Armenija: Dan poslije poraza i uvjerenje da se sve moglo, ali su "krivi Rusi, Soros, Pašinjan..."

Kao što sam pisao jučer u članku o Gorskom Karabahu, ili Arcahu, kako ga zovu Armenci, ruski mirovni kontingent se rasporedio na liniji kontakta zaraćenih strana, Armenaca i Azerbejdžanaca, i tako su prekinute vojne operacije koje su Azeri, Turci i islamski teroristi iz Sirije pokrenuli 27. 09. u Karabahu. No postoje novi detalji koji će interesirati javnost. Jedan od njih je prisutnost turske vojske u Azerbejdžanu, što nije nešto na što su računali Rusija i Iran, ali je Ilham Alijev odlučio ustupiti dio azerskog suvereniteta Ankari i to bi trebao biti njihov problem. Naravno, Baku i delj mora poštovati odredbe Kaspijskog sporazuma i na svojim obalama ne smije imati vojne baze nekaspijskih zemalja, a ugovorne strane su, među ostalima, Rus i Iranci, što se ne smije podcijeniti. Ipak Turci su tamo, kako tvrdi Boris Rožin.

Ukratko o turskoj vojsci u Azerbajdžanu

Rusija je bila prisiljena pomiriti se s činjenicom da je turska vojska trajno raspoređena u Azerbajdžanu. Što se nije dogodilo od kraja Prvog svjetskog rata. Od svega što se dogodilo, ovo je možda glavna nevolja Ruske Federacije.

Turska nije uključena u službenu mirovnu misiju. Toga nema u tekstu sporazuma o kraju rata. To je učinjeno kako bi Rusija izgledala kao jedini arbitar i Erdogan nije smio igrati tu ulogu, iako je to stvarno želio. Ali ne u ovom trenutku. Turska će se morati ograničiti na stvarnu prisutnost i azerskim bazama i na azerskom teritoriju, što će srednjoročno, da ne govorimo dugoročno, prilično iritirati Azere. I to bez obzira na aktualno „veliko bratstvo dva naroda“.

Prema ruskom Ministarstvu vanjskih poslova, Turska će komunicirati s ruskim mirovnjacima putem koordinacijskog centra, koji će djelovati na teritoriju Azerbejdžana, koji nije u neposrednoj  blizini Karabaha. Unutar tog okvira provest će se kontakti i interakcija između Ministarstva obrane Rusije i turskog Ministarstva obrane.

Način interakcije odredit će se zasebno izravnim sporazumom između Ruske Federacije i Turske, recimo u duhu sirijskih sporazuma. S druge strane, pri razmještanju turske vojske u Azerbajdžan ne bih  bilo čudno da se uskoro vide fotografije Turaka na granici s Dagestanom.

Sudbina sirijskih militanata koji su se borili u Karabahu nije jasna. Njihova sudbina nije propisana otvorenim dokumentima i izjavama. Pretpostavljam da ako je ovaj problem bude riješen iza kulisa, informacije o izvozu "zelenog mesa" iz Karabaha počet će curiti putem društvenih mreža u Idlibu. Sirijski teroristi se u pravilu ne zamaraju cenzurom.

Veličina turske skupine još uvijek nije jasna, ali vjerojatno neće biti inferiorna u veličini i borbenim mogućnostima od ruske brigade koja se sada raspoređuje u Karabahu. Vjerujem da će Turci također rasporediti barem jednu brigadu "za mirovne operacije".

U samom Karabahu neće biti Turaka, samo ruski mirovnjaci, koji će u narednim godinama postati glavni i jedini jamci postojanja Republike Gorski Karabah u njezinim novim granicama. S vojnog gledišta, nove granice Karabaha su većinom neprikladne za obranu, čak i ako se ne razmatra pitanje ranjivosti Lačinskog koridora. Općenito, ovo je vrlo neugodna činjenica nove stvarnosti na Kavakazu. Ali „nova“ uvjetno rečeno, jer su Turci tako godinama, posebno od 2016. i prvih operacija testiranja linija obrane Armenaca, koji su nakon svake takve kreće vojne operacije zaspali, tvrdeći kako je prijetnja odbijena i nema se čega plašiti. Ovu grešku, koja nije jedina, sada plaćaju gubitkom dijela teritorija, iako istog teritorija kojeg nisu priznali i nisu se obvezali da će ga braniti. Takva je bila politika Erevana godinama od kraja pobjedničkog rata koji je završio 1994.

Što se događa u Armeniji?

Bijes i razočaranje političkim vodstvom zemlje, te i mnoge druge osjećaje sada osjećaju stanovnici Armenije i Karabaha. To je bila posljedica gubitka drugog rata u Karabahu i sklapanja mirovnog sporazuma pod uvjetima pobjednika - Azerbejdžana. Kako će to utjecati na sudbinu armenskog premijera Nikola Pašinjana i kako vlasti zemlje pravdavaju svoj poraz? Sve ovo su pitanja koja će biti u fokusu armenske javnosti sljedećih tjedana i mjeseci.

Usput, doslovno nekoliko minuta nakon što su u Erevanu saznali za  potpisivanje  trilateralnog sporazuma o prekidu vatre i uvođenje ruskih mirovnih snaga u Karabah, u glavnom gradu Armenije započeli su pogromi vladinih zgrada. Skupine agresivnih ljudi prvo su provalile u zgradu vlade, gdje su razbili ured premijera i iznijeli državne simbole i osobne stvari Nikola Pašinjana, koji je ujutro objasnio da su mu oduzeli računalo, parfem i vozačku dozvolu. Prosvjednici su se potom uputili prema parlamentu, upali unutra, zauzeli sobu za sastanke, slikali „selfije“ i psovali. Predsjednik parlamenta Ararat Mirzojan, koji je pretučen, pao im je u ruke. Sada je na intenzivnoj njezi i treba operaciju.

Prosvjednici su tražili ostavku Nikola Pašinjana, kao i sastanke s vojskom, prije svega s vodstvom armenskog Glavnog stožera. Uz to, dio prosvjednika koji je mogao jasno formulirati svoje misli, a ne samo psovati, zahtijevao je da se Pašinjan odrekne potpisa na sporazumu o prekidu vatre i nastavi rat do konačne pobjede. Povremeno su se čule i antiruske parole.

Smiješno. Jučer je u Erevanu uništen ured Soroseve zaklade. Pouka za ostale, da ne bi bilo nepotrebnih problema, bolje je razbiti urede Sorosove zaklade prije rata, a ne poslije i nakon poraza.

Upadljivo je da su svi ti herojski patrioti, od kojih su neki bili odjeveni u imitaciju  maskirnih uniformi bez obilježja, iz nekog razloga bili u Erevanu, a ne na fronti.

Prije toga je 17 oporbenih stranaka potpisalo kolektivno pismo, tražeći Pašinjanovu ostavku "zbog nesposobnosti vlasti da izdrže unutarnje i vanjske izazove" tijekom neprijateljstava u Gorskom Karabahu. Proglasili su "bankrot trenutne vlade", objašnjavajući time vojni poraz. Istodobno, od 17 stranaka koje su potpisale ovaj apel, samo jedna nije, "Prosperitetna Armenija", koja ima frakciju u parlamentu, ali drugu po veličini,  24 zastupnika od 132. Zastupnici su tražili i stvaranje novog izvršnog tijela koje će moći rješavati vojno-političkih problema. Jedna od glavnih tvrdnji oporbe odnosi se na sporazum o prekidu vatre. Kako kažu, „on je zaključen iznenada i ni na koji način se o njemu nije raspravljalo u društvu ili u parlamentu“.

Ujutro, kad su izgrednici napustili središte grada, a vladine zgrade ogradila policija, načelnik Generalštaba Armenije general-pukovnik Onik Gasparijan sastao se s vodstvom triju oporbenih stranaka. Oporba ima mnogo pitanja za ovog visokog oficira, za kojeg se smatra da je blizak Pašinjanu, budući da su rođeni i odrasli u istom gradu, Ijevanu.

Vojska u Armeniji je trenutno praktički jedini izvor vlasti. Uloga vojske u političkom životu Armenije naglo se povećala tijekom mjeseca i pol rata. Obraćajući se naciji, Nikol Pašinjan upravo se osvrnuo na položaj vojske koji je bio presudan za potpisivanje sporazuma o prekidu vatre.

“Vojska je rekla da moramo stati. Budući da imamo probleme, a nema izgleda za njihovo rješenje ili su resursi iscrpljeni ”, rekao je Pašinjan.

Prema Pašinjanu, da je sporazum najavljen ranije, to bi dovelo do smanjenja borbene učinkovitosti.

“Vojni resursi nisu bili učinkoviti u svemu. Oni koji su se borili na prvoj crti nisu imali zamjenu. Oni koji su se borili trebali su se moći odmoriti. Na prvoj crti bili su ljudi koje punih mjesec dana nitko nije zamjenjivao. Kao rezultat toga, vodstvo Republike Armenije i Republike Arcah donijelo je odluku da je potrebno što prije završiti rat, inače će posljedice biti mnogo teže", rekao je armenski premijer.

Stav Pašinjana krajnje je jednostavan. Za sve su krive prethodne vlasti, te korumpirani dužnosnici i dezerteri. Optužuje prethodne armenske vlade, sve bez iznimke, zato što je rat izgubljen.

Predsjednik Karabaha Arajik Harutjunijan, koji se na izravno pitanje zašto karabaška vojska nije imala moderno oružje i nije bila spremna za rat, izrazio u približno istom duhu i odgovorio da će za to biti odgovorni oni koji su posljednjih desetljeća bili na odgovornim položajima. On sam je sve to vrijeme, očito, bio je negdje drugdje.

Nikol Pašinjan je svoju nespremnost da ranije potpiše takozvane Kazanske sporazume objasnio činjenicom da su oni predviđali predaju pet regija "sigurnosnog pojasa" Azerbejdžanu u zamjenu za mirovna jamstva. Pašinjan je ovaj sporazum smatrao neisplativim.

Trenutni sporazum još je nepovoljniji za Armeniju i izgleda kao kapitulacija, ali potpisan je u situaciji kada je sve bilo praktički izgubljeno, a daljnji otpor doveo bi Armeniju i Republiku Gorski Karabah do strašnih gubitaka, piše u svom osvrtu Evgenij Krutikov, umirovljeni ruski oficir, školovan u meni nikad jasnom „Fakultetu za strane“ jezike Vojne akademije u Moskvi.

Postoji, međutim, mišljenje da su Pašinjana impresionirali izvještaji novog vodstva Glavnog stožera nakon događaja ovog ljeta, kada su Armenci uspjeli barem uzvratiti. Isti general Onik Gasparijan vjerovao je da će vojska Karabaha i Armenije doći do Bakua bez ikakve ruske pomoći. I pogriješio je, iako je to mišljenje među Armencima rašireno još od pobjede u ratu '90-ih.

“Željeli smo nekako približiti odluku o statusu Karabaha. To je dovelo do rata. Jesmo li znali da će biti rata? Naravno. Jeste li se pripremili za to? Naravno. A srpanj 2020. pokazao je da su oružane snage spremne za rat protiv Azerbejdžana, a Baku je vidio da neće moći postići uspjeh sam od sebe. Stoga je Turska, premjestivši plaćenike, stvorila situaciju u kojoj se armenska vojska morala boriti protiv tri sile, Azerbejdžana, Turske i sirijskih militanata. Naši su se vojnici, oficiri i generali borili ne štedeći se ”, rekao je Pašinjan.

To ne zvuči baš uvjerljivo, jer su se, prema Pašinjanu, radikalne promjene u azerbajdžanskoj vojsci dogodile u doslovno dva mjeseca. Ali istim tempom je armenska je vojska mogla simetrično reagirati na pripreme Bakua, tijekom kolovoza i rujna. Samo za to nije smjela uništavati odnose s Moskvom.

Nikol Pašinjan prvi se put obratio Moskvi sa zahtjevom za pomoć 31. listopada, nakon više od mjesec dana borbe, kada je situacija već izgledala vrlo opasno. Tijekom dvije godine vladavine gotovo je potpuno uništio odnose s Rusijom. Kadrovska čistka počela je u vojsci, glavnom stožeru, obavještajnim službama i policiji, gdje je postavljen prozapadni kadar. Nasilna antiruska retorika smanjila je u izglede za vojno-tehničku i obavještajnu suradnju između Moskve i Erevana.

Već tada je zapovjedništvo vojske upozorilo Pašinjana na opasan razvoj događaja na fronti i na nedostatak rezervi. Čak su se morali hitno vratiti u službu poznati generali otpušten u ljeto, posebno bivši načelnika Glavnog stožera, Artak Davtijan. No, tijekom posljednjih deset dana situacija na fronti samo se stalno pogoršavala, a do 7. studenog pojavili su se znakovi katastrofe. Predsjednik Karabaha tvrdi da neprijateljstva nisu bila obustavljena, onda bi se "za nekoliko dana ili tjedana" moglo govoriti o gubitku cijelog Karabaha.

Čelnik Karabaha, ili onoga što je od njega ostalo, Arajik Harutjunijan u utorak je prvi izgovorio frazu "građanski rat", govoreći o političkoj situaciji u obje armenske države. Kako bi to izbjegao i ujedinio naciju, namjerava održati sastanak s vodstvom vojske Karabaha i predstavnicima društva.

Istodobno, Armenijom kruže panične glasine da će "turske trupe sada ući" i o navodnoj predaji nekoliko sela u Azerbajdžan u regiji Tavuš na sjeveru Armenije. Emocionalno je atmosfera u društvu napeta do krajnjih granica.

Istodobno, Pašinjan još uvijek odbija dati ostavku, pa čak poziva svoje pristaše na skup.

Ministarstvo obrane i Glavni stožer Armenije objavili su jučer sredinom dana zajedničko priopćenje u kojem su pozvali "da se svi suzdrže od radnji koje mogu potkopati temelje državnosti i, izvlačeći pouke iz svih počinjenih pogrešaka, stvoriti jaku i za borbu spremnu vojsku dostojnu herojskog armenskog naroda".

Patrijarh Catholicos Karekin II također je dao umirujuću i pomirljivu izjavu. Ali istodobno je pozvao vlasti, odnosno Pašinjana, "da pruže čvrsto i sveobuhvatno objašnjenje" o trilateralnom  sporazumu o prekidu vatre.

Jasno je da je armenska nacija razočarana, iznervirana i povrijeđena. Nitko ne voli gubiti. Još uvijek je teško zamisliti tko ili što, osim vojske, može stabilizirati situaciju u Erevanu i Stepanakertu. Za Armeniju i armensku naciju sada nisu vremena kada bi bilo dobro razbijati vladine zgrade ili "minirati" mirovni sporazum, a takve ideje već dolaze od brojnih političkih snaga.

„S druge strane, ta mala skupina ljudi koja je slučajno, doslovno s ulice, došla na vlast u Erevanu prije dvije godine, sada je mogla shvatiti opseg svoje odgovornosti za ono što se dogodilo posljednjih dana. Ako već nije kasno“, zaključuje Evgenij Krutikov.

Pogled

ANALIZA: Rusija je zaustavila rat u Karabahu i tako spriječila Turke i NATO u dolasku na Kavkaz

Pridružite se kanalu: Telegam Altermainstreaminfo