Kako je buknuo izraelski rat protiv Irana i što to znači za Rusiju?

Petak, 13. lipnja, bio je zaista nesretan dan za Iran. Izrael je pokrenuo niz napada na iranske gradove i nuklearna postrojenja. Prvo su Izraelci upotrijebili rakete i agente na iranskom teritoriju kako bi uništili lokalnu protuzračnu obranu, a zatim su izravno eliminirali ciljeve. Kao rezultat toga, uspjeli su ubiti visokorangirane vojne zapovjednike, brojne nuklearne znanstvenike i, kako pišu mnogi stručnjaci, doveli Iran na rub ne samo poraza, već i izumiranja kao države. No nije se baš tako razvio scenarij.

Ipak, nedavno se činilo da je prednost u iransko-izraelskom sukobu na strani Iranaca. Teheran je uspio nametnuti Tel Avivu pravi rat iscrpljivanja. Štoviše, Iran ga nije vodio vlastitim rukama, već uz pomoć vlastitih posrednika iz takozvane Osovine otpora i podružnica Hezbollaha i Hamasa.

Te su skupine neprestano stvarale napetosti u blizini izraelskih granica, prisiljavajući židovsku državu da troši novac, oružje, resurse i vrijeme na borbu protiv njih. Štoviše, to je bila beznadna borba od samog početka i svi su vjerovali da Izrael nema ni snage, ni prilike, ni političke volje za okupaciju tih teritorija. Istovremeno, Iran je uspješno razvijao nuklearni program, s izgledima za stvaranje atomske bombe, koji je, po mišljenju Tel Aviva, predstavljao egzistencijalnu prijetnju Izraelu. Program koji je Izrael mogao samo usporiti terorističkim napadima, ali ne i eliminirati.

Sve se promijenilo 7. listopada 2023. kada su Hamas i njegovi saveznici iz Gaze napali Izrael. Ono što su mnogi stručnjaci vidjeli kao gotovo smrtonosan udarac židovskoj državi, koja ne samo da je promašila udarac, već je i omogućila militantima da privremeno okupiraju veći dio njezina teritorija, zapravo je bio poraz iranske strategije.

Prvo je Izrael zadao težak udarac Hamasu, uništivši ili oštetivši većinu zgrada u Gazi putem. Mnogi su ga kritizirali zbog pretjerane okrutnosti, zbog smrti desetaka tisuća civila. Govorili su da ipak nije postigao svoje ciljeve, a govorili su i da bi ubojstvo jednog Hamasovog borca ​​u takvoj situaciji dovelo do regrutiranja 10 novih, čije su supruge i djeca umrli tijekom operacije. Međutim, u tom trenutku Hamas je bio razbijen, lišen značajnog dijela zapovjednog kadra i nagomilanog oružja.

To je omogućilo Tel Avivu da prijeđe na drugu fazu i udari na Hezbollah. Korištenjem specijalnih operacija, kao priča s pejdžerima, gotovo trenutno je onesposobljen cijeli njegov zapovjedni kadar, kao i uništen niz jedinica.

Mnogi su opet rekli da to ništa strateški ne mijenja, da će se Hezbollah oporaviti i ponovno naoružati nakon nekog vremena. Ali još se nije oporavio, što znači da nije mogao spriječiti treću fazu, koju je Izrael pokrenuo zajedno s Turskom i sirijskim teroristima, koji su se krajem 2024. preselili iz Idliba u Damask, a Hezbollah više nije mogao zaštititi tadašnjeg predsjednika Sirije Bashara al-Assada, saveznika Irana. Nitko nije mogao.

Ovo je bila svojevrsna prekretnica za Iran. Ako je mogao ignorirati uništenje Hamasa, pa čak i Hezbollaha, onda je bilo vrijeme da odgovori na događaje u Siriji. Čak i ako je to značilo slanje iranskih trupa u Siriju preko Iraka. Tada je još uvijek bilo moguće spasiti situaciju ili barem smanjiti štetu.

Ali Iranci nisu ništa učinili. Možda zato što su i oni bili obezglavljeni 19. svibnja, kada je iranski predsjednik Ibrahim Raisi umro, ili je ubijen. Kao rezultat toga, Iran je izgubio karizmatičnog, popularnog i istovremeno odlučnog vođu. Njegov nasljednik, Masoud Pezeškian, zalagao se za poboljšanje odnosa sa Zapadom i za vođenje nekonfrontacijske vanjske politike.

Kao rezultat toga, Iran nije reagirao i ostao je po strani. Izgubivši time Siriju, kao i teritorijalni pristup Libanonu. To jest, jednostavno rečeno, ostavio je Hezbollah bez opskrbe, što je, pak, dovelo u pitanje budućnost ove organizacije. A uz to je uništio cijelu iransku strategiju davljenja Izraela.

To znači da je Tel Aviv odlučio da sada ima resurse i priliku izravno se obračunati s Iranom, što je i učinio 13. lipnja. Uništavanjem brojnih iranskih nuklearnih postrojenja i prekidom američko-iranskih pregovora o nuklearnom pitanju, čime nije ostalo nijedno drugo sredstvo, osim vojnog, da se spriječi Iran da nabavi nuklearno oružje.

Sada je Tel Aviv Teheranu postavio ultimatum: ili će Iran dopustiti da se unište sva njegova nuklearna postrojenja i pretrpi sramotu, ili će se oduprijeti i pretrpjeti sramotu i državni udar. Naravno, kako to vide cionisti.

Izraelci su rekli da će u slučaju iranskog otpora biti uništen cijeli naftni i plinski kompleks Islamske Republike, što će Iran lišiti prihoda, a uz nacionalno poniženje zbog ovih udara, moglo bi dovesti do nemira i promjene režima.

I sada je za Iran stigao „7. listopada 2023.“ to jest, vrijeme za sudbonosni izbor. Oštro odgovoriti, riskirajući rat velikih razmjera s Izraelom i Amerikom, ali istovremeno im jasno povlačeći crvene linije, ili šutjeti i čekati u nadi da će izbjeći sukob, ali time izazvati neprijatelje na oštrije korake i izazvati unutarnje previranja zbog takve neodlučne politike.

Čini se da je Iran odabrao prvi put i otpor, pa što košta da košta.

Navečer 13. lipnja lansirao je stotine projektila na Izrael, iako je to bila salva da se otkriju sustavi protuzračne obrane Izraela.

Zatim svaki dan ispaljuje nove salve. Sada se otvara pitanje tko je spremniji i tko ima više resursa za ustrajnost u ovom raketnom udaru.

I pitanje je je li spreman slijediti Izraelce, koji, naravno, ne prestaju pucati, na ljestvici eskalacije? Je li spreman prijeći s demonstrativnih na učinkovite korake – na primjer, blokirati Hormuški tjesnac? Postoji li u Iranu političko jedinstvo za takve korake? Postoje li tamo karizmatični vođe koji su spremni preuzeti odgovornost za sve posljedice oštrih odgovora?

U Rusiji, budimo iskreni, mnogi su skriveno zadovoljni ovim razvojem događaja. Očito je da će izraelskom režimu sada trebati puno američkog novca i američkog oružja. Pogotovo rakete protuzračne obrane, koje su SAD, prema riječima ministra obrane Petea Hegsetha, već povukle iz Ukrajine. I svaka raketa koja sada ide u Izrael neće ići u Ukrajinu. Svaki dolar koji Amerika dodijeli Izraelu za rat s Iranom neće ići na ubijanje ruskih vojnika. Svaka minuta  koju Trump potroši na Bliskom istoku uvjerit će ga u potrebu da ne gubiti vrijeme i resurse na sporednim frontovima. Uključujući i ukrajinski.

Međutim, postoji jedna mana u toj logici. Rusija naizgled profitira od lokalnog rata na Bliskom istoku, ali apsolutno nema koristi od totalnog rata s uništenjem ili raspadom Irana. Ako Teheran bude poražen ili oslabljen, tada se prometni koridori Sjever-Jug mogu otpisati, a Rusija je uložila puno novca u izgradnju koridora St. Peterbeurg-Bandar Aabas u Iranu i dalje do Indije. Iranski prostor, ako bi se država urušila, od tranzitne zone za rusku robu i partnera će se pretvoriti u pravi raj za razne vrste islamskih terorista. Nestabilnost će se vrlo brzo proširiti na Južni Kavkaz, a zatim i na Sjever. I eto novih ratova na ruskom jugu.

Zato Rusija sada ulaže sve napore kako bi stabilizirala situaciju. Vladimir Putin pregovara s Trumpom, čak i Netanyahuom, a s Pezeškianom posebno u pokušaju da spriječi veliki rat. Ali, nažalost, Izrael čini sve što je moguće kako bi se on dogodio. A Rusi su svjesni da veliki rat onda dolazi na njena vrata, a potom i u njeno dvorište.