POVIJEST: Islamska revolucija i iranski poučak za odnose sa Zapadom

Prije četiri godine, početkom studenog 2016., iranski čelnik ajatolah Ali Hamnei naložio je Ministarstvu obrazovanja da u školske udžbenike uvrsti dijelove dokumenata dobivenih iz špijunskog bunkera u Teheranu i učini ih dijelom sveučilišnih kurikuluma.

„Iranska borba protiv Sjedinjenih Država temelji se na čvrstoj logici“, rekao je iranski čelnik.

Zapravo, nakon pobjede Islamske revolucije u Iranu 1979. godine, Washington i Teheran su se više puta bili na rubu rata. Američko vodstvo razmatralo je razne mogućnosti korištenja vojne sile za uništavanje jedne od najmoćnijih zemalja u regiji. Desetljećima kasnije, vojna opcija ostaje u američkim planovima za Islamsku Republiku, a sukob je započeo prije 37 godina, kada su iranski studenti 4. studenoga 1979. godine zauzeli američko veleposlanstvo u Teheranu i američke diplomate uzeli za taoce. Ti jesenski dani su postali polazna točka iransko-američkog sučeljavanja koje traje i danas.

Ishodišta iransko-američkog sučeljavanja

Za puštanje američkih talaca Iran je zatražio da bivši šah, koji je došao u Sjedinjene Države, bude izručen, a njegova imovina, "opljačkana od naroda", da bude vraćena. Daljnji razvoj događaja mogao je završiti ratom između Amerike i Irana, mogao je dovesti do unutarnjopolitičkog poraza iranskog svećenstva, a mogao je prouzročiti i  naglo pogoršanje odnosa između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza.

Do 1979. godine šahov Iran je bio jedan od glavnih regionalnih saveznika Sjedinjenih Država, odani američki vazal, pridržavajući se antisovjetske i prozapadne vanjskopolitičke orijentacije. Islamska revolucija 1979., vođena valom antiamerikanizma, radikalno je promijenila teheransku vanjsku politiku. Iran, predvođen ajatolahom Homeinijem, zapravo je odbacio kapitalizam i komunizam, suprotstavljajući im se svojim, "islamskim" načinom razvoja. Glavni slogan novih vlasto bio je: „Ni Istok, ni Zapad, već Islamska revolucija!" Od prvih dana novog Irana, Sjedinjene Države bile su među neprijateljima nove države.

Islamska revolucija bila je odgovor na reforme koje je provodio šah, uglavnom po američkom uzoru, koje nisu uzimale u obzir tradicije tisućljetne povijesti Irana i mentalitet njegovog naroda. Bila je popraćena je militantnom antiameričkom kampanjom i ogledan primjer kako se religija i tradicija mogu korisno kanalizirati u borbu protiv imperijalizma.

Iranski vojni i civilni ugovori sa Sjedinjenim Državama i drugim zapadnim silama raskinuti su, američke vojne baze likvidirane, a mnoge strane, uglavnom američke banke i tvrtke zatvorene.

Zauzimanjem američkog veleposlanstva u Teheranu slijedili su se i unutarnjopolitički ciljevi. Iransko svećenstvo nije samo dovelo neprijateljstvo sa Sjedinjenim Državama na razinu bez presedana, već je zadalo i smrtni udarac prozapadnim liberalima unutar Irana. I, što je najvažnije, Sjedinjenim Državama se oduzela svaka prilika da utječu na razvoj događaja u Iranu u najkritičnijem revolucionarnom razdoblju, kada su se konture trenutnog političkog sustava u zemlji tek gradile.

Dan nakon zauzimanja američkog veleposlanstva, premijer Bazargan, smatran prozapadnim "liberalom" i pobornikom kompromisa sa Sjedinjenim Državama, bio je prisiljen dati ostavku.

Postojali su i ekonomski razlozi za prekid odnosa sa Sjedinjenim Državama. Modernizacija Irana u američkom stilu nije uspjela. Unatoč činjenici da je u razdoblju od 1962. do 1972. iranski rast BDP-a iznosio 12,5% godišnje i bio najviši na svijetu, ekonomska politika vodstva zemlje patila je od temeljnih nedostataka. Problem je bio u ostvarivanju visokih prihoda od prodaje nafte, a oni su u razdoblju 1972.-1977. iznosili oko 70 milijardi američkih dolara, te privlačenju stranih ulaganja uglavnom u proizvodnju nafte.

Međutim, zajedno s tim, inflacija je brzo rasla, a iranska infrastruktura nije mogla opslužiti goleme tokove robe uvezene i izvezene iz zemlje i ovisnost iranskog gospodarstva o stanju na svjetskom  tržištu postala je sve jača.

Uz to, raslo je društveno raslojavanje. Jaz između bogatih i siromašnih povećavao se, budući da rast nije utjecao na tradicionalni sektor iranskog gospodarstva, koji je zapošljavao oko dvije trećine iranskog stanovništva. Ova činjenica iritirala je obične ljude i socijalna je napetost rasla.

Mnogi su Iranci bili duboko razočarani pretjeranim američkim utjecajem i iz moralnih razloga. Politika šahova režima mnogima nije odgovarala. Muslimanski vjernici, koji su činili većinu stanovništva zemlje i prevladavali među seoskim i urbanim slojevima, bili su nezadovoljni politikom „vesternizacije“ koja je zadirala u stoljetne temelje iranskog društva i kršila uspostavljeni poredak odnosa između muškaraca i žena, pravila ponašanja i način života općenito. Uz to, ni nacionalne manjine nisu bile zadovoljne politikom perzijskog nacionalizma.

Tako je do studenog 1979. situacija u Iranu eskalirala do krajnjih granica. Politička borba pretvorila se u masovni teror s gotovo svakodnevnim djelima nasilja, uslijed kojih su stradale istaknute vjerske i političke osobe, čelnici vladajuće Islamske stranke, šefovi ministarstava i odjela, predstavnici inteligencije zemlje naklonjene Homeiniju.

Sjedinjene Države su se oslanjale na gotovo dva milijuna ljudi iz iranske opozicije, koja je završila u inozemstvu i koju je vodio princ Mohammed Reza Pahlavi II. Mnogi su politolozi u to vrijeme vjerovali da su sati Islamske revolucije odbrojani. Izrađeni su planovi prema kojima je trebalo objediniti napore lijevih i desnih snaga, pozvati u pomoć ostatke potisnute vojske i jedinstvenom platformom suprotstaviti se moći iranskog svećenstva.

Politički genij ajatolaha Homeinija

U tim uvjetima, u naizgled u bezizlaznoj situaciji, ajatolah Homeini donio je nevjerojatno odluku kako odvratiti mase od unutarnjih sukoba i bijes ljudi usmjeriti na vanjskog neprijatelja. Zauzimanje američkog veleposlanstva od strane proislamskih studenata zapravo je zaustavilo daljnju eskalaciju unutarnjeg sukoba i istovremeno pokrenulo sučeljavanje sa Sjedinjenim Državama, a ova situacija traje do danas, iako najviše krivnjom Washingtona i njegovih saveznika. Ajatolah Homeini je samo maknuo najdonju u kuli od karata i sve se nepovratno urušilo, barem dok SAD i Izrael, prije svega, ne promijene politiku, što se neće skoro dogoditi.

Prvi američki poraz na Bliskom istoku

Talačka kriza s Amerikancima u Teheranu je trajala je 444 dana, a međunarodni prestiž američke administracije, na čelu s predsjednikom Carterom, teško je narušen. Carter i njegov tim u Bijeloj kući izgledali su "slabi i neodlučni". Prema američkom State Departmentu, nesposobnost Washingtona da u kratkom roku riješi talačku krizu omogućila je Sovjetskom Savezu da iskoristi američku slabost da izbori stratešku prednost.

1979. SSSR je značajno ojačao svoje pozicije u Etiopiji, Angoli i Mozambiku. Vijetnam je, uz sovjetsku podršku, pobijedio u pograničnom ratu s Kinom i uklonio Crvene Kmere iz Kambodže. Krajem 1979. Sovjetski Savez poslao je svoje trupe u Afganistan.

Talačka kriza trajala je do 1981. godine, ali njezine posljedice preoblikovale su politički i diplomatski krajolik tog dijela Azije u narednim desetljećima. Američka politika u regiji prije Islamske revolucije u Iranu bila je usmjerena na osiguravanje interesa američkih naftnih monopola, zadržavanje kontrole nad opskrbom naftom u Japanu i Europi, kao i u Sjedinjenim Državama, te suprotstavljanju utjecaju Sovjetskog Saveza i, sukladno tome, jačanju svog utjecaja. Američke ispostave u ovoj regiji, osim Izraela, bile su Saudijska Arabija i šahov Iran. Pobjeda Islamske revolucije u Iranu izravno je utjecala na integritet vanjske politike Washingtona.

Treba spomenuti neke čimbenike u sukobu između Sjedinjenih Država i Irana, koji su, možda, prvi put američkom vodstvu ukazali na potrebu ispravljanja njihove bliskoistočne strategije baš zbog pojavljivanja Islamske Republike na karti regije.

Ovaj sukob bio je prvi u sukobu između Sjedinjenih Država i političkog islama. Washington je trebao pregovarati s vjerskim vodstvom Irana, koje je najavilo namjeru izvoza Islamske revolucije u muslimanski svijet, za što američka diplomacija nije bila spremna.

Jedan od oblika suprotstavljanja ovoj verziji političkog islama je izvoz „američkog“, bolje rečeno britanskog političkog islama kojeg promiče Muslimansko bratstvo, financirano od Katara i koje je preuzelo vlast u Turskoj. Ovaj „islamizam“, ne islam, za „nusprodukt“ ima islamske fundamentaliste i teroriste. Ali koga briga, sve dok su korisni u antiiranskom ključu.

Iz samog Irana su se prvi put SAD suočile s takvim prezirom prema svojim vojnim prijetnjama, iako je iranska vojska neusporedivo slabija.

Ispostavilo se da nije Washington, već Teheran iznio ultimatume, od kojih je glavni bio zahtjev da Carterova administracija ne dopusti svrgnutom šah Mohammadu Rezi Pahlaviju da nađe utočište u Sjedinjenim Državama. Bijela kuća je ignorirala ovaj signal i dopustila šahu da putuje u SAD. To je postao izgovor za otvoreno neprijateljstvo. Iranci su u tome vidjeli namjeru Sjedinjenih Država za oživljavanjem monarhije, pa je ajatolah Homeini blagoslovio napad studenata na američko veleposlanstvo u Teheranu i tako dobio polugu za odvraćanje Amerike od vojne agresije.

Činjenica da je ajatolah Homeini imao kolosalnu potporu javnosti, a značajan dio iranske omladine protivio se „vesternizaciji“ zemlje pod američkim vodstvom, ostala je bez potrebne pažnje u Bijeloj kući. Zbog toga ni "strategija graduirane prijetnje" nije uspjela, a vanjska politika Carterove administracije prema Iranu i dalje je jedna od najtužnijih stranica američke diplomacije.

U travnju 1980. Carter je prekinuo diplomatske odnose s Iranom i nametnuo mu ekonomske sankcije. Iranska imovina u američkim bankama je zamrznuta, a zabranjen je i uvoz iranske nafte. Međutim, Iran je bio uporan. Tada je Carter pod pritiskom političkih protivnika i javnosti odobrio vojnu operaciju za oslobađanje talaca. No, "Operacija Eagle Claw" ne da nije dovela do oslobađanja američkih talaca u Iranu, već je postala primjer ozbiljnih profesionalnih propusta u pripremi američkih planera takve operacije.

6 od 8 helikoptera stiglo je do dogovorenog mjesta za američko slijetanje, a ubrzo je otkriveno da jedan od njih ima neispravan hidraulički sustav. Pet helikoptera nije bilo dovoljno za izvođenje akcije i odlučeno je da se sve otkaže. Međutim, tijekom evakuacije sudionika akcije iz Irana, jedan se helikopter se sudario sa zrakoplovom C-130, koji se pripremao za polijetanje. Zbog ovog sudara je buknuo veliki požar u kojem je 8 ljudi smrtno stradalo. Amerikanci su, ostavivši ne samo helikoptere, već i tijela svojih mrtvih vojnika, pobjegli iz Irana.

Jimmy Carter je napustio ured s neviđeno niskom podrškom Amerikanaca od samo 34% od ukupno anketiranih. Za to je uglavnom zaslužna njegova neuspješna iranska politika. Taoci su pušteni tek nakon što je sljedeći američki predsjednik Ronald Reagan položio prisegu. Unatoč činjenici da su se Sjedinjene Države i Iran složili oko puštanja talaca, Iranci ih nisu pustili iz zemlje do posljednjeg trenutka. Tako je Teheran pokušao poniziti Jimmya Cartera, kojeg u Iranu  još uvijek nazivaju "ocem američko-iranskog sučeljavanja".

Istodobno, Washington je počeo jačati svoju vojnu prisutnost u Perzijskom zaljevu. Petogodišnji plan za izgradnju i širenje vojnih baza na Bliskom istoku i u Indijskom oceanu, razvijen 1980. godine od strane Carterove administracije, značajno je proširen i detaljno razrađen pod Reaganom. U američku regiju dovedeno je oko 60 ratnih brodova, uključujući 2 nosača zrakoplova. Reagan je "zaobišao" "Eisenhowerovu doktrinu", prema kojoj američka oružana intervencija u poslove određene bliskoistočne zemlje treba uslijediti tek nakon "zahtjeva" mjerodavne vlade. To danas rade američki političari, miješajući se u unutarnja pitanja Sirije i Iraka, pokrećući rat u Afganistanu.

No, čak i ovo širenje na Bliskom istoku, provedeno u vrijeme Reagana, na vrhuncu moći Amerike, nije prošlo bez trauma. Primjer je napad tek stvorenog Hezbollaha na američku kasarnu u Bejrutu, kada su u listopadu 1983. dva bombaša samoubojice sa sobom „na onaj svijet“ poveli  ukupno 307 okupatorskih vojnika; 241 Amerikanca, 58 Francuza i 6 „civila“ koji su radili za zapadni kontingent. Službeno je napad provela skupina Islamski džihad i ne postoji konsenzus o tome je li Hezbollah postojao u vrijeme bombardiranja i koja je uloga Irana. Čak ni SAD ne žele priznati ulogu Teherana i Hezbollaha koji je tada bio u „povojima“, jer bi tako priznali da su oni odgovorni doslovno za bijeg Amerikanaca i Francuza iz Libanona, kojeg je naredio Ronald Reagan. Ovo se smatra najvećim porazom američke politike na Bliskom istoku do poraza u Siriji u ratu koji je pokrenut 2011. Nakon toga SAD gube i Irak i uporište u Jemenu, a Iran je postao punopravna regionalna sila s tendencijom projekcije sile i na druge kontinente, Latinsku Ameriku u prvom redu.  Od tada pa do danas nema ničega dobrog i američko-iranskim odnosima, čak i ako u obzir uzmemo nuklearnoi  sporazum Obamine administracije s Teheranom, kojeg je „poderao“ Trump.

"Postoji pogrešno i opasno vjerovanje kojeg neki ljudi pokušavaju proširiti u društvu da će pomirenje sa Sjedinjenim Državama pomoći u rješavanju problema zemlje", rekao je ajatolah Hamnei u govoru iranskim studentima na obljetnicu zauzimanja američke ambasade, dodajući da JCPOA i američko ponašanje u nuklearnim pregovorima su pokazali da je takva ideja potpuno pogrešna.

Iran ima sve razloge za takav skeptičan odnos prema Americi. Kao i prije 40 godina, iransko vodstvo ne vjeruje američkim političarima. Čelnik zemlje podsjetio je na zauzimanje američkog špijunskog brloga u Teheranu, rekavši da su dokumenti dobiveni u zauzimanju američkog veleposlanstva, uključujući poderane papire koje su kasnije lijepili mladi studenti, pokazali dubinu američke zavjere i neprijateljstva protiv iranskog naroda.

Ovaj povijesni presjek ima veze s analizom Izbori u Banja Luci, ruske prakse i kako razlikovati zdravu opoziciju od Pete kolone i zašto se u političkom životu ne može i ne smije prihvatiti pomoć Zapada, čak i kada se predstavlja u „najboljoj namjeri“. Te namjere nikada nije bilo, niti je može biti, i svatko tko prima novac od američkih organizacija USAID, NED, koga plaćaju CIA i zapadne ambasade, samo naivnima i lakovjernima može prodati priču kako će se „boriti protiv despota i lokalnih kabadahija“. Ali o tome sam opširnije u spomenutoj analizi, pa nema smisla duljiti.