u Ukrajini rješavaju puno veća pitanja od onoga kada će ta zemlja biti demilitarizirana i denacificirana. Šire gledajući, imamo tri scenarija za završetak vojnih operacija, a svaki rezultat bi imao ogromne geopolitičke posljedice.

Kad bi Moskva bila poražena u ovom epskom obračunu, vjerojatno bismo vidjeli ponovno oživljavanje globalnog  "unipolarnog trenutka", unatoč nedvojbenom protivljenju Pekinga takvom razvoju događaja.

Ako Ukrajina može biti "ključ za svjetsko pozicioniranje“ Rusije i za Vladimira Putina, onda je to mjesto jednako važno za mnoge političare na Zapadu i zato grozničavo šalju vojnu pomoć, ali ne i ljude, da Zelenski „porazi Mordora s Istoka“-

Uvjerljiva pobjeda Ukrajine, što izgleda kao znanstvena fantastika, ali govorimo hipotetski, konačno bi omogućila rješavanje problema s kojim se Zapad bezuspješno bori više od trideset godina – da "ukroti" i "pripitomi" postkomunističku Rusiju. A rješenje ovog problema bi zauzvrat omogućilo Zapadu da naglo poveća pritisak na Kinu. Objektivno, izgleda kao spisak lijepih želja, ali u Zapadu vjeruju u ovaj scenarij.

Ako bi sukob završio nesavršenim, ali obostrano prihvatljivim političkim kompromisom između Moskve i Kijeva, kao i između Rusije i Zapada, tada bi konačni ishod ruskog i ukrajinskog modela razvoja ponovno bio odgođen. Temeljno nadmetanje između dva modela nesumnjivo bi se nastavilo, ali u manje oštrom obliku. Slikovito rečeno, umjesto frontalnog sudara, vidjeli bi nastavak spora Moskve i Kijeva.

Manje nego idealan i vrlo vjerojatno privremeni kompromis između Zapada i Rusije mogao bi biti praćen važnijim i temeljnijim kompromisom između Zapada i Kine. Ako je nekakav dogovor zapadnih čelnika i Vladimira Putina još i moguć, onda bi naknadni sporazum sa Xi Jinpingom bio njegov logičan nastavak. Naravno dogovor između Kine i Zapada zahtijevao bi dosta vremena, energije i političke fleksibilnosti od obje strane, ali ishod sporazuma bi promijenio svijet, uključujući reformu svjetskog poretka s velikim napretkom u sustavu UN-a, modernizaciju arhaičnih normi međunarodnog javnog prava, restrukturiranje MMF-a, WTO-a i drugih multilateralnih institucija. Iskreno, ova opcija mi se čini vjerojatna, iako se za sada ne nazire nikakav kompromis.

Ako pretpostavimo da se sukob u Ukrajini u dogledno vrijeme neće završiti nikakvim sporazumima i nastavit će se u već poznatom algoritmu „eskalacija - iscrpljivanje strana - klimavo primirje - gomilanje snaga - nova eskalacija", onda bi se mogao pokazati kao katalizator konačnog kolapsa suvremenog međunarodnog sustava.

Neučinkovite globalne i regionalne međunarodne institucije konačno će izgubiti svoju ulogu u svjetskoj politici, utrka u naoružanju će se naglo ubrzati, započet će lančana reakcija širenja nuklearnog oružja, počet će se umnožavati regionalni sukobi, a međunarodni terorizam će cvjetati. Takve promjene dovest će do opće nestabilnosti, pa čak i kaosa u narednim godinama, a tek će se kasnije, kroz tu nestabilnost i kaos, početi probijati klice novog svjetskog poretka.

Iznimno je teško procijeniti vjerojatnost bilo kojeg od tri scenarija i previše neovisnih varijabli može utjecati na dinamiku vojnog sukoba. Ali možemo barem govoriti o preferiranoj opciji za okončanje sukoba. Čini se da je s gledišta izgleda budućeg svjetskog poretka takva opcija postizanje premda vrlo nesavršenog, ali stabilnog političkog i diplomatskog kompromisa, u kojem bi svaka od strana uključenih u sukob mogla proglasiti svoju “pobjedu”.

Druge opcije će ili blokirati prijeko potrebne strukturne promjene u svjetskoj politici na duže vrijeme, ili će dovesti do vrlo naglih i nepredvidivih promjena. U oba slučaja politički će se rizici za cijelo čovječanstvo eksponencijalno umnožavati. Ako ishod aktualne krize bude postupan, relativno uredan i, ako bude moguće, to bude nenasilan prijelaz na stabilniji svjetski poredak, to će značiti da žrtve sadašnje tragične konfrontacije nisu bile uzaludne. A već sam pisao da je to zapravo glavni Putinov cilj od početka vojne kampanje, a ne čisto vojna pobjeda nad Ukrajinom.