Na summit Putin-Raisi-Erdogan u Teheran izaslanstvo šalje i Saudijska Arabija

Danas imamo neke iznenadne vijesti koje na prvi pogled nemaju mnogo veze jedna s drugom, ali ipak postoji veza i ona će utjecati na izglede u narednim mjesecima. Jak utjecaj, čini mi se.

Tako će tiranin Kremlja, Vladimir Putin sljedeći tjedan posjetiti Teheran, gdje će se sastati s predsjednicima Irana i Turske.

Prije odlaska u Teheran su čelnici ministarstava financija potvrdili da će u međusobnim obračunima napustiti dolar i vrlo brzo će obračuni između zemalja biti pretvoreni u nacionalne valute, rial i rublju. A trgovina između Rusije i Irana je u dosada neviđenom usponu i ako je u proteklih devet mjeseci iznosila protuvrijednost 4 milijarde dolara, samo u zadnjem kvartalu je bila dvije milijarde. A to je tek početak iranske financijske godine koja počinje 21. 03.

Putin će put započeti u utorak, a ovdje je glavna intriga čime je uspio namamiti Erdogana u Perziju.

Ali ovo je daleko od glavne intrige sastanka. Dopustite mi da vas podsjetim da posljednjih godina Vladimir Vladimirovič rijetko gdje ide, a ako se takva putovanja i dogode, onda putuje samo u prijateljske zemlje. Prednost imaju Kina i Indija, ali bio je nedavno na sastanku Kaspijske petorke i posebno sa šefovima država članicama saveza EEU i ODBK.

Prvi zaključak je da Kremlj Iran smatra prijateljskom zemljom. To je ono što se vidi na površini, ali ispod  vrha ledenog brijega mogu se dogoditi stvari koje su apsolutno nevjerojatne, čak i za naše vrijeme.

Podsjećam da je jučer Financial Times pozvao administraciju Bijele kuće da suspendira članstvo Turske u NATO paktu. Prema publikaciji, Ankara toliko jasno igra na strani Moskve da to postaje apsolutno nepristojno, a sastanak u Teheranu sljedeći tjedan samo potvrđuje tu tezu.

Formalno, summit će biti posvećen rješavanju situacije u Siriji i o tome će vođe tri zemlje svakako naširoko raspravljati. Što se tiče neformalnog dnevnog reda, možda postoje teme o kojima vrijedi govoriti.

U proteklih nekoliko mjeseci došlo je do zatopljenja između Teherana i Rijada. Zasad samo na razini retorike, kažu.

„Što da se svađamo, pa tolika smo stoljeća susjedi, ajmo se već jednom dogovoriti“, ovako bi se mogli sažeti odnosi Ankare i Rijada, koji su s ubojstvom novinara Jamala Kashoggija dotakli dno.

Pritom ovo zatopljenje nije nimalo slučajno. Zli i upućeni jezici tvrde da je dogovor sa Saudijcima cijena za ulazak Irana u BRICS.

Kakve veze BRICS ima s tim? Zašto uopće nešto mijenjati, ako je već svima dobro? Pa oni su stoljećima u neprijateljstvu, još par stoljeća neće baš ništa promijeniti.

I tu se odjednom pojavljuje informacija da je Moskva diplomatskim kanalima pozvala Kraljevinu Saudijsku Arabiju da ozbiljno razmisli o pridruživanju upravo skupini BRICS, a Rijad je prihvatio poziv. I uz Saudijsku Arabiju, kako piše Middle East Monitor, namjeru su iskazale i Egipat i Turska, a ranije su zahtjev uputili Iran i Argentina.

Dopustite mi da vas podsjetim da je upravo započeo Bidenov posjet Bliskom istoku. Djed je krenuo iz Izraela, zatim je bio u Palestini, pa slijedi povratak u Izrael i odletjeti će u Džedu na „Zaljevsko vijeće za suradnju“ (GCC), kojeg je još Obama, kao „arapski NATO“,  htio pretvoriti u muslimansku filijalu NATO pakta. Tada su i Saudijci bili zagrijani za tu ideju, ali je bivši sultan od Omana Qaboos bin Said Al-Said minirao tu ideju.

Upravo u Džedi „Sleepy Joe“ namjerava ponuditi prijestolonasljedniku Mohammedu bin Salmanu novi "posao stoljeća". Posljednji veliki „deal“ su Amerikanci osrednje proveli, jer su „herojski“ pobjegli iz Afganistana i usput ostavili Saudijce bez sustava protuzračne obrane. „Podli“ jemenski Huti borci su bili jako zadovoljni američkom "dalekovidnošću" i bez protuzračne obrane su raketama zasuli rafinerije nafte kuće Saud.

Odmah vrijedi podsjetiti da, iako je povlačenje iz Afganistana i povlačenje protuzračne obrane najavio Trump, sve se to dogodilo već pod Bidenom, i to krajnje nezgrapno i ružno. Sa zadivljujućim snimkama padova jadnih Afganistanaca sa trupova američkih aviona, koje je vidio i raspravljao cijeli Bliski istok, posebno arapski svijet, od Iraka sve do Alžira i Maroka.

Ovdje se radi o sljedećem. Naime, posljednji "posao stoljeća" iz 1974. godine bio je objavljen  u potpuno drugačijim uvjetima, suprotnim od sadašnjih. Arapi su u to vrijeme bili protiv Amerike, zbog podrške ratu koji je organizirao Izrael 1973. godine, a Richard Nixon je samo mjesec dana prije Watergatea i svoje ostavke uspio poslati svoje emisare u Rijad, koji su se s Arapima dogovorili okvirni sporazum, prema kojem su Saudijci nekoliko puta povećali izvoz nafte, točnije s dva na devet milijuna barela dnevno, a Amerikanci su se obvezali osigurati sigurnost Kraljevstva.

Zatim je uslijedio naftni embargo, kojeg je OPEC nametnuo Zapadu zbog podrške Izraelu, ali je i on okončan zajedničkim dogovorom, zbog toga je cijena nafte pala tri puta, s 30 na 10 dolara za barel. Amerika je postala najveći uvoznik naftnih derivata u svijeta, a Sovjetski Savez je izgubio značajan dio svog izvoza.

Osim toga, u to je vrijeme kuća Saud postala najveći vlasnik američkog duga na planeti, koji sada može biti prijetnja  Kraljevstvu, jer sav novac vladajuće obitelji je u američkim bankama i može biti zamrznut ili zaplijenjen u bilo kojem trenutku.

Inače, princ prijestolonasljednik Mohammed ne odbacuje takvu mogućnost, jer vidi bogatstva Rusije i Afganistana kako su „zamrznuta“ i troše se za unutarnje američke potrebe.

Ali Mohammad bin Salman je mlad, drzak, često i bezobrazan i bezobziran. On sigurno ne bi volio da se nađe na mjestu Moskve ili Kabula, iako se Rusija pripremila za ovaj scenarij, a Afganistan, kojeg je po odlasku Amerikanaca pogodio i razoran potres, nije učinio ništa. I sada su talibani na mukama. Saudijski princ sve to vidi i zna, ali nije bez aduta i ne treba ni pomisliti da blefira, ako zaprijeti.

Ali postoji još jedan ključni faktor. U posljednja četiri desetljeća Amerika je od najvećeg svjetskog potrošača nafte postala najveći svjetski konkurent  i  izvoznik, a konkurente se gazi. Ništa osobno, samo poslovno. I tu Saudi Aramco i princ Bin Salman imaju jake adute, jer imaju naftu, ali „pravu“ naftu, a ne američku „kamilicu“ iz škriljca, koja bez arapske, ruske, iranske ili one iz Venezuele ne vrijedi ništa. Odnosno, ne vrijedi kao sirovina za rafinerije. Kao gorivo i poluproizvod da, ali to nije dovoljno.

Tako će se ovaj tjedan prijestolonasljednik sastati s Bidenom. Potom će sljedeći tjedan princ ostati kod kuće, ali će njegovi izaslanici otići u Teheran i tamo će se sastati s članovima ruske delegacije. Ako među njima bude osoba kraljevske krvi, jedan od 2500 prinčeva koji je u izvršnoj vlasti, a ne sumnjam da hoće, onda se može sastati i sa samim Putinom. Kakve će poruke strane međusobno prenijeti jedna drugoj ostaje misterij. Jedno je sigurno. Saudijcima bi bilo vrlo zanimljivo i isplativo biti u klubu BRICS, koji ima najveće potrošačko tržište na Zemlji, a svima je očito da Rusija sama neće moći opskrbiti ovo tržište svojim energentima i drugim resursima.

Najzanimljivije je to što su Amerikanci praktički izgubili iz vida BRICS, fokusirajući se na G7, G20, UN i druge formate međunarodne suradnje, ali kada se BRICS odjednom probudio i počeo se naglo širiti, već je bilo prekasno. Sada mogu samo trčati po svijetu i urlati, prijetiti, ucjenjivati, ali ih nitko ne sluša.

I sad je pitanje, što će izabrati Zaljevsko vijeće za suradnju? Demokratske vrijednosti i 15% svjetske populacije ili Rusiju, Kinu, Indiju, Brazil, Južnu Afriku, Iran, Argentinu, Indoneziju i u budućnosti Centralnu Aziju, Pakistan, Afganistan, Filipine, Nigeriju i niz drugih zemalja s velikim razvojnim potencijalom?

Bogatstva su danas u Trećem svijetu, a „bogati Zapad“ nudi „usluge“. Ali danas više vrijedi pšenica za 44 milijarde dolara, ili ugljen, nafta ili plin, nego Twitter kojeg je Elon Musk trebao kupiti za taj iznos, pa se „predomislio“. Twitter je jedna od tih „usluga“ koje vrijede u doba općeg blagostanja i manjih lokalnih sukoba, ali u vremenima krize i s realnom prijetnjom Trećeg svjetskog rata ova kompanija samo nominalno vrijedi desetke milijardi dolara. Ali da sutra nestane, ništa se neće dogoditi. Ali sa stvarnim resursima to nije slučaj.

Ili uzmite Kinu, koja će u sljedećih pet godina izgraditi 462 000 kilometara brzih autocesta? Uz sve to, Kinezi kažu da je njima koridor St. Petersburg-Iran-Indija u nastajanju odličan projekt kojeg podržavaju. Uopće ne konkurira njihovom Novom Putu svile. Vrlo zanimljiv pristup, ali je on moguć kada je jedna zemlja toliko jaka da joj svaki napredak, bilo gdje, ide u prilog.

Sada Rijad i arapske monarhije moraju odlučiti žele li „zastavu duginih boja“, iako je to njima nepojmljivo, ili Rusiju, koja će za tri do četiri godine kontrolirati cijelu istočnu i dio južne Europe, dio koji ne samo da nema nafte, nego ni drva za ogrjev? Hoće li se Saudijci patiti da uvedu inkluzivni seksualni odgoj za malu djecu ili će odabrati Indiju s njenom stopom ekonomskog rasta, koja je danas zapravo najveća na planetu?

Pitanje je upravo u Zaljevskom vijeću za suradnju (GCC), a ne u jednoj Kraljevini, iako ne zaboravimo da je saudijski utjecaj na ovim prostorima velik i neosporan. To što je tako ugledna medijska kuća kao što je Associated Press počeo histerizirati oko ulaska Saudijaca u BRICS već je veliki pokazatelj. Vrlo važno, ali je to napisano upravo u kontekstu Bidenova posjeta Bliskom istoku.

No, to su samo neki faktori u nizu drugih i za sada smo kao na rubu provalije, još uvijek na čistini. Ali koliko stotina ili tisuća kilometara dalje od ambisa bilo tko može biti, znaju samo Rusi i njihovi partneri.

I za kraj, da završimo sa susretom u Iranu, tamo će biti Erdogan i Cavusoglu, Ibrahim Raisi i ajatolah Hamnei, Vladimir Putin i njegov tim, Saudijci će doći s delegacijom na, do jučer, „neprijateljski teritorij“. O svemu što se tiče BRICS-a će biti obaviješteni Xi Jinping, Narendra Modi, general Sisi, sada predsjednik Egipta, Cristina Kirchner, vladarica iz sjene u Argentini, Lula kao budući predsjednik Brazila i mnogi drugi.

Na drugoj strani imamo Bidena koji će rezultate sa svoje turneje referirati Olafu Scholzu, trenutno u skandalu s prostitutkama, Macronu, koji je „skandal“ otkad se rodio, tu su još Justin Trudeau od Kanade, Italiju se ne zna ni tko predstavlja, pa Jean Michel i Ursula von der Leyen u ime EU, Japanac, ne znam mu ni ime, jer je posljednji koji je bio vrijedan pažnje bio Shinzo Abe, te netko iz Velike Britanije, koja je u istoj situaciji kao Italija. Doslovno smijurija od „međunarodne zajednice“, kako sami sebe vole zvati.

A BRICS, iako se dolaskom Bolsonara na vlast u Brazilu na trenutak pomislilo da je to početak kraja ove skupine, pokazuje se kao sila u nastajanju i 19. 07. u Teheranu će neke stvari biti jasnije.

Podaci BDP/PPP za 2023. godinu, prema paritetu kupovne moći, a ne u dolarima, što ne znači ništa, ali objavljeni prije početka ruske SVO i predstojeće krize u zemljama G7