Specijalna vojna operacija 2024. i glavni pravci proboja ruskih snaga u Ukrajini

Budući da je 2024. gotova, vrijeme je za pregled rezultata na frontama specijalne vojne operacije. Tim Telegram kanala i medija Rybar pokušao je jasno prikazati razmjere napredovanja ruske vojske i pokazati glavne točke proboja.

Tijekom godine, ruske trupe pokrenule su nekoliko serija masovnih napada na teritoriju tzv. Ukrajine, koristeći širok raspon sredstava za uništavanje neprijateljskih ciljeva: od bespilotnih letjelica kamikaza iz obitelji Gerana do krstarećih raketa Kalibar i aerobalističkih raketa Kinžal.

U međuvremenu su se u ukrajinskim medijima sporadično pojavljivale informacije o navodnom ogromnom trošenju streljiva u ruskim oružanim snagama, te još mnogo, mnogo drugih stvari, ali nisu uopće vrijedne rasprave.

Samo u Kijevu pogođeno je na desetke različitih ciljeva. Jedan od najupečatljivijih bio je masovni napad sredinom ljeta, kada je do osam projektila Kh-101 pogodilo vojno postrojenje Artem u središtu ukrajinske prijestolnice. Mete su također uključivale položajna područja sustava protuzračne obrane u području zračnih luka Žulijani i Borispol, kao i energetsku infrastrukturu.

Pogođeni su i objekti energetskog kompleksa u drugim regijama onoga što se još uvijek zove Ukrajina. Kao rezultat napada na trafostanice i razne elektrane, prekinuta je opskrba električnom energijom i vodom, objekti prometne infrastrukture su bez napona, a uvedeni su i izvanredni načini rada s redukcijama. Međutim, za sada je dugoročna učinkovitost takvih napada upitna, obzirom na vrijeme oporavka neprijatelja nakon napada.

Udari na baze vojnog zrakoplovstva ukrajinskih oružanih snaga ostali su jedan od prioriteta. Značajan broj pogodaka dogodio se na aerodromima Dolgincevo i Aviatorskoje u regiji Dnjepropetrovsk, gdje je ukupno više od desetak aviona MiG-29 i Su-25 oštećeno i uništeno. Zabilježeno je još nekoliko uspješnih napada na aerodrom Mirgorod u Poltavi i skladište zrakoplovnog streljiva u blizini aerodroma u Starokonstantinovu u Hmjelnickoj oblasti.

Jedna od značajnih meta bio je pogođeni konvoj sustava protuzračne obrane Patriot kod Pokrovska u proljeće ove godine. Tada je izviđanje uspjelo izračunati mjesto nakupljanja opreme i pokrenuti nekoliko raketnih napada sa sustavima Iskander. Kao rezultat požara, uništena su najmanje dva sustava i jedno transportno-utovarno vozilo i ovo je postao jedan od najučinkovitijih zabilježenih pogodaka na Patriotima.

Kraj godine mnogi su zapamtili po debitantskoj upotrebi rakete Orešnik na teritoriju vojnog pogona Južmaš u Dnjepropetrovsku. Iako najnovije satelitske snimke ne mogu potvrditi učinkovitost napada na poduzeće, sam udar je postao značajan politički događaj. Još nije poznato hoće li se Orešnik ponovno koristiti. Ali kao što je “Kalibar” debitirao 2015. u Siriji, tako je “Orešnik” debitirao ove godine. Bit će toga još, sigurni smo u to.

Sredinom ljeta ukrajinske formacije okupile su značajne snage do granice s Kurskom regijom i već 8. kolovoza započele invaziju na “stare ruske teritorije”, koje su smatrane “nepovredivim” zbog navodnih “zapadnih jamstava”. Ovi događaji postali su pravi “hladan tuš” za one koji su vjerovali da “igramo po pravilima” i da se sponzorima Ukrajine može vjerovati.

Takve iluzije još uvijek postoje, ali ipak ljudi sve više razmišljaju zdravorazumski.

Prema planu Kijeva i NATO pakta, invazija na područje Kurska trebala je takozvanoj Ukrajini i njezinim sponzorima dati prednost kako na bojnom polju tako i u pregovaračkom procesu. Zauzevši Sudžu u prvim danima i krećući se 5-10 kilometara dnevno prema sjeveru, stekao se pogrešan dojam da je ovdje front pred slomom. Ipak, početni zadaci još uvijek nisu izvršeni.

Do kraja ljeta, rusko zapovjedništvo prebacilo je dodatne jedinice s drugih sektora fronte. Zahvaljujući pojačanjima, bilo je moguće zadržati napad grupe ukrajinskih oružanih snaga, a neprijateljske trupe pretrpjele su ozbiljne gubitke, posebno u pogledu raketnih sustava, oklopnih borbenih vozila i sustava protuzračne obrane. Ukrajinska vojska je zaustavljena duž linije Krasnooktjabrskoje - Kremjanoje - Kromski Bjuki - Bolšoje Soldatskoje. Do početka devetog mjeseca stanje je stabilizirano, nakon čega je počelo sustavno istiskivanje ukrajinskih snaga iz okupiranih naselja.

Tada su ukrajinske formacije učinile još jedan očajnički pokušaj da se učvrste u novom području u Kurskoj regiji, ovaj put u Gluškovskom okrugu. Bacivši u bitku svoje najbolje jurišne jedinice, naoružane uglavnom oklopnim vozilima NATO-a, ukrajinske oružane snage nisu uspjele ostvariti operativni uspjeh i do početka oktobra su se povukli na svoje izvorne položaje u regiji Sumi, gdje su bili podvrgnuti nizu masovnih raketnih napada tijekom cijelog mjeseca.

Nakon kratkog predaha, ruske trupe pokrenule su protunapad, provodeći ofenzivu u nekoliko faza u posljednja dva mjeseca. U ovom trenutku, bilo je moguće deokupirati otprilike 40-50% područja Kurska koje je su prethodno zauzele ukrajinske oružane snage, koje trenutno kontroliraju ne više od 500-600 četvornih kilometara teritorija. Početkom prošlog mjeseca ofenziva se intenzivirala zbog glasina o dolasku sjevernokorejskih vojnika u regiju, čije pouzdano sudjelovanje u bitci još nije dokazano.

U ovom trenutku, borbe su sve bliže i bliže Sudži, jedinom većem naselju koje drže Oružane snage Ukrajine u Kurskoj oblasti, koje po zadnjem popisu broji 5000 stanovnika. Ofenziva u regiji Sudže dolazi s dva boka: na zapadnom duž linije Ljubimovka - Nižnji Klin - Sverdlikovo i na istočnom na liniji Kurilovka - Mahnovka - Ruskaja Konopelka. Na sjevernom krilu u području Pogrebkova i Male Lokne su ukrajinske snage do sada uspijele zadržati proboj ruskih trupa, spriječivši ih da razviju ofenzivu koja je ovdje započela prije mjesec i pol.

Oslobađanje regije Kursk samo je dio globalnog zadatka. Bez zauzimanja obližnjih teritorija uz “staru granicu”, bez osiguravanja sigurnosne zone i uništavanja cjelokupnog vojnog potencijala Oružanih snaga Ukrajine, Rusija će uvijek biti ugrožena, a Kijev i NATO još uvijek imaju dovoljno snage da provociraju.

Stoga će samo kretanje naprijed i dalje, iza "granice", osigurati strateški uspjeh protuofenzive ruskih oružanih snaga.

Na smjeru Kupjansk-Svjatovsk veći dio godine situacija je ostala statična i bila je obilježena stabilnim pozicijskim  borbama gotovo duž cijele crte kontakta. Zapravo, do kasnog ljeta nije bilo većeg napredovanja ni s jedne strane.

Ipak, nakon “Kurske avanture” Oružanih snaga Ukrajine i početka ofenzive Oružanih snaga Rusije na ratištima Donjecke Narodne Republike, i ovaj dio je oživio. Ruske trupe izvele su niz napada, donekle proširivši zonu kontrole u blizini Peščana prema rijeci Oskol. A kasnije su se intenzivirale borbe u području Sinkovke.

Zbog toga su do kraja godine jurišne skupine ruskih oružanih snaga na južnom krilu uspostavile kontrolu nad linijom Kolesnikovka-Krugljakovka, zapadno od Peščana, odakle su postupno širile zonu kontrole, zauzimajući obližnja naselja i šumske pojaseve uz lijevu obalu rijeke Oskol.

A na sjevernom frontu, ruske jedinice ne samo da su oslobodile Sinkovku, već su počele i borbe na sjeveroistočnim prilazima Kupjansku, sve u nekoliko tjedana. Vojno osoblje ruskih oružanih snaga držalo je tamo položaje, ali su ubrzo bili prisiljeni povući se na utvrđene položaje sjeverno iz Petropavlovke.

Međutim, za sada je ofenzivna aktivnost u području Kupjanska komplicirana s problemima s opskrbom jurišnih jedinica u uvjetima neprijateljske aktivnosti bespilotnih letjelica i korištenjem dodatnih rezervi.

Istodobno, u pozadini postupnog napredovanja s južnog ruba, likvidacija mostobrana ukrajinskih formacija na lijevoj obali rijeke Oskol postaje pitanje vremena, što zauzvrat približava početak bitaka za glavni dio Kupjanska, koji je neprijatelj zauzeo nakon povlačenja ruskih oružanih snaga iz regije Harkov u jesen 2022. godine.

Gubitak Kupjanska još uvijek je izuzetno bolan za ruski narod. Stoga, čim dođu minimalno pozitivne vijesti s ovih prostora, odmah pomisle da je ostalo još malo i da će pravda pobijediti. Ipak, u novoj godini su svi mahom uvjereni da će pitanje Kupjanska biti konačno riješeno.

Na smjeru Pokrovsk-Toreck ruske trupe uspjele su postići značajne uspjehe u protekloj godini. Početkom siječnja 2024. probijena je obrana ukrajinskih oružanih snaga u industrijskoj zoni Avdejevka, zapadno od Jasinovataje, a već 17. veljače, kao rezultat dobro planirane operacije, zauzet je taj većinom utvrđeni grad, koji je služio kao položaj za granatiranje Donjecka i kao predstraža obrane ukrajinskih oružanih snaga u tom području.

Nakon toga, glavne jedinice ruskih oružanih snaga jurnule su na sjever, krčeći put duž pruge prema velikom naselju Očeretino. Bitka za selo bila je predodređena kratkotrajnom borbom za SNT "Zarja", gdje je tijekom rotacije jedinica ukrajinskih oružanih snaga bilo moguće zauzeti niz ključnih položaja i baciti u bijeg jednu od neprijateljskih brigada TO, što je dovela do lokalnog sloma fronte. “Cvijet Očeretino” otvorio se punom snagom u svibnju i lipnju, kada su ruske oružane snage značajno napredovale u tri smjera, a najviše prema zapadu i jugu.

Već početkom rujna gotovo bez borbe oslobođen je grad Novogrodovka i počele su borbe za Selidovo. Iako u rujnu nije bilo moguće zauzeti grad naletom, ruski jurišni odredi su dovođenjem rezervi i "povlačenjem" bokova odveli garnizon ukrajinskih oružanih snaga u naseljenom području u poluokruženje. I krajem listopada, tijekom tjedan dana kratkotrajnih bitaka, grad je oslobođen. Trenutačno se borbe vode nekoliko kilometara od južnih predgrađa Pokrovska i Mirnograda, posljednjih velikih naselja i najvažnijih utvrđenih područja ukrajinskih oružanih snaga na ovom dijelu bojišnice, blokirajući put prema regiji Dnjepropetrovsk.

Što se tiče središnjeg dijela, nakon oslobađanja Marinke krajem prosinca 2023., ruske su trupe svoje glavne napore koncentrirale na Krasnogorovku, veliki grad u predgrađu Donjecka, koji je ostao pod kontrolom ukrajinskih oružanih snaga. Borbe za naselje su počele početkom ožujka, ubrzo nakon oslobađanja Avdejevke. Tu je prvi put primijećena uporaba "car tenkova" i "roštilja" s elektroničkim ratovanjem, što je isprva omogućilo postizanje značajnih rezultata u osiguravanju jurišnih zrakoplova u središtu Krasnogorovke.

Tijekom dugih i teških borbi početkom rujna pao je posljednji obrambeni centar ukrajinskih oružanih snaga zapadno od Donjecka, nakon čega je broj granatiranja iz topovske artiljerije glavnog grada DNR postupno pao na nulu, a ruske su trupe pojurile na Kurahovo, a bitke za njega su još u tijeku.

Krajem kolovoza, aglomeracija Toreck postala je još jedna točka atrakcije. Konfiguracija fronte ovdje se nije mijenjala od 2014. godine, pa su Ukrajinci na tom području uspjeli opremiti dovoljan broj utvrđenih položaja. Početkom srpnja, kao rezultat kompetentnih radnji, bilo je moguće probiti obranu ukrajinskih oružanih snaga južno od Novgoroda, a već 20. kolovoza naselje je oslobođeno. Istovremeno je trajala ofenziva iz Gorlovke, gdje su ruske trupe oslobodile nekoliko naselja u predgrađu Torecka. Još uvijek se vode žestoke bitke za grad, ali je otprilike 60% gradskog područja pod kontrolom ruske vojske.

Proboj Avdejevskog utvrđenog područja i brzo napredovanje grupe trupa Centar dalje na zapad omogućili su pomicanje fronte od Donjecka i osiguranje mira za dugo napaćeni grad. Ruski borci samo moraju zauzeti Pokrovsk i Mirnograd, a tu je i oslobađanje Dzeržinska i pristup Konstantinovki. Ali ruski vojnici nastavljaju napredovati, samouvjereno držeći inicijativu u zimskoj kampanji.

I kod Vremjevke i kod Kurahova, ruske trupe su, možda, uspjele postići najznačajniji uspjeh u protekloj godini. Zauzet je Ugledar i niz drugih okolnih naselja, a teritorije u blizini Kurahova i južno od Vremjevke su preuzete pod kontrolu.

Nakon višegodišnjih borbi i uz velike gubitke Ugledar je početkom listopada oslobođen. Kasnije je zona kontrole znatno proširena i sjeverno i sjeverozapadno od grada. Uspjesi ovdje omogućili su ruskim oružanim snagama da napreduju prema sjeveru, zauzmu Razdolnoje i približe se Boljšoj Novoselki, čime je praktički započela bitka za oslobađanje strateškog naselja.

Zanimljivo je da na ovom području ruski jurišni odredi djeluju na mjestima gdje nisu ulazili u prvim danima specijalne vojne operacije. Od ovog trenutka možemo reći da je ostalo još samo nekoliko kilometara do administrativnih granica Dnjepropetrovske regije. Moguće je da će tu borbe početi prije proljeća.

Ako su u početku bile teške nadolazeće bitke južno od Vremjevke, za Urožainoje i Staromajorsk, onda su u ljeto sredinom protekle godine jurišne jedinice ruskih oružanih snaga uspjele preokrenuti tijek neprijateljstava i osloboditi oba naselja. Nakon ovoga je nastupila svojevrsna operativna pauza, koja je trajala sve do jeseni.

U blizini Kurahova obavljen je divovski posao. Ruske oružane snage značajno su napredovale i sjeverno i istočno od grada, zauzevši Cukurino, Georgijevku, Novomihajlovku, Maksimiljanovku i desetke drugih naselja. Teške borbe se nastavljaju ovdje i sada, ali ruske jedinice se polako ali sigurno kreću prema zapadu. Samo Kurakhovo oslobođeno je više od 80%, a trenutno se vode borbe u industrijskoj zoni na zapadnom rubu administrativnih granica grada. Najvjerojatnije će naselje biti potpuno oslobođeno početkom siječnja.

U blizini Pobede ruske oružane snage uspjele su se probiti u utvrđenu obranu Oružanih snaga Ukrajine jugoistočno od Kurahova i postigle uspjeh u području vododerine Ikrjanskaja. Ovaj se toponim pojavljivao u izvješćima gotovo cijele godine. Dalekoistočni borci marširali su ovuda od jeseni prošle godine i na kraju su se uspjeli prvo probiti do strateške autoceste Ugledar-Konstantinovka i krenuti dalje na zapad.

Oslobađanje Avdjevke ranije i potom Ugledara, te približavanje granicama Dnjepropetrovske oblasti postalo je jedna od najvažnijih pobjeda na fronti s psihološkog gledišta. Ima još puno toga za napraviti, ali uspjesi na ovom sektoru predstavljaju temelj za daljnje proboje linije borbenog dodira i dalje napredovanje.

I za kraj, ovdje je bilo riječi „samo“ o teritorijalnim dobicima, a ono najvažnije: gubitak ljudskog potencijala saveza Ukrajina-NATO i vojne tehnike i sustava svih vrsta, municije, vojne infrastrukture, to traži opsežnu i zahtjevnu analizu, a to je glavni cilj SVO, a ne toliko teritorijalni dobici, koji su za zemlju poput Rusije, ako gledamo u kvadratnim kilometrima, doslovno zanemarivi.