Kosovo – Odgođeni rat ili ipak postoji šansa za miran rasplet?

Nažalost, sve govori da, ako Zapad bude rješavao pitanje Kosova, da će proturječja rasti do te mjere da ih neće biti moguće riješiti dijalogom, a kada progovori oružje možemo samo moliti Boga da se sve završi brzo i sa što manje žrtava, kao, na primjer, kampanja Azera u Nagorno Karabahu 2020.

Zaharova: Kompromis Beograda i Prištine, uz garancije Zapada, teško održiv

Formiranje Zajednice srpskih općina je ignorirano, upozorava portparolka ruskog Ministarstva vanjskih poslova.

"Postignuti kompromis uz 'čvrste garancije' Zapada teško da se može smatrati održivim. Presudno pitanje za Srbe je formiranje Zajednice srpskih općina. Ta zajednica treba da bude efikasan instrument za ostvarivanje njihovih prava i sigurnost u uvjetima sistematskog progona na nacionalnoj osnovi, a to je ignorirano", upozorila je Zaharova.

Kako je istakla, sve dok Priština ne ispuni tu ključnu obavezu, koju sabotira već deset godina, situacija će ostati jednako krhka uz stalnu opasnost od ponovne eskalacije.

Iz izjava vlasti tzv. Kosova može se vidjeti da oni nemaju namjeru da odustanu od ideje da silom stave pod kontrolu dijelove pokrajine koje naseljavaju Srbi, istakla je Zaharova.

"Odlično znamo cijenu bilo kojih garancija Zapada. Više puta smo to vidjeli u Ukrajini, na Balkanu i na drugim kriznim žarištima. Sve dok, usprkos sporazumima o deeskalaciji, na kojima insistiraju SAD i EU, ostaju neriješena ključna pitanja na Kosovu i Metohiji, postizanje trajnog rješenja nije moguće. Posredovanje EU u dijalogu ne daje rezultate, pregovori su besmisleni što Prištini pruža mogućnost da jača antisrpsku politiku", zaključila je ona.

Novi rat je samo odgođen

Oružane snage Srbije povučene su iz pune borbene gotovosti, na sjeveru Kosova se ruše barikade, čini se da je kriza riješena. Ali to je samo odgoda novog rata, ako se ne neutralizira tempirana bomba koju su pod Balkan postavili SAD, a američki vojnici ne budu izbačeni iz "bureta baruta Europe", za Pogled piše ruski stručnjak za Balkan Dmitrij Bavirin.

Srbija neće uvesti svoju vojnu policiju na sjever Kosova. Umjesto toga, predsjednik Aleksandar Vučić obratio se kosovskim Srbima sa zahtjevom da demontiraju barikade i time deblokiraju albanski dio pokrajine. Nekako su pristali na to, ali bez entuzijazma.

Opet je umrla nada da će Beograd vratiti vojno-političku kontrolu nad Ibarskim Kolašinom, kojeg čine tri općine na sjeveru Kosova i dijelom grada Kosovske Mitrovice, glavnog grada tamošnjih Srba. Mnogi bi to željeli i u samoj Srbiji, ali kosovski Srbi to žele žarko i svom svojom balkanskom dušom.

Činilo se da ima šanse. Šansa je bila najopasnija eskalacija u regiji u posljednjih deset godina, koja je prijetila eskalacijom novog rata.

Još u ponedjeljak albanske vlasti na Kosovu podigle su stupanj pripravnosti svojih trupa na "maksimalni", spremajući se "odbiti srpsku intervenciju". Vučić je u međuvremenu pregovarao s predstavnicima Sjedinjenih Država, EU i NATO pakta, ali, očito, nije mogao dobiti jamstva o neintervenciji snaga Sjevernoatlantskog saveza u pokrajini, takozvane misije KFOR. I moralo se dogoditi neko čudo da bi to bilo moguće.

No, navodno je dobio druga jamstva. Jamstva da Priština neće slati svoje specijalce ROSU na sjever naseljen Srbima, kao i da to uopće ne može učiniti bez dopuštenja vodstva lokalnih zajednica, a oko toga su u prije desetak godina sklopljeni su tzv. „Bruxelleski sporazumi“.  Dobio jamstva da će Albanci osloboditi taoce, odnosno Srbe uhićene pod izmišljenim optužbama, barem iz pritvora do suđenja, a svi prosvjednici bit će amnestirani u odsutnosti.

Da, nitko ne vjeruje Albinu Kurtiju, premijeru Kosova, potvrdio je Vučić novinarima.

„Ali zasad je to bolje nego da se međusobno ubijamo“, dodao je.

Srpski "ultrasi" na društvenim mrežama lamentiraju o "dogovoru" i da bi „vaskolika Srbija ustala da brani srpske svetinje“, ali istraživanja javnog mnijenja pokazuju da pravi rat za Kosovo podržava najviše četvrtina stanovništva zemlje, ali i oni samo uz pomoć Rusije.

„Srpska vojska je od nedavno ponovo najjača na Balkanu i Srbi su ponosni na to, ali ne zaboravljaju ni svoju geografiju, ni to što su okruženi NATO zemljama i nemaju više izlaz na more“, piše Bavirin.

Stoga zagovornici “realpolitike” Vučiću imaju najmanje zamjerki, jer je preko EU i Sjedinjenih Država od Albanaca dobio ono što su na spisku zahtijeva tražili kosovski Srbi. I to je postigao diplomatskim, a ne vojnim mjerama, kako je većina građana Srbije i željela.

Da je deeskalacija privremena, da će doći do nove krize i shodno tome ponovno do opasnosti od novog rata, jasno je svim sudionicima u procesu.

Najkasnije u travnju nastupit će nova točka ključanja, kada se održe izbori za rukovodstva srpskih općina, za koje Albanci imaju svoje planove. Dvije vojske će opet biti dovedene u punu borbenu gotovost, a onda će se opet sve, daj Bože, riješiti, ali da se opet i opet ponavlja.

Ova muzika će trajati zauvijek. Albanci neće odustati od pokušaja da uspostave policijsku kontrolu nad Ibarskim Kolašinom, a Beograd neće priznati neovisnost Kosova. Vučić je to još jednom obećao kosovskim Srbima, na njihov zahtjev, odnosno da neće ispustiti svoj glavni adut u političkom pregovorima za budućnost regije.

Ali proturječja rastu i postoji samo jedan izlaz iz ove slijepe ulice. A taj izlaz je očit. To je otklanjanje monstruozne nepravde, bolje rečeno čiste podlosti jednih i očigledne gluposti drugih, a to je priznanje samoproglašene neovisnosti Prištine od strane većine zapadnih zemalja u veljači 2008. godine.

Srbi su uglavnom realisti. Shvaćaju da neće moći odjednom vratiti zemlje na kojima navodno živi dva milijuna Albanaca. Ali Beograd bi trebao imati kontrolu nad Ibarskim Kolašinom, tamo žive isti Srbi kao i s druge strane administrativne granice. Albanske vlasti tamo nemaju što raditi.

Da su Bruxelles i Washington obećali Albancima u Prištini priznanje u granicama koje ne uključuju sjeverne općine Kosova, sada bi, petnaestak godina kasnije, Beograd, Priština i Europska unija sa svim tim imali stotinu puta manje problema.

Južni dio, iako su tamo dokazi o počecima srpske države, mogli bi funkcionirati s ekstrateritorijalnim statusom, kao što su Turci u Siriji desetljećima svojom počasnom gardom čuvali grob oca utemeljitelja Osmanskog carstva, da bi ga turske specijalne snage premjestile tokom rata, kako nitko ne bi oskvrnavio posmrtne ostatke Sulejmana Šaha. Ima više ovakvih primjera u svijetu i da Zapad nije 2008. postavio „tempiranu bombu“ s priznanjem Kosmeta u jugoslavenskim granicama, danas bi se puno lakše riješila „tehnička pitanja“ manastira, Pećke patrijaršije i nekoliko enklava na jugu. I Albancima bi to odgovaralo, jer bi mogli računati na priznanje. Ovako o tome nema govora, a Zapad baš to i treba.

„Kao što su kosovski Albanci bili izvor nestabilnosti u Srbiji, tako su i kosovski Srbi isto u samoproglašenoj Republici Kosovo. Etnički sukob djeluje u oba smjera, što Zapad nije mogao ne razumjeti, ali je ipak priznao Kosovo u njegovim administrativnim granicama, zacrtanim pod Titom, po povijesnoj, a ne po etničkoj logici“, pojašnjava Bavirin u vrijeme kada se i Rusija suočava s katastrofalnim nasljeđem crtanja granica „bratskih naroda i narodnosti“, koji to, budimo iskreni, nikada nisu bili.

Sada Priština odlučno odbija prepustiti Ibarski Kolašin. Tamo se nalazi nekoliko važnih objekata, uključujući i hidroelektranu. Osim toga, kosovske Srbe doživljava i kao adut i svojevrsne taoce budućnosti, jer u Prištini nisu planirali završiti komadanje Srbije i sanjaju da Kosovu pripoje još tri sredine naseljene “svojima”. To su Preševo, Medveđa i Bujanovac na samom jugu Srbije.

Ovoj hobotnici samo njezini stariji drugovi mogu sasjeći krakove. Ali Amerikanci, jedini kojih se "hobotnica" pomalo boji, to neće učiniti. Više su nego zadovoljni činjenicom da je Kosovo i dalje otok nestabilnosti u podzemlju Europe, kojem su oni pokrovitelji kroz svoju najveću vojnu bazu na kontinentu, uključujući kosovsku zračnu luku Slatina.

Istina, Europljani su, sudeći po nekim znakovima, počeli nagađati da su se prije petnaest godina učenici i sljedbenici Brzezinskog jednostavno razišli. Europska komisija bi više voljela da se kosovske vlasti sada fokusiraju na to, pa se paralelno igraju s Vučićem i pokušavaju za sebe pridobiti Kurtija.

O uspjehu ovog pothvata, čak i ako je istinit, a ne novinski mit, može se suditi po uspjehu drugih vanjskopolitičkih pothvata EU. Na primjer, onoga koji je uključivao mirovni proces u Ukrajini. Umjesto toga, europski dužnosnici odlučili su sami sebi pucati u noge, smatrajući svoju lojalnost Washingtonu važnijom od ekonomske i energetske stabilnosti u Europi.

Održivi mir na Kosovu neće doći prije nego što se njegove granice revidiraju. A one će teško biti revidirane dok Amerikanci ne napuste ovu regiju, naseljenu i punu oružja.

Čini se da oni sami neće otići, pa bi, po nekoj logici, trebali biti izbačeni.

Tko će to učiniti, kako i u savezu s kim, to će se odlučiti u dužoj povijesnoj perspektivi, ali će se ipak odlučiti. Inače će trauma rođenja kosovske države ostati kronična bolest Balkana.

I na kraju opet dolazimo do potvrde političkog pragmatizma u Srba, koji vole Ruse, istina, ali su svjesni da će se to dogoditi mnogo prije ako Rusija ostvari svoje ciljeve u Ukrajini, gdje će oteti Americi mnogo veći zalogaj od tzv. Republike Kosovo. Zato u Ukrajini nije toliko važan poraz same Ukrajine, koliko onaj na kojeg Rusija računa od prvog dana Specijalne vojne operacije, a to je poraz NATO pakta. On neće službeno biti proglašen, ali će se taj poraz itekako osjetiti u međunarodnim odnosima, a Kosovo na listi prioriteta u Washingtonu sigurno nije najvažniji teritorij za spašavanje.

Ostaje samo pitanje koju opciju ima srpsko rukovodstvo u tom trenutku. Ali to je nezahvalna tema za nagađanje.