D. Bokan: DRŽAVA SRBIJA I KOSOVO - Kada je "biti protiv Vučića" jedini uvjet za nečiju pažnju i pohvale

U zadnje vrijeme su se u našoj javnosti pojavili nekakvi "supersrbi" i "hiperpravoslavci" koje doista ne karakterizira ništa istinski kršćansko, niti stvarno korisno za Srbiju.

Sve ono o čemu formalno govore, pišu i zanima ih ne zanima, jer je to samo neizbježan ukrasni okvir za njihovu žustru demonstraciju vlastite "vrijednosti", "herojstva" i tobožnje "važnosti".

Ne zanima ih hoće li oni za koje su se "brinuli" doista biti pušteni iz zatočeništva, niti će vjerno citirati riječi njihovih prijatelja i obitelji, osim ako im ne idu u prilog.

Budući da je ta njihova briga politički ograničena isključivo na korist koju mogu imati citirajući eventualne kritike vlasti u Beogradu "s terena".

Čim se to ne dogodi, za njih su i oslobođeni Nikola i iz tajne tamnice izvučeni Dejan neka davna prošlost koja više nije vrijedna spomena, kao nešto što je „odigralo svoju ulogu“ i „istrošilo upotrebnu vrijednost“. Kao što ih ne zanimaju ni Kurti, ni Biden, ni NATO, ni bilo što drugo, ako se ne može smjesta staviti u instant paket navodnih „dokaza“ protiv predsjednika Srbije, kojim su potpuno opsjednuti.

I kao da je “biti na suprotnoj strani od Aleksandra Vučića” jedini bitan uvjet za njihovu pažnju i pohvalu nekome.

Pritom traže, zahtijevaju, navode, očekuju... sve što žele, potpuno mimo realnih okolnosti i istinskih srpskih državnih interesa.

Ljuti su, valjda, što nismo bacili atomsku bombu (koju nemamo) na Prištinu, Tiranu, Berlin, Bruxelles, London i Washington. I što Rusija nije ni blizu svog budućeg, ako Bog da, mjesta na karti svijeta i u povijesnoj sudbini čovječanstva.

Čudi ih što Srbija nije ošamarila i protjerala zapadne posrednike zbog pritiska na našu zemlju, kao da je u prošlosti bilo moguće samo tako kazniti brojne srpske protivnike i udružene neprijatelje.

Ta infantilna ideja otvorenog prkošenja neusporedivo jačima od nas je samoubilački naivna i kontraproduktivna. Kao da je iz hira Vožd Karađorđe 1813. godine napustio Srbiju, a kralj Petar 1916. godine otišao u izgnanstvo preko albanskih planina „zbog kukavičluka“ i nedostatka one verbalne „hrabrosti“, koje kod ovih nacionalnih bukača i lažnih osvetnika ima u neograničenim količinama?!

Uključeni kompjuter često daje ljudima osjećaj puno veće važnosti i utjecaja na događaje nego što oni zapravo postoje, jer za bilo koju pogrešnu odluku i kobni izbor tu nema ni kazne ni posljedica.

Zato treba imati svijest i savjest pravoga rodoljuba, a ne »sebeljublja«. Potrebno je imati živ osjećaj za konkretnu korist koju Srbija ima, ili pak nema, od nekog, u pravilu, iznuđenog političkog poteza svoje države.

Znam da nije lako radovati se polovnim rješenjima, kako što je kućni pritvor umjesto zatvora za bez razloga uhapšenog Srbina, ali treba “kupovati vrijeme”, kako nam je otkrila Angela Merkel u svojoj neočekivanoj ispovijesti na temu lažnih rusko-ukrajinskih pregovora.

U svakom slučaju, nikada nećemo potpisati suglasnost za ulazak lažne države Kosovo u Ujedinjene narode, što je bit cijele ove zbrke oko buduće sudbine „srca Srbije“.

Zato je naša briga usmjerena isključivo na hitno jačanje srpske vojske i normalan opstanak Srba na Kosovu i Metohiji, kao i na neophodnom održavanju zavjetne ideje o Svetoj srpskoj zemlji u narodu Save Nemanjića, našeg "arhiepiskopa u vječnosti".

Sve ostalo, međutim, puno je manje važno, osim kao dio iscrpljujuće društveno-političke igre na aktualnoj geopolitičkoj karti svijeta.

A uvjet svih uvjeta za uspjeh ovog sudbonosnog projekta vezan je uz naš konkretan odnos prema srpskoj državi (vojsci i diplomaciji), jedinoj koju imamo i koja nas sve zajedno predstavlja i štiti.

Ako imamo i trunku pravog patriotizma, radovat ćemo se svakoj prilici kada smo uspjeli izbjeći oružane sukobe i vratiti mir svojim sunarodnjacima, vječno u riziku dodatnog pogoršanja uvjeta njihove ionako teške i rizične svakodnevice. Ako nas to ne veseli, jer nije dovoljno "nacionalno" i "uspješno", onda postajemo obični bukači opće prakse, koji se diče time što su puno glasniji od svih, bez obzira na stvarne posljedice.

To je postala najnovija, suštinska linija podijele između pravog srpskog patriotizma i njegove političke krivotvorine.

A došli smo toliko daleko da u taboru protivnika srpske državne politike možemo naići i na vijoreću trobojku, i na ikonu Svetih ratnika, i na kape (ali ne i um) naših velikih vojskovođa iz slavne prošlosti.

A tu je najveća zamka za naivne, i lukava zamka za one koji su, s pravom, nezadovoljni postojećim stanjem na gotovo okupiranom području našeg Kosova i naše Metohije, ali ne razumiju da se davno zapetljani Gordijevi čvorovi ne mogu tek tako razvezati, niti prerezati (kad nam se prohtije).

Ta sušta realnost, konstruktivno pomiješana s našim vjekovnim idealima, predstavlja optimalnu formulu za novu eru srpskog patriotizma. A tko ne zna naći ravnotežu između svojih želja i mogućnosti, taj će samo služiti neprijateljima kao njihov blještavi „trojanski konj“. Magarac, da tako kažem.

PS - Za nekoliko godina naše će profesionalno opremljene specijalne snage brojati tri puta više vojnika nego danas, pa ćemo biti puno spremniji za odlučujuće bitke koje su, nema sumnje, tek pred nama. Ali onda kada to budu odlučili ljudi puno trezveniji i upućeniji od nas, visoki oficiri srpske vojske, cijelo vrijeme apsolutno svjesni mogućih posljedica.

I znat će procijeniti što, kada i koliko učiniti (ili ne učiniti) u tako osjetljivim situacijama kao što je rat. Mi ostali se oko toga ne trebamo brinuti, u to sam uvjeren svim srcem i dušom.

Na nama je da navijamo za svoje i da ne pristajemo na nepotrebne i jalove podjele na one koji s nadom vjeruju i one koji ne vjeruju u vlastitu zemlju, čime neočekivano i grešno pomažu svojim i našim neprijateljima.

Izvor: vk.com/dbokan