Zaustavite ludog Erdogana, jer će Karabah biti groblje azerske vojske ali i novi genocid Armenaca

Iako je po drugi put proglašeno primirje u Nagorno-Karabahu, aremsnkoj „enklavi“ u azerbejdžanskom teritoriju, azerske snage i danas pokreću napade na dva glavna fronta, sjvevernom kod Tališa i Magadiza, te južnom u području netom okupiranih Hadruta i Fizulija.

Turska, koja je glavni pokretač ove agresije, slavi, iako svatko bolje upućen u vojne poslove vidi da je na terenu, uz ogromne žrtve i razaranja na obje strane, učinjeno vrlo malo. Sve do sada zauzeti, ili „oslobođeno“, kako tvre Turci i Azeri, zaptavo su nizinski prilazi nepristupačnim planinama Karabaha, a ako se tamo razvijke bitka, to će biti pravi masakr.

Nova karta to najbolje prikazuje. Na jsveru su sela Tališ i Magadiz praktički u ravnici, a iza njih počinju planine i Azeri su se zaustavili.

Na jugu su se azerske snage kretale iz svog podučja nizinom i stigle do klanca kroz koje protiču dvije rejeke koje teku prema Iranu i uspjeli su, u relativno brdovitom području i uz teške gubitke, doći do Hadruta i Fizulija. Što sad?

Napredak azerbejdžanske vojske je tekao duž granice s Iranom.
Nisu se penjali u planine, već su se kretali podnožjem u smjeru Zangilana i granice s Armenijom.

Cilj izgleda prilično transparentno - odsjeći Karabah od Irana i nadograditi uspjeh na jugu u podnožju. Nakon probijanja obrane Armenaca na jugoistoku Karabaha, južno od planinskih regija, gdje su se povukli razbijeni dijelovi vojske Karabaha, pred Azerbejdžanom su teže zadaće. Ranije se ratovalo na ugodnom terenu bez jakih utvrda među Armencima.
Naravno, tako dugo i usko operativno područje izgleda rizično, jer se u teoriji može odsjeći i okružiti dijelovima koji se kreću duž granice, kao „Južni kotao“ 2014. godine, kada su tri ukrajinske u Donbasu ušle duboko na istok u uskom području uz granicu s Ruskom Federacijom, a potom su postupno uništene.

Ali ovdje postoje nijanse. U uvjetima potpune dominacije Turske i Azerbejdžana u zraku, bit će vrlo teško sakriti pripremu protunapada s mehaniziranim formacijama, jer one mogu biti izložene napadima čak i u fazi napredovanja na početne položaje. Kako je to bilo, može se vidjeti na primjeru neuspjelog protuudara armenskog tenkovskog bataljuna u smjeru Jebraila, kada su izgubili oko 12 tenkova prije samog ulaska u bitku. Dakle, rizik s azerbejdžanske strane izgleda proračunat, a taktika napredovanja izgledaju sasvim u duhu operacije u sirijskom Afrinu. Međutim, sve ovo su predviđanja, a zašto su ona nezahvalna, o tome u nastavku.

Što se današnjeg dana tiče, dogovoreno primirje se praktički ne provodi. Obje su strane najavile nastavak topničke vatre. Zabilježeno je granatiranje Stepanakerta i Šušija.

Ministarstvo obrane Azerbajdžana izjavljuje da ovo primirje neće zaustaviti rat i nastavit će se „do pobjede“.

U ponedjeljak će se održati zatvoreni sastanak Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda o Karabahu, kojeg su inicirale Ruska Federacija, Sjedinjene Države i Francuska. Usvajanje rezolucija i apeli vjerojatno neće imati utjecaja. Prijetnje sankcijama protiv Turske i Azerbejdžana mogle bi imati učinka, ali se to vjerojatno neće dogoditi, jer je Turska na kraju ipak članica NATO pakta i ovaj rat podržava Izrael, kako bi, nakon „velike pobjede“, došao među Azere kao prijtaelj i vojno se pozicionirao na Kaspijskom moru na najslabijoj iranskoj granici.

Iako je Baku s Moskvom i Teheranom i još dvije kaspijske zemlje potpisao obvezujući sporazum da sile nekaspijskih zemalja ne mogu imati baze ni ispostave na obalama Kaspijskog mora, ako bi Azeri slomili obranu Karabaha i zauzeli cijeli teritorij na kojem žive Armenci, zauzvrat bi Izrael imao odriješene ruke da u zemlji radi što hoće, uključujući provođenje destabilizacijskih aktivnosti protiv Irana. Stoga ne čude prizori koju se vide u Bakuu i azerskoj dijaspori kao na slici dolje, gdje su „kao braća“ prikazani Turci, Židovi i Azeri, a gaze se zastave Armenije, Karabaha i Irana.

Ali kao što sam bio optimist u Siriji u proljeće 2013. godine, kada su gotovo svi predviđali skori pad Assada, tako imam osjećaj da se ni ovdje neće dogoditi nešto slično, bez obzira na sve raspoložive snage kojima raspolažu Azeri. Istina, u rat Siriji su se prvo uključili Hezbollah i Iranci, a kasnije i Rusi, ali i ovdje je sigurno da Armenci u Karabahu nisu sami, a tko je sve u njihovim redovima, možemo samo pretpostaviti. Ako padne Karabah, Iran će biti pod velikom prijetnjom s azerskog teritorija, Rusija će biti ugrožena u svom najosjetljivijem području, a Armenci će bit fizički uništeni, jer s Azerima i Turcima njima suživota nema. 

Pa razmislite sami, tko djeluje neslužbeno, jer želi očuvati dobre odnose s Bakuom zbog ugovora Kaspijske petorke, Koridora sjever-jug od Petrograda do Bandar Aabasa u izgradnji i što sve ne, ali kome sve to ne znači ništa ako im se u Azerbejdžanu nakote cionisti i islamistički ekstremisti, eksplozivna mješavina koja će s Kavkaza zapaliti cijelu Središnju Aziju?

Osim toga, tu je i Kina, kojoj se s ovim scenarijem presijeca srednji koridor Novog puta svila i Peking će sigurno djelovati preko Irana. I na kraju, Armenci brane svoje višestoljetne teritorije i to je njihova prednost, bez obzira što trabunjala turska propaganda, koja priča o „azerskom teritoriju“, odnosno teritoriju države koju si izmislili boljševici, koja nikada unije postojala, kao što je teško tvrditi da postoji „azerbejdžanska nacija“.

NATO provokacija i armenski odgovor

Danas čitav svijet pomno prati tragične događaje koji se odvijaju oko Karabaha. Njegovi stanovnici, ne stoljećima, već tisućljećima, morali su se boriti ne samo s prilično surovom prirodom ovog kraja, već i s nebrojenim stranim osvajačima koji su ih pokušavali porobiti.

Karabah zapravo znači „crni vrt“, a poznato je da su vrtovi bilo koje boje, osim crne. Naziv crni, odnosno spaljeni vrt, pojavio se nakon invazije horda Tamerlana, koji su cvjetni vrt pretvorili u prah i pepeo.

Danas se puno govori o nepovredivosti državnih granica i načelu teritorijalne cjelovitosti. Istodobno, nitko ne govori o drugom principu, mnogo važnijem s humanističkog gledišta, o pravu naroda na samoodređenje. No, čini se da razvoj ljudskog društva u modernom povijesnom razdoblju na prvom mjestu određuje Čovjek, sa svojim nepovredivim pravima u svim područjima života, a ne potraživanja ove ili države na teritoriju autohtonog prebivališta ne jednog Čovjeka, već cijelog Naroda.

Današnji rat u Nagorno-Karabahu ima mnogo aspekata koje razmatraju brojni stručnjaci i političari, ali jedan, izuzetno važan, ostaje iza kulisa. Pitanje je odgovornosti NATO pakta za počinjeni zločin.

Zašto je ovaj rat zločin? Azerbejdžanska vojska ima ogromnu brojčanu nadmoć, ima golemu prednost u naoružanju, već dugi niz godina kupuje svoje najnovije modele. No, vrlo posebnu ulogu u opskrbi oružjem i obuci azerbejdžanske vojske, kao i u opskrbi militanata i zapovijedanju operacijom, odigrala je Turska, plus Izrael, od kojih je prva članica NATO pakta i drugu po veličini vojsku u Sjevernoatlantskom savezu, a Izrael je štićenik saveza u svakom smislu.

Ali Turska, ne samo da je dio NATO-a, već više od jednog stoljeća snosi odgovornost za genocid cijele nacije, kojeg ne samo da ne namjerava priznati i pokajati se, već isto pokušava ponoviti u XXI stoljeću, nastavljajući istu politiku istrebljenja naroda, koju je uspješno prakticirala u XX stoljeću, dok Izraelci istu genocidnu politiku provode prema Palestincima.

Erdogan je davno i sasvim otvoreno proglasio slogan „Jedan narod, dvije države“. Uz takvu formulaciju pitanja, svi bi trebali shvatiti da bi spajanje jednog naroda u jednu državu trebalo biti samo pitanje vremena, a kada će to biti, odredit će ambicije neoosmanskog sultana Erdogana. No, ovo vrijeme neće biti dugo. 

U Armeniji to, po svemu sudeći, vrlo dobro razumiju. Međutim, nemoguće je razumjeti autizam gruzijskih političara i čemu se oni nadaju? Naime, nakon Karabaha je u neoosmanskim snovima pomahnitalog Erdogana je na redu dio Gruzije.

Danas azerbejdžanska vojska, naoružana do zuba raketama i topništvom velikog dometa, snažnim zrakoplovima, s ogromnim brojem najnovijih borbenih bespilotnih letjelica, tenkova i još mnogo toga, bez većeg uspjeha provodi operaciju "oslobađanja Nagorno-Karabaha od armenske okupacije". 

Povijesna činjenica da su "armenski okupatori" živjeli u tim zemljama tisućama godina prije pojave umjetne boljševičke tvorevine zvane Azerbejdžan nije važna, jer je danas „međunarodno prvo“ zapravo pravo jačega.

U tom kontekstu se može razumjeti Moskvu, koja ne želi biti kao njeni „zapadni partneri“, ali je sve više napisa u ruskim medijima da se previše popušta zbog tog „međunarodnog prava“.

Ali činjenica je da, usprkos ogromnoj nadmoći u snagama, blitzkrieg azerbajdžanske vojske propada. Stanovnici Karabaha stoje na svom sljedećem Termopilu, iznenađujući vojne stručnjake svojim vojnim vještinama i znanjima. Jasno je da će se ti ljudi do kraja boriti za svoju zemlju, domove i obitelji, a u Karabahu ih je samo 150 000.

Vodstvo NATO pakta je na ovo krvoproliće reagiralo je izrazima zabrinutosti. Zajedno s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, čelnici vodećih zemalja NATO-a, američki predsjednik Donald Trump i francuski predsjednik Emmanuel Macron, uputili su zajednički apel „svim akterima u sukobu“.

Pa, kako je Recep Erdogan reagirao na ovo? Rekao je da je poziv na prekid neprijateljstava potpuno neprihvatljiv. Otvoreno je izjavio da će se Turska boriti za Azerbejdžan ne samo na diplomatskom polju, već i na bojnom. Brojni turski vojni savjetnici, koji su zapravo postali vođe u sjeni operacije, i turska avijacija, koja je već izravno sudjelovala u neprijateljstvima, svjedoče da se Erdogan ne šali.

Turska je poslala tisuće i terorista iz Libije i Sirije u Azerbejdžan. Tu su činjenicu jasno zabilježile ne samo armenske, već i ruske i francuske obavještajne službe. O tome piše svjetski tisak. Međutim, prema azerbajdžanskom predsjedniku Ilhamu Alijevu, "službeni stav" Azerbejdžana je da u Karabahu nema tih militanata. To je razumljivo.

Najvažnije je da, obnavljajući "teritorijalnu cjelovitost" na takav barbarski način, ni Alijev ni Erdogan nisu progovorili ni riječi o tome što će biti s narodom Karabaha nakon "oslobađanja ovih teritorija od armenske okupacije"? Ne može biti ni najmanje sumnje da će ti ljudi dijeliti sudbinu stanovništva zapadne Armenije 1915. i narednih godina. Odnosno, ići će pod nož. Pa gdje je taj NATO koji je na Kosovu preventivno bombardirao SRJ da se spriječi i“humanitarna katastrofa“ ili isti taj NATO koji je iskoristio „zonu zabrane leta s ciljem zaštite civila“ da likvidira pukovnika Gaddafija? Odgovor na ovo pitanje je besmisleno davati.

Naravno, kako bi se u budućnosti izbjegle optužbe za novi genocid, za sve se mogu okriviti vjerski fanatici, brutalni krvnici i plaćenici, koji službeno u Azerbejdžanu ne postoje, ali tada će se nekako pojaviti.

NATO je licemjeran, kao i uvijek. Članica saveza, Turska, započela je rat. Alijev, kao predsjednik Azerbejdžana, nikako nije prva violina, jer ga je Erdogan na sve moguće načine poticao na rat i nikada mu neće dopustiti da prekine vatru. U svakom slučaju, Erdogan i Turska su NATO.

Sukob s Grčkom i Francuskom ovdje ništa ne mijenja. Ako je nasilnik i luđak pobjegao iz ludnice, odgovornost za zločine koje je počinio snosi vodstvo medicinske ustanove. Dakle, ako NATO ne želi preuzeti odgovornost za genocid i uništavanje cijelog jednog naroda čiji je zločin u tome što se bore za svoju slobodu, za svoju domovinu predaka i jednostavno za pravo na život, tada vodstvo saveza mora jasno razumjeti da "apeli", "zabrinutost" i druge fraze ne mogu promijeniti situaciju, pogotovo jer sultan Erdogan, kako ga već mnogi zovu, a posebno je to degutantno čuti iz Bosne i Hercegovine, jer su ovdje Osmanlije i za današnje Bošnjake bili okupatori, bez obzira na vjeru, koju u, uspu, donijeli sa sobom i nisu je zatekli na Balkanu, kao i svi drugi sultani, pada u manijakalno ludilo pri samom pogledu na krv. 

Stoga u NATO paktu, budući da tamo tvrde da imaju nekakvu pozitivnu ulogu na ovom svijetu, moraju prijeći s praznih riječi na djela.

Novi rat u Karabahu trebao bi biti lekcija i za Gruziju, jer su njeni najbliži saveznici Turska i Azerbejdžan samo mlinski kamen između kojih se nalazi ova zemlja, koja se, na njenu nesreću, okrenula Zapadu i danas plaća cijenu za taj izbor.

Govoreći o svom teritorijalnom integritetu, Gruzija bi, zajedno s Abhazijom i Južnom Osetijom, trebala imati na umu muslimansku Adžaru i druge regije. "Saveznici" će Gruzijcima  uzeti to u jednom mahu i tada će biti potrebno razmišljati ne o integritetu, već o samoj državnosti. Besmisleno je oslanjati se na korumpirane političare u ovom pitanju i jedina nada je zdrav razum ljudi, ne samo u Gruziji, već u cijelom svijetu. Samo će narodni pritisak prisiliti zemlje koje se slijepo drže „međunarodnog prava“ da reagiraju jedino ispravno u ovom trenutku, a to znači žestok odgovor silom na silu i predstojeći genocid kojeg pripremaju neoosmanlije Recepa Tayyipa Erdogana i njegova produžena ruka Ilham Alijev.

Ali sve i da se Karabah bude morao braniti sam, još jednom pogledajte kartu na početku teksta, jer sve ovo o čemu se izvještavalo proteklih dana će biti ništa u usporedbi s krvoprolićem koje predstoji u planinama Crnog vrta.