SAD iscrpljuju Europu do krajnjih granica. Kako će to završiti?  

Europska unija je prigrlila svog ukrajinskog Napoleona, bez vojne i ekonomske moći, ali uz potporu Sjedinjenih Država usporava ekonomski i društveni razvoj cijele Europe.

Istina postupno izlazi na vidjelo unatoč pokušajima angloameričkih elita da sakriju stvarnost putem dezinformacija kroz masovne medije.

Ispravno je konstatirati da je od početka Specijalne vojne operacije Ruske Federacije apsolutni naglasak stavljen na “invaziju Putina”, postigavši ​​izniman uspjeh koji je ujedinio Europsku uniju i razvio intenzivnu rusofobiju, čak i u zemljama koje su daleko od sukoba. Temeljno oruđe bilo je poricanje cijele povijesti genocida nad rusko-ukrajinskim stanovništvom od vremena državnog udara 2014., koji kao da se nikada nije ni dogodio, ali isto tako eskalacije planirane za 8. ožujka. Osam godina takozvane „Antiterorističke operacije“ Kijeva su krvlju i vatrom opustošile zajednice na istoku, a od ožujka se planiralo provesti u djelo „Konačno rješenje“.

Međutim, think tankovi iz Washingtona vidjeli su sjajnu priliku da ujedine Europu, podijeljenu unutarnjim sukobima i pandemijom koju je stvorio Covid-19, a onda je ta ujedinjena EU trebala završiti  pod totalnim carstvom u obnovi izgubljene američke hegemonije. Stoga je rat u Ukrajini bio veliko postignuće Washingtona.

Danas je Europska unija skupina država bez stvarne moći svojih vlada jer ih je sve podjarmio američki režim i svako odstupanje može biti kažnjeno velikim nasiljem. To je izvedivo, jer te vlade više nemaju nikakav osjećaj za domovinu, a njihovi čelnici nemaju stav poznatih ili uglednih državnika. Jednostavno, oni su marionete imperijalne sile i osjećaju se kukavički kad govore o svojoj neovisnosti.

Delikatna stvar je da im je ulazak u NATO sukob do krajnjih granica pogoršao kvalitetu života. Ukrajina je simbol svjetske slobode i ako bude poražena morat će se platiti cijena porobljavanja Europe od strane Rusije.

Vjerovati takvoj priči tipično je za iznimnu političku nepismenost i nerazumno baratanje informacijama u najvišoj dimenziji, ali ta priča prolazi i Ukrajina je „predziđe svjetskih demokracija i slobodnih naroda“. U ovaj suludi narativ zaista mnogi vjeruju.

Ideja je da se kontinent vrati pod punu ovisnost o Washingtonu, čak i ako to znači ozbiljno pogoršanje standarda za njegove narode, što bi svatko normalan trebao smatrati potpunom izdajom, budući da se nacionalni interes nimalo ne uzima u obzir, a strane naredbe se prihvaćaju bez razmišljanja i rasprava.

U slučaju Volodimira Zelenskog, kao komičara i podanika Bijele kuće prožetog izmišljenim nacizmom, on sebe doživljava kao čovjeka koji ima zadaću da oslobodi naciju, iako je taj „junak“ brzo izgubio poslavši tisuće Ukrajinaca u sigurnu smrt. Ne bez razloga. U Ukrajini gledamo dezerterstvo, predaju protivničkim snagama, protivljenje žena slanju muževa u najavljeno samoubojstvo, napuštanje vojne opreme, crno tržište oružja i humanitarne pomoći, bijeg zapovjednika s položaja, pa kukavičluk, prihvaćanje zatvora od strane vojnika koji više vole život, stalni porazi prerušeni u "uspješne manevre ili strateška povlačenja“, znatno smanjeni obujmi vojne i financijske pomoći, a sve je to već dovelo u pitanje njihovu prosudbu u ulogu zapovjednika oružanih snaga Ukrajine.  

Zelenski ima nekoliko opcija. Prva bi mogla biti bijeg, ako se nepovratni proces napredovanja ruskih snaga nastavi. Njemu je lako pobjeći i dobiti azil sa svim udobnostima koje proizlaze iz njegovog ne tako malog bogatstva. Druga je mogućnost da bude uhićen u prevratu, obzirom na neizbježnost velikog poraza ili nepovratnog gubitka teritorija. Treća je atentat od strane njegovih američkih šefova, budući da je ispunio svoju ulogu i prestaje imati bilo kakvu stvarnu važnost za američke nalogodavce. Četiri, da bude uhićen i suđen za zločine protiv čovječnosti i protiv nacije ili da nestane u vihoru masovnih demonstracija odbijanja rata.

Laž uspjeha i vojnog herojstva na frontu su već bili okidač za masovne predaje. Tome je pridonio i pozitivan tretman kojeg su ruske snage dale građanima i zarobljenicima. Nadalje, Ukrajinci gledaju svoje sunarodnjake u Poljskoj, gdje su tisuće stajale u dugim redovima kako bi kupili mnogo jeftinije automobile, a oni su ostali u uvjetima smrti i straha, ali prije svega laži koje služe Zelenskom i elitama da traže sve više i više vojske, te resursa koji se uništavaju ili završavaju na crnom tržištu, za novac koji bi se dijelio među vladajućom elitom. Dakle, ne može se ni pomisliti na zaustavljanje bratoubilačkog rata ili na pregovore o suštinskom miru. Ova vlast mora nestati na ovaj ili onaj način.

Sukobi u Nizozemskoj, Italiji, Francuskoj, Velikoj Britaniji s ministricom obrazovanja koja uzdignutim srednjim prstom vrijeđa prosvjednike ili u Njemačkoj s narkozabavama vladinih političara događaju se, između ostalog, kada ljudi traže da se novac ulaže samo u njihova vlastita razorena gospodarstva, jer su svi već umorni od Ukrajine i obrane neobranjivog.

Razne ankete koje ukazuju na umor stanovništva od ovog umjetno stvorenog rata malo po malo daju do znanja da je rješenje uvijek bilo u Sporazumima iz Minska. Samo je trebalo provesti odredbe koje predviđaju autonomne istočne pokrajine u sastavu Ukrajine, ruski Krim, neutralnost nacije i odbijanje postavljanja nuklearnih baza na granici s Rusijom, sve u okviru poštovanja i socijalne pravde. Ali to nitko nije htio provesti u djelo.

Kad su sebični interesi militarističkih elita, potaknuti s imperijalnom vizijom iz Washingtona, jači od ljudskog razuma,  sudbina svijeta uvijek je u smrtnoj opasnosti.

Kako će se sve ovo završiti? Možda je teže odgovoriti kada će Kijev kapitulirati, jer se Rusija neće zaustaviti. Problem je što će biti s Europom. Hoće li u punom smislu riječi postati provincija američkog carstva ili će u narodno nezadovoljstvo pomesti izdajničke vlade i povratiti nacionalne suverenitete?

U globalnom kontekstu je jasno da SAD ni na koga ne mogu računati, kao što je bio slučaj prije 20 i više godina. Ni na Latinsku Ameriku, ni na arapski i islamski svijet općenito, ni na Afriku, ali ni na Indiju, Pakistan, Kinu i druge velike svjetske i regionalne sile. SAD za crpiti životne sokove sada imaju samo EU, Kanadu, Australiju, Novi Zeland, Japan i Južnu Koreju. Velika Britanija je izuzeta iz statusa vazala i američki je partner u ovom poslu. I zaista, na pitanje što će biti s Europom, osobno nemam odgovor i sve su opcije otvorene.