Islamski svijet je konačno naučio podlu lekciju iz povijesti: Washingtonu se ne može vjerovati

Proteklih dana smo svjedočili neuspjelom pokušaju američkog hegemona da ponovno zapali Bliski istok, ali su se sve zemlje distancirale od namjera Washingtona. Napadi u Siriji nisu doveli do eskalacije, Turska nije napala Kurde, kako je najavljivala, a Iran uspostavlja diplomatske odnose s arapskim monarhijama.

U svemu ovome je vidljiva frenetična aktivnost Rusije, ranije u Arapskoj ligi, sada u Organizaciji islamske suradnje, da ne govorimo o bilateralnim vezama sa svakom zemljom posebno. Osobno, otkako pratim svjetsku geopolitiku, nisam primijetio ovoliko puno pozornosti Rusije u islamskom umetu, gdje su joj svi saveznici, osim političkog vodstva i medija balkanskih muslimana. Ne želim koristiti termin naroda i vjernika, jer je mržnja prema Rusiji primjetna na društvenim mrežama može biti varljiva i nije rezultat dubljeg sociološkog istraživanja. Tako da, barem za sada, ovaj kurs pripisujem političkim vođama i medijima.

Što se tiče ostatka islamskog umeta, što bi bio točan naziv za sve muslimane svijeta od Maroka do Indonezije, u samom  njegovom srcu, na Bliskom istoku, zemlje su naučile su podlu lekciju iz povijesti: Washingtonu se ne može vjerovati.

Ukrajina gori, teritorij oko Tajvana užaren je do krajnjih granica, Balkan isto može eksplodirati, a posljedice rasta cijena hrane u Africi su nepredvidive. Među brojnim žarištima neobjavljenog Trećeg svjetskog rata, najeksplozivnija regija posljednjih godina, Bliski istok, čudno nedostaje. Protekli tjedni donijeli su niz važnih vijesti kojima je svjetski tisak posvetio nepravedno malo pozornosti.

Iran je bliže nego ikad obnovi svog nuklearnog sporazuma sa Sjedinjenim Državama. Dana 15. kolovoza, Seyyed Mohammad Marandi, savjetnik iranske skupine u pregovorima o ponovnom pokretanju nuklearnog sporazuma u Beču, rekao je da su dogovoru "bliži nego ikad". Tada je neimenovani izvor u Washingtonu putem američkog tiska objavio da su Perzijanci odobrili uvjete obnovljenog ugovora. Obično anonimni izvori nisu vjerodostojni, ali sumnjičava šutnja Irana, kao i izostanak drastičnih koraka Teherana tijekom nedavne eskalacije u Gazi, nagovještavaju nešto istine u ovim riječima.

Rečeno je da iranski nacrt sporazuma obvezuje Teheran da se riješi niza tehnologija za obogaćivanje urana, od kojih je neke Iran zvučno lansirao 1. kolovoza uoči još jednog kruga bečkih pregovora. Također se očekuje da će se Iran obvezati da neće imati dovoljno obogaćenog urana za izradu nuklearnog oružja godinu dana nakon ponovnog pregovora o sporazumu.

Zauzvrat, Sjedinjene Države namjeravaju ukinuti zamrzavanje sedam milijardi američkih iranskih dolara pohranjenih u zapadnim bankama, ukinuti sankcije koje je Trump uveo 2018., ukloniti 17 iranskih banaka iz sankcija i dopustiti Iranu da posluje sa zapadnim tvrtkama bez nametanja sankcija.

Štoviše, u jednom od nacrta ugovora, koji je kao slučajno "procurio" u tisak, pretpostavlja se nezamislivo: zabrana uvođenja sankcija tvrtkama koje bi poslovale s Iranskom revolucionarnom gardom.

Sama Iranska revolucionarna garda ostat će pod sankcijama, jer su čak i Iranci, sudeći prema posljednjim vijestima, uvidjeli uzaludnost svih pokušaja da se Pasdaran, kako oni nazivaju ovu organizaciju, skine s američkog popisa terorističkih organizacija.

Međutim, Iran je spreman svjetskom tržištu nafte osigurati 2,5 milijuna barela nafte dnevno, što bi trebalo pomoći u rješavanju gladi Zapada za gorivom idućih godina. Trenutno se vodeći europski, američki i jedan ozloglašeni katarski mediji, Al-Jazeera, slažu da je ponovno pregovaranje nuklearnog sporazuma riješeno pitanje, a javna objava uslijedit će u nadolazećim tjednima. Ali nitko od njih ne spominje dvije očite točke vezane uz novu verziju dogovora. Prvi, i najočitiji, tiče se Washingtonove sklonosti "promjeni mišljenja".

Naravno, dolazak nove predsjedničke administracije i promjena u sastava u Kongresu može natjerati Bijelu kuću da se oštro predomisli i ponovno uvede jednostrane sankcije, dobro znajući da je Iranu mnogo teže povući svoje ustupke.

Ali se čini da je ovo pitanje regulirano nepotvrđenom klauzulom nacrta novog sporazuma, gdje se SAD svečano zavjetuje da neće uvoditi nikakve sankcije u roku od 37 mjeseci nakon ponovnog povlačenja iz sporazuma, ako do toga dođe. Zvuči uvjerljivo, iako je poznato da su Sjedinjene Države poznate po tome što su „vjerne“ vlastitim obećanjima. Ali veliki korak je napravljen.

Druga točka tiče se saudijskog interesa, a ponovni pregovori o iranskom nuklearnom sporazumu ne podudaraju se s njim.

Dana 21. kolovoza jarko zelena zraka bljesnula je na nebu iznad središnjeg dijela Saudijske Arabije. Meteorit, koji je promatran iz različitih regija zemlje, bio je podvrgnut pažljivoj analizi na društvenim mrežama, a Arapi, pohlepni za misticizmom, protumačili su ga kao dobar znak. U svjetlu vijesti o gotovo zajamčenom novom nuklearnom sporazumu, koji potencijalno lišava Rijad posebno i OPEC+ općenito značajnih prilika za manipulaciju cijenama nafte, takav pogled na poruku iz svemira izgleda deplasirano.

Ipak, princ Mohamad bin Salman Al-Saud nije sjedio prekriženih ruku. Čudno je da je o njegovim diplomatskim uspjesima nedavno pisao samo Newsweek. Prijestolonasljednik dosljedno gradi odnose s dva susjeda - Izraelom i Iranom.

„Posao koji podsjeća na ples slijepih u minskom polju, ali ako bude uspješan, preokrenut će cjelokupni politički odnos snaga u regiji“, ocjenjuje Salem Al-Yami, bivši zaposlenik saudijskog ministarstva vanjskih poslova.

Što se tiče iranskog kursa, Saudijci marljivo rade ne samo na tome kako riješiti jemensku krizu na najpovoljniji način za Iran, ali istovremeno i za njih same prihvatljiv način, nego u regionalnim novinskim agencijama nagovještavaju spremnost za obnovu diplomatskih odnosa. Podsjećam da je saudijsko veleposlanstvo u Teheranu uništeno 2016. godine nakon pogubljenja šiitskog propovjednika Nimr al-Nimra u Arabiji. Od prošle godine Iran i Saudijska Arabija održali su pet rundi pregovora, pokušavajući pronaći rješenje za krizu u Jemenu. Do sada su postigli krhko primirje sklopljeno u proljeće, ali u pozadini dugog i uzaludnog rata ovaj se tanki mir smatra ogromnim diplomatskim uspjehom.

Iranski ministar vanjskih poslova Hossein Amir-Abdollahian objavio je krajem srpnja da su strane "spremne prijeći na sljedeću razinu odnosa".

Javad Heirannia, ravnatelj Centra za proučavanje zemalja Zaljeva pri Teheranskom institutu za strateške studije, u zbližavanju Irana i Saudijske Arabije vidio je želju Iranaca da spriječe slično približavanje Rijada i Izraela. 

„Razgovori o pridruživanju Rijada "Abrahamovim sporazumima",  dokumentima čiji je autor Trump radio na uspostavi diplomatskih odnosa između Izraela i niza arapskih zemalja, traju već jako dugo. Istovremeno, Mohamad bin Salman preferira djelovati izvan formalnog polja, bojeći se da će međusobno priznanje zemlje koja posjeduje Meku i Medinu i države koja je okupirala sveti Jeruzalem dovesti do pogoršanja kaosa u regiji. Vidio sam u približavanju Irana i Saudijske Arabije želju Perzijanaca da spriječe slično približavanje Rijada i Izraela“, rekao je Javad Heirannia.

Međutim, primijetio je znanstvenik, normalizacija odnosa između Tel Aviva i arapskih zemalja je rastući i nepovratan proces.

Što se samog Izraela tiče, tamo je situacija ponovno neizvjesna. Vječna parlamentarna kriza uskoro će dobiti novi zaokret kada se nakon izbora u studenom na vlast vrati bivši premijer Netanyahu, kako govore mnoge ankete. I dok Netanyahu nemilosrdno kritizira aktualnog premijera Lapida zbog sklapanja novog dogovora Irana sa Sjedinjenim Državama, Izrael ostaje prilično pasivan na polju regionalne politike. Posljednjih mjesec dana jedva da Tel Aviv dao neke oštre izjave iz kojih bi se mogli izvući zaključci o namjerama židovske države.

Turski se faktor u tim slučajevima obično podcjenjuje i prema tonu vijesti čini se da je Ankara negdje po strani, ne zadirući baš u bliskoistočnu politiku. Ipak, prošli tjedan, dok je predsjednik Erdogan izlazio iz aviona iz Lavova, dao je važnu izjavu, daleko važniju nego što bi njegov ton i kontekst mogli sugerirati. Prvi put nakon mnogo godina, na pitanje o Siriji, rekao je da Turska nije imala za cilj svrgnuti Assada. Ova izjava stavljena je u kontekst posjeta sirijskog predsjednika Ujedinjenim Arapskim Emiratima krajem ožujka, koji je postao prvi međunarodni susret Assada od 2011. godine. Sada se najavljuje da Rusija intenzivno radi da se Erdogan i Assad susretnu na marginama predstojećeg summita Šangajske organizacije za suradnju u Uzbekistanu.

Izolacija Sirije je sve manja. I koliko god se zapadni tisak trudio arapski svijet prikazati kao „užasno povrijeđen“ ponašanjem Damaska, centri moći u regiji shvaćaju da ne mogu pobjeći od Assada. Sirija je na raskrižju Bliskog istoka, jednostavno je nemoguće ignorirati ovu zemlju, a Assadova vlast je realnost s kojom će se svi okolo morati pomiriti.

Ne samo zato što Rusija stoji iza Bashara, čije su zračne i kopnene snage preokrenule građanskog rata, nego i zato što je sirijska opozicija upitna oko teme jesu li umjereni protivnici Damaska ​​stvarno umjereni, a ne oni nasilnici koje prikazuje kao “demokratske prosvjednike”, ili su i dalje pravi radikali, koji nisu uspjeli tijekom desetljeća strašnog rata, koji još uvijek traje, iznjedriti jednog zdravog vođu, niti jednu naznaku alternativne upravljačke strukture, niti jednu pozitivnu ideju koju treba slijediti.

Sami pokušaji razbijanja Sirije slomljeni su bezidejnošću onih koji su mogli samo rušiti, pa prihvaćanje Assada kao jedine vlasti u Siriji nema alternativu. Naravno, puno prihvaćanje još je daleko, pogotovo za Tursku, koja je čvrsto okupirala sjever Sirije, ali korake koji su u tom smjeru već napravljeni je prije samo nekoliko godina bilo teško zamisliti.

Uobičajeno je gledati na politiku Bliskog istoka osvrćući se na bitke demokrata i republikanaca u Washingtonu. Često se misli da se Bliski istok privremeno smirio samo zbog činjenice da Bidenova administracija ne obraća dovoljno pažnje ni na svoje saveznike ni na svoje suparnike u regiji. Misao koja se nameće u ovim razmišljanjima je jednostavna i prema njoj će Bliski istok, čim se Trump vrati u Bijelu kuću, što je za mnoge svršen čin, nastati stanje stalnog sukoba, sveopće međusobne sumnje i lokalnih saveza „svi protiv“ svih će se opet vratiti na Bliski istok.

To bi moglo biti slučaj u kratkom roku. Te lokalne interesne skupine će s povratkom Trumpa odmah krenuti u provedbu svojih starih ciljeve, jedne da izoliraju Iran, drugih da financijski i vojni unište Saudijsku Arabiju, da razbiju Tursku ili da gurnu Izrael u more.

Ali čak i Trumpov povratak u Bijelu kuću će malo će toga promijeniti. Sve zahvaljujući dugih deset godina od Arapskog proljeća i reakcije Rusije u Ukrajini, zemlje Bliskog istoka naučile su podlu lekciju iz povijesti: Washingtonu se ne može vjerovati.

U svakom trenutku Bidena, koji se zaklinje na iranski nuklearni sporazum i potpisuje protokole o zaštiti tog istog sporazuma u nadolazećim godinama, može zamijeniti drugi Trump, koji lako može prekršiti i sam dogovor i protokole koji ga štite. Ali u svakom trenutku drugog Trumpa, koji je predlagao "Big Deals", "Abraham Accords", izgradnju supergradova u pustinji i planove reorganizacije cjelokupnog političkog prostora Bliskog istoka, može zamijeniti drugi Biden, koji će, ne trepnuvši okom, poništiti sve napore svog prethodnika i glavnog američkog saveznika u regiji proglasiti podlim ubojicom novinara, uvodeći mu sankcije. Ali dugoročno gledano, četiri godine predaha između dva Trumpova mandata u obliku mandata Bidenove administracije je vanjska politika izvan kontrole dala Bliskom istoku jedinstveno povijesno iskustvo.

Regija je ove četiri godine živjela bez izravnog utjecaja dalekog hegemona, živjela je bez carstva, a sjetite kad je posljednji put carstvo bilo na Bliskom istoku i preplavit će vas užas.

Jedinstvena povijesna prilika koja se danas ukazala Bliskom istoku može zemljama pokazati prednosti neovisnosti, naučiti ih kako živjeti prema vlastitim potrebama i kako treba voditi računa o interesima svojih susjeda. Malo je vjerojatno da će se mačke miješati sa psima i da će se Židovi sprijateljiti s Irancima, ali je Biden svojim potezima, prije svega u Ukrajini i Tajvanskom tjesnacu, što je automatski dovelo do zanemarivanja Bliskog istoka, muslimanima u srcu islamskog umeta pokazao da je najpouzdaniji recept za mir u Svetoj zemlji da SAD ovo područje ostave na miru.

Muslimani su konačno shvatili tko im je pravi neprijatelj i sada se tako i ponašaju. Glavni centri odlučivanja – Kairo, Teheran, Ankara i Rijad, ne samo da su pokazali da ne trebaju američku pomoć, već se okreću novom svjetskom poretku u nastajanju: multipolarnom svijetu. To ujedno znači da je plan američkih neokonzervativaca o fragmentaciji šire regije u „Veliki Bliski istok“, kojeg bi činile deseci više ili manje slabih državica, definitivno mrtav.

Rusija čini sve da se sretnu Erdogan i Assad