Najvažnije Putinove odluke kada treba pribjeći sili: Odličan strateg ili pretjerano popustljiv prema "zapadnim partnerima"? 

Budući da je situacija u Karabahu završila, za sada, kako je završila, glavni cilj Moskve je postignut: Azerbejdžan nema mogućnost pristupa NATO paktu ni hipotetski. Zašto? Ako bolje pogledamo, isto je bilo u Moldaviji, odnosno Pridnjestrovlju, potom 2008. u Gruziji, pa 2015. sa Sporazumima iz Minska u Ukrajini i sada u Gorskom Karabahu, gdje će Rusija imati raspoređene trupe na ostatku armenske enklave, ali i na teritoriju Azerbejdžana, odnosno u regijama koje su Armenci '90-ih okupirali kao „sigurnosni pojas“ oko Karabaha. Kao što je jedan od mojih prijatelja na Facebooku emotivno sugerirao, na ubojstvo dva vojnika i obaranje helikoptera s Rusi mogli odgovoriti vatrom i „recipročnim udarom“ na neki od azerskih vojnih objekata, ali bi li takva demonstracija sile bila pobjeda? Isto je pitanje bi li bila pobjeda da je Ruska Federacija izvršila agresiju na Ukrajinu i sa trupama 2014. umarširala u Kijev i postavila marionetsku vladu? Ovaj scenarij podsjeća na „Kubansku krizu“, koja je na Zapadu prikazana kao pobjeda Kennedya nad Sovjetima, ali je pobjednik, iako je slavu prepustio Amerikancima, bio Hruščov, koji je za uklanjanje raketa s Kube, koje zapravo nisu bile ni postavljene u potpunosti i nedostajalo je puno rada da budu operativne, zauzvrat dobio demontažu američkih nuklearnih projektila iz Turske, koji su već bili operativni i sa zadanim koordinatama na sovjetske strateške objekte u jugozapadnom dijelu „komunističkog Carstva zla“. Kubu nitko nije dirao ni poslije, jer se SSSR pokazao kao garant njenog suvereniteta, a Crvena armija je odahnula i nije se morala toliko fokusirati na nuklearno odvraćanje jugozapadnog krila. Nikita Hruščov je tada prikazan kao gubitnik, iako je istina bila posve druga.

Imamo aktualni slučaj s Karabahom, koji bi, obzirom na iscrpljene resurse Armenaca, pao za sedam dana i Azerbejdžan bi se „turskoj braći“ mogao pridružiti u NATO paktu. I sad se sjećam da sam početkom 2015. komentirao Sporazume iz Minska, koji su isto prikazani kao „slabost Rusije“, tvrdeći da Putinov osmjeh nakon 16 sati pregovora s Porošenkom, Hollandeom i Angelom Merkel može značiti samo jedno: Moskva je postigla što je željela.

Zašto Novorusija danas ne uključuje Herson, Harkov, Odesu, Zaporožje i Dnjepropetrovsk, to treba pitati Ukrajince u tim regijama i gradovima, koji su, kao u Odesi, naivno vjerovali da će pisanjem peticija otjerati crne oblake neonacizma koji su se nadvili nad Ukrajinom. Oni koji su se odlučili na oružani ustanak su dobili svu potrebnu pomoć i danas su slobodni. Na udaru ukrajinskog topništva, minobacača, snajpera i haubica, ali slobodni i davanjem državljanstva i dokumenata neslužbeno priznati od Ruske Federacije kao njeni državljani.

No, vratimo se u Minsk u kasnu zimu 2015. Negdje u arhivi sam našao članak, koji bi se lako mogao „preurediti“ za „pitanje Karabaha“, ali nije potrebno. Uz manje preinake, čisto kronološke, sve rečeno za Ukrajinu vrijedi i za Azerbejdžan.

Sjećanje na Minsk 2015. i Putinov osmjeh

Po završetku maratonskih pregovora u Minsku, iako prilično umoran nakon mukotrpne i neprospavane noći, ruski je predsjednik Vladimir Putin pred novinare izašao s osmjehom i izjavio „kako je nakon teške noći ipak svanulo dobro jutro“.

Taj su detalj primijetili mnogi analitičari, bilo ruski bilo zapadni, a većina ih se slaže kako je najavljenim ustavnim promjenama u Ukrajini, izborima u Donbasu, posebnim statusima tih regija, kao i nespominjanjem Krima Rusija praktično spriječila ulazak Ukrajine u NATO savez, a time vjerojatno osigurala i pretpostavke za trajni mir u tom dijelu Europe. Naravno, primirje i sporazum iz Minska i danas treba do kraja implementirati, ali je činjenica da nema nekog većeg kršenja primirja, iako provokacije i granatiranje od strane Kijeva traju i danas.

Razloga za Putinov osmjeh treba tražiti u prvim danima previranja koja su prerasla u rat u Donbasu, kada se nije pretjerano izjašnjavao o njegovom tijeku. Naime, tada je Stephen Blank, viši savjetnik američkog Vijeća za vanjsku politiku, objavio analizu u kojoj ne upozorava na ruske namjere na istoku Europe, nego u jugoistočnoj Europi i na Balkanu, te naglasio kako na predstojećem summitu NATO pakta u Cardiffu treba sve učiniti kako bi se kao punopravna članica primila Crna Gora, potom treba „izgladiti nesporazum“ između Makedonije i Grčke oko imena bivše jugoslavenske republike i tako Skopju otvoriti vrata NATO-a, a Srbiji i Bosni i Hercegovini ponuditi Akcijski plan za članstvo (Membership Action Plan), čime bi se umanjio ruski utjecaj u te dvije balkanske zemlje.

Pratite li tijek i agendu američkih uprava, Obame i Trumpa, svejedno, te što je postignuto? Koliko je poznato, sve je napravljeno, ali su se nasukali projekti MAP za Srbiju i Bosnu i Hercegovinu i minirano je širenje NATO pakta na istok, s posebnom fokusom na krajnji jugoistok Europe.

Potom je Stephen Blank naglasio potrebu pojačanog angažmana Europske unije u Moldaviji, zemlji koju su Rusi „zamrznutim sukobom u Pridnjestrovlju de facto podijelili i udarili temelje još jednom ruskom izdvojenom teritoriju“, ali nigdje ne spominje sjevernoatlantske integracije.

Američki analitičar formalno upozorava kako je ruska namjera „Crno more pretvoriti u rusko jezero”, te kako “ruske aktivnosti na istoku Ukrajine za cilj imaju povezivanje istočnih i južnih ukrajinskih regija, među kojima i Odesu, koje bi u konačnici tvorile cjelinu s Pridnjestrovljem“, ali nema stvarnih i konkretnih prijedloga kako riješiti to pitanje.

Iako analiza Stephena Blanka obiluje povijesnim revizionizmom i netočnim tvrdnjama, jedno je ipak točno, a to je da je Balkan dobio prioritet nad zemljama koje dugi niz godina sve čine kako bi ostvarile san njihovih prozpadnih vlada o punopravnom članstvu u NATO paktu.

Razlog je za ovakav američki stav je više nego jednostavan: Rusija je svojim prisustvom u Pridnjestrovlju, ujedinjenjem s Krimom, pomoći narodnim milicijama Donbasa, vojnom kampanjom 2008. u Gruziji, odnosno osamostaljenjem Južne Osetije i Abhazije, i sada u Karabahu, Ukrajinu, Moldaviju, Gruziju i Azerbedjžan dovela u situaciju da, ako žele ući u NATO pakt, po nalogu sjedišta samog pakta u Bruxellesu moraju ili povratiti teritorijalni integritet, a to bi bilo moguće jedino odricanjem dijela teritorija, što nijedna od ovih zemalja, barem u srednjoročnom razdoblju, sigurno neće učiniti.

Najbolji primjer koji argumentira tvrdnju da Ukrajina, Moldavija i Azerbejdžan neće ući u NATO je slučaj Gruzije. Ta je zemlja eklatantan primjer uspješne taktike Kremlja, koji je svojim aktivnostima na Krimu, ranije u Pridnjestrovlju, Južnoj Osetiji i Abhaziji i sada u Gorskom Karabahu stratezima NATO pakta postavio nepremostivu prepreku. U ovim okolnostima u sjedištu NATO-a u Bruxellesu nitko nema odgovor kako ove zemlje primiti kao punopravne članice, a istog trenutka po članku 5. Sjevernoatlantskog ugovora ne ući u rat s Ruskom Federacijom. Negdje izravno, kao što je slučaj s Krimom, a drugdje neizravno, jer su ruske mirovne snage tamo raspoređene kao garant mira i stabilnosti.

„Potpisnice smatraju da se oružani napad na jednu ili više njih treba smatrati napadom na sve njih i zato se slažu da će u slučaju takvog oružanog napada svaka od njih pomoći potpisnici ili potpisnicama koje su napadnute, poduzimajući odmah, same i u skladu s drugim potpisnicama, korake koji se smatraju potrebnima, uključujući uporabu oružane sile, da bi povratile i održale sigurnost Sjevernoatlantskog područja“, između ostalog stoji u famoznom članku 5. , koji također kaže „kako se svaki takav oružani napad i mjere poduzete kao rezultat tog napada moraju se odmah prijaviti Vijeću sigurnosti i moraju se zaustaviti kada Vijeće sigurnosti poduzme mjere potrebne za ponovnu uspostavu i održavanje međunarodnog mira i sigurnosti“.

Naravno da bi u slučaju izravnog napada na jednu od zemalja članica saveza odluka Vijeća sigurnosti bila potpuno nevažna, a ovaj je članak krivo protumačen i nakon napada World Trade Center u New Yorku 11. rujna 2001., kada je Afganistan odabran za metu „kao zemlja domaćin terorističkoj organizaciji“. Međutim, Al-Qaeda je međunarodna teroristička mreža, bez teritorija, državnog ustroja, vlade i društveno-političkog uređenja, zbog čega je čak došlo do prijepora među zemljama članicama NATO pakta i neke su tvrdile da se u tom slučaju Washington ne može pozivati na spomenutu zajedničku obvezu.

Danas, kada bi NATO kojim slučajem primio Ukrajinu, Gruziju, Moldaviju i Azerbejdžan u punopravno članstvo i ostao pri stavu „kako ne priznaje posljedice ruske agresije na Krim, Pridnjestrovlje, Južnu Osetiju i Abhaziju“ i status ruskih snaga u Karabahu, tada bi prema vlastitom statutu bio dužan i reagirati, ali pod puno jasnijim okolnostima nego što su bile prilikom napada na Al-Qaedu u Afganistanu 2001. godine.

Primjer Gruzije samo dokazuje tvrdnju i da NATO uopće nema namjeru primiti ove zemlje u punopravno članstvo.

U svijetlu događaja u Ukrajini se gotovo svakodnevno pisalo o proširenju NATO pakta, a jedna od ključnih zemalja u ostvarenju geostrateških i geopolitičkih interesa Washingtona u jugoistočnoj Europi je ipak Gruzija. Izgledalo je da se čini sve kako bi ta zemlja nakon dugogodišnjih napora napokon mogla ostvariti konačni cilj prozapadne političke elite, a to je punopravno članstvo u NATO-u.  Bivši glavni tajnik saveza, Anders Fogh Rasmussen, Gruziji je zahvalio na “velikom doprinosu kojeg je dala u misiji ISAF u Afganistanu”, potom naglasio “kako Gruzija može postati model za regiju – zemlja koja pruža sigurnost i stabilnost, slijedi stvarne reforme i na dobrom putu je da ostvari svoj suvereni izbor europske i euroatlantske integracije”, ali je rekao još nešto, što je puno važnije.

“Ostajemo čvrsti u našoj podršci suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Gruzije unutar njezinih međunarodno priznatih granica, a mi ćemo i dalje podržavati Gruziju njene euroatlantske aspiracije”, rekao je Rasmussen, čime je neizravno poručio da će NATO samo „podržavati“ Gruziju u njenim aspiracijama, ali je punopravno članstvo „nemoguća misija“ sve dok ta zemlja ne ostvari potpuni suverenitet i teritorijalnu cjelovitost.

Kada bi sudili po broju posjeta Andersa Fogha Rasmussena Tbilisiju i pregovorima koji su s predstavnicima gruzijskih vlasti vođeni u Bruxellesu, Gruzija je davno trebala biti članica saveza, ali, kao što znamo, ona to nije, niti će uskoro biti iz više razloga, od kojih je pitanje Južne Osetije i Abhazije svakako najvažnije.

No pođimo redom. Za vrijeme vladavine Zviada Gamsakurdije, prvog gruzijskog predsjednika, eksplodirao je val izrazito prozapadnog raspoloženja, ali Gruzija nije imala vojsku. Nije bila u stanju kontrolirati cijeli svoj teritorij, a Abhazija i Južna Osetija, tada još gruzijske pokrajine, nedugo nakon njegovog izbora su tražile odcjepljenje.

Nakon Gamsakurdijevog svrgavanja od strane kriminalnih bandi, njegov izabrani nasljednik, Eduard Ševardnadze, ostao je miljenik Zapada u teoriji, ali čisti oportunist u praksi, što su u Washingtonu vrlo dobro znali.

Čak i ako je vodio zemlju držeći se prozapadnog kursa, Ševardnadze nikada nije bio siguran saveznik, ali je bio u takvoj poziciji da nije mogao promijeniti stranu, za New Eastern Outlook piše Seth Ferris.

Na kraju se Washington odlučio da je došlo vrijeme za početak otkrivanja mnogih zločina koje je počinio Ševardnadze i pod pritiskom „Revolucije ruža“ u studenom 2003. on podnosi ostavku. Na vlast dolazi Mihail Saakašvili, a dovoljno je reći da je nakon odlaska s vlasti već nekoliko njegovih ministara procesuirano, a brojne  istrage su dovele i do njegovog kaznenog progona u Gruziji , gdje se ne smije vratiti. Saakašvili, da nije stigao pobjeći, prošao bi slično, pa čak gore od svojih suradnika.

Saakašvilijev teror za vrijeme vladavine u Gruziji

Uz takvu povijest Gruzija nije nimalo atraktivan saveznik i ima slabe izglede za ulazak u NATO, bez obzira na svoj strateški položaj između Istoka i Zapada, kao i ulogu koji ima u tajnim aktivnostima Washingtona na Kavkazu, prodaji oružja i kao poligon za organiziranje „Obojenih revolucija“ u zemljama u okruženju. Iako je 2011. Anders Fogh Rasmussen Gruziji obećavao da će, ako se potrude u provođenju reformi, ostvariti konačni cilj, kasnije se ipak distancirao od izravnih obećanja.

Ipak, ministrica vanjskih poslova Gruzije poslije vlade Saakašvilija, Maja Panjihidze, radila je sve kako bi pokušala napraviti povijesno loš potez za svoju zemlju. Rekla je da bi Gruzija mogla ući u NATO i dobiti Akcijski plan za članstvo (MAP), što su u Bruxellesu odbili još i kada se Saakašvili trudio učiniti isto.

Navodno je razlog što Gruzija zadovoljava kriterije NATO saveza “do neke mjere”, ali se od Tbilisija očekuje da to učiniti u potpunosti. Dakle, što se događa?

Ovdje nailazimo na ključni problem: Gruzija i dalje ne ispunjava zahtjeve NATO saveza u pogledu teritorijalne cjelovitosti, a Gruziji se odjednom prigovara i za „kršenje ljudskih prava“. Bez obzira što je Gruzija kao partner Washingtona dala najviše vojnika po broju stanovnika u vojnim operacijama od bilo koje druge države nečlanice saveza, a u Afganistanu su imali i vrlo visok postotak poginulih i ranjenih u odnosu na druge zemlje koje su dale svoje vojnike za ISAF, iz sjedišta NATO-a u Bruxellesu i dalje stiže samo deklarativna podrška.

Gruzijske oružane snage uvelike ovise o američkoj pomoći, Pentagon je učinio puno toga kako podigao razinu borbene gotovosti gruzijske vojske. Međutim, poraz u ratu 2008. u Abhaziji i Južnoj Osetiji je Gruziju doveo u stanje zamrznutog sukoba s Rusijom, a potencijalno i s drugim zemljama s kojima se Tbilisi nije u dobrim odnosima.

NATO zna da prihvaćajući Gruziju, Ukrajinu, pa i Moldaviju i Azerbejdžan u članstvo preuzima obvezu da se suoči s Rusijom u obrani tih zemalja, ali ipak želi izbjeći Treći svjetski rat. Ne treba zaboraviti da, unatoč velikom utjecaju Washingtona, NATO čine i zemlje poput Njemačke i Francuske, koje su prošle kroz dva svjetska rata i nikad neće popustiti takvim suludim zahtjevima. Tony Rinna, istaknuti novinar i geopolitički analitičar, piše: „Ako NATO odluči prihvatiti Gruziju, mora biti spreman dokazati da će braniti njenu teritorijalnu cjelovitost. Istina je da postoji želja proširenja, ali kada pritisak postane prevelik, NATO će u odluci o članstvu Gruzije na prvom mjestu u obzir uzeti tu prijetnju“.

Pristupanje NATO paktu i jeste i nije brz proces. Rusija je u više navrata rekla da se ne slaže s ulaskom Gruzije i Ukrajine u NATO i to su uvijek čvršće naglašavali u usporedbi sa slabim porukama ohrabrenja koje su zemljama „kandidatima“ stizale iz Washingtona.

Zapad se isto tako vješto koristi izmišljenim ili stvarnim prijetnjama i svakom prilikom naglašava i želi dokazati „kako su te zemlje jadne žrtve koje će prije ili kasnije postati članice“, iako u sjedištu NATO-a u Bruxellesu dobro znaju da to nije istina.

Rusija je sa svoje strane u povoljnijoj poziciji od NATO-a, jer bez zadrške staje u obranu zemalja, svih drugih područja ili de facto suverenih republika kojima se nudi kao zaštitnik. U najnovijem slučaju, u Gorskom Karabahu, sjetimo se da su Nikol Pašinjan i čelnik Karabaha Arajik Harutjunijan tražili rusku pomoć tek 31. listopada, kada je bilo jasno da će Armenci kapitulirati, pa pitanja „zašto Rusi nisu pomogli“ nemaju nikakvog smisla.

Ali sama mogućnost da bi NATO morao braniti zemlje koje ne kontroliraju sav svoj teritorij vjerojatno je alarmantnija za NATO nego za Rusiju i izgleda da su se u Bruxellesu odlučili za sve druge opcije, samo ne za izravni vojni angažman. To se vidjelo u insceniranom ukrajinskom državnom udaru i kasnije tijekom cijelog sukoba u Donbasu, gdje je NATO izbjegao otvorenu konfrontaciju u ruskom susjedstvu.

Rasprava o izgledima Gruzije za punopravno članstvo je došla u vrijeme eskalacije rata u Donbasu i uoči summita NATO saveza u Cardiffu u Walesu. Ali govoreći Gruziji, NATO se ujedno obraćao i ostalima s istim statusom.

Gruzijska ministrica Panjihidze tada tvrdi da je prethodno razgovarala s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel, od koje je dobila pozitivan odgovor. Nije posve jasno što je razumjela Maja Panjihidze, jer je Angela Merkel zapravo rekla da se na summitu u Cardiffu neće raspravljati o Akcijskom planu za članstvo za Gruziju i da ona ne očekuje da će se to pitanje naći na dnevnom redu.

“Na pitanje o Akcijskom planu za Gruziju, mislim da to neće biti jedna od točaka dnevnog reda na sljedećem summitu NATO-a. No, vidimo odlučan napredak Gruzije i također smo vidjeli kako ta zemlja doprinosi zajedničkim naporima, na primjer u Afganistanu. Na sljedećem summitu NATO-a trebali bismo razmisliti o tome kako priznati da je Gruzija je dobar partner, posebno u ovim teškim misijama. Na sljedećem summitu saveza bi trebali razmisliti o tome kako odati priznanje Gruziji, koja nam je dobar partner, posebno u ovim teškim misijama, ali mislim da ima i drugih načina izvan Akcijskog plana“, rekla je tada njemačka kancelarka.

Ali upravo se Njemačka među članicama NATO pakta odlučno protivila davanju Akcijskog plana za članstvo Gruziji na summitu u Bukureštu u travnju 2008. godine, koji se održao prije gruzijsko-ruskog rata u kolovozu iste godine.

Na zasjedanju Parlamentarne skupštine NATO-a u Vilniusu u svibnju 2014., bivši glavni tajnik Anders Fogh Rasmussen je pozvao je zemlje članice pakta da na summitu u Walesu u rujnu “uzmu u obzir približavanje Gruzije” paktu i to upravo kroz Akcijski plan kojeg je odbacila Angela Merkel.

Iako je dio američkih dužnosnika za summit u Cardiffu tražio da se u tom „odsudnom trenutku“ ne gleda toliko na ispunjavanje potrebnih kriterija, uključujući održavanje transparentnih izbora, provedbu reforme pravosuđa i ustroj profesionalne vojske, to se nije odnosilo ni na Gruziju, ni Moldaviju, a na Ukrajinu ni u primisli, nego na Balkan.

Balkan 

U to su vrijeme postojale još tri zemlje koje se također žele pridružiti klubu, a to su dijelom Bosna i Hercegovina, jer Federacija BiH to želi, a Republika Srpska ne, koja s NATO paktom već surađuje u brojnim područjima. Bila je to i Crna Gora, čiji je predsjednik Đukanović priznao da je pod ucjenom i zamjenu za članstvo u NATO savezu i EU uveo sankcije Rusiji, ali je od nužnosti napravio vrlinu i „zbog pritiska“ kritizirao Moskvu. Posljednja je bila Makedonija, danas „Sjeverna Makedonija“, kako je „predvidio“ viši savjetnik američkog Vijeća za vanjsku politiku Stephen Blank.

Imajući to na umu, Rasmussen je tada u Vilnius pozvao njihove predstavnike koji su morali potvrditi „svoju snažnu predanost politici otvorenih vrata i euroatlantske perspektive zemalja aspiranata za članstvo u NATO savezu“. U zajedničkoj izjavi o proširenju opet vidimo da se nigdje izričito ne govori o potrebi davanja akcijskog plana zemljama kandidatima.

Tri balkanske zemlje su u puno manjoj ili nikakvoj opasnosti od napada, te stoga predstavljaju daleko manji rizik, što je razlog da odjednom imaju veće izglede za MAP od Gruzije, koja je dugogodišnji neupitni saveznik Washingtona i kojoj se godinama obećava kako „samo što nije postala članica, ali….“.

Treba reći kako ovdje nije riječ o punopravnom članstvu tri balkanske zemlje u NATO savezu, koje opet može biti blokirano, barem u Bosni i Hercegovini s vetom Banja Luke, što je naglasio i časopis Turkish Weekly, glasilo Washingtonu bliske Međunarodne organizacije za strateške studije iz Turske (ISRO), koliko o činjenici da se zemljama koje nemaju nadzor nad cjelokupnim državnim teritorijem ne otvara ta perspektiva i NATO dužnosnici godinama izbjegavaju dati konačan odgovor o perspektivi za punopravno članstvo u ovom slučaju Gruziji, a isto vrijedi za Ukrajinu i Moldaviju, od prije nekoliko dana za Azerbejdžan, a Srbija, sve i da želi, za takav korak mora priznati Kosovo ili izgubljeni suverenitet nad južnom pokrajinom povratiti silom. I tako lideri istočnih i jugoistočnih europskih zemalja samo daju obećanja, iako ne postoji nikakav argument kojim to mogu potkrijepiti. Činjenica je da, povijesno gledano, organizacije poput NATO pakta ne traju dugo i, ako ne poštuju svoja pravila, njihovi članovi će im uskoro prestati vjerovati, čak i ako se sami ne pridržavaju tih istih pravila.

U ovom trenutku NATO pokušava svijetu pokazati koliko je velikodušan i time što svijetu ne govori da ne želi prihvatiti neželjene kandidate samo iz sigurnosnih razloga, nego naglašava one političke.

No, kako god sve to interpretirali, kao Amerika i Zapad u vrijeme „Kubanske krize“, ono što je sigurno je da NATO nema stvarnu namjeru boriti se s Rusijom, što se već vidjelo u gruzijsko-ruskom ratu 2008. To znači da se Washington sa saveznicima ni sada neće staviti u poziciju u kojoj bi morao braniti bilo koju od tih zemalja i Moskva to zna.

Političke aspiracije Sjevernoatlantskog saveza su sada u potpunoj suprotnosti s vojnima. NATO već dugi niz godina, još od prvih sukoba u Južnoj Osetiji, Abhaziji i Pridnjestrovlju, pa sve do ujedinjenja Krima s Ruskom Federacijom i rata u Donbasu, koji ipak neće biti pripojen Rusiji, prati kako se razvijala ova situacija i sada njegovo vodstvo stoji pred izazovom kojeg mu postavljaju same zemlje članice: odabrati novu vojnu ili političku strategiju prije nego što sva proturječja između ciljeva, resursa i posljedica izađu na vidjelo i svaka zemlja, članica ili ne, odabere svoj put.

Dok aktualne zemlje članice odlučuju žele li vojnu ili političku uniju, Gruzija, Moldavija i Ukrajina ni na koji način neće uspjeti u potpunosti ispuniti sve vojne ili političke kriterije NATO saveza, a da ne govorimo Azerbedjžan. Sada, u novim uvjetima, postaje vrlo upitan povratak suvereniteta nad Osetijom, Abhazijom, Pridnjestrovljem, Krimom, Donbasom i Karabahom.

Istovremeno sjedište pakta u Bruxellesu, kao i zemlje članice, bez obzira na pritiske iz Washingtona, ne odustaju od nijednog od ovih kriterija. Ukoliko dođe do popuštanja jednoj zemlji, ostale će se morati prihvatiti u istom stanju, što znači da će NATO postati međunarodna sramota, što bi bio težak udarac za zemlje članice saveza koje se ne slažu s takvom politikom proširenja.

Gruzija je u ovoj geopolitičkoj utakmici prošla najgore, jer je, prema gore navedenim podacima, dala najviše krvi svojih vojnika za cilj kojeg možda nikad neće ostvariti.

Za kraj što reći o ulozi Rusije i maestralno odigranoj geopolitičkoj i geostrateškoj utakmici? Jesu li u Moskvi bili sigurni u sebe kada su pomogli Pridnjestrovlju, Južnoj Osetiji, Abhaziji, Krimu i Karabahu i tako zauvijek zacementiraju težnje zapadnih elita Kišnjeva, Tbilisija, Kijeva i Bakua, ali u Erevana, na putu u punopravno članstvo u NATO, ili su se u Kremlju kockali sa sudbinom cijele Ruske Federacije, teško je odgovoriti. Činjenica je da u ovom trenutku Vladimir Putin ne treba pretjerano brinuti da će NATO izbiti na granice Rusije, kao što je uspio s baltičkim zemljama. Istina je da su ova pitanja još uvijek neriješena, ali s ugašenim snovima prevratničke vlade u Kijevu o članstvu u NATO paktu, dovoljno je iz procesa pregovora o statusu Donbasa udaljiti Washington, a s Europskom unijom će se već postići nekakav dogovor.

O Armeniji i Azerbejdžanu se može reći isto, a ni Turska, ni bilo koja druga NATO zemlja više nemaju nikakav utjecaj na „mirovni proces između Bakua i Erevana, kojeg svojim oružanim snagama kontrolira Moskva“. Turci se na sve načine pokušavaju nametnuti kao nezaobilazni faktor u ovom procesu, ali uzalud.

Konačno, narodi u odcijepljenim regijama ili repubikama, koji su bili metom moldavskog, rumunjskog, gruzijskog, ukrajinskog i azersko-tursko- islamističkog šovinizma su rusku pomoć tražili sami i rusku su vojsku dočekali kao osloboditelje, ma kako to „herojima“ u maskirnim uniformama u Erevanu izgledalo neprihvatljivo. Izvješća ruske novinarke Darije Aslamove na You Tubeu govore da borci u Karabahu Ruse ne vide kao izdajnike, kako urlaju „heroji Frankfurt bojne“, a se poslužim eufemizmom za slične ratoborne „muževe“ u nas '90-ih.

Sve ovo nije počelo u Ukrajini i na Krimu, jer Rusija zamrznutim sukobima otklanja opasnost sa svojih granica već više od 20 godina. Moguće je da su Moskvi uvjereni da će prije ili kasnije narodi u tih zemalja shvatiti da im Washignton i visoki dužnosnici NATO-a godinama dolaze s obećanjima koja nikad neće ispuniti. Ako i kada se to dogodi, moći će se pregovarati o mogućem „odmrzavanju“ sukoba, ali onda NATO više neće predstavljati nikakvu opasnost.

U suprotnom slučaju postoje sljedeće opcije: ili se Gruzija, Moldavija, Ukrajina i sada Azerbejdžan moraju odreći dijela teritorija, provesti sve potrebne reforme i tada mogu postati članice NATO pakta, što svakom tko je iole upućen u politiku ovih zemalja  zvuči kao znanstvena fantastika, ili će Washington „Obojenom revolucijom“ u Kremlju postaviti svoje marionete na vlast, što je jednako nezamislivo. Stoga i osmjeh Vladimira Putin u Minsku početkom 2015. i vjerojatno sada, kada je u nekoliko sati nakon oborenog ruskog helikoptera nad Armenijom odlučio da „odgovor udarima po azerskim vojnim ciljevima“ i nije dobra opcija, ako se može napraviti puno više za Rusiju, ali i susjedstvo i svijet u cjelini. 

FOTO: Porošenko, Lukašenko i Putin u Minsku u veljači 2015.