Za glad u Šri Lanci su krivi lažni ekolozi i „Zelena agenda“, pa idite za Možemo, Moramo i sličnima 

U Šri Lanci je trenutno kaos, izvanredno stanje i nestašice osnovnih potrepština, a da ne izbije narodni ustanak vlasti su posegnule za vojskom. U sjeni rata u Ukrajini ova vijest možda ne bi bila tako važna da nije eklatantni primjer kako su jednu relativno bogatu azijsku zemlju uništili korumpirani političari na nagovor aktivista globalnog Greenjugenda Grete Thunberg, iza kojih stoje Europska unija i američka Demokratska stranka.  

Posebno je važno pojasniti o čemu je riječ i zbog toga što u Europi, gdje su Zeleni trenutno na najvišim pozicijama vlasti, a u nas razni Možemo, Moramo, Save Manojlovići i ogranci „Zelene internacionale“ nude „rješenja“ prema kojima ćemo svi biti sretni zadovoljni bogati i očuvat ćemo čist okoliš. Ali još 2012. je Evo Morales rekao da je „zelena ekonomija zelena kao američki dolar“, čime je sugerirao da je iza ove agende jedna velika prijevara. Uzalud. Posebno u susjednoj Srbiji, gdje se ovi jurišnici nameću kao apsolutni autoritet i blokiraju međunarodne autoputeve, pričaju budalaštine o kojima pojma nemaju, a vlast se boji primijeniti silu, jer će u protivnom biti kritizirana od strane „zapadnih partnera“.

O samoj ekologiji ovdje ne bih trošio riječi, jer je sve već rečeno '60-ih godina prošlog stoljeća, a sve novosti koje su došle kasnije i proteklih nekoliko godina za cilj imaju samo još više osiromašiti „periferiju“ i očuvati „Zapadno carstvo“.

To je zadaća ovih lažnih zelenih pokreta, a Šri Lanka je najbolji primjer. Pa da vidimo što se to tamo dogodilo, jer sam pogrešno mislio da je nekakva pobuna potaknuta da se destabiliziraju jake ekonomske veze ove zemlje s Kinom, iako je i to sigurno bio dio plana, ali ne glavni. Šri Lanku su u bankrot, glad i neimaštinu gurnuli „Zeleni“, koji su, kao neoliberali 1973. u Čileu, prvo odabrali neku zemlju Trećeg svijeta da vide kako će njihove sulude ideje funkcionirati u praksi.

Nedavno bogata azijska zemlja uronila u kaos i nemire, nestali su benzin, lijekovi i elementarni proizvodi. Proglašeno je izvanredno stanje, a policija je nemoćna. Ljudi spaljuju kuće bogataša i doslovno se pripremaju za fizičku glad. Tako Šri Lanka plaća monstruozni "zeleni eksperiment" u stilu Grete Thunberg kojeg je stanovništvu serviralo vodstvo zemlje.

Gospodarsku krizu i nemire izazvane njome u Šri Lanki već sada nazivaju najopasnijim svih vremena otkako je ova otočna država, nekada poznata kao Cejlon, stekla neovisnost 1948. godine. Predstavnici gotovo svih društvenih slojeva i profesionalnih skupina stanovništva sudjeluju u neredima koji su izbili u najvećem industrijskom središtu zemlje Colombu i za dva mjeseca proširili su se na cijelu državu. U masovnim skupovima i demonstracijama sudjeluju seljaci, državni službenici, liječnici, radnici, inženjeri, informatičari, pa čak i policajci.

Prosvjedi su započeli političkim zahtjevima za ostavkom vlade, uspostavljanjem gospodarskog reda i borbom protiv korupcije. Međutim, u pozadini sve lošije situacije, prosvjedi se razvijaju u prave pogrome svega i svakoga koji sada mogu profitirati na hrani.

U svakom slučaju, zemlja je trenutno bez plina. Prema izjavi novog, ujedno i starog premijera Ranila Wikramasinghea, koju je dao 16. svibnja, "zemlja ima zalihe benzina za jedan dan". U istoj izjavi poručio je ionako izrazito bijesnim građanima da u zemlji ponestaje osnovnih i esencijalnih lijekova.

Stanovnici otoka trpe značajan nedostatak robe. Osim goriva, nestaju i zalihe plina za kuhanje, ali i dječje hrane. Cijene namirnica i osnovnih namirnica postale su previsoke. Liječnici u bolnicama otkazuju operacije i prisiljeni su tražiti financijsku pomoć od svakoga tko je u mogućnosti donirati barem neki iznos za kupnju osnovnih lijekova.

Šri Lanka je zapravo već bankrotirala i ima vanjski dug koji premašuje 51 milijardu dolara, a njezine devizne rezerve su skoro na nuli, pritom da su na kraju 2019. iznosile oko 8 milijardi dolara. Zemlja s već nekontroliranom inflacijom kasni s otplatom inozemnih zajmovima i ne može uvoziti nužne robe i lijekove.

I sada se građani Šri Lanke pitaju "Što učiniti?" i "Tko je kriv?", jer je za njih to stvar pravog preživljavanja. Štoviše, u njihovom su slučaju oba ova pitanja neraskidivo povezana jedno s drugim.

I ekonomska i politička kriza u zemlji izravna su posljedica desetljećima starog sustava formiranja političkih elita. Kao i u većini bivših britanskih kolonija, vanjska komponenta je bila ključ funkcioniranja države, ali takve da su imali samo znakove prisutnosti "demokratskih institucija", predsjednika, jednodomni parlament, političke debate, koji su bili dovoljni da predstavljaju zemlje u međunarodnim institucijama i međunarodnim forumima, ali su vladari bili stari gospodari.

Istodobno se u zemlji glavna politička međustranačka borba odvijala između nekoliko gospodarskih klanova povezanih čvrstim obiteljskim vezama. Nasljeđivanje predsjedničke i premijerske vlasti u Šri Lanki zapravo se vodi između braće Mahinde i Gotabaya Rajapakse. A koliko važnih mjesta u državi zauzimaju njihova druga braća, rođaci i poznanici, ali to niti jedan Transparency International ne želi vidjeti.

Oslanjajući se na kontrolirane strukture moći, šutnju medija i tražeći podršku elita iz srodnih klanova, pokazalo se da je moguće eksperimentirati ne samo na državnim institucijama, već i u ekonomiji zemlje, a što je najvažnije, pokazalo se da su ti eksperimenti u skladu s trenutnom „zelenom“ agendom na Zapadu.

Na početku eksperimenata 2019. godine, zemlja je zauzimala jedno od vodećih mjesta u regiji po BDP-u po stanovniku i po stopi rasta. Tada je vladajući predsjednik zemlje, Gotabaya Rajapaksa, pokrenuo eksperiment da sve farme, kojih je u zemlji u trenutku početka eksperimenta bilo oko 2 milijuna, u potpunosti prebaci na organsku poljoprivredu i odbacivanje gnojiva i pesticida u roku od 10 godina. Netko će reći; „Oh, kakva divna ideja, jesti zdravo i živjeti u skladu s prirodom“.

I tamo je taj prijedlog bio „moderan“ i odgovarao je "ekološkom" planu. Vlada je iznijela argumente vezane uz uštede na kupnji umjetnih gnojiva. Uzimajući u obzir specifičnosti tradicionalnog načina domaće poljoprivrede, raspoložive resurse, klimu, svojstva tla i još mnogo toga, što cejlonski farmeri znaju stoljećima, ali sljedbenici kolektivne „Zelene internacionale“ Grete Thunberg nisu željeli znati, pa se na katastrofu nije trebalo dugo čekati.

Domaća proizvodnja tradicionalne riže pala je za 20% već u prvoj polovici godine, a vlada je, planirajući isplative uštede, bila prisiljena početi uvoziti rižu za više od 450 milijuna dolara. Ali popunjavanje jedne proračunske praznine novcem odmah je počelo nanositi udare na drugim mjestima. Uz dvostruko povećanje cijena riže na domaćem tržištu došlo je do kolapsa proizvodnje čaja, gume i kokosa.

Vlada na čijem je čelu u to vrijeme bio je predsjednikov brat, Mahendra Rajapaksa, nastavio je gasiti vatru benzinom. Ili su davane naknade poljoprivrednicima, ili su ukinute novouvedene zabrane na kupnju gnojiva i pesticida, ali već za astronomske iznose. Nažalost, javni istupi Grete Thunberg i regionalnih fenomena kao Manojlović, Tomašević, Ćuta i njima slične neznalice, nisu sadržavali nikakve dodatne upute u vezi s tim.

Rezultat je očigledan. Svjetski mediji to svakodnevno demonstriraju u obliku nereda i pogroma na teritoriju nekada prilično bogate zemlje, popularne među turistima iz mnogih zemalja svijeta. Pad turističkih pokazatelja usred pandemije su vlasti iskoristile da opravdaju gospodarski kaos koji je pogodio državu. No, ovi izgovori zvučali su neuvjerljivo, jer su u 2019. prihodi od turizma činili samo 18% ukupnog deviznog priljeva zemlje. A onda su u akciju krenuli posljednji argumenti.

“Nedavni događaji, uključujući utjecaj pandemije COVID-19 i vojnih akcija u Ukrajini, toliko su potkopali financijsku situaciju Šri Lanke da je postalo nemoguće nastaviti normalno servisiranje obveza iz vanjskog duga”, upravo je priopćilo Ministarstvo financija zemlje, suspendirajući svoje obveze prema inozemnom dugu i nadajući se da će ovo objašnjenje, danas toliko aktualno u svijetu razvijenih zapadnih demokracija, biti dovoljno i vlastitim građanima.

Ali današnja agenda „vodećih svjetskih demokracija“ vjerojatno neće zadovoljiti ljude koji su na rubu gladi. Mnogo ih više zanimaju odgovori na druga pitanja.

Konkretno, hoće li zaposlenici Ministarstva financija u prazne fondove zemlje dati zlatnike izdane za godišnjicu neovisnosti zemlje i koje je dobio svaki dužnosnik ministarstva i djelatnici središnje banke zemlje? Hoće li se sadašnja mirovinska shema za političare ukinuti? Hoće li se prihodi vjerskih institucija i nekretnina usmjeravati u državni proračun? Hoće li se eliminirati korupcija u zdravstvenom sustavu, u opskrbi električnom energijom, u obrazovanju i drugim sektorima gospodarstva?

Ako građani Šri Lanke prijeđu granicu koja ih dijeli od prave gladi, pitanja će zasigurno biti puno manje, a onih koji bi na njih mogli odgovoriti možda uopće neće biti.

I za kraj, zaista mislim da je krajnje vrijeme da vam drvo ne zaklanja pogled na šumu, jer su priče o čistom okolišu lijepe i na prirodu se mora paziti, ali riskirati glad stanovništva, to već graniči s apsolutnim neznanjem ili patološkim mazohizmom. A emisari ove „Zelene agende“, za njih ne brinite. Oni će uvijek imati gdje pobjeći, jer su im gospodari osigurali barem garsonjeru u Berlinu, Bruxellesu i Londonu, nakon što obave posao.