Ruski medvjed se mora probuditi – Napad je pokrenut od Bjelorusije preko Karabaha do Kirgistana i šire

Postsovjetski prostor se sve više trese. Nemirnom šestogodišnjem i zasad „zamrznutom sukobu“ u Donbasu u posljednjih nekoliko mjeseci dodana je kriza u Bjelorusiji, zatim rat između Armenije i Azerbejdžana u Karabahu, a sada i predizborna previranja u Kirgistanu. Najnovija je vijest da će, ako Azeri uspiju u svom naumu, biti otvoreno pitanje granice između Azerbejdžana i Gruzije. Naravno, svatko iole upućen u geopolitiku i geostrategiju vidi da to ima malo veze sa zemljama u kojima se ovi nemiri i sukobi odvijaju i svjestan je da je konačni cilj stvarnih stratega ovih destabilizacija Ruska Federacija.

Nakon Kirgistana će se u Tadžikistanu u nedjelju održati predsjednički izbori, ali se tamo ne očekuju šokovi za Emomalija Rahmona, koji je na vlasti gotovo 28 godina. Nitko se ne želi vratiti u građanski rat iz prve polovice '90-ih. Ali u Moldaviji, gdje će predsjednik biti izabran 1. studenoga, rezultati izbora mogli bi izazvati nemire, jer previše moldavskih „elita“ nije zadovoljno okretanjem aktualnog predsjednika Dodona Rusiji.

„Sama Rusija na ono što se događa u republikama bivšeg SSSR-a gleda s velikom pažnjom i tjeskobom, dok društvo traži odgovor na pitanje, što trebamo učiniti sa svim tim problemima? Trebamo li ih promatrati po strani, aktivno intervenirati, proaktivno raditi? Ne nedostaje kritika, pa čak ni panike i izjava: sve je izgubljeno, sve je izgubljeno, pritisnuti smo iz svih smjerova i istjerani odasvud, a dolaze Amerikanci, Europljani, Turci, Kinezi...“, piše u svojoj kolumni Peter Akopov.

„Koliko ćemo još živjeti bez strateških planova, samo u defenzivi? Osrednje Ministarstvo vanjskih poslova, osrednji Kremlj, osrednje elite - oni su kukavice, misle samo na svoje sebične interese, govore neke gluposti o nemiješanju, umjesto da vrše pritisak na sve fronte i podižu proruske elite u bivšim sovjetskim republikama“, drugi je dio sve jačih glasova u Rusiji.

Takvo je kukanje je često, baš kao i prije pet ili šest godina, kada je "Putin Donbas ostavio na milost i nemilost ukrajinskim neonacistima“, iako je već tada bilo jasno da Krim i Donbas nisu kraj, već početak nove faze u borbi za Ukrajinu kao takvu. 

„Ali s kim i s čime se borimo, u Ukrajini i na cijelom postsovjetskom prostoru? Sa zapadnim "partnerima" koji šire svoj životni prostor na štetu našeg? S lokalnim elitama usredotočenim na odvajanje svojih zemalja od Rusije? I to je, naravno, isto, ali najvažnije je da se borimo protiv nametnute i navodno "svoje" slike Rusije. Da, upravo je to naš glavni neprijatelj. Sljedeće godine bit će 30 godina raspada SSSR-a, a mnogi još uvijek smatraju to što se dogodilo blagoslovom. Pojavila se neovisna Rusija, bez „trule komunističke ideologije“, s raznim slobodama, od vjere do govora i poduzetništva ili putovanja po svijetu. Da, bilo je teško u '90-ima. Ali onda se zemlja postupno izvukla iz ponora. Sada imamo jaku rusku državu, a baš se ta periferija rasula. Ukrajine je, naravno, šteta, ali s ostalima ne bi trebalo biti sentimentalnosti. Samo udarac za udarcem, ništa osobno. Takve su ideje o Ruskoj Federaciji kao "pravoj" Rusiji prilično česte, ali su duboko pogrešne“, pojašnjava Akopov.

Prava" Rusija se urušila 1991., a svi kasniji problemi u Rusiji i na postsovjetskom prostoru samo su posljedica tog sloma. Da, 1991. godine Rusija se zvala SSSR i bilo je puno toga što nije bilo pošteno prema ruskom narodu, ali to je bila država koju su izgradili Rusi. Izgrađena tijekom tisuću godina povijesnog puta, tijekom kojeg su se Rusi naselili tisućama kilometara prema istoku, sjeveru i jugu. Rusija nikada nije bila kolonijalno carstvo, a širenje teritorija i aneksija, rjeđe osvajanje drugih naroda bili su objektivni proces rasta ruskog naroda i njegove države. Narodi koji su ušli u Rusiju sačuvali su svoje zemlje, kulturu i način života, a ogromna euroazijska država osigurala im je miran život, čineći nemogućim borbu sa susjedima i bila je garancija napretka.

„Sva se kolonijalna carstva raspadaju", tješili su nas zapadni liberali koji su na vlast došli '90-ih, svjesno ili neznanjem uspoređujući Rusiju i SSSR s Britanskim ili Francuskim carstvom koja su posjedovala prekomorske teritorije, a ne s Kinom, multinacionalnom i rastućom, poput Rusije, u širinu. Razvijte svoju Rusku Federaciju i smirite se već, rečeno nam je. Ali ovo je bila besramna laž, jer se Ruska Federacija ne može sama razvijati i ona je samo dio povijesne Rusije. Možete se, naravno, odreći svoje povijesti, ali tada nema odgovora na pitanje zašto Ukrajina, odnosno zemlja odakle je Rusija krenula u svoj povijesni put, može biti neovisna država, dok Dagestan ili Daleki istok ne mogu. Današnja Rusija u obliku Ruske Federacije jednostavno nema izbora i ona može biti samo nastavak povijesne Rusije zvane SSSR.

I to nije nikakav revanšizam, već jednostavno razumijevanje zakona ruske povijesti. To je naša dužnost prema našim precima i potomcima. I nama samima je potrebna, onima koji osjećaju da pripadaju ruskoj civilizaciji, ruskoj povijesti i ruskom narodu. I svim onim narodima koji su svoju sudbinu povezali s Rusima i njihovom državom, neovisno o tome gdje se sada nalaze, kao dio Rusije ili u obliku neovisnih država. Neovisni, naravno, pod navodnicima, jer sva iskustva postsovjetske povijesti pokazuju da bivše sovjetske republike ne uspijevaju ni u jednoj uspješnoj neovisnoj izgradnji države. Baltičke države postale su dijelom Europske unije, to jest, jednostavno su promijenile svoju geopolitičku pripadnost. Ukrajina je, poput Moldavije, zaglavila između Rusije i Zapada. Zakavkazje, sa svojim multinacionalnim sastavom i teritorijalnim sporovima, živi u situaciji odgođenog sukoba i žeđi za osvetom. I, kao što sada vidimo u Karabahu, zamrznuti sukob može se razbuktati u puni rat svakog trenutka. 

Izbačena iz SSSR-a, Srednja Azija pruža primjere zemalja jedinog vođe, najčešće oca osnivača države, ili prolaznih nestabilnih formacija poput Kirgistana.

 I ovdje se Peter Akopov dotiče teme o kojoj je jednom govorio Vlkadimir Putin, čime je jako naljutio svog velikog prijatelja Nursulatana Nazarbajeva i kazahstanski narod, kada je rekao da prije Sovjetskog Saveza Kazahstan i mnogi drugi nikada nisu bili države, a posebno nisu bili države-nacije ili moderne građanske nacije. Tada se otvorila paljba po ruskom vođi samo zato što je govorio istinu, a isto što je tada rekao za Kazahstan i Kazahstance vrijedi i za druge, danas posebno za Azerbejdžance, umjetnu naciju i republiku koju su stvorili boljševici da ugode tadašnjem turskom vođi Kemalu Ataturku.

Oni koji su za vrijeme Jugoslavije nešto učili o marksizmu znaju da to nije bilo u lošoj namjeri i da su tada zaista bili uvjereni da je kapitalizam, kao ranije feudalizam, na izdisaju, a za radničku klasu i proletere će nacije i granice postati beznačajne. Povijest je bila nemilosrdna i pokazala je da su pogriješili.

Iako s tim zajedničkim nazivnikom, konkretni razlozi neuspjeha bivših sovjetskih republika uvelike su različiti, ali glavna stvar je ista. Nedostatak državotvornog iskustva, koje se ne stječe tek tako, već je ono prirodna kvaliteta i posljedica povijesnog puta jednog ili drugog naroda. Čak i uspješne države poput Bjelorusije ili Kazahstana nisu imune od najozbiljnijih kriza. Te dvije zemlje, uz Azerbejdžan i druge, imaju upitan nacionalni identitet. Zemlje Srednje Azije pomalo liče na Pakistan, umjetnu britansku tvorevinu koja nikada ranije nije postojala, ni kao država ni kao nacija, a danas je moćna, iako ne baš bogata, islamska republika i nuklearna sila.

Štoviše, vanjske spletke ovdje igraju manju ulogu od unutarnjih problema i kada umre otac i osnivač države-nacije nastaju problemi.

Nacionalne elite mogu biti samozatajne koliko god žele, usredotočene na Rusiju ili, obratno, na bijeg iz Rusije, ali u velikoj mjeri sve počiva na jedinom autoritativnom vođi, nakon čijeg odlaska države postaju ranjive i u sukobima sa susjedima, a Karabah je najbolji primjer. Nakon starog Alijeva, koji je bio KGB general i povezan s Moskvom, na prijestolje je došao sin Ilham, koji je novcem od nafte i plina krenuo putem „pune neovisnosti“, da bi završio u otrovnom zagrljaju „brata Erdogana“.

Koliko je Turaka poginulo u manje od tri tjedna rata u Karabahu? Koliko je poznato - nijedan. A Azera, koji su dio sada uspjeli „osloboditi“ nekoliko sela na liniji razgraničenja i gotovo demilitariziranoj zoni? Na stotine, i gledajući snimke njihovih leševa koje objavljuju Armenci, čovjeku se sledi krv u žilama. Istina, i Azeri objavljuju vojne materijale i pogotke dronovima, ali sve to više liči na video igricu, pa ne ostavlja dojam kao točno 60 mrtvih vojnika ubijenih u samo jednoj zasjedi. Zato su obećanja Erdogana ili Europske unije i NATO pakta za te narode velika prijevara, jer se vidjelo kako su završili Gruzijci, Ukrajinci, pa čak i baltički narodi, kojima je mladost na Zapadu, a u zemljama su ostali starci, djeca i osoblje potrebno za javne usluge.   

Postsovjetske republike imaju lak izbor. Mogu se ili učvrstiti u orbiti Rusije i izgraditi s njom jedinstveni geopolitički prostor, odnosno regionalnu uniju, ekonomsku i vojnu, ili podleći vanjskim iskušenjima i promijeniti svoj geopolitički kurs.

Jedini je problem što u drugom slučaju one ne samo da neće imati subjektivnost i neovisnost, već će se povećati rizik od sukoba sa susjedima ili čak do raspada, kaže Akopov.

Ali ni Rusija, zapravo, nema izbora. Ona mora okupiti, obnoviti svoj prostor i vratiti se na glavni kurs ruske povijesti. To su Vladimir Putin i njegovi suradnici radili dugi niz godina, iako bez nepotrebnog PR-a i buke.

„Jasno je da istiskivanje Rusije s postsovjetskog prostora ostaje najvažniji zadatak za atlantiste, ali ovo je prirodni nastavak stoljetne politike suzdržavanja Rusije i ni na koji način ne može utjecati na naše planove. Naprotiv, upravo je naše razumijevanje nemogućnosti napuštanja postsovjetskog prostora, odnosno odbacivanja povijesne Rusije, temelj cijele naše geopolitičke strategije, i zaista strategije života ruske civilizacije kao takve. No, za narode bivšeg SSSR-a orijentacija prema Rusiji jedini je mogući oblik uspješne budućnosti, u protivnom će zaglibiti u međudržavnim sukobima, međusobnim ratovima ili će biti pretvoreni u baražne bedeme protiv "širenja Moskve". Rusi svoju zemlju nisu izgrađivali tisuću godina da je ne bi mogli, što ne bi bilo prvi put, ponovno stvoriti, sastaviti od onoga što se našim protivnicima činilo nespojivim fragmentima jedne uništene cjeline. A Rusija je već iskusila više takvih neprijatelja i nema sumnje da će nadživjeti sadašnje. Sada je vrijeme za ispravljanje greški ruske povijesti“, zaključuje Peter Akopov.

Obzirom na „kurs izvještavanja“ u ruskim medijima, gdje ćete naći gomilu ovakvih članaka, posebno od nedavnih nereda u Bjelorusiji, uspješno neutraliziranih od strane Minska i Moskve, te intervencije Moskve u Karabahu, za sada „diplomatske“, barem službeno, da se nasluiti da se ruski medvjed polako budi.

Ovih dana je jedna poznanica na Facebooku citirala Otta von Bismarcka koji je rekao  "Ne nadajte se ako su Rusi trenutno slabi da će uvijek biti tako. Rusi uvijek dođu po svoje. Tada vam neće pomoći kao opravdanje razni jezuitski sporazumi. To njih neće interesirati. Zato se s Rusima mora igrati pošteno ili nikako." Očito je da NATO „elita“, koje je dio i turski predsjednik Erdogan, malo mari za povijest, a tko ne uči na greškama iz povijesti, taj je osuđen ponavljati ih.

Dio materijala: Peter Akopov - Lentaruss