Postoji i ovaj važan razlog zašto ne treba žuriti u Ukrajini, ali ga Putin ne želi reći

Ako sam ranije govorio s čisto materijalističke točke gledišta zašto je dobro da vojna kampanja u Ukrajini potraje, jer svaki dan postaje jasnije da će ogromne reputacijske, financijske, ekonomske i strateške štete ipak snositi Zapad, bolje rečeno Europska unija, što je neobjašnjivi mazohizam, postoji i drugi dio, onaj duhovni i osjećajni, koji se ne smije zanemariti.

Budući da sam naveo sve prednosti odugovlačenja ruske kampanje, sve dok EU ne shvati da se ne može nositi s prvom zemljom u svijetu u smislu oružja, energenata, prirodnih resursa i hrane, a vidimo da financijski i ekonomski Rusija odlično podnosi sve udarce, ne bih sve to ponavljao, pa da razmotrimo drugi aspekt kojeg mnogi ne razumiju i žele pobjedu „sad i odmah“.

Moskva nema nikakve koristi od brze pobjede u Ukrajini, budući da se ona mora postići ne samo na bojnom polju, već i u glavama Ukrajinaca. Potrebno je više vremena, a manje krvi, svoje i tuđe. Glavna stvar je ne preforsirati se i učiniti sve ispravno. Za to postoje i drugi iznenađujući razlozi.

Tijek neprijateljstava u Ukrajini otvara mnoga pitanja na koja rusko društvo i svjetska javnost često nemaju odgovore. Što će biti s ogromnom terorističkom državom koju je Zapad stvorio u blizini Rusije? Hoće li se likvidirati odjednom ili u fazama, dio po dio? Što će biti s tim dijelovima i hoće li postati dio Rusije? Svi ili samo neki od njih? I kada? Je li moguća neka formalno neovisna Ukrajina unutar granica koje se smanjuju, iako čak i njezini zapadni susjedi bruse zube na njoj, a da više ne bude anti-Rusija? Koliko će trajati vojna operacija? Hoće li to dovesti do željenog poboljšanja situacije unutar Rusije? Zašto ruske vlasti ne daju odgovore na ova pitanja i sve drže u mraku, dok izjavljuju da Specijalna vojna operacija ide baš onako kako je zamišljena?

Adekvatne odgovore na ova pitanja teško je dobiti iz više razloga. Prvo, ruska vlast ne žuri svoje planove podijeliti s ljudima  od kojih još ne zahtijeva ozbiljne žrtve. To je razumljivo. U tijeku je rat, i to ne toliko s Ukrajinom, već s kolektivnim Zapadom u cjelini, što mnogi u Rusiji još uvijek odbijaju priznati. Ovaj rat ima nekoliko važnih fronti, od kojih ukrajinska nije niti glavna. A u ratu, gdje se čak i vara, a to se zove vojnim lukavstvom, otkrivanje svojih planova unaprijed siguran je put do poraza. Štoviše, iako je po vojnom potencijalu osjetno superiorna u odnosu na Ukrajinu, Rusija je po tom pokazatelju, kao i po ukupnoj ekonomskoj moći, inferiornija u odnosu na kolektivni Zapad koji stoji iza Kijeva.

Drugo, postoji jasan osjećaj na spoznaj da Moskva ne djeluje u skladu sa situacijom i ne zna u potpunosti kako i što će se dogoditi. Prvotni plan s opkoljavanjem Kijeva morao je biti odbačen, jer je, kako se čini, on predviđao dolazak na vlast zdravih ukrajinskih političara koji su spremni na normalne odnose s Rusijom. U tom slučaju i da je bilo tih političara, koje je trebao podržati zdravi dio ukrajinske vojske, nakon što je osujećen napad Oružanih snaga Ukrajine na Donbas, koji je trebao početi, ruska vojska brzo bi napustila zemlju. Od ovog se plana moralo odustati u prvom tjednu, iako je izveden savršeni desant na Gostomel i ruske trupe su bile u Kijevu.

Kako je Rusija "upala u zamku" u Ukrajini

Umjesto cvijeća i pljeska, čega nije moglo biti od strane terorističkih kijevskih vlasti i smrtno zastrašenog i zombiranog stanovništva, rusku su vojsku dočekale zasjede i „Molotovljevi kokteli“. Namamivši rusku vojsku u Ukrajinu s prijetnjom "konačnog rješenja" problema Donbasa, Kijev je započeo rat komunikacijama, za koji je njegova vojska bila naoružana i unaprijed pripremljena od strane zapadnih instruktora. Ukrajinski gradovi su pretvoreni u utvrde, a njihovo stanovništvo je pretvoreno u živi štit. To je Ruse stavilo pred užasan izbor: ili pretvoriti gradove u ruševine, poput Amerikanaca u Siriji i Iraku, ili jurišati na svaku kuću, oslobađati ulicu za ulicom, ali štedeći civile, koje ne štede Oružane snage Ukrajine i neonacisti, što bi značilo strašne gubitke u ionako brojčano inferiornim ruskim snagama.

Zapravo, nije bilo izbora. Rusi se u Ukrajini osjećaju na svojoj zemlji i među svojim narodom i ne mogu se boriti kao američki general, kasnije ministar obrane, Mad Dog Mattis u Faludži, koji je Iračanima dao 48 sati da napuste grad, a po isteku ultimatuma su „svi koji ostanu teroristi“. Kako Al-Qaida nikome nije dala da izađe iz grada, Mattis je Faludžu sravnio sa zemljom, ljude i teroriste pobio i proglasio pobjedu.

Ali Rusi smatraju da je s obje strane prve crte isti narod, samo su s jedne strane zdravi, a s druge bolesni u glavi. Sjedinjene Države i Britanija trljale su ruke, uvjerene da je Rusija upala u zamku koja će imati ozbiljne unutarnje političke i međunarodne posljedice. Ali Moskva je izbjegla tu klopku, čak i ako neki Mariupolj predstavljaju kao ukrajinsku Faludžu, iako to nije tako, a snimke s Dana pobjede to potvrđuju.

VIDEO: Građani Mariupolja zajedno s „okupatorima“ slave Dan pobjede 9. maja 2022.

Ono što je Moskvi dalo nadu je igra na unutarnje obračune ukrajinske elite, potkrijepljena pojavom ruskih padobranaca i tenkova, koji su poštedjeli Oružane snage Ukrajine, koji su pokazali poštovanje prema regionalnim vlastima i humani odnos prema civilnom stanovništvu. Računalo se da bi to moglo funkcionirati. Sigurno je bilo nešto iza toga, ali je činjenica da nije išlo.

Ruski predsjednik Vladimir Putin ne voli improvizaciju. Stoga, suočena s tom stvarnošću, ruska vojska, brojčano inferiorna, ali i naoružanjem ne mnogo nadmoćnija od ukrajinske, nije ni razmišljala o predaji. No, počela je stagnirati. Odustala je od ambicioznih planova i pregrupirala se. Postavila je realne ciljeve. Ali čak i ovdje nije sve bilo u redu. Uz izvrsne i točne krstareće rakete, učinkovit rad pilota aviona i helikoptera, hrabrost mornara, visoku klasu topnika i tenkista, izvrsnu borbenost padobranaca i pješaštva, isplivali su i neki nedostaci.

Svaki rat je ogledalo koje pokazuje pravu sliku i na neki se način razlikovao od onoga što je PR govorio o ruskim snagama. Ruska vojska se s pravom žali na neučinkovite komunikacije, trom proces donošenja odluka o suzbijanju neprijateljskih vatrenih točaka, nedostatak modernih snajperskih pušaka, ali prije svega dronova i termovizira, bez kojih je nemoguće učinkovito provoditi izviđanje i moraju se podnijeti nepotrebni gubici u urbanim borbama. Ima tu i „manjih mana“, kao što su loši kompleti prve pomoći za rane koje nanosi novo ukrajinsko oružje, ali to su već detalji o kojima, kao nevojna osoba, ne bih šire raspravljao.

Neprijatelj je u svemu tome bio puno bolji, zahvaljujući pomoći zapadnih zemalja. Ozbiljni gubici u opremi, dijelom i u ljudstvu, zabilježeni na fotografijama, koje je pretrpjela ruska vojska na nekim točkama, posljedica su upravo toga.

Prije rata su birokrati iz Ministarstva obrane živjeli predobro, a poduzećima vojno-industrijskog kompleksa bilo je puno isplativije opskrbljivati ​​vojsku otmjenim i skupim oružjem nego proizvoditi svaku sitnicu, poput termovizira, na kojima neće puno zaraditi.

Poznavajući oštru narav ministra obrane Sergeja Šojgua, koji je već kaznio odgovorne vojne dužnosnike za dronove, može se očekivati ​​da će problemi biti riješeni. Ali to ima cijenu, uključujući relativno nisku stopu napredovanja. Jer ostaje na snazi ​​Putinova naredba da se "brine za dečke". Odnosno, da se ne napada u smjerovima koji su dobro utvrđeni, a omjer napadač-branitelj nepovoljan po ruske snage.

Ali kako vrijeme ide, ukrajinska vojska „kopni“, a zapadna oružja se najvećim dijelom uništavaju već po ulasku u Ukrajinu, a preostali dio na terenu. Problem su avioni, koji, kako se pokazalo, polijeću iz baze u Rumunjskoj, blizu Odese. Ali se i oni sve rjeđe vraćaju baze već s prve borbene zadaće.

A sami Ukrajinci? On ne uspijevaju isplanirati i provesti ofenzivne operacije, unatoč bajkama o „napredovanju kod Harkova“. Na Dan pobjede, kojeg su htjeli zasjeniti pobjedom, pretrpjeli su ogromne gubitke pri pokušaju zauzimanja Zmijskog otoka kod Odese.

Sada su pokušali oslabiti ruski pritisak u Donbaskom smjeru i pokrenuli su veliki napad iz Zaporožja. Taj je napad završio katastrofalno.

„Oružane snage Ukrajine naučile su se braniti, ali ne znaju napadati. Pokazao je to neuspješan pokušaj protuofenzive u regiji Zaporožje“, izvijestio vojni dopisnik i stručnjak Dmitrij Boltenkov.

“Ukrajinsko zapovjedništvo je vjerojatno računalo na potpuno drugačije rezultate svog protunapada. Planirali su, ako ne probiti se do Mariupolja, onda povući snage Rusije i saveznika iz Donbaskog luka, gdje napreduju na Severodonjeck, Lisičansk i Slavjansk, kako bi usporili napredovanje. No, ofenziva je puno kompliciranija stvar od obrane i zahtijeva potpuno drugačiju obuku snaga, u što su se uvjerile i Oružane snage Ukrajine. Na kopnu je to za njih bio bolan udarac baš kao Zmijski otok u moru“, rekao je Boltenkov za Izvestiju.

Slično mišljenje dijeli i vojni zapovjednik German Kulikovski, koji radi u izjumsko-slavjanskom smjeru.

“Navodno se u blizini Gulajpolja dogodilo se nešto što se trebalo dogoditi u blizini Harkova. Oružane snage Ukrajine dobile su naredbu za protunapad na bilo koji način, a ruske trupe koje se brane su ih pustile na domet vatre i uništile. Ofenziva i obrana dvije su različite discipline vojne umjetnosti. Ako su Ukrajinci manje-više sposobni braniti se, ofenzivne akcije zahtijevaju sasvim drugu razinu operativne umjetnosti”, napominje autor.

Priznaje da i Oružane snage Rusije griješe, osobito na samom početku operacije i nedavno kod Belogorovke, ali uglavnom znaju napadati.

“Štoviše, često napadaju suprotno vojnim priručnicima koji zahtijevaju koncentriranje nadmoćnih snaga u smjeru glavnog udara. Za uspješnu obranu potrebne su dvije stvari. Prva je otpornost snaga koje se brane da prežive pod topničkom vatrom, a druga je dobro planirana operacija da se neprijatelj koji napreduje uvuče u vatreni kotao, gdje mu se nanose maksimalni gubici ili se potpuno uništi. Očigledno su oba ova uvjeta bila ispunjena u blizini Gulajpolja i postignut je željeni rezultat “, sažima Kulikovski.

Podsjetimo, neki dan su dva mehanizirana bataljuna Oružanih snaga Ukrajine pokušala napasti jedinice Oružanih snaga Rusije tenkovima i borbenim vozilima u blizini sela Višnjevoe, Zaporoška regija. Napad je završio tako da je grupa uništena udarnim bespilotnim letjelicama i topništvom. Prema ruskom Ministarstvu obrane, uništeno je 26 ukrajinskih tenkova i 12 borbenih vozila, a gubici samo u tom napadu, bez ranjenika, bili su oko 100 ukrajinskih vojnika.

Ali ovdje dolazimo do omjera snaga, pa se postavlja pitanje koje bi snage bile dovoljne? Neki su blebetali o najavi opće mobilizacije na Paradi pobjede 9. maja, ali se to nije dogodilo.

Naime, Rusija je shvatila da će rat u Ukrajini biti dug. Sada ne mora žuriti nigdje, uključujući i zbog toga da detaljnije razmisli i razradi pitanja organiziranja života na bivšim ukrajinskim teritorijima. Štoviše, ništa od svega toga nije bilo u prvobitnim planovima Moskve. S izuzetkom Donjecke i Luganske Republike, u njihovim administrativnim granicama nitko nije zadirao u ostatak Ukrajine, jer se računalo da će se u Kijevu pojaviti režim koji će htjeti surađivati s Rusijom. Ne režim koji će biti u svojstvu ruskih namjesnika, kao što je Zelenski američka marioneta, ali vlast koja će znati koji su interesi Ukrajine, a koji ne zadiru u interese Rusije. Idealan čovjek za to je bivši premijer Nikolaj Azarov, ali je to propalo i više se ne razmatra kao opcija.

Uzimajući u obzir uključene snage i sredstva, u sadašnjem trenutku može se računati samo na puno zauzimanje Novorosije, gdje nacifikacija lokalnog stanovništva od strane Kijeva nije uspješno provedena, a to pokazuju snimke iz Hersona, Berjanska, Melitopolja i bezbroj sela u tom području gdje se ljudi i djeca druže s ruskim vojnicima.

Osim toga, u ovom dijelu današnje Ukrajine Rusija još uvijek ima mnogo pristaša. Ali da bi ti ljudi to otvoreno rekli, potrebno im je samo jedno - uvjerenje da se kijevske vlasti neće vratiti i da ljudi neće biti strogo kažnjeni zbog stava da budu Rusi, zbog suradnje s Rusima, čak i zbog korištenja ruske "humanitarne pomoći". Da će biti pošteđeni nove Buče, koju zapadna propaganda i dalje želi prikazati kao „ruski zločin“.

Ova krvava zajednička ukrajinsko-zapadna provokacija općenito je bila prekretnica i najveća greška kijevskih vlasti i njenih angloameričkih gospodara, koji na sve moguće načine pokušavaju uništiti odnose Rusije s Europom. Nakon Buče, Moskva je shvatila da ne smije napuštati zauzete teritorije u Ukrajini, da tamo mora uspostaviti novi život i stvoriti novu vladu. Uklanjanje ukrajinskih zastava i simbola, stvaranje civilno-vojnih uprava naglo se ubrzalo, a visoki posjetitelji iz Moskve počeli su izgovarati frazu koja se od njih dugo očekivala: Rusija je tu zauvijek.

Kako će Rusija podijeliti Ukrajinu?

Već sada su očite tri apsolutno jasne stvari. Prvo, Rusija više ne može tolerirati bivšu Ukrajinu koja se na njenim granicama pretvorila u europsku verziju tekfirija Islamske države.

Drugo, snage i sredstva dodijeljene za njenu eliminaciju nisu dovoljni za istovremenu likvidaciju kijevskog režima u cijeloj zemlji. Štoviše, Kijev nije sam u ratu s Rusijom i barem 40 zemalja aktivno mu pomaže na temelju mržnje prema Rusiji. Treće, s obzirom na nemogućnost da Rusija napusti okupirane teritorije na kojima je više nego dobrodošla, a to su regija Herson, veći dio Zaporoške regije i dio Harkovske regije, prvo treba riješiti probleme denacifikacije i organizacije života na ovim područjima.

Oni graniče sa slobodnim Donbasom. Ovo je kopneni koridor za Krim i Herson je geografski na sjeveru poluotoka. U svakom pogledu, ti se teritorije ne mogu dati. Inače će Rusija dobiti zauzvrat milijune izbjeglica, imat će prijetnju Krimu, terorističke napade na Krimski most i gubitak reputacije zemlje zaštitnice, što se još nigdje nije dogodilo. Ni u Siriji, ni nedavno u Kazahstanu, ni na Kubi i u Venezueli, baš nigdje. A ako bi Rusija izdala svoj narod, koji bi više računano na njenu zaštitu? Bili bi isti kao Amerikanci, koji su poniženi bježali iz Vijetnama i kasnije iz Afganistana, gdje  su ljudi skakali da se dokopaju dijela aviona s kojeg će kasnije pasti u užasnu smrt. To si Rusija ne može dozvoliti, posebno ne sa svojim narodom, zvali se oni Ukrajinci, Rusi ili kako god im drago.

Je li sada potrebno zauzeti grad Zaporožje, iako su ga minirale Oružane snage Ukrajine i bit će dignut u zrak zajedno sa svojom branom i poduzećem Dnjeproges? Treba li zauzeti cijelu regiju zajedno s glavnim gradom Harkovom? Najvjerojatnije, ali ne sada.

Jer ruske trupe uključene u Ukrajinu, nakon što se sve završi u Donbasu, trebale bi imati rezerve da zauzmu regije Nikolajev i Odesa, a ako Kijev napadne Pridnjestrovlje, tamo isto hitno treba slati pomoć. Ako Rusija ne objavi mobilizaciju, što očito ne žele učiniti iz niz razloga, to će biti propušteno u  drugoj fazi vojne operacije u Ukrajini.

Budući da će krajem ljeta, kako bi preživjele zimu i izbjegle gospodarsku i društvenu katastrofu, koja je neizbježna bez povećane isporuke ruskih energenata, europske zemlje početi uvjeravati Kijev da prekine neprijateljstva, što SAD neće moći spriječiti. Zapravo, zemlje EU, ako to ne učine, onda će morati izvesti vojsku na ulice, jer će se pojaviti bezbrojna žarišta pobuna, a vrlo lako i koordinirani ustanak osiromašenih i doslovno gladnih ljudi. Da to izbjegnu, europske vlade će vršiti pritisak na Kijev i pristat će na sve, samo da ostanu na vlasti i očuvaju privid demokracije.

Odnosno, možemo očekivati ​​primirje. Ali malo je vjerojatno da će se Kijev pomiriti s gubitkom goleme regije, a čak ni uz najizdašniju pomoć Zapada neće moći uspostaviti podnošljiv život na područjima koja ostaju pod njegovom kontrolom. Administracija predsjednika Vladimira Zelenskog je osrednja, apsolutno ne razmišlja o ljudima i može samo lagati, drsko brojeći milijarde koje Zapad dodjeljuje Ukrajini, sanjajući da s njima pobjegne iz zemlje kada se postane teško boriti s "posljednjim Ukrajincem".

Čim puške privremeno prestanu pucati, Zelenski će odletjeti, a zamijenit će ga još veći ološi koji neće uspjeti učiniti ništa u zemlji koju je sam Kijev uništio. Oni Ukrajinci čije simpatije još nisu na strani Rusije trebali bi odbaciti svoje iluzije, poželjeti živjeti s Rusijom kao najprijateljskijom ukrajinskom državom. Kada se laži Kijeva, Zelenskog & Co. rasprše, a život u Ukrajini koja se smanjuje postane pakao, shvatit će da nisu Rusi bili njihovi stvarni neprijatelji i da im samo Moskva može pomoći.

Upravo je to u programu popularne emisije „Schuster Live“ krajem 2013. satima objašnjavao bivši premijer Nikolaj Azarov, ali uzalud, jer su Ukrajinke htjele „čipkaste gaćice i EU“, a ne zajedničko tržište s Rusijom i Istokom.

FOTO: Djevojka s Majdana koja je htjela „čipkaste gaćice i EU“, a sada pristojno živi i radi u Rusiji

Gdje i kada će se odigrati glavna bitka?

Nema ni najmanje sumnje da će Rusija uspjeti upravljati i uspostaviti pristojan život na bivšim ukrajinskim teritorijama koje zauzima, te da će ih uspješno denacificirati. Primjeri Hersona, Melitopolja, Berdjanska, gdje su ljudi već sretni što su se riješili Ukrajine, pokazuju da je to moguće. Cijela Rusija će Mariupolj dići iz ruševina, što će također pokazati. Stoga će se u konačnici borba za ostatke Ukrajine odvijati upravo u sferi organiziranja boljeg života, a ne na bojnom polju. A završit će činjenicom da će Rusija, umorna od novih provokacija iz Kijeva, jednog dana pomaknuti svoje trupe dalje i možda podijeliti ostatke Ukrajine sa svojim zapadnim susjedima, Poljskom, Rumunjskom i Mađarskom, na granicama iz 1938. Nemoguće je okupirati cijelu Ukrajinu i od nje bi trebao ostati dio, po mogućnosti kao europski protektorat. Time bi se kotač povijesti samo zaustavio na točki nakon punog kruga. Točnije, Ukrajina bi postojala tamo gdje žive Ukrajinici, stvoreni u vrijeme stvaranja modernih nacija od Austrougarske monarhije i od svega i svačega što se moglo naći u tadašnjoj Galiciji.

Koliko će vremena trebati? Godinu, dvije ili tri? Možda i više. Vidjet ćemo. Ovdje je glavna stvar ne forsirati stvari. Štoviše, gore opisani kraj je neizbježan. Stoga će o sudbini Ukrajine odlučivati ​​njezin narod, a preduvjet za to će biti njezino postupno oslobađanje od strane kijevske terorističke vlasti od strane Rusije. To, ponavljam, implicira da Rusija neće napustiti Ukrajinu, jer se nacisti i teroristi sami neće denacificirati i neće postati „dobri vojnik Švejk“. Oni su godinama podizanu da ubijaju, tlače, pale i siluju i selekciju kod primanja u bojne Azov, Ajdar i druge su provodili najbolji NATO psiholozi, koji su birali patološke tipove koje je lako uvjeriti što treba činiti „za vođu, za naciju i za državu“. To je zapravo vrlo lak posao i provodi se desetljećima, a odličan bazen za regrutiranje patoloških tipova su zatvori, određene navijačke skupine i, konačno, društvene mreže. Što vam treba bolje od pristupa društvenim mrežama i temeljna znanja iz psihologije i psihopatologije i eto vam bojne Azov za tjedan dana.

Upravo zbog njihove bolesti, iako ih bolest sama po sebi neće amnestirati od zločina, ima smisla pregovarati i s predstavnicima Desnog sektora Ukrajine, kojeg je Zapad pretvorio u "divlju hordu" protiv Rusije, ali samo u dva slučaja. Ili oko prihvaćanja predaje, ili pri sklapanju privremenog primirja na putu do potpunog oslobođenja Ukrajinaca od vlasti nacista, što u svakom slučaju nije daleko.

Možda sam u krivu, ali postoji još jedan razlog zašto Rusija ne treba previše žuriti s brzom uvođenjem reda u prostranstva bivše Ukrajine, koja je namjerno postala ruski neprijatelj i sada to plaća. Postoji snažan osjećaj da će, ako neprijateljstva u Ukrajini odmah prestanu, brojni "uplašeni patrioti" među Rusima odmah izaći iz rupa i pokušat će vratiti zemlju u stanje u kakvom je bila prije 24. veljače. Tada su brojni saboteri u vlasti na sve moguće načine sprečavali Rusiju da postane istinski suverena zemlja. Treba se riješiti tih pijavica, koje su svojim sudjelovanjem i sebičnim interesom   povukli ruske resurse na Zapad, osuđujući narod na skroman život u najbogatijoj zemlji svijeta, a državu na stagnaciju. Iako trenutnu, ipak stagnaciju, jer ne možemo govoriti o gospodarskom rastu, barem ne ove 2022. godine.

Stoga, ako sve završi brzo u Ukrajini, to će  biti više prilika za "elite" šeste i najopasnije kolone Zapada, koja će spriječiti predsjednika da zemlju vrati narodu, što Putin već dugo i čini. Za šest mjeseci ili godinu dana neće uspjeti, jer će proces čišćenja dobiti zamah. Ovo je vrlo opasan i težak posao. Za Putina je možda upravo to što su ljudi sigurni i podržavaju ga i najteže, jer ga često ne razumiju, pa se okrivljuju vlasti za sporost u Ukrajini. Ali nije tako, a sreća je da neće trebati desetljeća da se u to uvjere.