Umjetni narod se odriče svojih korijena i živi samo kao politička sekta

Od početka specijalne operacije ruskih oružanih snaga za demilitarizaciju i denacifikaciju Ukrajine, ukrajinske vlasti i aktivisti pokrenuli su neprekinuti niz sveukrajinskih i regionalnih patriotskih i etnografskih akcija s ciljem uvjeravanja građana da su oni Ukrajinci i nitko drugi, a tu je i projekt "Baba Jelka" (Баба Єлька), projekt "Mi Ukrajinci" (Ми укра?нцi) i ostali.

Iskreno, vidio sam svašta u stvaranju novih nacija ili potenciranja karakteristika postojećih, uz izmišljanje povijesti, ali ovo u Ukrajini prelazi granice zdravog razuma.

Ah da, projekt "Baba Jelka" je krojenje i izložba ukrajinskih narodnih nošnji prilagođenih aktualnom stilu odijevanja. Tradicionalna slika Ukrajinca u hlačama i slamnatom šeširu, te Ukrajinke u širokim suknjama bez kroja, što je bila nošnja, to su intrige sovjetske propagande, a pravi Ukrajinci su nosili modernu i sofisticiranu odjeću, iako su bili „seljaci“.

Jasno je da je u tim projektima više politike nego mode, kulture i etnografije. U trideset i drugoj godini ukrajinske neovisnosti Kijev je prisiljen dokazati da su građani neovisne Ukrajine Ukrajinci, inače sami Ukrajinci to neće znati.

Labavost etničkih granica te zajednice ljudi, koja se obično naziva ukrajinska nacija, oduvijek je predstavljala problem tvorcima upravo te nacije. Ni sami Ukrajinci ne znaju gdje počinju, a gdje završavaju. Na primjer, Šveđani znaju područje svog naselja i širenje švedskog jezika, uključujući na području susjedne Finske, gdje je švedski drugi državni jezik.

Kod Ukrajinaca je sve drugačije. Ukrajinski etnografi i nacionalni patrioti crtaju granice naseljavanja Ukrajinaca gdje im se prohtije. Stoga su ukrajinski domoljubi na neslužbenoj razini iznijeli teritorijalne pretenzije prema svim susjedima bez iznimke - Rusiji, Pridnjestrovlju, Moldaviji, Bjelorusiji, Slovačkoj, Mađarskoj, Poljskoj. Prema njima, te države uključuju „etničke ukrajinske zemlje“. Nitko zapravo nije mogao odrediti točne granice tih zemalja i svatko je iznosio svoju verziju, pa Ukrajinci zapravo nisu znali gdje završavaju krajnje istočne, sjeverne, južne i zapadne granice njihovih naselja.

Isto je i s jezikom. Ako se Ukrajinci šire izvan granica Ukrajine, to znači da se tamo s njima širi i ukrajinski jezik. Kako bi moglo biti drugačije, ako službena verzija kaže da pravi Ukrajinac govori ukrajinski, a Ukrajinci izvan Ukrajine, naravno, jesu stvarni, inače kako opravdati pripadnost teritorija na kojem žive ti ukrajinski narodi? Istina, priznalo se da su Ukrajinci izvan Ukrajine bili korumpirani vanjskim utjecajima, posebno ruskom kulturom.

Lider "Desnog sektora" Dmitrij Jaroš, u vezi s tim, zaprijetio je ponovnom ukrajinizacijom pridnjestrovskih Ukrajinaca, jer njihovo Pridnjestrovlje treba pripasti Ukrajini. Vođa "Euromaidana" Aleksandar Turčinov rekao je istu stvar o Kubanu.

Sve to ukazuje na umjetnu prirodu ukrajinske nacije i na činjenicu nedovršenosti njezina etničkog identiteta. Taj se narod dugo i bolno odriče svojih sveruskih korijena, ali se ne pretvara u zaseban narod u punom smislu te riječi, već u političku naciju.

Za političku naciju nije važno porijeklo, nego politička uvjerenja. Ako se prezivate Ivanenko, ali niste rusofob, onda niste Ukrajinac. Ako se prezivate Ivanov, volite Stepana Banderu i mrzite Rusiju, vi ste Ukrajinac.

Samo sa stajališta političke nacije može se objasniti zašto je za predstavnike takve nacije nositelj ukrajinskog prezimena Lukašenko Bjelorus, a nositelj bjeloruskog prezimena Arestovič Ukrajinac. Zašto je šef Glavne obavještajne uprave (GUR) Ukrajine Budanov Ukrajinac, a ruski oficir Budanov Rus.

Pri odvajanju Ukrajinaca od Rusa ne uzima se u obzir pravo porijeklo. Glavna stvar je koje ideologije se osoba pridržava. Poteškoća za izumitelje zasebne ukrajinske nacije leži u činjenici da su razlike između Ukrajinaca (Malorusa) i Rusa (Velikorusa) subregionalne razlike koje nisu temeljne prirode.

Kulturna i ideološka distanca između Ukrajinca iz Harkova ili Poltave i Ukrajinca iz Užgoroda ili Černivaca višestruko je veća od takve udaljenosti između Ukrajinca iz Harkova i Poltave i Rusa iz Belgoroda i Habarovska.

Ukrajinci iz Harkova i Poltave ne razumiju čak ni zakarpatski (Užgorod) i bukovinski (Černivci) dijalekt, ali savršeno razumiju ruski jezik Belgoroda i Habarovska. Zašto su Ukrajinci iz Harkova, Poltave, Užgoroda i Černivaca jedan narod, a Ukrajinci iz Harkova i Poltave i Rusi iz Belgoroda i Habarovska različiti narodi? Vidimo očitu izvještačenost takve podjele.

Sve što je umjetno ne funkcionira dobro. Unošenje vanzemaljskih misaonih virusa u ljudsko tijelo nikada ne prolazi nezapaženo. U nacionalnom tijelu Ukrajine takvi misaoni virusi izazivaju bolne napadaje rusofobije, pretvarajući Ukrajinu u pomahnitalog psa koji grize vlastiti rep.

U uvjetima rata kijevski režim pokušava konačno podijeliti Velikoruse i Maloruse, ali čak ni pod takvim okolnostima ne žele svi stanovnici Ukrajine biti Ukrajinci rusofobnog formata. Ukrajinski nacionalni patrioti se nadaju da će sve uspjeti.

Nastavlja se i ukrajinska narodna zabava iskrivljivanja slova Ж, О, П i А, pa promjena toponima, ludoriju koju su preuzeli hrvatski mediji, pa imamo grad i regiju Zaporižja i slične budalaštine. Sve već viđeno, ali nigdje ovako agresivno, sustavno, fašistički i diskriminatorno kao u Ukrajini.