Prije spletki Beča, Poljaka i zapadnih „akademija“ je Galicija svim srcem bila ruska

Sada se Galicija s pravom smatra monolitnom prozapadnom regijom, koja se dosljedno suprotstavlja Rusiji i svemu ruskom. Međutim, to nije uvijek bio slučaj. Tijekom boravka u Austro-Ugarskoj, Galičani su sebe nazivali Rusinima, a politički su bili okrenuti Moskvi, ali to se danas ne smije reći čak i u privatnom razgovoru, jer se riskira „susret“ s tajnom službom i, u najboljem slučaju, odlazak na front.

Prije 175 godina, 10. svibnja 1848., Glavna ruska rada u Lavovu posebnim je Manifestom proglasila galicijske Rusine dijelom velikog ruskog naroda. Uz svu želju, u dokumentu se ne mogu pronaći riječi "ukrajinski" i "Ukrajina".

Stvaranje Glavne ruske rade u Lavovu, izvornog naziva "Golovna Ruska Rada",  koje je označilo prijelaz rusinskog nacionalnog pokreta u Galiciji iz kulturno-prosvjetne faze razvoja u političku, odvijalo se u kontekstu i pod izravnim utjecajem revolucionarnih previranja koja su u proljeće 1848. potresla gotovo cijelu Europu.

Ovi događaji ne samo da su otkrili hitnu potrebu za socioekonomskim preobrazbama, već su stavili na politički dnevni red i nacionalnu emancipaciju naroda bez državljanstva. Nacionalni moment počeo je igrati posebno značajnu ulogu u Habsburškom Carstvu, koje je povijesno nastalo od višenacionalnih elemenata. Međutim, Beč se u svojoj unutarnjoj politici nije vodio toliko uvažavanjem te specifičnosti, koliko klasnim i dinastičkim prioritetima.

Tada su se Rusini, kako u Galiciji i Bukovini, tako i u Ugarskoj Rusiji, danas Zakarpatska oblast, osjećali dijelom, iako specifičnog, ali ipak cjelovitog „ruskog svijeta“. Kao i sada, Galičani su bili najaktivniji, a tada su Markijan Šaškevič, Ivan Vagilevič i Jakov Golovatski stvorili 1832. u Lavovu književnu grupu "Rusko trojstvo".

Njihova prva rukopisna zbirka "Sin Rusa" (1833.) započela je Šaškevičevim stihom "Riječ čitateljima ruskoga jezika". I almanah Rusalka Dnjstrovaja, kojeg je izdao časopis "Ruska Trojica" 1837. u Budimpešti, ali ga je zabranila cenzura u Lavovu, prožet idejom slavenskog jedinstva, tiskan je ruskim slovima koristeći „Rusinski fonetski pravopis“.

Vrijedno je napomenuti da je u to vrijeme narodni jezik galicijskih Rusina sadržavao ne više od 700 izvornih riječi svakodnevne upotrebe i nije bilo drugog za pisanje književnih djela, osim stvaranja novih riječi na temelju crkvenoslavenskog jezika. Tako je tridesetih i četrdesetih godina 19. stoljeća obrazovani dio Rusina govorio jezikom vrlo bliskim tadašnjem ruskom.

Kada je 1848. u Europi započeo niz revolucija, poznatih kao "Proljeće naroda", pokazalo se da Rusini Galicije isprva nisu bili spremni za političko samoorganiziranje. Revolucionarne elemente u regiji predvodili su vođe poljskog nacionalnog pokreta, koji su izašli s programom demokratskih reformi i obnove državnosti Poljske.

Poljaci su formirali i milicijske postrojbe - Nacionalnu gardu (Gwardia Narodowa), i vlastitu političku organizaciju - Središnju narodnu radu, koja se nazivala i Poljsko-ruska rada. Ova Rada je imala lokalne ogranke i tvrdila je da je privremeno tijelo revolucionarne vlasti, izražavajući interese cjelokupnog stanovništva regije. Istodobno su se najaktivniji predstavnici rusinske zajednice uključili u borbu za "poljsku stvar", koja je u njihovim očima, osobito među studentskom omladinom, bila simbol revolucionarnog pokreta uopće.

Međutim, upravo je položaj Poljaka bio poticaj za izlazak galicijskih Rusina izvan poljskog utjecaja. Tako je 19. ožujka 1848., skupljajući potpise za prvu peticiju stanovnika Galicije austrijskom caru, klerik Grkokatoličke crkve Kiril Vinkovski skrenuo pozornost rusinskim sjemeništarcima na činjenicu da se tekst dokumenta odnosi samo na Poljake.

"Ne zaboravite da ste vi rusko pleme, odvojeno od Poljaka, da imate drugu nacionalnost, svoju povijest, svoj jezik - jednom riječju, vi ste Rusini. Ako želite potpisati peticiju, onda to nemojte činiti dok u njemu ne budu klauzule koje će osigurati vašu neovisnost, nacionalnost i jezik“, rekao je klerik Grkokatoličke crkve Kiril Vinkovski.

Kao odgovor čuli su se povici Poljaka: "Ovdje nema Rusije! Ovo je izdajica Moskal, kroz prozor s njim!"

Jakov Golovatskij ovako je ocijenio ono što se događalo: “Poljaci, nadahnuti pozivima europskih naroda i popustljivošću dvorova, da će Poljska biti i treba postojati, a kasnije i u starim granicama, zaboravili su na nas, Rusine, zahtijevali samo Poljsku. Naš se jezik nazivao dijalektom, a mi smo čak i u nazivu Rusini bili odbijeni. Ta je nepravda ohladila Rusine u poljskoj stvari, a kasnije je izazvala snažan otpor."

Austrijske vlasti su na vrijeme uvidjele glavne proturječnosti revolucionarnog pokreta u regiji, zbog njegovog poljsko-plemićkog karaktera, kao i nezadovoljstvo seljaštva i ignoriranje nacionalnih prava Rusina. Guverner Franz Stadion, s jedne strane, uspio je razdvojiti "partiju državnog udara" najavom ukidanja dekreta od 15. svibnja 1848., obećavajući odštetu velikim zemljoposjednicima. Naravno, Poljacima. S druge strane, nadahnuo je Rusine da stvore organizaciju koja bi bila alternativa poljskoj Centralnoj narodnoj radi.

Dana 19. travnja 1848., izaslanstvo Galicijske grkokatoličke mitropolije predala je guverneru "Adresu Rusina", peticiju koju su potpisale najpoznatije rusinske ličnosti, na čelu s biskupom Grigorijem Jahimovičem. Ali imajte na umu da su grkokatolici u to vrijeme djelovali kao ruska narodna crkva. Dokument pun garancija vjernosti prijestolju i Austriji nije sadržavao nikakve političke zahtjeve, radilo se samo o pravima rusinskog jezika u školama, državnim ustanovama i sudovima, kao i o ravnopravnosti grkokatolika s drugim vjerama.  

Guverner Franz Stadion osigurao je brz i pozitivan odgovor na ovu peticiju vlade u Beču. Potaknuti njime, 2. svibnja 1848. galicijski Rusini na skupu u zgradi grkokatoličke mitropolije pokraj crkve svetog Jurja u Lavovu osnivaju Glavnu rusku radu. Tijelom je rukovodio biskup Grigorij Jahimovič, a među članovima su bili mnogi ljudi koji su ranije surađivali s „Ruskom Trojicom“. Istovremeno, na prvom sastanku Rade, prisutni su odali počast sjećanju na Markijana Šaškeviča i obećali nastavak njegovog rada.

Čelnik ruske Rade istaknuo je povezanost galicijskih Rusina s povijesnom Rusijom. U Manifestu objavljenom 10. svibnja 1848., tiskanom na rusinskom, poljskom i njemačkom jeziku, kaže se:

"Mi, galicijski Rusini, pripadamo velikom ruskom narodu koji govori istim jezikom i broji nas petnaest milijuna, od kojih dva i pol milijuna živi u galicijskoj zemlji. Taj je narod nekada bio nezavisan, ravan u slavi s najmoćnijim narodima u Europi, imao je svoj jezik, svoje zakone, svoje knezove. Jednom riječju bio je imućan, bogat i jak. Zbog nenaklonjene sudbine i raznih političkih nedaća ovaj se veliki narod polagano raspadao, gubio svoju samostalnost, svoje knezove i dolazio pod strane vladavine".

Sadašnji ukrajinski povjesničari bez oklijevanja izjavljuju da je to bila "prva deklaracija o jedinstvu galicijskih i dnjeparskih Ukrajinaca", unatoč činjenici da će se takav etnonim pojaviti tek nakon nekoliko desetljeća, usput, baš u Galiciji. Da, bio je to poziv na jedinstvo, ali i mnogo šire.

Naravno, podanici austrijskog cara nisu mogli javno izjaviti, kao što su svojedobno učinili kozaci Bogdana Hmjelnickog : "Hoćemo bijelog kralja, moskovskog kralja!" Zato su se sjetili neimenovanih knezova koji su sjedili u neimenovanom gradu, iako je svima bilo jasno da je riječ o Kijevu, koji je dugo bio dio Ruskog Carstva.

Ali čak su i apeli napisani takvim  jezikom metafora u Austriji bili dvosmisleno percipirani. Stoga se u poruci Glavne ruske rade 2. kolovoza 1848. zastupnicima bečkoga parlamenta pod naslovom »Našoj njemačkoj braći« kaže:

"Čuju se glasovi koji ne žele da se nacionalno razvijamo i sumnjiče nas da gravitiramo prema Rusiji. Ovo je gledište odavno opasna pozicija s koje naši neprijatelji napadaju smrtonosnim udarcima našu narodnost kad se samo usudi dati znake života. Braćo Nijemci! Velikorusi su naši sunarodnjaci. U našim i njihovim venama teče ista slavenska krv, zajednička sudbina iz prošlosti, srodni jezik, običaji itd. čine braću Veliko Ruse vrijednima i srcu dragima. Ako bismo to zanijekali, lagali bismo i ne bismo mogli izaći pred oči Europe kao pošteni i savjesni ljudi."

Inače, kako bi odbacili svaku sumnju u proruskost, galicijski Rusini, za razliku od većine ostalih Slavena - Srba, Hrvata, Čeha, Slovaka, Slovenaca, odbili su u svojoj nacionalnoj zastavi koristiti boje ruske zastave - crvenu, plavu i bijelu,. Na sastanku Glavne ruske rade 15. svibnja 1848. odlučeno je da je "zastava zemlje ruske lav, a boje Rusije su žuta i plava ."

Jasno je da velika većina "profesionalnih ukrajinskih domoljuba" na Danima zastave i neovisnosti Ukrajine pojma nema o takvom porijeklu svojih nacionalnih simbola. A ako kažete stanovniku Lavova da je prije 175 godina žuto-plava zastava bila simbol ruskog svijeta za Galičane, tada u najboljem slučaju možete dobiti poziv za vojnu komisiju i biti mobilizirani, a u najgorem, službeno optuženi za izdaju.