VELIKA ANALIZA: Američki izbori i Pax Americana - Tko god pobijedi, građanski rat je već buknuo

Došao je sudbonosni 3. studeni i vrijeme da se provede inventura četverogodišnjeg Trumpovog predsjedništva, počevši od sažetka zadnjih nekoliko tjedana i stavova dvojice kandidata.

Strah i neizvjesnost vladaju nad budućnošću Sjedinjenih Država i cijelog svijeta. Nikada u novijoj povijesti američki predsjednički izbori nisu bili toliko važni za čovječanstvo. To nije manihejska borba između sila dobra i sila zla, kao što vjeruju sljedbenici QAnona i njihovi domaći trabanti, ali nije ni sukob između demokracije i totalitarizma, kako tvrde Joe Biden i Demokratska stranka. U igri nije pad svijeta u kandže pedo-sotonističke oligarhije ili povratak u doba fašizma.

Nešto puno konkretnije odigrat će se 3. studenog. Odlučuje se o budućnosti globalnog sustava poznatog kao Pax Americana, ili bolje rečeno liberalnog međunarodnog poretka koji je nastao nakon Drugog svjetskog rata, a koji je konsolidiran kolapsom Sovjetskog Saveza. Održavanje ovog sustava moći visi o niti, danas više nego ikad, a promjene režima, ratovi, Obojene revolucije i pasivnost američkih suparnika nisu dovoljni da mu omoguće da se uspješno i konsolidira. Na terenu se bore dva kandidata koji imaju onoliko navijača koliko imaju klevetnika, kako kod kuće tako i širom svijeta: Donald Trump i Joe Biden.

Donald Trump je milijarder poduzetnik, čiji su interesi u rasponu od hotela, pa sve do sporta, lik koji je potpuno stran i izvan okvira vojno-industrijskog kompleksa. Njegova priroda autsajdera zasigurno je imala veliku ulogu 2016. godine, kada je izabran s ciljem da Ameriku ponovno učini velikom.

Joe Biden veteran je politike i jedan od kumova Demokratske stranke. U Kongres je ušao davne 1972. godine, bio je potpredsjednik tijekom dviju Obaminih administracija i čovjek je odabira za velike korporacije, tisak i liberale širom svijeta.

Kako to da Trump nije započeo ratove, kako se tvrdi?

Trump je konzervativac i realist: obraća se desnom biračkom tijelu, posebno klerikalnoj desnici, i želio bi ograničiti vojnu aktivnost Sjedinjenih Država u svijetu bez odustajanja od hegemonističkog prvenstva. Ali kako? Pretvaranjem bombi u carine i sankcije i pronalaženjem svojih „guvernatora“ na svim kontinentima kojima će se povjeriti zaštita i promicanje američkih interesa, poput Brazila u Latinskoj Americi, zaljevsko-izraelske osovine na području Bliskog istoka, Višegradsku skupinu u Europskoj uniji i druge.

Brazil i blok evanđeličkih kršćana korisni su u svrhu zadržavanja takozvane "Trojke tiranije" koju predstavljaju Kuba, Venezuela i Nikaragva, a u širem smislu  i za suzbijanje iranskog utjecaja na potkontinentu.

Zaljevska, ili arapsko-izraelska osovina je kratkoročno temeljna u antiiranskom ključu, srednjoročno u protuturskom, ali dugoročno u funkciji miniranja kineskog Novog puta svile.

S druge strane, Višegradska alijansa peta je kolona čiji je protunjemački euroskepticizam ključan za miniranje dominacije osovine Berlin-Pariz unutar Europske unije, ali i za stvaranje važnog Istočnoatlantskog saveza duž granica Rusije. Ovo pomno planirano strateško povlačenje radi istovremenog udara na manje suparnike Washingtona priprema se za još jednu, najvažniju misiju: ​​preorijentaciju ekonomskih i vojnih snaga u istočnoj Aziji u antikineskom ključu.

Obama je za Rusiju ono što je Trump za Kinu

Zapravo, dok je Barack Obama bio, uvjetno rečeno,  „noćna mora“ Rusije, Trump je isto za Kinu. I s čisto pragmatičnog stajališta, Trump je u pravu: Rusija jeste sila, ali u ekspanzionističkom smislu sila u padu, zarobljena u demografskoj stagnaciji i trajno ograničena u svojim težnjama za veličinom, proturječnim još iz carske ere. Treba priznati, to je ono što Rusije nije, možda i namjerno, jer bi imperijalizam i želja za svjetskom hegemonijom pojeli sve ruske resurse i bacili je na koljena.

S druge strane, Kina je sila u usponu koja, ako ne bude sada zaustavljena, ima sve što treba da prijestolje otme Sjedinjenim Državama.

Bidenov program je drugačiji od Trumpovog u ideološkim pitanjima i promiče liberalizam umjesto konzervativizma, ali žarišne točke i mete napada ostat će isti: Kina, Rusija i u manjoj mjeri Iran, latinoamerička ljevica i francusko-njemačka osovina.

Metode će se promijeniti, to je sigurno, jer je Biden liberalni internacionalist Wilsonovog i Jeffersonovog tipa, odnosno pristaša izvoza američkih vrijednosti na bilo koji način. Također ne treba zaboraviti da je Biden taj koji je Obami osam godina šaptao u uho što treba raditi i koji je posljednjih tjedana započeo napade na neke Trumpove „guvernatore“, najviše na Poljsku, Mađarsku i Tursku.

Kakva je trenutna situacija?

Ali kakva je trenutna situacija? Je li Biden već osigurao pobjedu, kako sugerira veliki tisak? Vrlo je moguće da je Trump u nepovoljnijem položaju u odnosu na svog suparnika, čak i ako ne u terminima kako opisuju ankete koje objavljuje CNN, jer uz pristranost postoji i ono što se dogodilo u posljednjem semestru, a to su pandemija i naknadno izbijanje kvazigrađanskog rata u Americi.

Došlo je do prirodnog i fiziološkog pada konsenzusa, čak i većina akreditiranih tijela poput Rasmussenovih izvješća ne sumnjaju u to, ali poanta koju treba istražiti je druga i je li došlo do oporavka?

Brojevi dostupni o prijevremenom glasanju ukazuju da se tiha većina na koju se Trump kladi sve više kreće, odnosno glasa u potpunoj tajnosti. Presjek glasača koji se odlučio registrirati nakon godina apstinencije, zapravo je sljedeći: bijelac, stariji, konzervativan. Ovo je važan trag, obuhvaćen istragom TargetSmart, ali još uvijek nije dokaz i da bi se znalo kome će biti povjereno „žezlo kralja svijeta“ trebat će pričekati kraj operacija brojanja.

Tko god pobijedi, to će biti rat

Ali tko god da pobijedi, to će biti rat. Rat na ulicama, u sveučilišnim učionicama, na televiziji, u Kongresu, svugdje. Američko društvo nikada nije bilo tako podijeljeno, obavijeno mržnjom koja je od kraja svibnja prouzročila više od 20 smrtnih slučajeva, 14 000 uhićenja i od jedne do dvije milijarde dolara štete.

Broj poginulih možda se čini niskim, s obzirom na to da političko nasilje i rasni neredi traju od kraja svibnja, ali istina je da ih zapravo ima mnogo više. Mogle bi biti i stotine. Ratni bilten, koji ilustrira samo smrtne slučajeve zabilježene tijekom pljačke, sukoba i prosvjeda, da bi bio potpun, također bi trebao uključivati ​​kolateralne žrtve mržnje, kao što su policajci, branitelji slobode izražavanja, smrti u pljačkama i anarhiji, te onih koji su ubijeni jer nisu popustili diktaturi jedne jedine misli.

Amerika 2020. slična je, užasno slična onoj koja je opisanoj u distopijskoj filmskoj seriji The Purge. Nastaju „slobodne zone“ bez policije, poput Autonomne zone Capitol Hill, a želja za uništenjem izazvala je porast nasilnog kriminala u većim gradovima i, iznad svega, čovjek može umrijeti sa zapanjujućom lakoćom.

Amerika protiv Amerike

Amerika se 2020. čini kao mjesto postapokaliptičnog filma u kojem su ljudi zaboravili da su ljudi i nazadovali su do iskonske i bestijalne dimenzije, zamjenjujući dobrotu, razumijevanje, sklonost dijalogu, toleranciji i poštovanju sa zlom, sebičnošću i mržnjom.

„Nema casusa belli novog građanskog rata. Socijalni mir je uspomena, a građanski rat je već izbio.“

U Americi 2020. možete umrijeti i zato što ste krivi što ste se suprotstavili diktaturi jedne misli koju nameće žestoka manjina koja želi izbrisati prošlost i sve što je predstavlja: kipove, spomenike, ceste, knjige i na kraju ljude. Zbog toga je Bernell Trammell, afroamerički republikanac i protestantski aktivist, ubijen u zasjedi u okrugu Milwaukee. Zbog toga je ubijena u Indiani mlada majka jer je tijekom svađe s aktivistima organizacije Black Lives Matter uskliknula "All Lives Matter". Crkve i kipovi napadnuti su u cijeloj zemlji  nakon apela koji je pokrenuo Shaun King, jedan od vođa BLM-a, koji je zaurlao protiv kršćanstva i onoga što bi ono zapravo predstavljalo, a kršćanstvo je za njega „bijeli supremacionizam“.

Amerika je 2020. godine podijeljena u dva suprotstavljena bloka koji ne znaju i ne žele dijalog, a ono čemu oni teže je prevariti i silom potisnuti suparnika.

Dakle, neće biti dovoljna eventualna pobjeda Joea Bidena za vraćanje izgubljenog socijalnog mira, kao što reizbor Donalda Trumpa sam po sebi neće biti casus belli novog građanskog rata. Socijalni mir je već uspomena, a građanski rat je već izbio.

Korijen američkog identiteta je mržnja

Ali kako se došlo do ove točke? Kriviti Trumpa za ovu polarizaciju pogrešno je i ukazuje na loše razumijevanje američke stvarnosti. Istina je da su Sjedinjene Države rođene u krvi i nikada nisu imale privilegiju imati povezano i ujedinjeno društvo, a mržnja je ta koja je oblikovala identitet jedine svjetske velesile.

Katolici imaju svoje crkve, ali Talijani, Irci i Latinoamerikanci mole se 2020. godine kao i 1910. godine, odnosno odvojeni, svaki sa svojim svećenicima, svojim gozbama, svojim bogomoljama. Protestanti imaju svoje crkve, ali WASP i Afroamerikanci nikad se ne susreću. Čak imaju i teologe koji propovijedaju radikalno različite doktrine.

U učionicama sveučilišta ne vlada konstruktivni dijalog usmjeren na uzajamni rast, razmjenu znanja i obogaćivanje vlastite kulturne pozadine, već služe za sukob ideja. Situacija u američkim sveučilišnim kampusima zabrinjava do te mjere da je Trump morao potpisati izvršni dekret o nametanju slobode mišljenja. Pazite, to se nije dogodilo u nekom diktatorskom režimu, već u Sjedinjenim Državama, „srcu liberalne demokracije par excellence“.

S Trumpom ili bez njega bi bilo ove situacije

Ukratko, nije Trump kriv za loše američko zdravlje 2020. Trump je naslijedio ionako usijanu situaciju čiji su simptomi bili uočeni tijekom Obame, a kaos bi se dogodio čak i s pobjedom Hillary Clinton. Taj kaos vjerojatno ne bi dosegao sličan intenzitet, ali dogodio bi se, ionako bi eksplodirao, jer je sve što se dogodilo od 2016. do danas bilo neizbježno.

Razlog za takvu polarizaciju, daleko veću nego proteklih desetljeća, nalazimo u transformacijama koje su oblikovale javno mnijenje od '60-ih do danas. Društvo je manje sklono promjeni perspektive nego u prošlosti, jer kad osoba usvoji ideju, pogled na svijet, sustav vrijednosti, vrlo rijetko je sklona mijenjati stav. To je razlog zašto se takozvani "neodlučni" tabor smanjio na gotovo nulu. U Americi ste 2020. godine demokrati ili republikanci i nema mjesta kompromisima i ravnodušnosti. Neće nikakvi neredi na ulicama potaknuti jednog demokrata da glasa za Trumpa. Naprotiv, predsjednika se smatra odgovornim za incidente i moralnim nalogodavcem policijske brutalnosti nad Afroamerikancima.

I neće biti nekakva televizijska rasprava na kojoj su pobijedili Trump ili Mike Pence ili javno govorenje o zločinima obitelji Biden zbog čega će demokrata promijeniti mišljenje o „dobroti“ ostarjelog senatora i bivšeg potpredsjednika.

Trump je „mesija“ i stavovi se ne mijenjaju

Republikanski glasači, poput sljedbenika QAnona, vide Trumpa kao mesijanskog vođu polubožanske prirode, katehona, čovjeka providnosti koji je došao spriječiti da „Jesusland“ postane kolijevka „radikalne ljevice“. Demokratski glasači, s druge strane, više od desetljeća predsjedničke izbore predstavljaju kao sastanak u kojem se odlučuje budućnost američke i svjetske demokracije, kao natjecanje između slobode i totalitarizma, između civilizacije i barbarstva.

2020. godina je, dakle, godina rata

Rat za budućnost srca zapadne civilizacije. Trump ili Biden moći će ubrzati ili usporiti tempo sukoba, o čemu će ovisiti i hegemonija Sjedinjenih Država u svijetu, ali ništa neće moći u potpunosti vratiti socijalni mir i vratiti u red stvari. Rat između dva suprotstavljena ekstremizma može završiti samo na jedan način: potpunom i totalnom pobjedom jednog nad drugim ili, bolje rečeno, integralnom homogenizacijom društva u masiviranom i jednoumnom bloku. Do tada, a nije poznato kada će se i hoće li se taj proces odvijati u srednjoročnom razdoblju, polarizacija će i dalje rasti, posebno u intenzitetu i nasilju, gurajući demokrate i republikance u sve radikalnije i ekstremističke stavove.

Treći je studeni i vrijeme je za važan odgovor

Treći je studeni i došlo je vrijeme da odgovorimo na temeljno pitanje: Je li Trump uspio Ameriku ponovno učiniti velikom? Ona „duboka“ Amerika i klerikalna desnica izabrale su republikanskog milijardera da zaustavi polagani kulturni i geopolitički pad američkog carstva i vrati ga na put rasta. Teška misija, gotovo nemoguća, jer se međunarodni poredak kreće prema multipolarnosti, a prekomjerno imperijalno širenje Sjedinjenih Država dugoročno postaje sve teže, zbog ogromnog duga i makroekonomske nestabilnosti.

Nadalje, suprotno Hladnom ratu, sada nemamo Sjedinjene Države protiv Sovjetskog Saveza, bivše vojne supersile s patuljastim gospodarstvom, već imamo Sjedinjene Države naspram Kine, nove, mlade i potencijalne velesile u nastajanju, te niz malih i srednjih sila koje na različite načine potkopavaju temelje sustava kojeg poznajemo kao Pax Americana.

A da se samo nisu onako cinično smijali Vladimiru Putinu na sigurnosnoj konferenciji u Münchenu 2007. godine, kada je na sve ovo upozoravao. Ali tada su se Anmerikanci u prvim redovima, uključujući pokojnog senatora Johna McCaina, doslovno cerekali u lice Vladimiru Vladimiroviču i njegovom sad već povijesnom govoru u kojem upozorava na neizbježnost multipolarnog svijeta i da će svi koji mu se suprotstave nestati na smetlištu povijesti. No, možda je i bolje tako.

Pax Americana je već povijest. Sam Zapad nikada nije bio tako usitnjen i podijeljen, a suparništva su buknula ne među državama, već i na regionalnoj razini. Nije bilo lako uvjeriti vladare Europske unije da prihvate izbor američkog tabora u hegemonijskom sukobu protiv Kine, a nezadovoljstvo i dalje prožima francusko-njemačku osovinu koja želi emancipirati Stari kontinent pod kontrolom SAD-a. I posljednje, ali ne manje važno, europejstvo poprima sve više antiameričku boju.

Trump se morao suočiti s nizom jednako važnih izazova, od kompliciranih odnosa s EU do iranskog pitanja, od otpora antiimperijalističke ljevice u Latinskoj Americi do kineskog dosjea, od Rusije, koju je i dalje, čak i više pritiskao na njenim zapadnim granicama, do ekonomskih turbulencija, pandemije i nestabilnosti.

Postignuća Trumpa s politikom odabira „namjesnika carstva“

Ponovno učiniti Ameriku sjajnom bio je, i još je uvijek cilj koji je bio nedostižan. No Trump je to gotovo učinio, ali pokušajmo razumjeti zašto. Naime, ambicije veličine francusko-njemačke osovine smanjene su i na europskoj i na izvaneuropskoj razini. Unutar EU, Trump je uspio izvrsno iskoristiti sposobnosti svoje „radne snage“, odnosno onih u službi Washingtona, a to su Višegradski savez i baltičke zemlje, kako bi spriječio Emmanuela Macrona i Angelu Merkel da normaliziraju bilateralne odnose s Moskvom, premještajući težište Atlantskog saveza na istok i oslanjajući se na niz skandala, od Skripala do Navalnog, kako bi se dodatno pogoršala klima euro-ruskog dijaloga.

Na izvaneuropskoj razini, pod prijetnjom ucjene trgovinskim ratom, Trump je uvjerio duet Merkel-Macron da usklade svoje vanjskopolitike agende s onom Bijele kuće, od Venezuele do Irana, prolazeći kroz Kinu i Rusiju. Dvoje državnika i dalje zamišljaju neovisnu Europu, slobodnu u odabiru poslovanja i sklapanja partnerstava i, možda, autonomnu sa stajališta vojne sigurnosti, ali njihova je vizija ostala ograničena na polje snova i nemoguće ju je ostvariti zbog smrtonosne kombinacije kukavičluka i slabosti.

Drugo geopolitičko kazalište u kojem je Trump postigao iznimne rezultate nesumnjivo je područje Bliskog istoka i sjeverne Afrike. Američki predsjednik uvjerio je petromonarhije da svijetu otkriju svoj „tajni“ savez s Izraelom, koji postoji već trideset godina. Ali njegovim priznanjem je Trump dao život makroregionalnom elektroenergetskom sustavu koji se vrti oko Abrahamovih sporazuma, a služit će nizu ciljeva: strateškom odvajanju američkih oružanih snaga od bojišta i ratova Georgea Busha mlađeg protiv terorizma, opkoljavanju Irana, obuzdavanju Turske i na kraju suprotstavljanju i pokušaju miniranja Novog puta svile.

Trump je taj koji je dopustio da san o „ izraelskom stoljeću" nastavi živjeti i napredovati, zaustavljajući napredovanje takozvane "Osovine otpora", inaugurirajući diplomatski rat protiv Hezbolaha i lišavajući Iran njegovog najsposobnijeg stratega, karizmatičnog i sada već legendarnog generala Qassema Suleimanija.

Latinska Amerika, daleko od toga da je zaboravljena, stavljena je pod okrilje „preporođenog Brazila“ na čelu s Jairom Bolsonarom. Kontinent je sve do prije nekoliko dana bio u političkoj i kulturnoj dominaciji bloka evanđeličkog i neopentekopstalnog protestantizma. Ono što je John Bolton nazvao "Trojkom tiranije", to jest trokut Kuba-Nikaragva-Venezuela, meta je ekonomske blokade okruženja i rastućih društveno-političkih pritisaka koji su tri zemlje zarobili u stanje stagnacije. Revolucionarna i antiimperijalistička ljevica, neprijateljski raspoložena prema Washingtonu i prijatelj Moskve i Pekinga, je sada potpuno inertna, a izvoz antiameričkog ideala na ostatak potkontinenta više nije moguć, također zbog učinka protuteže koji su provodili evanđelici. Na trenutak se vjerovalo da će se „Trojka tiranije“ povući i možda nestati, ali je novi dah antiimperijalizmu udahnula pobjeda bloka bivše predsjednice Cristine  Fernández de Kirchner u Argentini i nedavna pobjeda socijalista pokreta MAS Eva Moralesa u Boliviji. Ovaj udarac Trumpovoj pobjedi u Latinskoj Americi je znak trenda otriježnjenja i povratku antiimperijalizmu na kontinentu, zbog čega će odahnuti i vrlo vjerojatno snažnije politike provoditi trio Venezuela-Nikaragva-Kuba, koji je bio na rubu  kolapsa i preživljavao je zbog pomoći koja je pristizala iz Rusije, Kine i Irana.

Rusija i Kina nisu vidjeli i neće ni vidjeti promjene američke politike

Napokon, tu su Rusija i Kina, trnovito euroazijsko pitanje koje datira iz vremena Sir Halforda Mackindera. Trumpov cilj, kao i cilj njegovih prethodnika, ostao je nepromijenjen, a on je spriječiti uspon bilo kakve velike sile u Aziji i antihegemonističke koalicije koja će ugroziti primat Amerike.

Isto tako, strategija Zbignieva Brzezinskog, kao projekcija moći u srce Zemlje, takozvani Heartland, te uz njegovu zapadnu granicu, Europu, dosljedno se provodi. Iz očitih razloga, obrana američkih interesa pokazala se težom u Aziji. Kina se nije dala obeshrabriti carinama i kampanjom demonizacije Huaweija i 5G tehnologije, a također je uspjela transformirati egzistencijalnu prijetnju, pandemiju , u priliku da povrati izgubljeno tlo u četiri godine američkog stiska. Pekinška humanitarna diplomacija pokazala se ključnom za ponovno pokretanje Novog puta svile, promicanje njegove "zdravstvene" strane na svim kontinentima i gospodarski rast, poticanje industrijske proizvodnje na neviđenim razinama i ponovno pokretanje tržišta i potrošnje. Nevjerojatno, ali Kina je u trećem kvartalu bilježila rast od 5,2% ne u odnosu na drugi kvartal, kako je vješto Amerikance prevario Turmp, iako je zemlja i dalje u recesiji, već u odnosu na isto razdoblje prošle godine. Usput, Kina je u drugom kvartalu u odnosu na isot razdoblje prošle godine imala rast BDP-a od 3,2%. I uspijeva se nositi s pandemijom, hitno testirajući sve stanovnike bilo kojeg grada u kojem se pojavi novi slučaj. Ali to su gradovi od sedam ili devet milijuna ljudi? Gdje je problem? Za tri dana su svi testirani, ulazi se i vraća s negativnim testom ili samoizolacijom, a sve ostalo funkcionira kao prije pandemije.

Rusija s Kinom čini frontu i na ovom polju, razmjenjujući iskustva i znanstvena saznanja i postignuća, pa se smatra opozicijom zapadnim modelima, posebno onom američkom, bolje rečeno onome iz Bijele kuće.

Ali Kina i Rusija također se podržavaju u svim drugim poljima i sektorima, amortizirajući i dijeleći troškove povezane s protuofenzivom. Danas nema sektora u kojem dvije sile ne surađuju aktivno i intenzivno: visoka tehnologija, telekomunikacije, energija, trgovina, investicije, svemir, obrana, zdravstvo i na kraju kultura.

Povijesna potreba za suočavanjem s padom američkog carstva, žešćim nego ikad, gurnula je čelnike dviju zemalja da ostave po strani antagonizme iz XX stoljeća i suparništvo i da stvore izuzetno čvrsto strateško partnerstvo sposobno za savršenu protutežu pritisku koji dolazi iz Sjedinjenih Država i njihovih saveznika. Suradnja će uskoro doseći kritični prag, jer Vladimir Putin tijekom godišnjeg sastanka Kluba Valdai nije isključio mogućnost da jednog dana s Kinom bude potpisan vojni savez.

Gotovo četiri godine nakon izbora Trumpa, bilanca je sljedeća: pad „carstva“ nije zaustavljen, ali je sigurno usporen. Ali zaustaviti pad u provaliju nikome ne bi bilo moguće. To je surovi zakon povijesnog ponavljanja, jer carstva se rađaju i carstva propadaju.

Što može spasiti SAD?

Međutim, definitivni kolaps poretka Pax Americana još treba potvrditi, jer je New York i dalje srce svjetskih financija, Silicijska dolina je središte velikih korporacija i visoke tehnologije, engleski je jezik globalne komunikacije, a dolar je „jezik trgovine“, iako u opadanju. Ako Sjedinjene Države uspiju u ambicioznom cilju razbijanja osovine Moskva-Peking, a to će biti otkriveno tijekom ovog desetljeća, avet pada u bezdan će nestati na neodređeno vrijeme. Ali vidite li vi u bilo kojem od ova dva kandidata karizmatičnog i sposobnog vođu da ostvari ovaj cilj i unese razdor u odnosima Vladmira Putina i Xi Jinpinga i političkih elita koje će ih jednom naslijediti? Iako se od lekcije jednog od najpoznatijih novinara za pitanja Bliskog istoka, Roberta Fiska, odavno suzdržavam davanja bilo kakvih srednjoročnih i dugoročnih prognoza, ovdje vjerujem da sam u pravu kada kažem da ni Trump ni Biden nisu političari tog kalibra. Dakle, jedino što mogu reći je „Goodbye, America“ i pratiti razvoj događaja s daljinskim upravljačem u rukama, isto kao oni '90-ih godina prošlog stoljeća, kada smo za njih bili „balkanska plemena koja se kolju, … vrag će ga znati zašto“.

Izvori iz materijala: lntellettuale Dissidente