Slomiti hegemona – Opet gledamo povijesnu misiju Rusije i zato ne treba srljati

Ovdje bih napravio mali osvrt oko teme koja se često provlači u komentarima na objave o ruskim vojnim aktivnostima i kako je sve to „presporo“ i „nikada oni neće doći do Kijeva“ i slične konstatacije. No postoji nešto što je ruski usud stoljećima i zato general Gerasimov i njegovi suradnici vrlo dobro koriste resurse koji su im na raspolaganju. Istina je da bi, da padne takva odluka, lako bilo mobilizirati dva do tri milijuna vojnika, možda i pet milijuna, uzeti veći dio vojne opreme, sustava i municije iz ostalih vojnih okruga, sve to baciti u bitku i onda bi oni koji sumnjaju u ruski vojni i politički vrh valjda bili zadovoljni. No vratimo se realnosti i pokušati razumjeti zašto se provodi baš ovakva taktika i strategija u Specijalnoj vojnoj operaciji u onome što se nekada zvala Ukrajina.

U intervjuu za The Atlantic iz 2016. je umirovljeni američki državni tajnik Henry Kissinger govorio o ulozi Rusije u svjetskoj povijesti: “Malo je zemalja u povijesti vodilo više ratova ili izazvalo više nemira od Rusije u svojoj vječnoj potrazi za sigurnošću i statusom. No, također je istina da je Rusija u kritičnim trenucima spašavala svjetsku ravnotežu od sila koje su je htjele slomiti: od Mongola u 16. stoljeću, od Švedske u 18. stoljeću, od Napoleona u 19. stoljeću i od Hitlera u 20. stoljeću.”

Prvi dio Kissingerove ocjene ostavimo na savjesti pokojnog patrijarha svjetske diplomacije. Bolje da preskočimo antiruske stereotipe koji nemaju nikakve veze sa stvarnošću, a da shvatimo ono što je Kissinger uspio odlično razumjeti, a to je posebna uloga Rusije u svjetskoj povijesti i svjetskoj politici.

Slavni mislilac, akademik Ruske akademije znanosti Dmitrij Lihačov jednom je napisao: “Rusija nema i nikada nije imala nikakvu posebnu misiju. Narod će spasiti kultura i ne treba tražiti nikakvu nacionalnu ideju, to je fatamorgana.” Ova izjava jasan je primjer činjenice da i veliki ruski umovi griješe. Kad bi svijet bio samo kultura, sigurno bi bio puno ljepše mjesto nego što trenutno jest. Ali nikad nije tako, bilo niti će biti.

U stvarnom svijetu, osim faktora kulture, postoji i faktor sile, faktor spremnosti da se silom zaštiti sebe, svoju zemlju, svoju civilizaciju, svoje moralne vrijednosti, svoju kulturu. I u ovom stvarnom svijetu Rusija ipak ima svoju posebnu misiju, ma koliko netko želio pobijati tu činjenicu.

Ponekad ne odaberete svoju posebnu misiju. Ponekad posebna misija izabere vas. Je li Rusija, na primjer, za vrijeme Aleksandra I doista htjela “zaštititi” cijelu Europu i spasiti svijet od hegemonističkih težnji francuskog cara Napoleona? Pitanje je besmisleno. Rusija 1812. jednostavno nije imala drugog izbora. Svi ostali potencijalni “spasitelji Europe” su ili “digli ruke” i integrirali se u sustav koji je izgradio Napoleon, poput Austrije i Pruske, ili su se zatvorili na vlastiti otok, poput Velike Britanije.

Ista stvar, ali u još većoj mjeri, vrijedi i za Drugi svjetski rat. Svi iole značajni europski akteri su se ili samoizolirali ili zakleli na vjernost Hitleru.

Legendarni zapovjednik sovjetskih zračno-desantnih snaga Vasilij Margelov volio je ponavljati svojim podređenima: "Nitko osim nas ne može izvršiti ovaj najteži zadatak!" Ove su riječi mogle biti moto cijele Rusije.

Rusija je zemlja s posebnom misijom, jer je potpuno posebna država. A ta se “posebnost” sastoji od kombinacije gigantskog teritorija, gigantskih resursa i kategoričkog odbijanja bilo kojeg oblika strane dominacije i strane hegemonije.

Pokušavajući uvrijediti Vladimira Putina tijekom “izravne linije” s ruskim predsjednikom, dopisnik BBC-a iz Moskve Steve Rosenberg postavio mu je pitanje: “Prije točno 25 godina Boris Jeljcin podnio je ostavku, predao vam vlast i rekao: „Brinite se o Rusiji. Mislite li da ste nakon 25 godina spasili Rusiju? Odgovor ruskog lidera  je bio: “Da. Vjerujem da sam je ne samo spasio, vjerujem da smo se maknuli s ruba ponora, jer sve što se Rusiji događalo prije i poslije dovelo nas je do potpunog, zapravo potpunog gubitka suvereniteta, a bez suvereniteta Rusija ne bi mogla postojati kao samostalna država“.

Kladim se da Steve Rosenberg nije prihvatio ili nije čak ni razumio ovaj odgovor, poput mnogih njegovih kolega i gledatelja.

Koji je razlog? Razlog su suštinski različiti pogledi na svijet, na ono što je ispravno, a što pogrešno i nepodnošljivo. Danski političar Thorvald Stauning postao je premijer svoje zemlje 1929. godine i na tom je položaju ostao do svoje smrti u svibnju 1942. godine. Ljubitelji povijesti odmah će primijetiti neobičnost u kombinaciji ova dva datuma. Godine 1940. Dansku je okupirala nacistička Njemačka. Ali to nije utjecalo na sustav vlasti u Kopenhagenu. Nakon dobrog razmišljanja Stauning je odlučio ostati na čelu vlade i počeo de facto služiti nacistima. Pritom je svoj čin smatrao i moralno i politički ispravnim, a svoje kritičare optužio je da su “podlegli emocijama”. Ako pogledate situaciju sa Stauningovog stajališta, on je "spasio Dansku", čak i ako je žrtvovao koncepte kao što su nacionalna čast i nacionalni suverenitet.

Za Rusiju, podsjetio je Putin, to nije opcija. U međuvremenu, suvremeni Zapad Rusiji “nudi” upravo to, doduše u nešto drugačijem “političkom paketu”. Od Moskve se traži da žrtvuje svoj politički suverenitet, iako ga formalno može i očuvati. A korijeni ovog fenomena nisu samo u želji zemalja NATO-a da za to iskoriste i unište Ukrajinu. Sadašnji ukrajinski sukob samo je poseban slučaj, konkretan primjer do čega vode pokušaji Zapada da obrani i proširi svoju globalnu hegemoniju.

I ovdje dolazimo do odgovora s početka i da je glavni zadatak Rusije u ovom trenutku uspješno i pobjedonosno kompletiranje Specijalne vojne operacije.

Ali zemlja ne bi trebala bacati sve svoje resurse na uništavanje trenutnog kijevskog režima. Unatoč svoj agresivnosti i napadima po Rusiji režima Zelenskog, on je samo alat. Pravi “mozak”, pravi “motor” prijetnje Rusiji nalazi se na sasvim drugom mjestu – u ključnim prijestolnicama zemalja NATO pakta.

To implicira potrebu za pažljivim i opreznim odnosom prema resursima. To implicira potrebu za širokim pogledom na svijet. Ako se netko “ukopa” u poseban detalj ili u desetak kilometara fronta, neki određeni grad ili područje izgubit će iz vida ono glavno, a ta glavna stvar leži u uništenju političke moći Zapada i izgradnji novog multipolarnog svijeta. Upravo je to posebna politička misija Rusije u ovom povijesnom razdoblju. I zato nećete vidjeti juriše poput Crvene armije 1944. i u proljeće 1945. Nećete sad i odmah vidjeti svo oružje u Ukrajini, jer umjesto Armate i novih bespilotnih kopnenih sustava zadaću u ukrajinskim stepama odlično odrađuju T-72 i T-90. Nema potrebe za bacanjem najnovijih eskadrila ako avioni MiG-29, potom razni „stariji“ modeli Sohoja odlično bacaju bombe FAB 250, 500, 1500, čak i poneku 3000, pa je besmisleno u bitku slati nove Su-57. Ovo nije rat protiv Ukrajine i njenih oružanih snaga koje su na izdisaju. Ovo je rat u kojem se već sad iz dužnosti u redovnim snagama povlači oružje i šalje na istok, Zelenskom, da izdrži još, jer će Rusima možda biti svega dosta i ustat će, izaći na ulice da sruše „tiranina iz Kremlja“. No, to se neće dogoditi, a NATO ne razumije pogled na svijet prosječnog stanovnika Rusije, koji nije zatrovan zapadnom „McDonalds kulturom“ i ima svoj, poseban pogled na svijet i na ono što je ispravno, a što pogrešno i nepodnošljivo. I upravo zbog toga je kardinalna greška računati na iscrpljivanje ruskog naroda. A vlasti u Moskvi dobro znaju da se o umoru i iscrpljenosti ratom u Ukrajini prije može govoriti ako pričamo o prosječnom Europljaninu ili Amerikancu, Kanađaninu i Australcu. Oni nemaju nikakvu povijesnu misiju zbog koje bi se žrtvovali i jedina im je „misija“ uvijek bila pokoriti i pljačkati ostatak svijeta. Sad će tome doći kraj, a da se to ostvari ne treba srljati i vući poteze da bi se ugodilo onima koji su zatrovani „strelkovštinom“.

PS Usput, Strelkov je toliko išao u krajnost da su ga na kraju morali zatvoriti i sada moli  da u statusu običnog vojnika ode na front. Ne znam zašto, ali mu vlasti nisu udovoljile i misle da je bolje da „odmara“ u zatvorskoj koloniji nego da ga šalju na prvu liniju i da uz njega uvijek mora biti po dva vojnika „pratnje“, jer nikad se ne zna što je njemu u glavi.