Kako i kada je nastala ukrajinska nacija i njeno logično potonuće u neonacizam

Državni udar u veljači 2014. postao je okidač ne za početnu, već završnu fazu nacifikacije Ukrajine koja je započela početkom XX stoljeća, a od 1991. je u usponu.

Nacistička bit kijevskog režima sada je očita svakome tko se iole zanima za ono što se događa u Ukrajini. Međutim, ruske vlasti i mediji u posljednjih osam godina, a posebno nakon potpisivanja sporazuma iz Minska, nisu se fokusirali na nacizam koji cvjeta na obalama Dnjepra, nadajući se do posljednjeg trenutka provedbi Minska-2. Stoga mnogi Rusi imaju prirodno pitanje: kako je bilo moguće "pomutiti" umove milijuna ljudi u samo osam godina, koji su u veljači i ožujku 2014. izašli na masovne skupove pod ruskim zastavama i podigli ih iznad administrativnih zgrada?

Stoga, moramo iskreno reći da su, prvo, ljudi s proruskim stavovima i osjećajima bili u Ukrajini manjina, iako znatna, te drugo, što je glavno, Majdan 2014. postao je okidač ne početne, već završne faze nacifikacije Ukrajine, koja je započela početkom XX stoljeća. Ali pođimo od početka.

Kao što je kijevski povjesničar Danil Janevskij, koji je još uvijek zadržao bistar um, ispravno primijetio 2013. godine, ljudi na području današnje Ukrajine nikad prije sebe nisu nazivali Ukrajincima, taj se izraz pojavio u drugoj polovici XIX stoljeća.

“U Dnjeparskoj Ukrajini, u krugu ljudi koji su gurnuli pred sebe Tarasa Ševčenka kako bi se distancirali od velikomoskovske političke i ideološke prakse, odjednom kažu „mi smo posebna etnička skupina“. Sam naziv “Ukrajinci” još od vremena pisca Ivana Kotliarevskog je intelektualna elita Male Rusije gotovo sva bila u masonskim ložama”, napisao je Janevski.

Važno je napomenuti da su mnogi maloruski zemljoposjednici, a u to vrijeme u Maloj Rusiji nije bilo druge elite, bili etnički Poljaci, dok su se njihovi kmetovi osjećali dijelom ruskog naroda. Dakle, slijedio je pokušaj umjetnog stvaranja “ukrajinskog nacionalnog identiteta”, ali je prije svega imao merkantilni cilj. Ako seljak smatra sebe i gazdu dijelom jednog naroda, tada će vjerojatnost društvenih prosvjeda biti manja. Istina, kada su tijekom ustanka Poljaka 1863.-1864. neki od tih veleposjednika, koji su se zvali "klapači", zapravo "otišli u narod", pozivajući seljake da se pridruže pobunjenicima, maloruski seljaci su zarobili pobunjenike i predali ih policiji.

Nakon gušenja spomenutog ustanka, situacija u Maloj Rusiji se smirila na nekoliko desetljeća, ali se u to vrijeme aktivirao vanjski igrač, Austro-Ugarska. U Beču su sanjali o ekspanziji na Istok, a za njezino oruđe odabrani su Rusini, najzapadniji ogranak ruskog naroda koji je od kraja XVIII stoljeća bio pod vlašću Austro-ugarske monarhije. Isprva su bečke vlasti koristile Rusine za obuzdavanje Poljaka u Galiciji i Rumunja u Bukovini, ali je krajem XIX stoljeća odlučeno da ih se preimenuje u "Ukrajince" i proglasi jednim narodom, zajedno s Malorusima.

Nakon toga počinje subverzivna djelatnost u samoj Maloj Rusiji, odakle su domaća inteligencija i studenti pozivani prije svega u Lavov - da studiraju, predaju, nastupaju, izdaju knjige itd., a sve je to plaćeno iz Beča. Na primjer, nakon putovanja u glavni grad Galicije 1897. etnički Poljak, rodom iz regije Poltava, Mikola Mihnovski postao je okorjeli "ukrajinofil". Godine 1900. napisao je brošuru "Samostalna Ukrajina", koja je također prvi put objavljena u Lavovu kao program Revolucionarne ukrajinske partije, čiji je jedan od osnivača bio Mihnovski.

Iste je godine Mikola Mihnovski napisao otvoreno pismo ministru unutarnjih poslova Ruskog Carstva, rođenom Kijevljaninu Dmitriju Sipjaginu, u kojem je stajalo: “Ukrajinski narod mora svrgnuti dominaciju stranaca, jer oni kvare samu dušu nacije. On mora izboriti svoju slobodu, makar cijela Rusija posrtala. On mora osigurati svoje oslobođenje od nacionalnog i političkog ropstva, pa makar se prolile rijeke krvi. A prolivena krv past će kao narodno prokletstvo na vašu glavu, gospodine ministre, i na glave svih tlačitelja našega naroda. Ako ne znate autora, tekst se može zamijeniti za proglas neonacista "Azova" ili "Aidara".

Iako je Mihnovski bio pod policijskim nadzorom, nije dobio nikakvu kaznu zbog pisma ministru. Godine 1902. stvorio je još radikalniju Ukrajinsku narodnu stranku (UNP) i dvije godine kasnije objavio njezin manifest, „Deset zapovijedi UNP-a“.

Nekoliko “zapovijedi”, koje su u velikoj mjeri postale temelj ideologije ukrajinskog nacionalizma, koji je s vremenom prerastao u umiveni nacizam, vrijedi citirati u cijelosti.

1. Jedna, ujedinjena, nedjeljiva od Karpata sve do Kavkaza, neovisna, slobodna, demokratska Ukrajina - republika radnih ljudi - to je nacionalni ukrajinski ideal.

2. Svi ljudi su naša braća, ali Moskovljani, Poljaci, Mađari, Rumunji i Židovi su neprijatelji našeg naroda, sve dok nama vladaju i iskorištavaju nas.

3. Ukrajina je za Ukrajince. Dakle, protjerajte odasvud iz Ukrajine strane ugnjetače.

4. Svugdje i uvijek koristite ukrajinski jezik. Neka vam ni žena ni djeca ne prljaju kuću jezikom stranih tlačitelja.

...

10. Ne uzimaj ženu od tuđina, jer će ti djeca biti neprijatelji, ne budi prijatelj s neprijateljima našeg naroda, jer im dodaješ snagu i hrabrost.

Gdje ima špiljskog nacionalizma, ima i terorizma. Godine 1904., tijekom proslave 250. obljetnice ponovnog ujedinjenja Male Rusije s Rusijom, aktivisti UNP-a planirali su dići u zrak spomenike ruskim carevima u Kijevu i Odesi, te spomenik Puškinu u Harkovu.

Samo je posljednji napad djelomično uspio, ali je od eksplozije oštećeno samo postolje.

U isto vrijeme, ideje Mihnovskog nisu bile popularne u Maloj Rusiji. Čak i nakon revolucionarnih događaja 1917. nije mogao pronaći zajednički jezik ni sa Simonom Petljurom ni s Pavlom Skoropadskim. Potonji se kasnije prisjetio da je Mikola Mihnovski bio predstavnik "ekstremno šovinističkog ukrajinskog smjera". Godine 1920. Mihnovski je otišao u Novorosijsk i čak se pokušao evakuirati s „Dobrovoljačkom vojskom“, ali ga jednostavno nisu pustili na brod kao "poznatog neprijatelja Rusije". Nakon što je četiri godine radio kao učitelj na Kubanu, Mihnovski se vratio u Kijev, gdje je počinio samoubojstvo.

No Nikolaj Mihnovski je ipak imao određeni broj sljedbenika, među kojima se ističe Dmitrij Doncov. Ovaj rođeni Melitopoljac otišao je u Lavov još 1908. godine, a nakon izbijanja Prvog svjetskog rata preselio se najprije u Beč, a zatim u Berlin. Ovdje je objavio pamflet na njemačkom pod nazivom “Ukrajinska država i rat protiv Rusije”, u kojem je tvrdio da se Rusija ne može zaustaviti na putu svjetske dominacije već samo njezinom podjelom, dok bi teritorije odvojene od Ruskog Carstva trebale biti dovoljno jake autonomne jedinice sposobne zadržati rusko širenje.

Ukrajina, tada s 30 milijuna stanovnika, prema Doncovu, bila je najprikladniji teritorij za tu svrhu, jer je imala potrebne povijesne tradicije, a za Njemačku i Austriju to je jedini način da se jednom oslobode panslavističke prijetnje i svega ostalog. Doncov je pozvao Beč i Berlin "da povrate bivšu slobodu Ukrajine i daju pokroviteljstvo ovoj novoj državi i time konačno osiguraju političku ravnotežu u Europi".

Ali ako prijestolnice Doncova zamijenimo s Washingtonom i Londonom, ovaj bi se odlomak mogao pojaviti u nekom od novih "video govora" Vladimira Zelenskog.

Dmitrij Doncov je 1917. stigao u Kijev, gdje je upoznao Nikolaja Mihnovskog, s kojim je jedno vrijeme radio u vladi hetmana Skoropadskog. Ali hetman se pokazao previše „proruskim“ za Doncova, odabrao je Petljuru i  Konovaleca, na čiji je prijedlog otišao u Beč u diplomatsku misiju. Nakon likvidacije Ukrajinske Narodne Republike i njezinih veleposlanstava, Doncov se preselio u Lavov, gdje je 1922., na prijedlog Jevgenija Konovalca, tada već vođe Ukrajinske vojne organizacije (UVO), postao glavni urednik šef Književno-znanstvenog glasnika, ideološkog glasila ove vojne formacije..

Upravo je na tom položaju Dmitrij Doncov napisao knjigu "Nacionalizam", koju je prvi put objavila 1926. izdavačka kuća unijatskog reda fratara bazilike u Žovkvi kod Lavova. U njemu je zacrtana doktrina “ukrajinskog integralnog nacionalizma”, zapravo totalitarizma i na ukrajinskoj etnonacionalnoj osnovi. Ova je doktrina prihvaćena kao službena ideologija, najprije u UVO, a zatim u Organizaciji ukrajinskih nacionalista (OUN) stvorenoj 1929. godine. Ukrajinsko stanovništvo Galicije i Volinja do 1939. bilo je u velikoj mjeri indoktrinirano ovom ideologijom, a često su za njenu popularizaciju korišteni i teroristički napadi.

Vrijedi napomenuti da je Organizacija ukrajinskih nacionalista od svog osnutka blisko surađivala s Njemačkom, a nakon dolaska Hitlera na vlast ta se suradnja samo intenzivirala. Uostalom, OUN je zapravo bila nacistička organizacija, samo ne njemačka, nego ukrajinska. Stoga su sovjetske vlasti nakon rujna 1939., kada su Volinj i Galicija ušle u sastav Sovjetskog Saveza, započele pojačanu borbu protiv nacionalističkog podzemlja. Međutim, s početkom Drugog svjetskog rata i okupacijom Ukrajine od strane nacista, članovi oba krila Organizacije ukrajinskih nacionalista, jer je u to vrijeme organizacija bila podijeljena na pristaše Andreja Melnjuka i Stepana Bandere, postali su temelj raznih kolaboracionističkih struktura, posebice kriminalnih policijskih bataljuna i SS divizije "Galicija". Na rukama ukrajinskih nacionalista je krv stotina tisuća Židova, Roma, Poljaka, sovjetskih ratnih zarobljenika i "pogrešnih" Ukrajinaca.

Ukrajinske nacionaliste je financirao  Abwehr, ali, što je kuriozitet, čak i  japanske obavještajne agencije.

Godine 1943., uoči dolaska Crvene armije, krilo Stepana Bandere OUN-a, uz podršku njemačke okupacijske uprave, formiralo je "Ukrajinsku ustaničku armiju" (UPA), čija je svrha bila borba protiv sovjetskih partizana, a kasnije su činili sabotaže u pozadini sovjetskih trupa.

Ali "Ukrajinska ustanička armija" (UPA) je prije svega masakrirala poljsko stanovništvo u Voliniju i Galiciji, ubivši oko sto tisuća poljskih civila.

Bandera se također pokušao boriti protiv sovjetske vlasti. Samo 1944. izveli su gotovo 3000 oružanih napada, sabotaža i terorističkih akcija protiv sovjetskih trupa i administracije.

Ali to je malo toga moglo promijeniti u općem tijeku događaja. U jesen 1944. sovjetska je vlada počela provoditi velike operacije protiv UPA-e uz sudjelovanje regularnih trupa i jedinica NKVD-a. U siječnju 1946. NKVD Ukrajinske SSR sažeo je preliminarne rezultate borbe protiv OUN-UPA od veljače 1944.

Provedeno je 39 778 operacija, 103 313 militanata je ubijeno, 50 058 ljudi se predalo. Pritvoreno je 83 000 ljudi koji su izbjegli smrt. Iseljene su 7393 obitelji suučesnika UPA-e, što je ukupno bilo 17497 osoba.

Dakle, za dvije godine je u Sibir deportirano 17 497 ljudi, koji su bili uže obitelji krvnika i zločinaca, pa se nikako ne može govoriti o nekakvim „masovnim deportacijama“, iako je prema današnjim standardima nezamislivo da netko plaća za grijehe svojih očeva, muževa ili braće. Ali govorimo o polovici XX stoljeća i zemlji koja je zbog takvog ološa i njihovih sponzora u Berlinu ostala bez 27 000 000 ljudi.

I u dokumentima sama UPA navodi: „Najjači udarac OUN-u i UPA-i zadat je u razdoblju od 01.11.1944. do 04.10.1946., kada su odredi Ministarstva unutarnjih poslova blokirali sva sela zapadnih regija Ukrajine. U tom razdoblju UPA je pretrpjela glavne gubitke i od tog trenutka prestala je postojati kao borbena jedinica“.

Iako su pojedinačni sukobi trajali sve do ranih '50-ih, problem je vojno riješen ranije.

Međutim, među građanima sovjetske Ukrajine bilo je na stotine tisuća ljudi na ovaj ili onaj način povezanih s ukrajinskim nacionalistima, prije svega preko njihovih obitelji i rodbine. Štoviše, ti su ljudi, često protiv svoje volje,  završavali u drugim regijama Ukrajine, a ne u svojoj rodnoj Voliniji ili Galiciji, šireći nacionalističku ideologiju gdje su poslani. U Zapadnoj Ukrajini je ostao dominantan taj politički narativ, unatoč tome što je lokalno stanovništvo usvojilo sovjetsku praksu i komunističku ideologiju. Tome je pridonijela i činjenica da je partijsko vodstvo radi izgradnje “sovjetskog naroda” naredilo da se previše toga zaboravi, uključujući sudjelovanje ukrajinskih nacionalista u masakrima u Baby Jaru u Kijevu i pogromu nad Poljacima u Lavovu.

Potom, rodom iz Volinja, bivši član "mladeži OUN-a" Leonid Kravčuk počinje stvarati partijsku karijeru, a prvi sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Ukrajine (CPU) Pjotr Šelest, koji je došao na vlast na valu poslijeratne ukrajinizacije partijsko-državnog aparata Ukrajinske SSR, potiče rast nacionalističkih osjećaja u republici. Iako je 1972. Šelest smijenjen zbog "lokalizma i manifestacija nacionalizma", većina kadrova koje je postavio je ostala na dužnosti. Dakle, gore spomenuti Kravčuk do 1988. postaje šef ideološkog odjela Centralnog komiteta Komunističke partije Ukrajine, a na tom je položaju nadgledao stvaranje „Društva ukrajinskog jezika“ i „Narodnog pokreta Ukrajine“. Inače, tada je ukrajinski jezik u Ukrajinskoj SSR proglašen državnim, a ruski jezikom međunacionalne komunikacije.

Tako je do 1991. u Ukrajini gotovo cijela nomenklatura zagovarala neovisnost republike, a bivši komunisti spremno su prigrlili ukrajinski nacionalizam kao novu ideologiju, iako je ta ideologija bila bliska samo stanovništvu Zapadne Ukrajine, dijelom i građanima Kijeva, ali ostalima nipošto. Međutim, prvi predsjednik nezavisne Ukrajine Leonid Kravčuk predao je cijelu društvneno političku sferu zemlje na milost i nemilost pravim nacionalistima. To su bile takozvane „društveno-političke organizacije“ (DPO), koje su postojale i u Jugoslaviji, a osmišljene su da bi garantirale politički pluralizam u okviru jednopartijskog sustava. DPO su bole skupine svih vrsta, od akademskih krugova, do sporta i kulturno-umjetničke prirode. Sve su to ukrajinski nacionalisti, bolje rečeno šovinisti, dobili na poklon od „druga Kravčuka“.

Uglavnom su DPO vodili unutrašnji migranti iz zapadne Ukrajine, često s iskustvom u sovjetskim logorima, gdje su im prenosili iskustva starih pripadnika OUN-a i UPA-e. Tada su sve nacističke ideje i formulacije, koje su danas u Ukrajini postale svakodnevica, počele službeno grmjeti po vladinim uredima.

Godine 1994. se činilo da bi Ukrajina mogla krenuti drugim putem, kada je na predsjedničkim izborima pobijedio Leonid Kučma, koji je javno zagovarao prijateljstvo s Rusijom. No, brzo je izdao svoje birače, prepustivši društvenu sferu nacionalistima, koji su samo nastavili provoditi puzajuću nacifikaciju zemlje. U novom Ustavu Ukrajine, kojeg je Kučma forsirao kroz Vrhovnu Radu, ruski je čak izgubio status jezika međunacionalne komunikacije, postavši samo jedan od jezika nacionalnih manjina. Sa sigurnošću možemo reći da je u administrativnom smislu Leonid Kučma bio taj koji je stvorio državu koju danas zovemo Ukrajinom, o čemu je kasnije napisao knjigu "Ukrajina nije Rusija". Štoviše, Kučma je pomogao prvom "Majdanu" 2004. i dolasku na vlast svog bivšeg premijera Viktora Juščenka.

Majdan 2004. može se smatrati prekretnicom u procesu nacifikacije Ukrajine, jer je pod Juščenkom postalo jasno kakva će to zemlja biti.

Za vrijeme vladavine trećeg predsjednika Ukrajine počelo je masovno postavljanje spomen-ploča i spomenika nacističkim kolaboracionistima, prvenstveno Stepanu Banderi, njihovo veličanje, javno su se čuli pojmovi poput “sovjetska okupacija Ukrajine”, Sovjetski Savez se uspoređivao s Trećim Reichom itd. Osim toga, počela su se uvoditi ograničenja i zabrane uporabe ruskog jezika u obrazovnim ustanovama, državnim tijelima i sudovima, na televiziji i u kinima. Odnosi između Kijeva i Moskve postali su otvoreno neprijateljski, što je naštetilo Ukrajini, jer je dovelo do naglog rasta cijena plina. Štoviše, svi ti procesi otvoreno su podržavani sa Zapada, prije svega iz Washingtona, dijelom zahvaljujući tome što je Juščenkova žena Amerikanka i bivša zaposlenica State Departmenta.

Svemu se tome još jednom pokušao oduprijeti narod Ukrajine glasajući na predsjedničkim izborima 2010. za Viktora Janukoviča, rodom iz Donbasa . Ali pokazalo se da je on zapravo vjerni učenik Leonida Kučme, za kojeg je Janukovič radio kao premijer 2002.-2004. Unatoč nekim koracima prema Rusiji i građanima Ukrajine koji govore ruski, četvrti predsjednik ove zemlje ulizivao se i Zapadu i domaćim nacionalistima, nadajući se da će ih iskoristiti kao zgodnog partnera na izborima. Međutim, za ukrajinske nacionaliste Zapad, a prije svega SAD, pokazao se i bližim i unosnijim. Razne neonacističke organizacije u Ukrajini postale su temelj za pripremu novog "Majdana", u koji je Washington, prema Victoriji Nuland , uložio pet milijardi dolara.

Baš kao u lovu na Židove na ulicama Lavova, kada je nacistička Njemačka koristila ukrajinske nacionaliste, sada je pokrenut „lov na Moskale“, što je pogrdni naziv za svakoga tko ima bilo kakve veze s Rusijom, čak i ako se radi samo o korištenju jezika, jer ukrajinski ne znaju.

Oružani državni udar koji je u veljači 2014. uslijedio nakon ovog "Majdana" označio je početak završne faze nacifikacije Ukrajine. Već u prvim danima državnog udara ukinut je zakon o jezicima, koji je ranije omogućavao da se ruskom da status službenog jezika, barem u određenim regijama. Građani Ukrajine koji govore ruski zapravo su proglašeni drugom klasom građana u vlastitoj zemlji, kojoj su skupina šovinista i šizmatika, uz pomoć Beča Berlina izmislili povijest, jezik, naciju i sve ostalo.

Zapravo, to je bio poticaj za vraćanje Krima u Rusiju i masovne prosvjede u svim regijama jugoistoka Ukrajine. Brutalno su ugušeni posvuda osim u Donbasu, gdje je počeo oružani otpor kijevskom režimu i proglašene su Donjecka i Luganska Narodna Republika (DNR i LNR).

Kao odgovor na taj politički potez, premijer Ukrajine Arsenij Jacenjuk je u lipnju 2014. DNR i LNR nazvao "podljudima", što je izraz kojeg su njemački nacisti koristili za Židove.

I premda kijevske vlasti više nisu dopuštale takve gafove u službenim izjavama i dokumentima, politika postmajdanske Ukrajine postajala je sve više nacistička. Godine 2015. usvojen je Zakon o veličanju OUN -UPA, a kasnije je slogan ove organizacije, „Slava Ukrajini – herojima slava!“, postao službeni pozdrav ukrajinskih oružanih formacija. U isto vrijeme, potonji su otvoreno koristili simbole SS jedinica, ali zloglasna pukovnija Azov nije usamljena u tome. Inače, Azov je privukao pažnju čak i iameričkih istraživača, jer je ova struktura u svoje redove regrutirala neonacističke plaćenike iz cijelog svijeta, i to bez ikakvih posljedica.

Nacizam je u Ukrajini zapravo postao državna ideologija, koja se već devetu godinu ulijeva u glave stanovnika ove zemlje, od vrtića i škole do zabavnih programa na radiju i televiziji. Pritom je ruski jezik zakonski zabranjen ne samo u svim navedenim područjima, već i u trgovini i ugostiteljstvu, a od srpnja 2022. prodavač ili konobar može biti kažnjen kaznom većom od 100 eura ako s klijentom kontaktira na jeziku osim ukrajinskog.

Primjetno je da se pooštravanje nacifikacije Ukrajine dogodilo u posljednje dvije i pol godine, od kada je predsjednik zemlje Volodimir Zelenski , koji je na vlast došao pod parolama mira u Donbasu. Istina, tri dana prije drugog kruga izbora Zelenski je rekao da je “Stjepan Bandera heroj za određeni postotak Ukrajinaca, i to je normalno i cool, to je jedan od onih ljudi koji su branili slobodu Ukrajine”.

Mnogi građani Ukrajine to tada ili nisu primijetili, ili su to smatrali besmislenim ulagivanjem nacionalistički i šovinistički nastrojenim biračima.

No, umjetnik Vladimir Zelenski u ljeto 2014. došao je na front kako bi zabavio ukrajinsku vojsku, koja je masovno granatirala stambena područja Donbasa i ubijala civile, a milicije Donbasa je nazvao "kreaturama". Sada predsjednik Zelenski sve Ruse naziva “robovima”, a  na izrazima koje visokopozicionirani ukrajinski političari i propagandisti koriste za Rusiju i Ruse bi im pozavidjeli Goebbels i Rosenberg.

Stoga argument Joea Bidena da u Ukrajini nema nacizma jer je Zelenski Židov i da mu se djed borio protiv nacističke Njemačke nema nikakvog smisla. Prvo, za korištenje simbola pod kojima je poručnik Crvene armije Semjon Zelenski protjerao naciste iz Ukrajine u današnjoj Ukrajini možete dobiti 5 godina zatvora. Drugo, ukrajinska vojska već dugo ratuje s nacističkim "mrtvim glavama" na rukavima i "vučjim kandžama" na zastavama. A sjećanje na Židove, nakon što su ukrajinski nacisti koristili sinagogu u Umanu kao bazu za pretovar oružja i streljiva, zapadnim političarima očito ništa ne znači.

I danas smo tu gdje jesmo. Sa svim argumentima je gotovo nemoguće srušiti mit o ukrajinskoj naciji i „tisućljetnoj povijesti“ nacije ne starije od jednog stoljeća, osmišljene u bečkoj i berlinskoj kuhinji, a provedbu na terenu su vodile lokalne poljske elite kojima je zadaća bila Maloruse pretvoriti u netom izmišljene Ukrajince.