Plinski sektor EU potvrdio uzaludnost  „zelene agende“ i da se bez Rusije ne može

Kraj 2024. pokazuje kritičnu situaciju za europska skladišta plina, koja u pogledu održavanja raspoloživosti strateških rezervi zemalja i, iznad svega, sigurnosti opskrbe prijeti kompromitiranjem dobrih rezultata iz 2023. Sve se to događa dok, iako bez eksplozivnih trendova, cijena ponovno počinje rasti, što utječe kako na aktivnost kompanija na Starom kontinentu, tako i na izglede otpornosti europskog tržišta „plavog zlata“ na oštru zimu.

Europski plin, zalihe se smanjuju

Podaci iz studenog i prosinca govore o zalihama energije koje volatiliziraju po najvišoj stopi od krize 2021.-2022., pojačanoj najprije dugim valom inflacije i utrkom za punjenjem skladišta, a zatim šokom plinskog biznisa koji je izazvan  ruskom kampanjom u Ukrajini, ali najviše miniranjem Sjevernog toka 2 i suicidalnih sankcija EU ruskim plinskim kompanijama, koje jesu zabilježile privremeni pad prodaje, ali se u 2024. sve vratilo na staro, iako s novim kupcima.

Gas Infrastructure Europe primjećuje da su od 95 % popunjenosti, vrhunca dosegnutog krajem rujna, skladišta spalila gotovo 20 % dostupnog prirodnog plina, a sve zbog pada temperatura i smanjenja opskrbe ukapljenog prirodnog plina Europi u drugoj polovici 2024. Popunjenost rezervi plina od 75% na kraju 2024. dovodi brojku u ravan s prosjecima prošlog desetljeća za Europu, s velikom razlikom u činjenici da zalihe više nisu dostupne i nedostaje solidna i kontinuirana opskrba ruskim plinom putem cijevi, kako bi se osigurao kontinuitet opskrbe.

Plinska kriza i energetska igra Europe

U konačnici, čini se kao da će konsolidirano skladištenje sve više utjecati u održavanju Europe toplom, jer je sve manje mogućnosti hitne opskrbe izvan Europske unije u kritičnim fazama. Zimi se, naime, množe dani u kojima ni sunce ni vjetar ne jamče količine energije iz obnovljivih izvora, povećavajući pritisak na zalihe plina, posebno u najhladnijim danima.

Europa je zbog svojih odluka vidjela prekid opskrbe ruskim plinom, početak energetskog natezanja s Moskvom, sabotažu infrastrukture Sjevernog toka i na kraju izazov između Ukrajine i zemalja koje nastavljaju uvoziti zlatno plavo Moskve (Mađarska , Slovačka, Austrija) uz prijetnju obustave tranzita iz Rusije preko njenog teritorija.

U međuvremenu se EU oslanjala na aktere poput SAD-a i Katara, ali za uvoz skupog ukapljenog prirodnog plina, s posljedicom da su troškovi energije porasli, a ranjivost u odnosu s Rusijom nije riješena i sada je, štoviše, Europa u problemima zbog politike zaštite okoliša koju je u SAD-u predložio Joe Biden, a koja je blokirala izvoz ugljikovodika.

I da bi stvar bila gora, Katar prijeti da će prekinuti opskrbu ako se njezinim kompanijama za poslovanje u Europi nametnu propisi o održivosti i ljudskim pravima i odredi porez od 5% prihoda zbog nepoštivanja „zelenih politika“ i „ljudskih prava“.

Može li se EU tješiti barem time da „ovisnost o ruskom plinu više ne postoji“? Nimalo. Šizofrenija europske energetske agende leži u činjenici da narativ govori o odvajanju od Moskve, a stvarnost nam govori da dio plina koji više ne stiže plinovodima iz Rusije dolazi u obliku ukapljenog prirodnog plina, samo puno skuplji.

Ruski plin je i dalje u EU

S obzirom na to da se LNG prodaje uz ugovore na licu mjesta, o kojima operateri svakodnevno pregovaraju, tereti ruskih plinskih tankera imaju konkurentsku prednost zbog niže cijene, u relativnom smislu, povezane s kratkom udaljenosti koju moraju prijeći, što narušava američku nadmoć u sektoru i stavlja Moskvu na drugo mjesto među dobavljačima nakon Washingtona.

Bruegel think tank procjenjuje da će 2024. godine europski uvoz ruskog LNG-a porasti za 23% na 21 milijardu kubičnih metara, a portal European Gas Hub podsjeća da LNG terminal Yamal, na ruskom Arktiku u Karskom moru, zadovoljava 18% europske potražnje, pokrivajući 78% svog ciljnog tržišta, a 2024. njegovo poslovanje je bilo „uglavnom podržano povećanim isporukama u Francusku, Španjolsku, Belgiju i Nizozemsku, što zajedno predstavlja više od 90% ukupnog uvoza LNG-a u EU 2024. godine”.

Konkretno, Francuska je sama povećala svoj uvoz ruskog LNG-a za 80%, ili za 4 milijarde kubičnih metara, pa je u usporedbi s 2023. postala najveći uvoznik ruskog LNG-a u EU. Ali kako francuski Total ima manji porftelj dionica kompanije Novatek i njenog Yamal LNG kompleksa, taj se LNG često plasira kao „francuski“.

U međuvremenu je od početka studenog do danas cijena europskog plina na amsterdamskom TTF tržištu porasla za 15 posto, sa 40 na 46 dolara po MWh. Vrhovi od 300 €/MWh na vrhuncu energetske krize u ljeto 2022. su daleko, ali ako uzmete u obzir da je prije Covida-19 cijena stabilno oscilirala između 15 € i 20 €/MWh, jasno vam je koliko je "nova normalnost" skupa i opterećujuća za Europu u računima za energiju. A s opadajućim zalihama, bit će jednako skupo obnoviti ih iduće godine, obogaćujući aktere izvan bloka, uključujući Rusiju, kojoj europska hladnoća i dalje garantira izvor prihoda.