ANALIZA: Putinu treba pola minute da naredi intervenciju protiv Turske u Karabahu, ali samo pod jednim uvjetom, jer mu ne treba 2003. i novo Kosovo

Nekoliko dana nakon početka velike azersko-turske ofenzive na Gorski Karabah, nepriznatu armensku republiku na Kavkazu, mnogi su se počeli pitati hoće li Rusija intervenirati na strani Erevana i Stepanakerta i minirati dobre i prije svega strateški važne odnose s Bakuom? Da podsjetim, Azerbejdžan je dio „Povelje Kaspijske petorke“ koja definira odnose kaspijskih zemalja i koja sadrži zabranu izgradnje vojnih baza nekaspijskih zemalja na priobalju Kaspijskog mora. Za ovaj se dokument Moskva borila od 1996., a potpisan je tek u kolovozu 2018. 

Ali i Armenija je važan ruski saveznik, gdje ima kopnenu i zrakoplovnu bazu, na samoj granici s Turskom, ujedno i NATO paktom, i kao takva zemlja koju Rusija neće tako lako ispustiti iz svoje orbite.

Što se tiče Karabaha, tu je situacija jasna. Sedam azerskih regija i teritorij bivše azerske pokrajine Gorski Karabah drže Armenci, koji su tim područjem zavladali u ratu od 1988. do 1994. Ali neovisnost ove republike nije priznao ni službeni Erevan, pa je nerazumno tražiti da to učini Moskva. Ili Pariz, kako je proteklih dana tražio armenski premijer Nikol Pašinjan. Erevan tako ne može ni tražiti intervenciju Rusije, što nije ni učinio, znajući da se Moskva pridržava međunarodnog prava, nekad čak samo formalno, kao u Libiji ili Donbasu, gdje pomaže LNA u prvom slučaju i milicije Novorusije u drugom, ali se tog prava drži, za razliku od zapadnih zemalja. Dakle, tražiti da Moskva udari na Baku zbog Karabaha je, blago rečeno, nerazumno.

Ipak, nova avantura Recepa Tayyipa Erdogana, jer je ovo njegov privatni rat, Risiji zadaje velike glavobolje, jer Kavkaz pretvara u ratnu zonu, koja privlači islamske militante, a to je područje iz kojeg je najlakše destabilizirati cijelu Rusku Federaciju. I nemojte misliti da u Moskvi ovo ne znaju, i raspolažu s puno više informacija od ovih dostupnih u otvorenim izvorima. No, očito su odlučili igrati pažljivo, jer su ne smiju dopustiti prekid odnosa s Bakuom, čak ni onih s pomahnitalim Erdoganom, kojeg očito drže blizu jer ga je tako lakše kontrolirati.

No, baš jučer je rusko zrakoplovstvo provelo velike zračne udare po naftnim skladištima i terminalima u sirijskom Jarabulusu, a glavni korisnik kupnje ove nafte je Erdoganov sin Bilal, koji je u vrijeme velike trgovine s Islamskom državom u tu svrhu kupio četiri svoja naftna tankera i tu je naftu izvozio u regiju. Provedeni zračni udar je bio razoran i još se čekaju informacije je li naftni „Eldorado“ unišpten navodećim zrakoplovnim projektilima ili krstarećim projektilima „Kalibar“ koje je lansirala Kaspijska flota. Ono što je važno u ovom napadu je da se njega ne može promatrati izvan konteksta sukoba u Karabahu ili Libiji, pa čak i onog s Grcima u istočnom Mediteranu, jer su sve ovo samo fragmenti jednog velikog neoosmanskog rata samozvanog „sultana“ Erdogana. Usput, turska se vojska povlači iz promatračkih mjesta južno od ceste M4 u Idlibu, iako je turski vođa urlao da nikada odande neće otići, ili barem neće otići sve dok ijedan Sirijac bude tražio da Turci ostanu. Sada se u tišini turska vojska povlači iz područja Moreka, vjerojatno će otići i iz drugih ispostava koje su u punom okruženju Assadove vojske i štite ih Rusi, a Turci u zemlji to ne primjećuju jer su opijeni „slavnim pobjedama nad armenskim kafirima na jugu Karabaha“. Tužne scene se vide u Turskoj, domovini jednog velikog naroda, koji slavi Pirove pobjede za nekoliko karabaških sela samo zato što su  neprijatelji „nevjernici“, nadajući se da je ovo „tek početak novih velikih osmanskih osvajanja“.

Ipak, obzirom na godine propagande i relativno jaku tursku vojsku, Rusija ovdje mora postupati oprezno. Ne zbog straha od Turske, već zbog činjenice da je Erdogan u mahnitom samoubilačkom pohodu, ako shvati da nigdje neće moći upisati nijednu pobjedu, u stanju ići na sve ili ništa i sa sobom povući naivne simpatizere na Kavakazu, Bliskom istoku i Balkanu, što bi se nas posebno trebalo ticati.

Što se tiče davanja lekcije Ankari, najnovije bombardiranje Jarabulusa neće biti dovoljno da urazumi Erdogana. I ranije je Rusija uništavala naftne konvoje u Siriji i Bilala Erdogana ostavljala bez profita, ali se nije dogodilo ništa. Vojna kampanja u Karabahu, koju je tražio čelnik nepriznate republike, prema mnogima je čak i moguća, ali ne s Pašinjanom kao premijerom Armenije.

Rusija može pokrenuti operaciju u Karabahu, ali ne s Pašinjanom na vlasti

Što se tiče same Armenije, za razliku od rata u vrijeme raspada Sovjetskog Saveza, kada je Moskva morala intervenirati da ne pregaze Azere i tražiti da obustave vojne operacije, sada su ili patriotske snage Armenije preslabe, ili je prozapadni smjer vlade Nikola Pašinjana privlačan većini građana i može se izravno govoriti o nacionalnom konsenzusu: „Karabah je za nas dragocjen, ali nedovoljno da propustimo priliko da se pridružimo obitelji europskih nacija." Na kraju, Armenci su glasali za Pašinjana prije samo dvije i pol godine i odgovor na ovo pitanje traži dublju analizu. Preostalo je još nekoliko pitanja na koja treba odgovoriti. Prvo, što uopće čeka Armeniju u budućnosti? I hoće li Rusija biti gubitnik?

Kod odgovora na prvo pitanje treba poći  od općih posljedica za postsovjetske države koje su odabrale prozapadnu orijentaciju, i drugo, od specifične situacije u kojoj će se naći Armenija.

Dakle, "općenito" govoreći, treba odmah isključiti iskustvo Baltika. Baltički narodi su za Evropu „njeni“, a ostali su „gotovo ruski“ ili potpuno su nerazumljivi običnom Evropljaninu. Temeljnu odluku o integraciji baltičkih država donijeli su NATO i Europska unija davnih '90-ih, iako u punom smislu te riječi u drugom tisućljeću. Gruzija i Ukrajina nisu zakasnile za ovaj vlak, već za njih jednostavno nije bilo mjesta, a svađa oko "čipkastih gaćica" potrajala je sve do pobjede na Euromajdanu 2014.

Ali to uopće ne znači da netko drugi nema pravo „okušati sreću“, što se periodično događa od Bjelorusije do Središnje Azije, iako, iskreno, svaki sljedeći entuzijast izgleda malo manje adekvatan za „evropsku obitelj Glebmbajevih“ od prethodnog.

Zaista, nevjerojatne su težnje pojedinih skupina u mnogim narodima da budu dio dekadentne i umiruće Evrope, koja je za mnoge još uvijek „obećana zemlja“, iako su tamo, uz manje izuzetke, svi ostali osuđeni da peru toalete, prevrću i peru starce u domovima, beru šparoge i rade na farmama, ili u najboljem slučaju kao strukovni radnik na gradilištu. Posljednje je nezamislivi uspjeh za naše nove gastarbajtere, koji po povratku pričaju iste priče kao naši polupismeni stričevi, ili mlađim generacijama djedovi, koji su gnjavili „selo“ s poznatim: „Aaaa, da ti to vidiš kod Švabe….“. I pored tog iskustva, danas, 2020. godine netko uspijeva prodati istu priču mladima o „čipkastim gaćicama“ u EU, kao što je bio slučaj u Ukrajini, u isto vrijeme kada je u Kijevu bilo na desetke butika s francuskim ženskim donjim rubljem.

Dakle, nije u pitanju ekonomski probitak, niti vladavina prava, jer policija u EU tuče puno žešće nego u Minsku ili Moskvi, u Kijevu da ne govorimo, gdje su policajci bili kao glineni golubovi neonacističkoj rulji Dmitrija Jaroša, već čisto psihološka podčinjenost koja prozapadnu opoziciju tjera da svoje narode uvede u klub propalih evropskih „aristokrata“.

Armenija nije izuzetak. Možda je uvjetno proruska Armenija tijekom godina neovisnosti nešto izgubila u usporedbi s antiruskom Gruzijom i Ukrajinom? Teško je reći. Prije 30 godina Armenci su znatno zaostajali za Ukrajincima, a još više za Gruzijcima. Danas u smislu BDP-a po stanovniku, nominalno, a još više po paritetu kupovne moći, Armenija nadmašuje Gruziju "vodećeg reformatora u regiji", a po nominalnoj vrijednosti je jadnu Ukrajinu ostavila daleko iza sebe.

Da, da, sve su to "bajke za siromašne". Protivnici ove tvrdnje će lako pronaći kontraargumente, posuđujući ih od drugih prebjega: “Mi smo mali, Europu neće koštati ništa da nas prihvati”, kako misle Gruzija, Moldavija i bjeloruska opozicija, ili naprotiv: „Mi smo bedem Europe protiv azijskih, srednjovjekovnih, imperijalističkih hordi“, što je prevladavajuće mišljenje u Ukrajini i Gruziji. Ili također: "Ako je Armenija pretekla Gruziju i Ukrajinu, unatoč golemim izdacima za obranu u uvjetima djelomične blokade, kako ćemo tek juriti naprijed kada se riješimo euroazijskog i ruskog balasta". Možete samo zamisliti gluplju tvrdnju od ove? Teško, ali je prisutna u javnom diskursu u Armeniji.

Ovdje ćemo morati prijeći s općih zakona na određenu i specifičnu situaciju u kojoj će se naći Armenija, uvijek ako liberali uspiju u svom naumu. Neće biti moguće "juriti" prema svjetlijoj budućnosti. Drugovi Armenci će za svaku mrvicu koju im da Evropa morati dati mnogo malih usluga. I ne radi se samo o mrvicama u obliku otvaranja granice i slično.

Ako kapitulira, i Turska je članica NATO pakta, a odluke u savezu donose se konsenzusom, a samo Mađarska može ometati programe suradnje NATO pakta s Kijevom pod izgovorom kršenja prava zakarpatskih sunarodnjaka.

A popis „pravnih zahtjeva“ Turske za Armence je ogroman i otvoren je za nove. Ako Erevan promijeni tabor, NATO i njegova Europska unija će pod pritiskom Ankare tražiti od Armenaca da prestanu govoriti o genocidu kojeg su počinili Turci od 1915. do 1923. Ne samo da će Erevan morati odustati od ovog zahtjeva, već će Ankara zahtijevati i da države koje su priznale genocid povuku ovu odluku. Možda ne tako izravno, već jednostavno stvaranjem zajedničke armensko-turske komisije povjesničara koja će proučavati te događaje, jer je već bilo takvih projekata, ali se nećete dati genocidni ton ovoj komisiji. Pa, kako drugačije? NATO ne može razviti suradnju s državom neprijateljskom prema jednoj od članica saveza, zar ne?

Ali se s malo krvi ne može ništa kupiti. Zašto je Armenija bolja od Gruzije, kojoj je Turska zabranila proslavu godišnjice pobjedničke Didgorijske bitke Davida IV. Agmašenebelija nad Turcima Seldžucima 1121. godine? Ankara će kontrolirati vaše udžbenike, vaše medije, vašu znanost, vaše umove i duše.

Idemo dalje, bez grube muške koketerije, u redu? Iran je situacijski saveznik, stoga ne postoji nikakva "Jugoistočna Armenija" sa svojim samostanima i Avarairovim bojnim poljem od 451. godine. A onda, negdje u dvorištu „povijesnog mainstreama“, morat će se zaboraviti i "Zapadna Armenija" i bitka kod Sardarapata 1918. godine.

Neće se smjeti sjećati ni rata u Karabahu  2020. godine. Ne postoji vic koji se ne može pretvoriti u stvarnost. Ararat će nestati s vašeg armenskog grba, a ova turska planina će se morati pravilno zvati: "Agrydag". Dalje se popis može širiti, a ovo su samo prve povijesne „crtice“ kojih će se Armenci morati odreći ako žele u NATO i EU. Istina, Armenci su nedavno produžili ugovor o prisutnosti ruskih baza na svom teritoriju do 2049., ako se ne varam, a isticao je 2025., ali to ništa ne znači. Najbolji primjer je Krim, kojeg je čak i Viktor Janukovič bio voljan ustupiti NATO paktu, ali ne „zapelo“ kod ekonomskih aspekata ugovora s EU, što je čak i za jednog Janukoviča bilo previše. 

I to nije sve. Neće biti "džentlmenskog dogovora" niti "nulte opcije". Najbolji predator nije onaj koji bolje vidi, čuje i trči, već onaj koji žrtvu proždire bez traga, s venama i kožom. A Armenija, koja je svojim zemljopisnim položajem, "već utonula u turkijski svijet", bit će u potpunosti požderana i probavljena.

Čak i na najmanje, čisto simboličke korake, Erevan će biti prisiljen prihvatiti prvi glavni uvjet: predati i priznati okupaciju Karabaha. Tada će zabava tek započeti.

A tko će nadoknaditi Azerbejdžanu gubitke zbog 30 godina „okupacije Karabaha“? Bit će sigurno najmanje milijun privatnih zahtjeva. Jasno je da Armenija to neće moći odjednom isplatiti. To znači da će morati usvojiti odgovarajući program za 50 godina. Kontrola strateških poduzeća, proračuna, bankarskog sustava itd. Naravno, koridor Meghri, od glavnog dijela Azerbejdžana do Nahičevana, dobit će eksteritorijalni status, slobodan za upravu Bakua. Još uvijek nije dovoljno?

Pa, tamo bi trebala biti „bivša ruska vojna baza“ sa svim svojim objektima. Koja bi se od buduće NATO braće po oružju trebala nalaziti tamo ako ne Turci? Neće Nizozemci, sigurno, obzirom da je Gyumri na samoj turskoj granici. Ovo je previše? Onda treba zaboraviti čak i na razinu suradnje s NATO paktom koju imaju sada.

"Prijatelji Armenije" izvršit će pritisak na Ankaru? Je li to kako je sada pritišću? Budimo ozbiljni, od tog „pritiska“ nema ništa i on će u Americi završiti nakon izbora, a u Francuskoj, gdje je najmoćnija armenska dijaspora, ostat će na glasnim izjavama, ali koje neće pratiti djela.

A NATO je, ne zaboravimo, čekaonica Europske unije, a ne obrnuto. Neki od gruzijskih generala zakleli su se da će Gruzijci pokriti evakuaciju posljednjeg američkog vojnika iz Afganistana. Možda će biti izvrsnih materijala o "prijateljskom armensko-gruzijskom rivalstvu" u tome tko će više učiniti za američke prijatelje.

Hoće li Rusija što izgubiti?

Ali sada bliže drugom pitanju i hoće li Rusija što izgubiti? Od Rusije se očekuje da brine za sve, od Libije i Sirije, do Venezuele i Armenije, od Kube i Srbije, čak i do ne baš prijateljske Grčke i Donbasa. Ima još zemalja i žarišta, ali je važno naglasiti da će Rusija pomoći onima koji su voljni tu pomoć tražiti i prije svega zaslužiti, a zaslužit će je tako da pokažu da im je stalo do njihove neovisnosti i domovine. Rusija neće ginuti dok Armenci u Francuskoj jedu kroasane i prate događanja na bojištu preko You Tubea. Zato je Rusija intervenirala u Siriji, ali i zato što su tamo njene baze koje pokrivaju Mediteran, a kalifat je bio mjesto obuke budućih terorista koji bi sijali smrt u Ruskoj Federaciji. Ali sve to ne bi bilo važno da do rujna 2015. Assadove snage nisu krvarile i branile i obranile zemlju. Da je bilo drugačije, Rusija ne bi intervenirala.

Rusija je intervenirala i na Kosovu i upravo ovih dana je objavljeno da je prije nego je usiljenim maršom stigao kontingent iz Bosne 18 pripadnika GRU specijalnih snaga već bilo na aerodromu Slatina u Prištini. Kasnije su nove političke vlasti u Beogradu odlučile ne činiti ništa i 2003. je Vladimir Putin naredio povlačenje tih snaga iz južne srpske pokrajine i cijelog prostora bivše Jugoslavije.

Kuba je također izdržala i Rusija je pomaže i danas, ali Libiji nije pomogla. Zašto? Zašto Muammar Gaddafi nije obnovio vojsku, već je išao na proslave s Berlusconijem i dao Sarkozyu oko 50 milijuna eura, ako se ne varam, za kampanju. Priznao je teroristički napad na Veliku Britaniju, pokajao se ispričao, a Hillary Clinton je na pladnju isporučio sina, kojeg je ona tada dočekala kao državna tajnica i istovremeno pripremala plan za likvidaciju cijele obitelji Gaddafi. Dakle, nemojte se pitati zašto Rusi nisu spasili Gaddafija i Libiju, već zašto pukovnik nije učinio da spasi zemlju i sebe, pa bi im Moskva pomogla. U to uopće nemojte sumnjati.

Jesu li Rusi zabrinuti za druge? Razmišljaju li uopće o sebi. Kako se izvući iz ove „sramote“? Nema šanse. Zbunjenost ni oko čega. Tursko-azerbajdžanski koridor kroz Gruziju već dugo postoji.

 Ipak, Rusija će sigurno odgovoriti. Ovdje je vrijeme da se odgovori i bez Karabaha. "Partneri“ su već pretjerali sa svojim bezobrazlukom. I nešto sugerira da bi neobično vruća reakcija Sergeja Lavrova, pa čak i Dmitrija Peskova na najnovije antiruske vragolije Evropske unije mogla biti potraga za razlogom oštrog odgovora. Kao što vidimo, sve je posredno povezano s neuspjehom posredovanja u sukobu u Karabahu. Ovaj neuspjeh će se morati zaustaviti.

No, Moskva će odgovoriti, kao i uvijek, asimetrično. Prema visokim iranskim izvorima, čije su snage prisutne u Hami u Siriji, Turska evakuira dio svojih promatračkih mjesta u Siriji južno od zone Idlib, odnosno ispostavu "Morek" i nekoliko drugih, koje su već dugo u pozadini sirijske vojske, a opskrbljuju se i kreću samo zahvaljujući ruskim pratiteljima konvoja. Odnosno, čini se da je Ankara spremna predati dio zone Idlib južno od autoceste Aleppo-Latakija, ali to nije dovoljno.

Situacija s razgovorima o Donbasu u Minsku došla je do točke kada bi Rusija mogla posuditi iskustvo Marttija Ahtisaarija, koji je, kao specijalni predstavnik UN-a Srbima uputio ultimatum: ili ćete pregovarati s „Kosovarima“, što je eufemizam za nekakvu građansku naciju Kosova, ili svijet priznaje neovisnost Kosova. Zapravo, nakon toga su kosovski Albanci, jer „Kosovari“ ne postoje, mogli samo sjesti za pregovarački stol i šutjeti, slušajući i najizdašnije prijedloge Srba. Kažu da su se smiješili tapkajući prstima po svojim satovima, čekajući da prođu i ta četiri mjeseca, koliko Ahtisaari odredio da bude rok tih „pregovora“.

To nije stil Rusije, koja je spremna voditi temeljne pregovore, ali strogo u skladu s klauzulama iz teksta ranijih sporazuma, inače bi, baš kao NATO, priznala i republike Novorusije. No, četiri su mjeseca još uvijek previše da bi si Rusija dozvolila lavine negativnih komentara zbog napuštanja Armenije, iako to nije slučaj, jer prvo Erevan treba priznati Karabah, da bi mogao pozvati Rusiju da intervenira.

Što još? Aleksandar Lukašenko je očekivano odahnuo, i ako telegramski kanal Nezigar ne laže, na sastanku 22. listopada ponovno je govorio o multivektorskom pristupu.

„Pregovori će se voditi i sa Zapadom i s Rusijom. Sad svi čekaju kako će završiti. Pregovarat ćemo s Rusijom o jeftinoj nafti i jeftinom plinu. Ako se ne složimo, neće biti pomaka prema integraciji", rekao je Lukašenko, koji je ne tako davno u Sočiju doslovno molio Putina za pomoć. I tu je pomoć dobio. U obliku povlaštenih kredita i drugih aranžmana, što vojnih, što ekonomskih, da bi se brzo vratio staroj priči o „neupitnoj neovisnosti Bjeloruske Republike“.

Tu Rusija može raditi točno kao što je govorio Lukašenko kada je komentirao ponovno ujedinjenje Krima s Rusijom.

Rusija teži mirnom rješenju u Karabahu, uzimajući u obzir interese armenskog naroda. Gotovo je izaslanica svjetske zajednice ovdje i cijeni ovu ulogu. Ali Armencima treba poručiti da Rusija neće biti zamjena ako se pokaže da je podrška Zapada nedovoljna. Ako Kremlj ovdje ne uspije, uspjet će drugdje, a to će biti uspjeh koji će uravnotežiti gubitak Armenije, kako u imidžu tako i u stvarnosti.

Pašinjan tvrdoglavo slijedi put predaje Karabaha. Cijelo vrijeme "kasni" za par koraka. Dakle, tek je u četvrtak pristao na ulazak ruskih mirovnjaka u Karabah, a prije toga je inzistirao na rješavanju tog pitanja isključivo u okviru OESS skupine iz Minska. I poslao je ministra vanjskih poslova u Washington na sastanak s Mikeom Pompeom, sve radi nekoliko desetaka tisuća glasova američkih Armenaca za Donalda Trumpa.

Vrlo je teško spasiti Armeniju ako Rusiju ne slušaju ne samo zapadni partneri, već i armensko vodstvo. Dok Pašinjan govori o poželjnosti isključivo ruskog kontingenta u Karabahu, predsjednik zemlje Armen Sarkissijan uvjerava Emmanuela Macrona da Armenija neće dopustiti da tamo neki Rusi uđu u Karabah. Vjerojatno će biti očekivano ako istodobno stignu izvješća o praznoj deklaraciji iz Washingtona ili Pariza i povlačenju azerbejdžanskih trupa s Lačinskog koridora. Čini se da je spas Armenije u ostavci vlade i potpunom preoblikovanju vlasti i kursa zemlje. Ne mogu zemlju ju ratu braniti Sorosevi baletani, a nedavno sam objavio popis funkcija koje obnašaju prozapadni liberali iz tog miljea. Unutarnja sigurnost, obrana, obavještajne službe, policija i vojni aparat, glavni stožer, sve su popunili ljudi koji s patriotizmom veze nemaju i izašli su iz inkubatora  Otvorenog društva.

Dobra lekcija za naše Makedonce, kojima sektor obrane vodi Radmila Šekerinska, grobarka Makedonije i svega što predstavlja i može braniti makedonski suverenitet.

Prema najnovijim izvješćima, azerbejdžanska vojska preusmjerila je svoju glavnu djelatnost s južnog sektora na istočni i regiju Agdam, a na sjeveru se počinje forsirati linija kod Martakerta. Možda se potvrdi pretpostavka da Baku iz nekog razloga još nije usmjeren na "trokut" Amaras na istoku, Dadivank i Gandzasar na sjeveru i Tatev na zapadu, već u Armeniji. Možda i zato da daju vremena cjelokupnom civilnom stanovništvu da "samo od sebe" evakuira. Ovaj potez služi da bi Alijev kasnije mogao reći: „Tko je pobjegao, pobjegao je, nismo nikoga protjerali, nema genocida“.

Na ovaj ili onaj način, Rusija može započeti svoju operaciju u Karabahu. Ako ne mirovnu, onda humanitarnu, nazovite je kako želite. I samo jedna bojna Rusa s odgovarajućom porukom azerbejdžanskim kolegama u posebnim komunikacijama bit će dovoljna da zaustavi vatru. Rizik je minimalan. Ali samo pod jednim uvjetom: ne s Pašinjanom na vlasti.

I tko je sad na redu? Pa Armenci, valjda. Ili će izvršiti veliki pritisak na Pašinjana da podnese ostavku, ili će svojim pasivnim stavom poručiti da im jeste stalo do Karabaha, ali im je do Zapada i mišljenja što će reći evropske elite stalo više. Pa kad je već tako, što bi se Rusi nervirali?