EU drhti pred plimom narodnih pobuna, ali mediji o svemu šute ili krive Ruse

Koliko dugo će europski narodi trpjeti krizu koju su stvorili političari? Ovo je pitanje na koje se izbjegava dati odgovor i mediji uglavnom sugeriraju da je ovo „tek prolazna kriza, koja će proći kada padne režim u Moskvi“. Ali ova kriza je strukturna i ona traje od neoliberalizacije Starog kontinenta, uz sve mjere štednje i strukturne reforme, a da bi se uništenje europskih naroda bolje i brže provelo stvorena je EU, a potom euro. Onda su se iz Sjedinjenih Država prelijevale na EU krize Dot Com 2000. godine, pa ona 2008. s Lheman Brothersom, pa teške financijske krize koje su pogodile Portugal, Francusku, Italiju, Irsku, Grčku i Cipar 2015., potom pandemijska recesija i sada se sve htjelo, a možda je to još uvijek namjerava, da se Ukrajina iskoristi kao alat za „rušenje režima u Moskvi“, što bi Zapadu dalo neograničeni pristup resursima i bogatstvu Ruske Federacije, što bi moglo riješiti većinu problema koji su se nagomilali lošim upravljanjem negdje od '80-ih i ere Reagan-Thatcher sve do nedavno. Ali se Rusija pripremila za napad i žestoko uzvratila i ne želi kleknuti. I sada je jasno da problemi na Zapadu nikada neće biti riješeni, a krize će potresati najviše EU, koja je također alat u rukama elita koje trenutno kao „domovinu“ imaju SAD. Ali za njih se ne treba brinuti, jer ako sutra kao države propadnu vodeće zapadne sile, oni će naći novu „domovinu“. Indiju, na primjer, ili Izrael ili neku drugu zemlju, ali vojno dovoljno jaku da im garantira sigurnost.

Kako će se stvari razvijati, možda se već može predvidjeti, iako su mnogi skeptični prema Europljanima, zbog konformizma i masovnog ispiranja mozgova, koje je trajalo desetljećima i podudara s prvim koracima neoliberalizacije ekonomija. Ipak, nisu baš svi lobotomizirani, kako se voli tvrditi.  

Europski kontinent potresaju masovni prosvjedi, prirodne katastrofe i političke krize. U samo nekoliko tjedana u srpnju to je stvorilo ogromne probleme za zemlje Europe i njihova gospodarstva. Štrajkaju poljoprivrednici i vozači, štrajkaju radnici zrakoplovnih kompanija, štrajkaju radnici u morskim lukama. Čak su i u prosperitetnoj Švicarskoj tisuće građana izašle na ulice prosvjedujući protiv nametanja "novog normalnog" i uvođenja medicinskih protokola od strane WHO. Paralelno s tim ide i “pad premijerna”. U kratko vrijeme koje je iza nas su pali premijeri Velike Britanije, Estonije, Italije i  Bugarske.

Kontinent je opustošen požarima. Zbog nenormalnih vrućina gori Španjolska, Slovenija, Francuska, Hrvatska, Velika Britanija. Stanovnici gradova se evakuiraju. U Grčkoj, vatrogasci koji pokušavaju ugasiti zapaljena predgrađa Atene prvenstveno su zabrinuti da sami ne izgore. Puno poljoprivrednog zemljišta u Britaniji i kontinentalnoj Europi već je izgorjelo do temelja. Španjolske vlasti tvrde da je bilo više od 500 mrtvih u požarima u nekoliko tjedana. Portugal je proglasio izvanredno stanje.

U nekoliko europskih zemalja u srpnju su štrajkali piloti, stjuardese i zaposleni u zračnim lukama. Traže veće plaće zbog rastuće inflacije i ne idu na posao. U isto vrijeme, EU jako trpi manjak zrakoplovnog osoblja, nakon otpuštanja tijekom pandemije. Europski zračni prijevoznici prisiljeni su otkazati tisuće letova do kraja ljeta i trpiti duge redove u glavnim zračnim lukama. Stanje u industriji je na rubu kaosa.

Prosvjedi poljoprivrednika u Nizozemskoj, Italiji, Španjolskoj, Njemačkoj, Poljskoj sve su masovniji. U Španjolskoj se nakon 18 dana prosvjeda zatvaraju trgovine zbog nestašice hrane i praznih polica. Lokalni poljoprivrednici koji blokiraju ceste u Andaluziji prosvjeduju zbog povećanja cijena osnovnih dobara i goriva. Poljaci na prosvjedima u Varšavi uzvikuju: “Dosta! Ne dajmo se više krasti! Mi radnici ne možemo plaćati krizu koju stvaraju političari!” Vlasti su glavni krivac za destabilizaciju proizvodnje.

Nizozemski poljoprivrednici pokušavaju krenuti prema blokadi pomorskih i zračnih luka i parkiraju svoje traktore točno ispred zgrade Senata u Haagu. Građani koji podržavaju njihov prosvjed blokiraju autoceste, distribucijske centre, lokalne ceste, kružne tokove, mostove. Nizozemska policija koristi oružje i vojnu opremu protiv prosvjednika. Raste bijes zbog apsurdnosti odluke vlasti da masovno zatvore farme i industrije kako bi se "smanjila emisija CO2 za 30%".

U Italiji su sredinom srpnja lokalni farmeri, po uzoru na Nizozemce, blokirali promet na glavnim prometnicama i zaprijetili da će “marširati na Rim”. Kriza i suša bacile su poljoprivredu u zemlji na koljena.

Konfederacija autohtonih farmera procjenjuje štetu na oko 3 milijarde eura zbog nestašice vode, tvrdeći da je proizvodnja mlijeka smanjena za 30 posto, a za žitarice i kukuruz "oko 30 do 40 posto".

U Kalabriji tisuće ljudi opsjedaju sjedište vlade u Catanzaru prijeteći zabarikadiranim političarima. A Kalabrezi nisu bilo tko i tko poznaje mentalitet ovih ljudi, koji u stoljećima preživjeli na surovim kamenim vrletima, zna da se oni ne šale.

U Genovi se održavaju tisuće antivladinih skupova na kojima su popularni ne samo antiinflacijski, već i slogani protiv NATO pakta. Radniuli luke nisu htjeli utovariti oružje za Kijev, što se dogodilo i u Livornu i Napulju. Demonstracije sa sličnim sloganima protiv NATO-a se održavaju i u Madridu. Ove parole počinju koristiti i mnogi talijanski zastupnici, izjavljujući: “Prestanite slati oružje Ukrajini! Više od 70 posto Talijana ne želi slati oružje Zelenskom!”

U Rimu su tisuće taksista 14. srpnja ponovno blokirale središnju ulicu Via del Corso. Prosvjeduju protiv liberalizacije tržišta prijevoza putnika, ulaska velikih servisa, poput Ubera, na tržište i gušenje malih privatnih pružatelja usluga. U noći 13. srpnja pet predstavnika sindikata taksista provelo je noć lancima vezani za ogradu ispred ureda premijera u Palači Chigi. Taksisti u Italiji prije kraja srpnja pripremaju štrajkove u cijeloj zemlji.

Tisuće ljudi prosvjeduju i u Budimpešti. Njih najviše od svega zabrinjava porezna reforma kojom se pooštravaju uvjeti poslovanja, a usvojena je 12. srpnja, te ukidanje ograničenja na plaćanje komunalnih usluga kada prijeđu određen limit.

Naime, Mađarska je u sklopu borbe protiv energetske krize uvela odredbu prema kojoj će ljudi koji troše više od prosječne količine energije morati plaćati prekoračenje po tržišnoj cijeni, a ne po tarifi koju subvencionira država. Ispada da se ovdje bune dobrostojeći i oni koji troše puno, a ne žele plaćati, dok socijalni slučajevi i srednja klasa tim nisu pogođeni.

Mađarska se već suočava s naglo povećanom inflacijom. Prema riječima premijera V. Orbana, "europska ekonomija je sama sebi pucala u pluća i zato se sada guši". Ali Orban je odmah reagirao i  poslao ministra vanjskih poslova u Moskvu da dogovori dodatnih 700 milijuna kubika godišnje u postojećem ugovoru, na što je Moskva pristala. Ali mjera „nesubvencionirane cijene“ za one koji troše puno energije ostaje.

Stanovnici Francuske ogorčeni su zbog rasta cijena hrane i goriva. Prosvjedi eskaliraju u sukobe s policijom. Dana 18. srpnja dogodio se jedan takav okršaj u Parizu. U lipnju je godišnja inflacija u zemlji dosegla rekordnih 6,5 posto. Očekuje se da će do kraja 2022. cijene hrane službeno porasti za 8,2%. Ovdje moram napraviti malu digresiju, jer sam negdje vidio izračun inflacije za prehrambene proizvode gdje je za kruh, mlijeko, ulje, šećer i slične proizvode navedena inflacija oko 30% i više, ali je pojeftinio sladoled, te još neki nepotrebni proizvodi, pa je prosječna službena inflacija manja od one, realno govoreći, katastrofalne.

Zbog naglog rasta cijena struje i plina, mnoga francuska poduzeća mogla bi se uskoro zatvoriti. Kolaju informacije da su energetske kompanije počele prelaziti na loživo ulje, jer očekuju potpuni prestanak opskrbe ruskim plinom.

Sve luke u Njemačkoj su zatvorene. Štrajk lučkih radnika zaustavio je većinu ostalog poslovanja. Policija se ne suspreže, već sve više koristi silu. Posebno je oštra prema lučkim radnicima u štrajku u Hamburgu, koji su nezadovoljni uvjetima rada i inflacijom.

Njemački farmeri blokiraju mnoge mostove. Oni se solidariziraju s nizozemskim poljoprivrednicima protiv rastućih cijena energije i klimatske agende Europske unije.

Njemačka vlada strahuje da bi nestašica plina mogla dovesti do izvanrednih situacija u nekim saveznim državama zimi. O tome piše Bild, pozivajući se na detalje sastanka sa šefom kancelarskog odjela Wolfgangom Schmidtom. Problem s plinom, smatraju vlasti, nastavit će se u Njemačkoj do 2024. godine, što bi moglo dovesti do trostrukog poskupljenja plina. Njemačka vlada pretpostavlja da Rusija, nakon održavanja, neće u potpunosti obnoviti opskrbu plinom preko Sjevernog toka. Šef Federalne mrežne agencije Klaus Müller "obećao je da neće ostaviti zemlju bez plina ni u kojem scenariju", ali je rekao i da razina popunjenosti njemačkih skladišta plina nije dovoljna da prođe zimsku sezonu bez ruskih opskrba.

Tisuće ljudi prosvjeduju protiv rasta troškova života i u Londonu i u Bruxellesu. U Švicarskoj, kako piše Basler Zeitung, radi uštede energije razmišljaju o isključenju struje u pojedinim dijelovima zemlje na 4 do 8 sati dnevno. Radi se o nedostatku struje.

U međuvremenu, ukupni dug europskih energetskih kompanija premašio je 1700 milijardi eura. Kompanije su navodno prisiljene uzimati kredite kako bi pokrile troškove povezane s rastućim cijenama nafte i plina, a The Economist zastrašuje Europljane, uvjeravajući usred toplinskog vala od 40 stupnjeva da se “zimski užas približava Europi”, a taje „užas“ je „ruski medvjed“.

Usprkos svim navedenim problemima, Europska unija dodijelila je Kijevu 500 milijuna eura za vojne potrebe. A šef EU diplomacije Josep Borrell potvrdio je svoju namjeru da Ukrajini pruži vojnu pomoć "koncentrirano i nepokolebljivo". Europske vlasti, nacionalne, osim rijetkih izuzetaka kao Mađarska, kao i one federalne u centrali u Bruxellesu,  magarećom tvrdoglavošću nastavljaju uništavati vlastitu ekonomiju i, što je najgore, vlastite narode.

No, čini se da se taj narod ipak budi. Sve gore navedeno ćete naći kao kratke vijesti  u nacionalnim medijima, ali „elite“ očito ne smatraju da to može predstavljati problem po neupitno monolitnu EU. Tako je mislila Marija Antoaneta, sve dok joj se u jesenje podne 16. 10. 1793. glava nije zakotrljala po pariškim ulicama.