Rat u Karabahu: Putin je Erdoganu rekao da sirijski plaćenici nemaju što tražiti na Kavkazu

Nema mira u Karabahu. Sukobi se nastavljaju na frontu Hadrut na jugu fronte. Azerbejdžanski mediji objavili su video pod naslovom "Azerbejdžanske snage su unutar sela Hadrut", no kasnije je, uspoređivanjem videozapisa sa satelitskim snimkama, postalo jasno da je video snimljen izvan Hadruta.

Prema terenskim vijestima i onome što su do sada objavili mediji s obje strane, čini se da je selo Hadrut prazno, a azerbejdžanske i armenske snage su smještene u visinama regije s pogledom na selo, koje je praktički prazno.

Kontrola sela Hadrut od posebne je važnosti za Azerbejdžan, jer je "prvo veliko selo" na jugu i "unutar autonomne oblasti Gorski Karabah" koje bi prešlo pod kontrolu azerbejdžanskih snaga. A ako se to dogodi, situacija će se na tom dijelu brže promijeniti u korist Azerbejdžana, jer se vjeruje je ovo selo svojevrsna vrata prema Stepanakertu, ali s obzirom na planinsku situaciju u regiji, to nije istina i dug je put do grada Stepanakerta.

Jedina strateška važnost Hadruta mogla bi biti mogućnost opsade Fizulija ili slabljenje Hadrutovog desnog i lijevog boka za armenske snage.

Armensko ministarstvo obrane tvrdilo je da su armenske snage uspjele potisnuti azerbejdžanske snage iz sela Tališ na sjeveru Karabaha. S druge strane, Azerbejdžan i dalje polaže kontrolu nad selima Madagis i Tališ.

Te se tvrdnje iznose dok situacija u tim područjima još nije jasna. Do sada armensko ministarstvo obrane nije objavilo nijednu sliku kojom bi dokazalo ovu tvrdnju, a azerbejdžansko ministarstvo obrane prije nekoliko dana objavilo je nejasne i sumnjive slike brane Madagis

Topništvo azerske vojske gađalo je područja Martuni, Askeran i Martakert.

Putin "upozorio" Erdogana zbog sirijskih plaćenika u Karabahu

Iranski sustavi protuzračne obrane oborili su dron "Harop" izraelske proizvodnje koji pripada azerbejdžanskoj vojsci u blizini Parsabada. Sada obrnutim inženjeringom sigurno rade na proizvodnji svoje verzije. Ovo bi ukratko bile vijesto s fronta, ali je puno važniji poziv Erdogana Vladimiru Putinu.

Kako javlja press-ured Kremlja, ruski predsjednik Vladimir Putin održao je telefonske razgovore s turskim kolegom Erdoganom, a razgovarali su o situaciji u Karabahu.

“Detaljno je razgovarano o situaciji u zoni sukoba u Karabahu. Obje su strane potvrdile važnost poštivanja humanitarnog primirja, sporazuma koji je postignut 10. listopada u Moskvi. Vladimir Putin i Recep Tayyip Erdogan pozvali su na intenziviranje političkog procesa, posebno na temelju OESS skupine iz Minska”, navodi se u priopćenju na web stranici Kremlja.

Putin je Erdoganu rekao „kako je zabrinut zbog sudjelovanja militanata s Bliskog istoka u sukobu u Karabahu“. Šefovi država tijekom dijaloga zalagali su se za aktiviranje političkog procesa o Karabahu, posebno na temelju razvoja OESS skupine iz Minska. Ruski čelnik izrazio je nadu da će Turska, kao članica skupine, dati konstruktivan doprinos deeskalaciji sukoba. Ruski predsjednik naglasio je hitnu potrebu za uzajamnim naporima kako bi se zaustavilo krvoproliće u Karabahu.

Političari su razgovarali i o drugim pitanjima. Putin i Erdogan primijetili su učinkovitu koordinaciju obje zemlje u vezi sa sirijskim i libijskim pitanjima. 

Međutim, ovo je službeno priopćenje i ne otkriva detalje razgovora, iako je jasno da je Rusija iritirana činjenicom da Turska na Kavkaz prebacuje islamističke militante iz Sirije, gdje je rusko zrakoplovstvo uništilo tursku bazu koja je služila kao kamp za regrutaciju i obuku terorista za slanje u borbe protiv Armenaca na Južnom Kavkazu.

Turska pomoću islamista gura Rusiju  u rat za Kavkaz

Iako to Turska negira, sve je više izvještaja da su proturski militanti iz Sirije raspoređeni u zonu sukoba u Karabahu i bore se na strani Azerbejdžana. Turska kategorički odbija pozive država OESS-ove skupine iz Minska (SAD, Rusija i Francuska) da ne dolijeva ulje na vatru. Prema stručnjacima, Ankara ubrzano povećava svoj utjecaj na Južnom Kavkazu, a Moskva će trebati poduzeti odlučne mjere za obranu svojih interesa i obuzdavanje turske invazije.

Ranije je francuski čelnik Emmanuel Macron rekao da ima podatke o 300 sirijskih militanata koje je Turska rasporedila na teritoriju Karabaha. Prema Macronu, islamistički militanti dovedeni su iz regije Aleppo i prebačeni preko turskog Gaziantepa. Također se tvrdi da su svi militanti "povezani" s teroristima takozvane "Islamske države".

Francuski predsjednik dodao je da i Rusija ima slične podatke. Njegove riječi djelomično je potvrdila službena predstavnica ruskog ministarstva vanjskih poslova Marija Zaharova.

Dan ranije je rusko ministarstvo vanjskih poslova dalo je izjavu o premještanju stranih boraca u zonu sukoba u Karabahu. 

"Prema primljenim informacijama, militanti ilegalnih oružanih formacija, posebno iz Sirije, Libije, premještaju se u zonu sukoba oko Gorskog Karabaha kako bi izravno sudjelovali u neprijateljstvima", priopćilo je rusko ministarstvo vanjskih poslova. 

U četvrtak su ministri vanjskih poslova Ruske Federacije i Turske održali telefonske razgovore kako bi razjasnili trenutnu situaciju. Sergej Lavrov i Mevlut Cavusoglu "izrazili su ozbiljnu zabrinutost zbog oružanih sukoba koji su u tijeku i zalagali se za trenutni prekid neprijateljstava" , priopćilo je rusko ministarstvo vanjskih poslova. Ministri su naglasili "nedopustivost sudjelovanja militanata ilegalnih oružanih skupina iz drugih regija u sukobu". Uz to, "potvrđena je spremnost za blisku koordinaciju djelovanja Rusije i Turske za stabiliziranje situacije kako bi se rješenje sukoba oko Nagorno-Karabaha što prije vratilo u mirni pregovarački kanal".

Istodobno, Ankara različito tumači te pregovore. Prema do agenciji Anadolu, pozivajući se na diplomatske izvore u turskom ministarstvu vanjskih poslova, „prekid vatre neće imati smisla bez dugoročnog rješenja armensko-azerbejdžanskog sukoba i kraja okupacije teritorija Azerbejdžana od strane Armenije”. Turski ministar vanjskih poslova Cavusoglu napomenuo je da će "čak i ako se danas postigne prekid vatre, bez prestanka okupacije  sukobi ponovno započeti".

O pitanju sudjelovanja proturskih militanata u sukobu u Karabahu razgovarali su armenski premijer Nikol Pašinjan i savjetnik američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost Robert O'Brien. Pašinjan je rekao da se vatra ne može zaustaviti dok su militanti u zoni borbenih djelovanja. Uz to, napomenuo je da je Turska bila ta koja je imala ključnu ulogu u raspoređivanju "plaćenika i terorista u Azerbajdžanu".

Razlog za rusku intervenciju u ratu u Karabahu

Zanimljivo je da i vodeći zapadni mediji pišu i o sudjelovanju proturskih militanata u sukobu. Naime, u srijedu je ruska služba BBC izvijestila da je nekoliko stotina plaćenika s teritorija Sirije pod turskim nadzorom poslano u Azerbejdžan neposredno prije početka rata u Karabahu. Britanski The Guardian također je napisao da su militanti iz Sirije povezani s turskim privatnim vojnim tvrtkama, a The Times je istaknuo da bi sudjelovanje turskih plaćenika moglo dovesti do ruske intervencije u sukobu.

“Takve akcije Turske mogu dovesti do još ozbiljnijih posljedica. Prije dvije godine Ankara se u okviru "sporazuma iz Sočija" obvezala utjecati na militante pod svojom kontrolom u Siriji. Ako se te obaveze ne ispune i zabilježi se transfer militanata iz Sirije u Azerbajdžan, to je razlog za izricanje sankcija od strane međunarodne zajednice”, rekao je generalni direktor Ruskog vijeća za međunarodne poslove Andrej Kortunov za novine Pogled.

“U ovom slučaju, Turska se vjerojatno neće moći nositi s pritiskom glavnih sila  i Erdogan će se morati povući. Ne sjećam se situacije da su postupci Turske istodobno iritirali razne međunarodne aktere, uključujući Rusiju, Europu i Sjedinjene Države“, naglasio je Kortunov.

U međuvremenu, Jevgenij Satanovski, predsjednik Instituta za Bliski istok, vjeruje da se Turska namjerno ovako ponaša na Kavkazu. 

“Ovo je Erdoganova strategija. Turska gradi carstvo, uključujući i na štetu raspadajućeg postsovjetskog prostora. Tamo gdje mi nismo, tu su Turci i oni to demonstriraju ”, rekao je ruski orijentalist.

“Čini se da je Erdogan potpuno siguran u sebe. Nemojmo uopće sumnjati da on ne razumije moguće posljedice svojih postupaka. Sve on jako dobro razumije”, rekao je Satanovski, prema kojem je glavni zadatak Moskve u ovom slučaju postići povlačenje Turske s postsovjetskog prostora.

Istodobno, Semjon Bagdasarov, direktor Centra za proučavanje Bliskog istoka i Srednje Azije, smatra „kako je iz unutarnjih političkih razloga važno je da Erdogan pokaže Turcima sposobnost probijanja na Južni Kavkaz, slabu regiju s vojnog gledišta“.

“Najbolnije za Rusiju je to što na našim granicama imamo skupine koje smo porazili u Siriji. Štoviše, to se odnosi na čitav spektar skupina iz Aleppa i Idliba, uključujući bivše borce "Islamske države", rekao je Bagdasarov.

Prema njegovim riječima, postoji samo jedan način da se okonča sukob u zoni Karabah. 

„Moramo rasporediti mirovne trupe u ovaj dio Kavkaza i Turcima dati ultimatum kako bi oni izašli odatle u roku od nekoliko dana. U suprotnom, izvest ćemo precizne udare po bazama terorista, jer je njihovo prisustvo na granicama Rusije neprihvatljivo”, rezimirao je Bagdasarov.

U tom kontekstu se mogu promatrati i zračni udari provedeni po turskoj vojnoj bazi u blizini Jisr Al-Soguhura u Siriji, koja je služila kao kamp za regrutiranje i obuku terorista koji su trebali biti poslani u Karabah. Odmah nakon toga je Erdogan zvao Moskvu. Saznaje se da su u bazi bili i turski instruktori i plaćenici privatnih vojnih tvrtki, koji su teroristima objašnjavali teren i način ratovanja u planinama Karabaha.

Rusiji je zapravo sve bilo jasno od prvog dana, ali je pokušala posredovati da barem utihne oružje. No, to očito ne ovisi o odlukama Bakua i Ilhama Alijeva, već o volji turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, kojeg zbog ratova u protekle dvije godine, protiv Sirije, ali i Libije, Grčke, Cipra i sada Armenije, mnogi vide kao „novog Hitlera“. Ne baš tim terminima ga je opisao i njegov bivši suradnik Ahmet Davutoglu, tvorac vanjskopolitičke strategije turskog Muslimanskog bratstva. Čak i za njegov „ukus“ je sve ovo što čini Erdogan previše.

Sukob između Armenije i Azerbejdžana sada eskalira i Turska u tome sudjeluje. Vlada u Ankari zahtijeva potpuno "povlačenje" Armenije iz Karabaha. A premijer Armenije čak tvrdi da su turski časnici naredili Azerbajdžanu da napadne regiju. Koje interese Turska provodi na Kavkazu?

Turska Azerbejdžan smatra svojim najbližim saveznikom. Predsjednik Recep Tayyip Erdogan često ponavlja da su obje države "jedna nacija u dvije države". Ali odnosi s Armenijom ostali su napeti od osnutka republike i „Armenskog genocida“ iz tog razdoblja. Između ovih zemalja ne postoje diplomatski odnosi, a granica je zatvorena. Inače, turska opozicijska Republikanska narodna stranka (CHP) u potpunosti dijeli vladin stav o ovom pitanju.

S gledišta Turske, nema sumnje da je Armenija započela vojni sukob u Karabahu. Ovo je mišljenje kontroverzno, jer Armenija, u načelu, nije zainteresirana za promjenu situacije "zamrznutog sukoba". Ali Azerbejdžan jeste. Besplodni pregovori u okviru procesa iz Minska, pokrenutog od strane OESS-a 1992. godine, igrali su na ruku Armeniji jer su omogućili zadržavanje statusa quo, koji je odgovarao interesima armenskog  stanovništva Karabaha.

I Turska i Azerbajdžan već dugo zahtijevaju dovršetak procesa iz Minska i bezuvjetno povlačenje armenskih trupa. Obje ove države raspoređivanje kontingenta armenskih trupa u Karabahu smatraju kršenjem međunarodnog prava i sada vojnim sredstvima pokušavaju postići rješenje ovog pitanja. I premda Turska na službenoj razini nije išla na izravnu vojnu intervenciju, uvijek je jasno stavila do znanja da će mu, u slučaju da Baku zatraži pomoć, odmah pružiti podršku. 

Turska se sve više miješa u međunarodne sukobe u Siriji, Libiji, istočnom Mediteranu, a sada i na Kavkazu. Erdogan vidi Tursku kao regionalnog hegemona i pokušava ostvariti svoje interese prije svega upotrebom vojnih sredstava. I premda se specifični motivi za intervencije u različitim slučajevima razlikuju i diktiraju ih ekonomski interesi, nafta i plin, ili sigurnosni interesi, a to su rastući nacionalizam koji u ovoj zemlji igra značajnu ulogu. Istodobno, predsjednik ne donosi odluke samostalno, već je prisiljen računati na stav svog ultradesničarskog koalicijskog partnera  "Stranke nacionalističkog pokreta" na čelu s Devletom Bahchelijem, a on gura Erdogana na takve korake i prema mnogim Turcima je postao subjekt vanjskopolitičkog odlučivanja.

Drugi razlog bila je sve teža ekonomska kriza u zemlji. Predsjednik Erdogan se svojom avanturističkom vanjskom politikom nada okupiti naciju oko sebe i skrenuti pozornost s ekonomskih poteškoća koje su dovele do sve većeg osiromašenja širokih slojeva stanovništva. Sukob na Kavkazu i široka podrška Azerbejdžanu od strane turskog stanovništva u isto vrijeme su uzrokovali porast nacionalističkih osjećaja među većinom građana te zemlje. A to,  naravno, odvlači pozornost od ekonomske katastrofe.

U zapadnoj Europi aktivno sudjelovanje Turske u takvim zonama sukoba naišlo je na oštre kritike. Ali kakav je stav turskog stanovništva prema takvim geopolitičkim ambicijama?

Općenito, Erdogan ima vrlo široku potporu, unatoč razlikama koje treba razmotriti u svakom slučaju. U sporu na Kavkazu, kao što je već spomenuto, većina stanovništva na strani je Azerbejdžana. Većina turskih građana također smatra pretjeranim potraživanja Grčke u sukobu u regiji istočnog Mediterana. Najveća oporbena stranka CHP, kao i ostale oporbene stranke, također podržavaju Erdoganov kurs.

No, u slučaju invazije na Siriju dvosmislenu reakciju izazvalo je uništavanje autonomne kurdske regije ili takozvanog Sirijskog Kurdistana na sjeveroistoku Sirije, unatoč činjenici da se većina ljudi protivi vlaldi Bashara Al-Assada.

Zapravo, arhivirana je vanjskopolitička doktrina "nula problema u odnosima sa susjedima", koju je razvio bivši ministar vanjskih poslova, a zatim premijer Ahmet Davutoglu, koja se oslanjala na diplomatske inicijative. Vojska sada odlučuje o svemu i mnogi Turci podržavaju takvu promjenu paradigme.

Korištenje trupa u inozemstvu troši ogromne količine novca. Istodobno, tursko je gospodarstvo nedavno doživjelo povijesno rekordan kolaps. 

Trenutno je ekonomska situacija u Turskoj doista teška, ali visoka vojna potrošnja u ukupnom proračunu zemlje nikome nije sumnjiva. Zapravo, imamo tipičan razvoj javnog mnijenja kao u Njemačkoj '30-ih godina prošlog stoljeća. Hitler je Njemačku izvukao iz krize, a kad je sve uložio u vojsku i ratove imao je punu podršku. Kako je sve završilo, ne treba podsjećati.

Ali za razliku od onoga što se često predstavlja, gospodarstvo još nije na rubu ponora. U 2019. javni dug iznosio je 33 posto BDP-a, a to uopće nije kritična razina. Problem su krediti s dolarskom klauzulom, a dizani su po tečaju od 1,5 do 2 lire za jedan USD. Sada je tečaj 7,87 lira za jedan američki dolar i situacija je pred eksplozijom, pa ni mal javni dug ne igra nikakvu ulogu.

Naravno, u vrijeme krize postoji prilika za mobilizaciju resursa koji daju legitimitet vanjskopolitičkim avanturističkim koracima vlade.

Tu su i sad već ozbiljne prijetnje sankcijama Europske unije, koje i Turska shvaća vrlo ozbiljno. Vlada je vrlo nervozna zbog ove perspektive, jer bi to moglo dovesti do pogoršanja ionako teške ekonomske situacije. Sukladno tome, vladine kritike na odluke summita EU pokazale su se oštrim. Istodobno je svim stranama jasno da se Tursku sankcijama teško može obuzdati, a čak ni sporazum s njom neće dovesti do rješenja tih problema. 

U takvim okolnostima politika mrkve i batine možda može biti prikladna. I premda se pristupanje Turske EU više ne doživljava kao stvarna mogućnost, dijalog o zajedničkom djelovanju, zasnovan na interesima pojedinih država, a idealno bi bilo i cijele EU, mogao bi biti korisniji od prekida odnosa s takvim  susjedom.

U tom kontekstu treba promatrati i rezoluciju koja je predstavljena u francuskom parlamentu, koja predlaže priznanje neovisnosti Gorskog Karabaha. I sama rasprava o ovom pitanju je razljutila Erdogana, koji je zaprijetio prekidom diplomatskih odnosa sa svim zemljama koje se usude priznati Karabah. Rezoluciju je predstavio francuski parlamentarac François Pupponi i raspravu o ovom pitanju više prati Ankara nego Baku.

Međutim, sve ove inicijative, diplomatski i ekonomski pritisci, su za Erdogana potpuno nevažne. On je sada u fazi kada razumije samo jezik sile, a Moskva ima sve manje strpljenja za njegove avanture, posebno s najnovijom u kojoj takoreći na ruske granice šalje islamističke militante i teroriste odane Al-Qaidi i bivšoj „Islamskoj državi“. To je i bila glavna tema današnjih razgovora Erdogana i Putina, a što su si točno rekli, to nije objavljeno, pa sljedećih dana treba pratiti razvoj situacije na bojnom polju, jer je na jugu kod Fizulija prisutan jak kontingent sirijskih plaćenika.