Što je cilj novog narativa: „Donbas je ekonomski propao“, ako je to laž i obična glupost?

Danas je hrvatski portal Index objavio članak u kojem se iznosi teza kako je Donbas postao preskup za ostatak Ukrajine, koja je izdržava ovu siromašnu regiju.

"Godinama se kupovalo socijalni mir a da se nije mijenjalo gospodarski smjer, Donbas je godinama opstajao i polako tonuo. Gospodarska situacija se nepovratno pogoršala kad se više nije moglo održavati Donbas, postao je "preskup" za ostatak Ukrajine", piše nekakav Ivan Čović u tekstu Kako je propao Donbas, ali su neki čitatelji prepoznali da je to rad autora Vlada Mihnenka, „Causes and Consequences of the War in Eastern Ukraine: An Economic Geography Perspective“ iz veljače 2020.

Na stranu činjenicu da je „autorski tekst“ zapravo kopija ili prijevod ovog propagandnog uratka, ono što je važno reći da je upravo obrnuto i istok je bio taj koji je hranio „džabalebaroše“ na zapadu zemlje. Samo to ni Čović, ali ni Vlad Mihnenko ne znaju i ne žele znati. Ono što je dobro u ovom tekstu je mogući znak odustajanja od „siromašnog Donbasa“, jer tko bi se borio da hrani parazite? Ne mora nužno biti tako, ali je sve više novinskih napisa koji se polako odmiču od „pobjedničkog entuzijazma“ i „hrabrih Ukrajinaca“.

Prije više od osam godina je počela pobuna na Trgu Neovisnosti u Kijevu, koja je u veljači 2014. dovela do svrgavanja legitimnog predsjednika Viktora Janukoviča i uspostave prozapadne pučističke vlade u Ukrajini. Ostatak priče je poznat. Istok zemlje se pobunio, Krim se ujedinio s Rusijom, a Kijev je poslao vojsku da slomi „separatističku pobunu“ u Donbasu i izgubio rat. Privremeno, ali je osam godina nastavio provoditi genocid u „privremeno okupiranom području“,a rezultat, do ruske intervencije je bio 14 000 ubijen civila, od čega skoro 600 djece.

Nakon katastrofalnog poraza ukrajinske vojske u Debalcevu je vlada Petra Porošenka bila primorana na potpisivanje Sporazuma iz Minska, koji su postavili okvir za uspostavu mira u Donbasu, davanje posebnog statusa tim bivšim ukrajinskim regijama i rješavanje pitanja „ruske manjine“. Kada govorimo o ruskoj manjini u cijeloj Ukrajini, onda ne govorimo samo o etničkim Rusima, već i Ukrajincima ruskog govornog područja i onih koji i danas s većim simpatijama gledaju prema Moskvi nego prema Zapadu. Nikada nijedna točka, osim razmjene zarobljenika nije provedena, a ostatak sporazuma je minirao, hrvatski premijer Plenković krajem studenog 2016. godine u Kijevu, kada je u susretu s ukrajinskim kolegom Grojsmanom i predsjednikom Porošenkom rekao “kako je uvjeren da je Ukrajini potreban mirni put reintegracije okupiranih teritorija”, što je kasnije protumačeno kao ponuda Kijevu da napravi nešto poput “Erdutskog sporazuma” i mirne reintegracije istočne Hrvatske. Samo za tu opciju je trebalo provesti „Ukrajinsku oluju“, vojno poraziti armije DNR i LNR i protjerati većinu domicilnog stanovništva u Rusiju. Pred samo pokretanje „Ukrajinske oluje“, prema obavještajnim podacima u ožujku ove godine, pokrenula se vojska Ruske Federacije i sada imamo situaciju u kojoj Kijev gubi rat. Prema nekima, sporo, ali ga gubi. Ali vratimo se tezi o „siromašnom Donbasu“ našega veleumnog poznavatelja engleskog jezika s Indexa, Ivana Čovića.

Novorusija je rođena s demonstracijama u Kijevu.

Vrijedi podsjetiti i da je prije više od osam godina novinar Aleksandar Čalenko postavio zastavu Novorusije na svojoj Facebook stranici. 4. prosinca 2013. je bio dan prvog javnog predstavljanja te zastave. Do pobjede Euromajdana je ostalo još par mjeseci, ali polovica zemlje je bila ljuta i prestrašena onim što se u Kijevu događalo od samog početka. Bez obzira koliko su ih mediji pokušavali uvjeriti sve cijela zemlja podržava pobunu, pogrdne pjesme o „Moskalima na nož“ su u Donbasu glasno odzvanjale od prvih dana.

Stanovnici jugoistočne Ukrajine povijesno su se više poistovjećivali s Rusima, puno više nego s onima koji su se na Majdanu nazivali “pravim Ukrajincima”. Naravno, sve što se događalo im se nikako nije moglo svidjeti.

Podjela zemlje se dogodila prije pobjede prevratnika na Euromajdanu, čak i prije nego je pala prva krv, prije ponovnog ujedinjenja Krima s Rusijom, prije spaljenih stanovnika Odese i prije prvih bombaških napada u Donbasu. Zastava Novorusije se podigla prije nego što su dragovoljačke bojne ukrajinskih neonacista krenuli na istok ubijati civile i tada još uvijek malobrojne pripadnike gradskih i seoskih milicija. Ali sama ideja Novorusije kao neukrajinsjkog teritorija, koja se s Ukrajinom ne poistovjećuje, pojavila se ranije. Naravno, govorimo o razdoblju ukrajinske neovisnosti.

I sada, proteklih osam godina, ukrajinska država nije učinila nijedan korak kako bi pokazala dobru volju prema tim ljudima, već se udaljavala od njih, sanjajući o povratku Donbasa oružjem ili po „hrvatskom scenariju“ s nekakvom ukrajinskom verzijom „Erdutskog sporazuma“. Istina, uzeti oružjem regiju koja je Ukrajinu napustila zajedno s petrokemijom, lukama, metalurgijom i industrijom ugljena nije previše pametno, jer je Donbas taj koji tali čelik i proizvodi „bajunete“, a ne Ukrajina.

Usvajanje “zakona o jeziku” i “zakona o obrazovanju” također je jedan od glupljih poteza Kijeva, jer je Donbas govorio, govori i govorit će ruski jezik, a nakon aktualnih vojnih pobjeda se sigurno neće htjeti vratiti u zemlju u kojoj će mu biti zabranjen materinji jezik. I opet, ponavljam, to vrijedi za Ukrajince takozvanog „ruskog govornog područja“, jer etnički Rusi tamo čine 45% stanovništva, Ukrajinci 50%, a 5% su pripadnici raznih manjina.

Kijev donosi ne baš pametne odluke o bombardiranju mirnim naselja, bolnica i škole Donbasa, jer su očevi, djedovi i pradjedovi tih ljudi vidjeli sličnu, čak i puno veću prijetnju za vrijeme nacističke Njemačke, ali se nisu predali. Danas je na istoku Ukrajine življi no ikada slogan: „Умираю, но не сдаюсь!“, prevedeno: „Umrijeti, ali se ne predati!“.

Sama ideja Novorusije još uvijek nadahnjuje stanovnike Donbasa da se bore za svoje pravo na samoodređenje, a Kijev čini sve da ovu „regiju“, koja je s protokom vremena poprimila sve oblike državnosti, čini sve da je otjera od sebe. Ali upravo to je ono što je neobjašnjivo.

Neobjašnjiva greška Kijeva

Ovdje se opet moramo vratiti u 2013. i razdoblje prije Euromajdana, kasnije prevrata u Kijevu, ujedinjenja Krima s Rusijom i rata u Donbasu. Ukrajina je prije rata, odnosno 2013. godinu, imala BDP od 183 milijarde dolara. Već 2014. je pao na 133 milijardi, 2015. na 91 milijardu, da bi se do 2020. uspio oporaviti i popeti na 150 milijardi.

Ali je prije rata dug Ukrajine godinama bio stabilan i kretao se od 30 do 40 posto BDP-a. Inflacija je 2013. bila 0,25 posto, a godinu ranije 0,5%, da bi 2015. već dosegla 48%. Dotokom kredita je inflacija stabilizirana na prihvatljivu stopu od 11%, ali je dug zemlje skočio na 80% BDP-a u 2015., da bi se provedbom „strukturnih reformi“, odnosno otkazima u javnom sektoru, privatizacijom gotovo svega što se još moglo privatizirati i uvođenjem tržišnih cijena, za industriju i stanovništvo, dug smanjio na 63,86 posto trenutnog BDP-a zemlje. Sada ga nitko i ne računa, jer su blokirani izračuni duga za oružje, pa je situacija sigurno puno gora, gotovo katastrofalna.

Nakon ustanka na istoku zemlje je Kijev svim silama pokušao uspostaviti nadzor nad bivšim regijama Donjeck i Lugansk. Razlog je više nego očit. Samouvjereni u pobjedu u Kijevu su na trenutak zaboravili da su gubitkom Donbasa ostali bez četvrtine izvoza i 38% proračunskih sredstava.

Planirana financijska blokada Novorusije, koju je tada najavio bivši premijer Jacenjuk je konačno provedena predsjedničkim dekretom Petra Porošenka. Unatoč njihovim nesuvislim izjavama, poput: „Neka sada u Donbasu iz svojih pokrpanih jakni iscijede novac, ako ga imaju, a mi ćemo se brinuti za ostatak Ukrajine“, razloga za slavlje u Kijevu nije bilo, niti ga je moglo biti.

Brojke nikako nisu išle u prilog odluci Kijeva, budući da su Donjeck i Lugansk bile regije koje su držale cijelo ukrajinsko gospodarstvo na nogama. 2013. godine je jedino istok imao trgovinski suficit, 29% ukupnog izvoza zemlje je otpadalo na istočne regije, a uvoza samo 17,6%.

FOTO: Uvoz, izvoz i trgovinski deficit i suficit u Ukrajini 2013.

Dakle, u mirnoj 2013. godini, kada plaćeničke horde bivše zamjenice američkog državnog tajnika Victorije Nuland još nisu marširale Majdanom, dok su ulice ukrajinskih gradova bile mirne, a na istoku nije bilo tenkova, ni topničkih baterija koje bombardiraju Donjeck, Gorlovku, Lugansk i druge gradove i sela Donbasa, industrija i gospodarska situacija u Ukrajini je išla na ruku istoku, ali centralizirana država se brinula da Donbas doslovno izdržava i ostatak zemlje.

FOTO: Izvoz po pojedinim ukrajinskim regijama 2013. godine

Kao što možete vidjeti, samo dvije bivše ukrajinske regije, Donjeck s 19,7% i Lugansk s 5,7%, ukupno su imale više od četvrtine tadašnjeg ukrajinskog izvoza. Krim i Sevastopolj tome dodaju još 1,7% i dolazimo do brojke koju Kijev teško može nadoknaditi.

Osim toga, treba napomenuti kako su u mnogim regijama umjetno napuhavani izvozni rezultati. Grad Kijev, na primjer, kao glavni grad države nije imao stvarnu proizvodnju, ali je ostvarivao „dobre rezultate“ budući da se svo carinjenje odvijalo u Kijevu, tako su se tom gradu pripisivali rezultati od carinjenja roba realno proizvedenih u različitim tvornicama na istoku bivše Ukrajine, koja je to postala uz blagoslov Europe i Zapada.

Objektivni pokazatelji govore da se 19,1% „izvoza“ Kijeva prepolovio, a analize nakon odvajanja Krima i Donbasa smanjuju stopu izvoza Kijeva na razinu od 3,1%.

Količina izvoza Donjecka i Luganska nije imala 100% odjela u „dobrim rezultatima“ Kijeva, ali je sudjelovala s četvrtinom „papirnatog izvoza“ u rezultatu glavnog ukrajinskog grada, samo jer se tamo obračunavala prodaja. Čak i bez tih usporedbi, činjenica je da su Donjeck i Lugansk u ukrajinskom ukupnom izvozu 2013. godine sudjelovali s 27 do 29%.

Zašto se govori o izvozu i zašto se ne govori o proračunu, na kojeg su tako često upozoravali u Donbasu? Zato što je Donbas bio motor koji je punio ukrajinsku državnu riznicu.

FOTO: Udio izdvajanja u središnji državni proračun Ukrajine po regijama

Ukrajinska vlada ovo zove „transferima“ udjela u državni proračun po regijama. Za one koji ne znaju o čemu se radilo, treba reći što je ukrajinska vlada činila pod krinkom tih “transfera”.

Odmah se vidi zanimljiva činjenica da Donjeck i Lugansk imaju nesrazmjeran iznos „transfera“ od više od trećine svih proračunskih sredstava. Zašto? Odgovor je opet izvoz, a posebno oporezivanje izvoza.

Prema ukrajinskom zakonu, što nije ništa drugo već suludo kopiranje modela “Chicago Boysa” iz ranih ’90-ih, sve robe u gospodarstvu Ukrajine podliježu PDV-u. Iznimke su samo za određene vrste lijekova i medicinska oprema.

PDV se, kao centralizirani porez, slijevao u Kijev. Ovim su se modelom u Ukrajini cjelokupno gospodarstvo zemlje i sve druge dodane vrijednosti oporezivale po stopi od 20%.

Ukrajinski komunisti tvrde kako je i ruski Ali u situaciji s porezom na dodanu vrijednost je bila jedna zanimljiva iznimka, a to je bio izvoz i kod izvoza roba izračunavanje PDV-a nije uključeno. Dakle, ako se roba izvozila iz zemlje, na nju ne postoji dodana vrijednost. To je razlog zašto su “Chicago Boysi” i insistirali na oslobađanju od PDV-a bilo kakvog izvoza.

U Donbasu su procijenili da će se na taj način vrlo brzo prekinuti svi proizvodni lanci koji potiču rast njihove ekonomije. U Ukrajini je, dakle, postojao PDV od 20% na sav uvoz, ali ne i na izvoz, a svakome je, tko se iole razumije u ekonomiju, jasno u čiju korist.

Takav se izrabljivački lanac vrlo učinkovito nametnuo Donbasu, regiji koja je tradicionalno vezana za proizvodnju i izvoz ugljena, koksa, željeza, ruda i tako dalje.

Predanost zemlje da od kompanija na istoku otima PDV, dok se, naravno, dio plaće isplaćivao bez PDV-a, bila je još jedna od glavobolja za lokalna poduzeća, koja su se oporezivala po nevjerojatnoj stopi od 20%.

Osim toga, Ukrajine je za sve regije imala uobičajenu stopu povrata PDV-a od 50%, dok je polovica ostajala u uredima u Kijevu. Sredinom 2013. je netko čak došao na briljantnu ideju „kako bi se mogli dogovoriti da to bude čak 60 ili 70%“.

Dakle, obujam takvih “transfera” između Kijeva i Donbasa, opranih kroz shemu PDV-a, bio bi još nepovoljniji za „prljave Moskale“, ali je na kraju ispalo da je  gubitak Donbasa za Kijev označio gubitak trećine izvoza Ukrajine.

Jacenjuk i Porošenko su to voljeli pravdati činjenicom „kako će biti manje neprofitabilnih rudnika i manje umirovljenika kojima će se morati davati mirovine“. Podsjetimo, Ukrajina je jedina zemlja na svijetu koja ne isplaćuje mirovine ljudima koji su cijeli radni vijek uplaćivali doprinose u središnji proračun i mirovinski fond. Zbog toga su, povremeno, Kijevu stizale kritike iz Bruxellesa. Situacija je sada još gora i Kijev je obustavio isplate mirovina i socijalnih naknada svima na „okupiranim područjima“, ali je tu zadaću na sebe, za sada u Hersonu, preuzela Rusija.

U modernoj povijesti se nije dogodilo da nakon raspada jedne države oni koji su zaradili svoje mirovine ostanu bez njih, samo u Ukrajini.

Kijev i dalje ostaje pri izjavama „neka cijede svoje pokrpane jakne, možda ispadne koja grivna“.

Sam izraz dovoljno govori o odnosu „elite“ iz Kijeva, Zapada, dijela središnje i cijele zapadne Ukrajine prema rudarima i radnicima u teškoj industriji i metalurgiji, čijim su se novcem do 2014. doslovno razbacivali.

No, dok „Moskali“ i „pokrpane jakne“ imaju nekakvu perspektivu, budući da je gotovo cijeli industrijski kompleks pod nadzorom DNR i LNR, središnja i zapadna Ukrajina će sada morati razmisliti kako se nahraniti svojim idealima o „slobodnoj“ i „demokratskoj“ krnjoj Ukrajini, jedinoj zemlji u Europi u kojoj ključnu riječ u vrhu vlasti, samo formalno, ima zapadni pijun Volodimir Zelenski, ali o svemu odlučuju neonacisti kao Oleg Ljaško, Oleg Tjahnibok, Dmitrij Jaroš i slične neonacističke spodobe, koje, uvjetno rečeno, „umjerenim političarima“ poput Porošenka ranije i Zelenskog danas gotovo da diktiraju smjernice unutarnje i vanjske politike, usklađene sa svojim nalogodavcima u NATO paktu i EU.

Sada krnja Ukrajina, koja trpi trend smanjivanja, ima otvoren put ka „europskim integracijama“, ali se prema EU kreće vrlo sporo. Zauzvrat je prije vojne operacije ostala bez 75% proizvodnje ugljena. U Kijevu tvrde kako ga mogu kupiti za 80 dolara po toni, ali se na kraju pokazalo da je ugljen iz Južne Afrike ili Sjedinjenih Država skup i lošije kvalitete, tako da Kijevu o ugljenu ovisi o Rusiji, kojoj sada plaća tržišnu cijenu, često za ugljen iz Donbasa, koju u Ukrajinu ulazi kao „ruski“.

Na kraju se dogodilo da je Porošenkova politika Ukrajinu sve više gurala na rub ponora, a pokojni predsjednik Donjecke Narodne Republike, Aleksandar Zaharčenko, te njegov kolega Plotnicki iz Luganska su rekli „kako Donbas dovoljno zarađuje da sam može isplaćivati mirovine u Donjecku i Lugansku“.

Nevjerojatno je kako je Kijev uvjeravao „zapadne partnere“ da radi „pravu stvar“ s krađom umirovljenika Luganska i Donjecka i da je u redu oteti njihovu mirovinsku štednju, koju su u središnji proračun uplaćivali proteklih četvrt stoljeća.

Što će na kraju biti od Donbasa?

Tamo su već povukli svoj dio bivšeg ukrajinskog BDP-a u suverene institucije na suverenom teritoriju. Zbog rata i zapadnih sankcija je u nepriznatim republikama situacija teška, ali je dovoljno da stanu bombardiranja, koja Ukrajinci za sada još uvijek provode iz Avdejevke i sela Peski, da se pokrenu profitabilni i “neprofitabilni” rudnici, čime Donbas može utjecati na cijenu ugljena. Ostala im je i trećina bivšeg ukrajinskog izvoza, iako treba provjeriti trenutne brojke i opseg proizvodnje u odnosu na predratno razdoblje.

Što se tiče valute, to je već neovisan  financijski i porezni sustav, iz kojeg se isplaćuju mirovine, državni službenici i namještenici, ali prije svega vojska, jer bez jake i dobro opremljene vojske u trenutnim okolnostima Donbas ne može razmišljati o budućnosti.

Nakon takozvane „antiterorističke operacije“, odluka o „financijskoj blokadi“ DNR i LNR samo je ubrzala raspad ionako nepostojeće Ukrajine.

Donbas će, kao što je uvijek i činio, raditi na “kratkom izvozno orijentiranom lancu”, čime će osigurati budućnost svojim stanovnicima, za stanovnike zapadne Ukrajine „Moskalima“ i „odrpancima“.

Možda je nakon ovih podataka sada jasnije zbog čega su se pobunili radnici i rudari u Donjecku i Lugansku i zašto više nisu htjeli slušati uvrede na svoj račun, i to od strane onih koji ničim nisu doprinijeli razvoju i opstanku Ukrajine kao neovisne države. Treba podsjetiti i da početni zahtjevi Donjecka i Luganska nisu imali separatistički prizvuk i samo su se tražili čisti računi kroz federalizaciju zemlje. Na njihove je zahtjeve odgovoreno masakrom u Odesi, potom takozvanom “antiterorističkom operacijom” od strane ukrajinske vojske, Nacionalne garde i paravojnih neonacističkih bojni, koji su sav svoj bijes iskalili granatiranjem civilnog stanovništva “odmetnutih proruskih regija”.

U tim okolnostima je odlučeno kako Ukrajina više ne može postojati kao unitarna država i pokrenut je proces razdruživanja kojega je sada nemoguće zaustaviti. Ako je ranije i bilo rasprava hoće li Donbas biti „država u državi“ unutar Ukrajine, ali sam na zemljopisnoj karti, ili će nastaviti funkcionirati kao nepriznati neovisni entitet na putu ka priznatoj neovisnosti, sada je to pitanje „arhivirano“. Sedam godina se čekala provedba „Sporazuma iz Minska“, ali su političari u Kijevu u razgovoru s hrvatskim premijerom Plenkovićem, po naredbi iz Washingtona i NATO pakta, dali vjetar u leđa raspadu vlastite zemlje.

I sada, mogu se samo tješiti ovakvim propagandnim pamfletima kao ovaj kojeg je za Indeks preveo „novinar“ Ivan Čović, koji si je dao truda prevesti jednako glup tekst Vlada Mihnenka: „Causes and Consequences of the War in Eastern Ukraine: An Economic Geography Perspective“ iz veljače 2020.

FOTO: Industrija i rudnici su u bivšim regijama Donjeck i Lugansk