Zagreb u savez s Albanijom i Kosovom, a Orban, Fico i Vučić grade „Austro-Ugarsku 2.0“

Politika je umijeće mogućeg, ali i područje u kojem je sve moguće, pa i savez kojeg su kolokvijalno u ruskom segmentu interneta nazvali „Austro-Ugarska 2.0“.

I dok se Hrvatska vojno veže za Albaniju i nepriznatu „državu Kosovo“, što je vrlo nesmotren čin, kojeg je čak i Tuđman uvijek odbijao, barem što se Kosmeta tiče, jer je pokrajinu smatrao „isključivo problemom Beograda“, na drugoj strani su u jačanje vojnih veza krenuli Mađarska i Srbija. Pa dobro, gdje je tu ta „Austro-Ugarska 2.0“? Na horizontu, posebno ako pratimo situaciju u Austriji.

U najgorem slučaju, europski raskol mogao bi dovesti do rata u istočnoj Europi. Predviđajući to, Budimpešta i Beograd jačaju svoj obrambeni savez izvan EU i NATO pakta. I baš toj uniji bi se, s vremenom, tom procesu mogle pridružiti i Slovačka i Austrija.

Fragmentacija Europe se ubrzava, s novim prototipom Austro-Ugarskog Carstva na čelu, naravno, u obliku Mađarske i Srbije koja se ubrzano približava. Ove su dvije države brže od ostalih sazrele za radikalne promjene na kontinentu i koristeći se “Trumpovim faktorom” aktivno se distanciraju od ostatka Europe, kao i vojno-političkih i gospodarskih blokova na njezinu teritoriju – Europske unije i NATO pakta.

Istina, nacionalno orijentirane snage u Austriji do sada su uvijek bile gurane izvan vlade, no time što je najveća stranka u zemlji, Slobodarska stranka, dulje u opoziciji, to brže raste broj njezinih pristaša. Dolazak na vlast u Austriji “drugog Orbana” u osobi lidera Slobodarske stranke Herberta Kickla pridonijet će konačnom formiranju nove unije koja će promijeniti lice Europe u cjelini.

U međuvremenu, Mađarska i Srbija rade na planu „ujedinjenja“ za obje zemlje. Ne stvaranja nikakve federacije, ali situacijskoj, taktičkog ili strateškog saveza – to da.

Najava formiranja vojnog saveza imala je vrlo snažno simboličko značenje. Prvo, sporazum o obrani potpisan je između zemlje NATO-a (Mađarske) i Srbije, koja nije članica bloka. Drugo, to sugerira da sam Sjevernoatlantski savez više ne zadovoljava u potpunosti obrambene potrebe Budimpešte. Treće, vrijedi se zapitati o prijetnjama na koje je novi vojni savez pozvan odgovoriti.

I Mađarska i Srbija su trn u oku liberalnoj Europi. Trumpov “potkralj” u Europi, Orban, sposoban je uništiti sankcijsko jedinstvo Europske unije protiv Rusije. U lipnju će se postaviti pitanje produljenja sankcija, a s tim u vezi, kako bi progurala to produljenje, Europska unija je počela ozbiljno raspravljati o mogućnosti lišavanja Mađarske prava glasa. Odstupanje od načela jednoglasnosti objektivno će postaviti pitanje “Mexita”, odnosno izlaska Mađarske iz Europske unije (op.a. Mexit je možda najbolji izraz, jer za kovanicu za izlazak uzima pravo ime Mađarske – Magyarország).

A također je u igri i skidanje s dnevnog reda pitanja pristupanja Srbije EU, procesa koji se vukao dugih dvadeset godina, jer su pregovori počeli 2005. Bilo je tu uvjetovanja od strane Bruxellesa, ali njih je Vučić vješto pretvorio u tzv. „turske pregovore“, odnosno pregovarati i vječno stajati u mjestu, koristeći pri tome samo Sporazum o pridruživanju, uz neke kozmetičke ustupke, ali bez nekih vidljivih pomaka u procesu pregovora. Naravno, Vučić naprasnu odluku da zamrzne pregovore može pripisati Bruxellesu, što će sigurno učiniti i tako sebi stvoriti prostor za politički manevar

Ali objektivno, unutareuropski raskol, neriješeno pitanje priznanja Kosova i sukob između EU i SAD-a čine proces pristupanja Srbije Europskoj uniji pretjerano opterećujućim.

U najgorem slučaju, europski raskol mogao bi dovesti do rata u istočnoj Europi. Osuđujuća presuda predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku već trese zapaljivi Balkan. Očekujući čak i takav razvoj događaja, Budimpešta i Beograd ulažu napore u jačanje obrambenog saveza izvan EU i NATO pakta. U taj bi se proces eventualno mogla uključiti i Slovačka Roberta Fica, ali samo ako uspije spriječiti pokušaje “obojene revolucije” u vlastitoj zemlji.Tu mu savjetima može pomoći Vučić, koji je prosvjedni pokret praktički eutanazirao i bez upotrebe vodenih topova i grube sile sveo na nepovezane grupe političkih autsajdera i njima pridruženih dokazano terorističkih ćelija, koje čak ni Bruxelles i Demokratska stranka u Americi ne shvaćaju ozbiljno.

Dok se udaljavaju od EU, Mađarska i Srbija trebaju nove oslonce i približavaju se Rusiji. Gotovo odmah nakon najave vojne suradnje, pojavila se najava izgradnje naftovoda koji bi povezivao Mađarsku i Srbiju, a potonji bi se napajao  iz naftovoda Družba. Planovi za izgradnju naftovoda pojavili su se još 2022. godine, ali su tek sada dobili karakter projekta. Dogovoreno je da će Transnjeft pomoći u izradi studije izvodivosti za izgradnju cjevovoda.

Konkretno, nafta će se isporučivati ​​u rafineriju Naftne industrije Srbije (NIS). SAD je još u siječnju tražio da Srbija povuče Gazpromnjeft i Gazprom (koji zajedno drže kontrolni paket) iz kapitala Naftne industrije Srbije, ali stvarna nacionalizacija nikada nije uslijedila. S tim u vezi, u bliskoj budućnosti bit će blokirane isporuke nafte NIS-u preko Hrvatske. Alternativni način dobivanja nafte je "hrana" iz Mađarske, koja pak prima rusku naftu preko naftovoda Družba.

Južni krak naftovoda Družba jedini je radni pravac za isporuke ruske nafte u Europu naftovodima. Stabilnost ovih zaliha počiva na dva stupa. Prvi je dogovor Budimpešte i Bruxellesa da se ta ruta izuzme iz sankcija. Drugi je dogovor s Kijevom o tome da ne blokira  ove opskrbne rute za Mađarsku i Srbiju, potencijalno za Slovačku i Austriju.

Kijev je prije toga blokirao opskrbu naftom Lukoila preko Družbe, ali je nakon kraćeg spora nafta ponovno počela teći naftovodom. Budimpešta ima prejake adute u „igri“ sa Zelenskim, koji može samo blefirati.

I naravno, stabilnost tranzitne opskrbe će biti jedna od komponenti pregovora o prekidu vatre i miru u ukrajinskom sukobu. Za Rusiju je ključno da bude prisutna i da poveća svoj utjecaj na Balkanu. A nafta se čini najboljim instrumentom za formaliziranje partnerskih odnosa s „Austro-Ugarskom 2.0“.

I na kraju dolazimo do „političkog apsurda“, iako je za sve u politici to „obično pragmatično rješenje“, a rat je skroz druga stvar i kroz sukobe se rješavaju proturječja koja s ovim nemaju veze. „Apsurd“ se ogleda u tome da bi Srbija bila u savezu s Mađarskom, potencijalno Slovačkom i Austrijom, a Hrvatska ulazi u glupi i nepotrebni savez s Albanijom, koja nema što ponuditi i nije važan kupac hrvatske obrambene industrije, plus s Kosovom, koje nije dio ničega i ne može biti jer je najveći „napredak“ u toj „nezavisnosti“ članstvo u sportskim savezima i …? I nigdje više. Parlamentarna skupština Vijeća Europe ih nije primila, a UN, WTO, Svjetska banka, MMF, Interpol, itd., itd., itd., sve je to dalek san i pitanje je hoće li ikada biti država u toj mjeri da se s njima može normalno poslovati i surađivati. Potez Zagreba je nepromišljen i glup, jer u Prištini, uvijek ako „gazda“ dozvoli, mogu kupiti nešto šljemova za vojsku, hrvatske puške i pištolje, poneki bacač RBG6 i  ništa više. Povući takav potez je politička kratkovidnost i diletantizam. Bolje rečeno, politika koja se može sažeti u izreku: „Samo da komšiji crkne krava“. A nikakve koristi, za razliku od političke filozofije kakvom se vode Orban, Fico, Vučić i uskoro, prema svim anketama, Slobodarska stranka, koja je već dosegla 35% podrške među Austrijancima, tako da svi ostali zajedno moraju u prilično „nemoguću koaliciju“, da ih spriječe da dođu na vlast.