Iran na udaru Turaka i azerskih „šiita“ koji se „vraćaju“ na radikalni sunitski islam

Kao što sam ranije rekao u članku na tu temu, nakon pobjede Azera i Turaka u Karabahu, iako ostvarene napola, jer su kampanju Bakua zaustavili Rusi, pogrešno sam procijenio da će sljedeća meta turskog eskpanzionizma biti susjedna gruzijska dolina Pankisi, gdje se preselio veliki broj čečenskih radikala i vehabija nakon poraza u ratovima u Rusiji, gdje de facto funkcioniraju kao „država u državi“. Dovoljno je malo propagandne aktivnosti, prebaciti oružje preko granice s Azerbejdžanom i „ustanak protiv režima u Tbilisiju“ bi planuo u nekoliko dana. Međutim, Erdogan je pokazao na veći apetit i cilja na Iran.

Turski predsjednik dopustio si je vrlo indikativnu političku najavu, što se dogodilo tijekom nedavno održane parade pobjede Azerbejdžana nad Karabahom u Bakuu. Erdogan je citirao staru pjesmu, a njegove su riječi vrlo oštro primljene u susjednom Iranu. O tome što je Irance toliko uvrijedilo i kakve je planove Turske otkrila ova izjava Erdogana, možete pročitati u posebnoj analizi  Nakon Karabaha, Erdogan sanja o velikoj pobjedi, onoj protiv Irana. Ovdje bih se posvetio Iranu i potencijalnoj ugrozi zbog ekspanzionizma Turske i Muslimanskog bratstva.

Nedavno je, tijekom službenog posjeta Bakuu, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan javno citirao pjesmu azerbejdžanskog pjesnika Bakhtiyara Vahabzadea koja je govorila o podijeljenom položaju Azerbejdžana, što je izazvalo diplomatski skandal između Turske i Irana. Zemlje jesu riješile ovaj sukob, ali su posljedice ostale.

Islamska Republika Iran od svog osnutka teži određenoj vrsti dominacije u cijelom islamskom svijetu, iako bez šiitskog prozelitizma, odnosno kampanje da druge obraća na šiizam. Temelje tome je položio sam ajatolah Homeini , koji nakon pobjede Islamske revolucije 1979. nije osobno sudjelovao u javnim proslavama šiitskih i perzijskih praznika kako bi pridobio sunite i druge muslimanske konfesije. Posljednji karabaški rat izravno je utjecao na politički položaj Irana u regiji i u svijetu u cjelini.

Oko 90% iranskog stanovništva su šiiti-imamiti, od kojih su najrevniji Perzijanci, odnosno Iranci. Većina Azerbejdžanaca, Šahsevena i Kaškaja, odnosno turskih naroda, također pripada šiizmu, a to je tako zbog činjenice da je šijitski islam od samog svog početka omogućio Perzijancima da sačuvaju svoj nacionalni identitet i uspješno se odupru Arapima. Štoviše, kulturni i duhovni otpor arapskom osvajanju bio je toliko moćan da mnogi izrazi povezani s islamom imaju perzijski ekvivalent, a perzijski, zajedno s arapskim jezikom, bio je jezik obrazovanih muslimana bilo koje nacionalnosti sve do početka XX stoljeća. Na primjer, raširena riječ "namaz", ili molitva, ekvivalent je arapskoj riječi "salat". Zbog tako snažnog utjecaja, islamska civilizacija se u prošlosti nazivala arapsko-perzijskom.

Imajući tako veliku važnost za islam, Iran je nakon revolucije 1979. nastojao steći utjecaj prvenstveno u zemljama sa šiitskom većinom. Kako je Sovjetski Savez bio jedan od "šejtana" za Homeinija i njegove nasljednike, novonastala Azerbajdžanska Republika postala je jedna od očitih meta iranske ekspanzije.

I tu počinju problemi. Njihova suština leži u činjenici da je moderna Azerbajdžanska Republika naslijedila tradicije Azerbejdžanske demokratske republike i stranke Musavat.

Musavatisti su bili u lošim odnosima sa šiitskim svećenstvom, koje nije dijelilo njihove sekularne poglede na društvo i panturkizam, što je podrazumijevalo savezništvo s Osmanskim carstvom.

Suvremeni Azerbejdžan u početku je postao saveznik Turske. Štoviše, predsjednik Abulfaz Elčibej, koji je bio mahniti turkist, uključio je iranski Azerbajdžan u projekt stvaranja Velikog Azerbejdžana.

Ideološki je Baku pokazao svoju potpunu suprotnost Teheranu. Ako se iranski Azerbejdžanci koriste arapskim pismom, tada su njihovi zakavkaski plemenski srodnici nakon stjecanja neovisnosti 1992. prešli s ćirilice na latinicu. Dalje, zahvaljujući Hajdaru Alijevu, uvedena je doktrina "Jedna nacija - dvije države", a Azerbejdžanci su radi prijateljstva s Turskom počeli poricati genocid nad Armencima u Osmanskom carstvu 1915.-1923. Konačno, tijekom svih ovih godina  je iranski sjeverni susjed praktički je odvojen Irana u vjerskoj sferi, što je posebno važno.

Borba protiv šiizma u Azerbajdžanskoj Republici je bila od koristi Turskoj, Pakistanu i Afganistanu i po tome je primijećen Baku. Azerbejdžan se službeno pozicionira kao sekularna država, gdje vlasti podjednako dobro postupaju prema svim ispovijestima i dopuštaju im slobodno propovijedanje bez ulaska u političku sferu. Kao svoje glavno postignuće, azerbejdžanska strana u pravilu navodi činjenicu da se u Azerbejdžanu šiiti i suniti često mole zajedno. Međutim, postoje velike sumnje da je narativ Bakua u vezi s tim iskren.

Tijekom sovjetskog razdoblja u Azerbajdžanu je bilo vjerskih progona, koji su se dogodili u vrijeme prvog tajnika Centralnog komiteta Azerbejdžanske komunističke partije, Mira Jafara Abbasa oglu Bagirova.

Tada su, uzimajući u obzir lokalne transkavkaske specifičnosti, potisnuti mnogi pod optužbama za panturkizam, često nerazumno. Međutim, indikativni su i "uspjesi" zakavkaskog tiranina, unatoč njegovoj borbi za proleterski internacionalizam i pohvalama svog starijeg brata, ruskog proleterskog naroda. Imam Dašdemir oglu Mustafajev, koji je kao prvi tajnik radio 1954. - 1959., smijenjen je s položaja zbog pokušaja upotrebe samo azerbejdžanskog jezika u stranačkim i državnim institucijama. A vjerski progoni doveli su do toga da je do 1991. većina Azerbejdžanaca samo formalno pripadala šiizmu, ograničavajući se na svoju pripadnost islamu općenito.

„Turska braća“

Turska „braća“ i drugi strani propovjednici počeli su raditi na ovom plodnom tlu, prvo vehabije i radikalni suniti, zatim vjersko-prosvjetna mreža turskog klerika Fethullah Gulena. Tome je pomogla i činjenica da su pobožni šiiti u Azerbajdžanu pripadnici nacionalnih manjina. Za narod Tati koji govore perzijski je nacionalno jedinstvo i savezništvo s Turskom važnije od vjerske pripadnosti s kavkaskim Azerima. Jedina sila koja predstavlja revne šiitske Azerbejdžace je Islamska stranka Azerbejdžana, ali su je vlasti zabranile. Razlozi za to su izražena proiranska orijentacija i odbacivanje panurkizma, iako se i ova stranka odlučno zalagala za snažno vojno rješenje sukoba u Karabahu u korist Azerbejdžana.

Situacija sa sunitskim islamom je drugačija. Prvo, mnoge nacionalne manjine u zemlji - Lezgini, Avari i mali dagestanski narodi su sufijski suniti. Drugo, otprilike trećina Azerbejdžanaca su suniti, od kojih su većina hanefije, poput Turaka. Zemljopisno, sunitski Azerbejdžanci žive na sjeveru i zapadu republike i široko su zastupljeni u vladinim tijelima.

Treba napomenuti da su mediji još 2013. godine objavili informaciju da se u Azerbajdžanu širi i neslužbeno potiče prijelaz iz šiizma u sunizam, a primijećeno je da, osim u neformalnom glavnom gradu radikalnih sunita, Sumgaitu, sličan trend postoji i u Bakuu, Gandži i Zagatalu.

Nešto kasnije, 2015. godine, počele su se pojavljivati ​​informacije o sudjelovanju Azerbejdžanaca u ratovima u Siriji i Iraku na strani „Islamske države“. U travnju 2016., tijekom eskalacije u Karabahu, pojavile su se informacije da je odred azerbejdžanskih militanata Islamske države sudjelovao u neprijateljstvima na strani Azerbajdžana. Tada su u Karabahu primijećeni militanti panturkističke paravojne organizacije „Sivi vukovi“, usko povezani sa sigurnosnim snagama Turske. Bilo je podataka o njihovom sudjelovanju u posljednjem ratu u Karabahu. Ovdje je potrebno pojasniti da "vukovi" imaju dva politička krila - stranku Nacionalističkog pokreta Devleta Bahchelija koja podržava Erdogana, koja se zalaže za tursko-islamsku sintezu, te sekularnu "Dobru stranku" Merala Akshenera.

Sivi vukovi, posebno Bahchelija, poznati su po neprijateljstvu prema Iranu. Po tome se razlikuju od Erdoganove Stranke pravde i razvitka koja se protivi američkom režimu sankcija protiv Irana i radnjama koje bi mogle dovesti do regionalnog rata. Međutim, to ne znači da će Turska napustiti sunizaciju Azerbejdžana.

U ovom je procesu još jedan važan aspekt. Činjenica je da je šiizam počeo dominirati teritorijom modernog Azerbejdžana tek u XVI stoljeću, nakon što su ga osvojili Safavidi, pa nije slučajno da je poznati pjesnik iz XIII stoljeća Nizami Ganjavi bio sunitski Turčin. Stoga moderni Azerbejdžanci danas tvrde da se dobrovoljno vraćaju sunitskom islamu.

S tim u vezi karakteristična je reakcija ruskih islamista orijentiranih Turskoj. Skrenuli su pozornost na jednu važnu epizodu.

Prije vojne parade, azerbejdžanski predsjednik Ilham Alijev i Erdogan održali su zajedničku molitvu u sunitskoj džamiji. Poznato je da je turski predsjednik sunit, a Alijev je formalno šiit. Međutim, za vrijeme zajedničke molitve s turskim „bratom“, Alijev je molio poput sunita. To sugerira da je azerbejdžanska uprava muslimana s Kavkaza, na čelu sa šiitskim Allahshukur Pashazadeom, de facto angažirana u skrivenoj sunizaciji Azerbejdžana. Uz to, neobičnom slučajnošću, Ali Erbash, predstojnik Ureda za vjerska pitanja, bio je među članovima turske delegacije u Bakuu. Zapravo, Erbash ne iznosi nikakve parole protiv predstavnika drugih religija, iako je sunit. Možda je to zbog činjenice da su vlasti neovisnog Azerbajdžana uspješno isključile Iran iz sukoba u Karabahu, jer su se bojali da bi čak i sjećanje na Karabah i Erevan, koji su bili šiitski i ovisni o perzijskom šahu, sukob povezalo s Iranom.

Za Teheran bi sve to moglo imati najozbiljnije posljedice u budućnosti. Povijesno gledano, tijekom iransko-turskih ratova od XVI do XVIII stoljeća, značajan dio Azerbejdžana bio je pod vlašću Osmanskog carstva, na što se poziva Erdogan. Zajedno s kalifatom Umajada i Abasida, Osmansko carstvo su svi sunitski muslimani priznali kao „kalifat“. Sukladno tome, turkizacija i sunizacija Azerbejdžana trijumf su za Ankaru i pokazatelj slabosti i nepopularnosti iranskog šiizma u Azervejdžanu.

Naravno, iranski šiiti, posebno među iranskim Azerbejdžancima, podržavali su svoje suplemenike tijekom nedavnog rata u Karabahu. Međutim, zapravo je Turska bila ta koja je dala pobjedu Bakuu, a turske tvrtke već sudjeluju u obnavljanju gospodarstva u novim teritorijama Azerbajdžana. Konačno, izgradnja plinovoda Igdir-Nakhičevan također je trijumf sunita i panturkizma, a da ne spominjemo planove Turske za izgradnju željezničke pruge do Nahičevana. Tako je, zapravo, Turska istjerala Iran iz Azerbejdžana.

Situacija na Bliskom istoku za Iran nije ništa bolja. Zahvaljujući jedinoj pravoj podršci Palestincima i sukobu s Izraelom, Iran je u posljednjih petnaest godina uspio poboljšati svoj imidž u arapskim zemljama koje su mu povijesno bile neprijateljske. Međutim, nova normalizacija odnosa između Izraela i Ujedinjenih Arapskih Emirata i Bahreina je pokazala da monarhije u Perzijskom zaljevu od toga imaju koristi, a s druge strane zaboravljaju na ulogu Teherana u Palestini.

Ni situacija s Palestincima nije posve ružičasta. Doista, Iran je jedan od sponzora pokreta Hamas koji vlada u Pojasu Gaze, koji zagovara stvaranje arapske islamske države i odan je Turskoj i Kataru i dio je Muslimanskog bratstva i de facto je palestinska Erdoganove stranke. Unutar Hamasa postoje različite skupine na koje ciljaju različite zemlje.

Tijekom Arapskog proljeća, Muslimansko bratstvo je došlo vlast u Egiptu, jer je bivši predsjednik Mohammad Morsi pripadao ovom pokretu. Mursi je bio saveznik Turske i Katara, ali je zagovarao ne baš prijateljske, ali ne i neprijateljske odnose s Iranom.

Međutim, Mursi je bio neprijatelj iranskog saveznika, sirijskog predsjednika Bashara Al-Assada. Egipatski predsjednik otvoreno je podržao umjerenu sirijske teroriste koje od početka podržava i Ankara. Palestinci koji su bili u Siriji, posebno iz logora Yarmouk, južno od Damaska, s Hamasom su izdali Assada i pridružili se teroristima.

Štoviše, vodstvo Hamasa podržalo je Assadove neprijatelje i čak pozvalo proiranski orijentiranu libanonsku šiitsku skupinu Hezbollah da napusti Siriju.

Trenutno, unatoč pojavi Iranaca u Pojasu Gaze, Doha i Ankara ostaju glavni sponzori Hamasa. Štoviše, čak i u Izraelu priznaju da im nije veća prijetnja turski utjecaj među Palestincima, nego iranski.

Izrael je bio zadovoljan kada je došlo do djelomičnog protjerivanja Irana iz Palestine i zamjene upražnjenog mjesta Turskom i Katarom. Sve se to vidjelo u činjenici da je Hamas čestitao Azerbejdžanu na pobjedi u Karabahu i visoko cijenio ulogu Turske u sukobu protiv Armenaca. S političkog gledišta, Erdoganovi uspjesi u Palestini izraz su stava cijelog turskog društva, budući da su i čelnik Republikanske narodne stranke kemalist Kemal Kilicdaroglu, "sivi vuk" Meral Akshener, bivši premijer Ahmet Davutoglu i bivši predsjednik Abdullah Gul također viđeni kao oni koji „podržavaju“ Palestince i kritiziraju Izrael.

Turska prijeti Iranu i Siriji

Naime, proturske jedinice viđene su tijekom nedavnog rata u Karabahu. Tu spadaju divizija Al-Hamza, koju čine Arapi i sirijski Turkomani, kao i čisto turkomanska divizija "Sultan-Murad" i brigada "Sulejman šah". Sve su te formacije neprijatelji Iranu i Hezbollahu. Razlog tome je također razumljiv. Erdogan se vodi nacionalnom zakletvom Velike nacionalne skupštine Turske iz 1920. godine, koja je navela željene granice. Sirijski Turkomani su za Ankaru muslimanski Turci, od kojih većina podržava tursko-islamsku sintezu. Međutim, sekularna manjina Turkomana poštuje osobnost Mustafe Kemala Ataturka, koji je od turskog parlamenta dobio titulu „ghazi“ - ratnik islama. Drugim riječima, Iran je i u Siriji opet u tursko-sunitskom smrtonosnom obruču.

U istočnom smjeru Iran također ne stoji dobro. Pakistan je podržao Azerbejdžan tijekom nedavnog rata u Karabahu. Razlog tome bili su saveznički odnosi Islamabada s Ankarom i Bakuom. Pakistansko uglavnom sunitsko stanovništvo u povijesti je simpatiziralo Osmansko carstvo. Kasnije, nakon pobjede kemalističke revolucije, južnoazijski muslimani proučavali su tursko iskustvo modernizacije, a osnivač Pakistana Muhammad Ali Jinnah pohvalno govorio o Ataturku i želio je stvoriti sekularnu državu za indijske muslimane po uzoru na Tursku.

Islamizacija Pakistana pod vodstvom Zia ul-Haqa izazvala je sunitsko-šiitske sukobe. Istodobno, sunitske organizacije koje njeguje Obavještajna služba Pakistana, čak i nakon zabrana, nisu nestale i nastavljaju aktivno djelovati.

Istodobno su pakistanske vlasti zapravo iskorijenile šiitsku skupinu "Sipah-i Muhammad" koju je podržao Iran.

Islamabad izravno ugrožava i teritorijalni integritet Irana. Jedno od bolnih mjesta su provincija Sistan i Balučistan. Baluči koji ga nastanjuju pripadaju narodima koji govore iranski, ali su muslimani hanefijski suniti. Za neupućene, hanefijski su suniti bili svi na Balkanu do dolaska „emisara“ vehabizma i salafizma tijekom '90-ih. Ovaj se pravac smatra umjerenim i nesklon radikalizmu i zločinačkim geopolitičkim i ekspanzionističkim konceptima.

U Iranu Pakistan otvoreno stoji iza aktivnosti baluške separatističke organizacije Jaysh al-Adl, koja se drži radikalnog sunitskog islama i provodi terorističke akcije s pakistanskog na iranski teritorij. Od 2020. grupa je nastavila svoje aktivnosti. Reakcija pakistanskog vodstva i stanovništva Pakistana na ishod nedavnog rata u Karabahu sugerira da Islamabad povratak Karabaha u Azerbejdžan smatra pobjedom sunita. A budući da je ovo sunitska pobjeda, popraćena jačanjem turskog utjecaja u Azerbejdžanu, onda Pakistan može ojačati antiiranske aktivnosti među iranskim Balučima.

Prijetnje Iranu također dolaze iz afganistanskog smjera. Afganistan je jednako odan bilo kojim Turcima, bili oni kemalisti ili novoosmanlije. I vlada Kabula i paštunski talibani zagovaraju savezništvo s Turskom, iako za razliku od talibana, afganistanska vlada zagovara i savezništvo s Teheranom. Odan Ankari je i vođa Islamske stranke Afganistana, blizak Muslimanskom bratstvu, jedan od bivših čelnika paštunskih mudžahedina, Gulbeddin Hekmatyar. Veze vođe afganistanskih Uzbeka Abdula Rashida Dostuma s Turskom su javna tajna. Čak i afganistanski Tadžici, koji govore jezikom sličnim perzijskom, više vole Tursku, što rezultira aktivnim učenjem u turskim meresama u Afganistanu.

Afganistanski šiiti, koje uglavnom predstavljaju Hazari i Kizilbašsi, kao i mali dio Tadžika, mali su brojem. Najutjecajniji su Hazari, koji su u 2017. godine činili do 80% studenata na sveučilištima u Kabulu. Međutim, progone ih suniti, prvenstveno Paštuni i Baluči. Za afganistanske sunite rezultati nedavnog rata u Karabahu znače veliku i pravednu pobjedu Turske i Azerbejdžana.

Sličan izbor napravila je i vlada Kabula, koja je od samog početka rata otvoreno podržavala Baku, za što je predsjednik Alijev više puta zvao Afganistan, zajedno s Turskom i Pakistanom, "bratskom zemljom".

Stoga, unatoč kulturnim i ekonomskim projektima, Iran nije uspio zadržati tursku ekspanziju u Afganistanu i u potpunosti zadržati svoj položaj u ovoj zemlji.

Drugi izazov za Teheran su iranski Turkmeni. Turkmeni tamo su sunitski hanefijski Turci i žive na sjeveroistoku Irana na granici s Turkmenistanom. Tijekom proteklih desetljeća, zbog dobre politike vlasti, mnogi od njih prešli su s turkmenskog na perzijski. Međutim, ova politika vlasti da nagovaraju Turkmene izaziva nezadovoljstvo jednog dijela stanovništva. Uz to, pretazak ja perzijski jezik prati i prelazak na šiizam i želja za ograničenjem prav za iranske sunite, među kojima su i Turkmeni. Unatoč toj politici, iranski Turkmeni i dalje su predani sunitskom islamu.

U praksi to znači da je stabilnost na sjeveroistoku Irana prilično krhka. To pogoršava prisutnost prilično brojnih afganistanskih Turkmena koji žive u blizini afganistansko-turkmenske granice. Afganistanski Turkmeni potomci su izbjeglica iz Emirata Buhara, Kivskog kanata i Basmačija iz Srednje Azije. Oni su dio pokreta talibana u kojem prevladavaju paštuni. Afganistanski Turkmeni talibani prvenstveno ciljaju na Turkmenistan, stoga Paštuni i Turkmeni talibani trenutno predstavljaju prijetnju uglavnom za Turkmenistan. Međutim, ne treba zaboraviti da su talibani u početku bili neprijateljski raspoloženi prema Iranu i šiizmu, stoga, s obzirom na neizvjesnu situaciju u Afganistanu i tursko-azerbejdžansku pobjedu u Karabahu, postoji velika napast da se iranskim Turkmenima pomogne da steknu autonomiju ili čak stvore državu Južni Turkmenistan.

Turska se sigurno neće suprotstaviti takvom scenariju. Naime, 12. prosinca je Erdogan, napominjući razvoj tursko-turkmenskih odnosa, izrazio nadu o ulasku Turkmenistana u Turkijsko vijeće. I tako je, zapravo, rat u Karabahu omogućio Ankari da stvori, uvjetno rečeno, „smrtonosni“ tursko-sunitski prsten oko Irana.

Što se tiče prelaska nekih sunita na šiizam u Iranu, tu su se odmah uzbunili ne samo Turska i druge velike sunitske zemlje, već i zapadne udruge za ljudska prava, koje prava tih ljudi zapravo uopće ne zanimaju, ali je to l, kao u Xinjiangu, dobar izgovor za napad na Iran.

O navodnom „ugnjetavanju sunita“ u Iranu već govore zapadni mediji, ali i muslimanski suniti, čak i oni ruskog govornog područja. Oni optužuju Teheran kako je šiizam postao državna religija u Perziji tijekom dinastije Safavida 1502. godine. Prisjetimo se da su Safavidi započeli ratove s Osmanskim carstvom i upravo su oni donijeli šiizam na teritorij moderne Azerbejdžanske Republike. Štoviše, vrlo malo današnjih Iranaca su suniti. To također nije slučajno. Suniti napominju da su autori mjerodavnog hadisa za sunite - Muhammad al-Bukhari i Muslim bili Perzijanci, dok je utemeljitelj hanefijskog pdavca u sunita, Abu Hanifa, bio Perzijanac. Uz to, mnogi istaknuti perzijski pjesnici bili su suniti, kao što su Saadi i Jalaladdin Rumi.

Na temelju prošlosti, kao i navodnog „kršenja revolucionarnih obećanja iz 1979.“, suniti smatraju da je iranski politički sustav neprijateljski raspoložen prema sunitima. Naravno, takav konstrukt dolazi iz Turske, Saudijske Arabije i Katara, tri medijske sile u islamskom svijetu, pa nije slučajno da su se među teroristima "Islamske države" pojavili i iranski državljani koji su na kraju 7. lipnja 2017. organizirali teroristički napad u Teheranu. U otvorenim publikacijama nema podataka o tome jesu li ti iranski državljani samo suniti iz redova nacionalnih manjina ili među njima ima i sunitskih Perzijanaca.

U pozadini uspjeha Turske i Azerbejdžana u Karabahu, moglo bi doći do skrivene sunizacije Irana, gdje su dijelovi stanovništva, bez obzira kojem pravcu pripadali, tajno odani sunitskim silama. Ovakav razvoj događaja odgovara službenoj Ankari, koja ne želi i  ne može „izvesti demokraciju“ raketama i bombama u Iran, čak ni uz američkog državljanina Rezu Pahlavija, sina posljednjeg šaha. Turska će se formalno nastaviti protiviti američkim sankcijama protiv Irana i govoriti protiv atentata na generala Qassema Suleimanija i znanstvenika Mohsena Fahrizadeha, dok će istovremeno raditi na stvaranju tursko-sunitskog smrtonosnog obruča oko Irana.

U ovom slučaju Iranu ostaje samo ruski pravac, jer samo tamo može probiti ovaj tursko-sunitski prsten. Vrijeme će pokazati hoće li se Iran uspjeti prevazići dugogodišnje predrasude prema Rusiji i suradnji s Moskvom, koji su ostali još od vremena „ateističke sovjetske vlasti“, oslanjajući se na zajednički interes i ciljeve u brojnim područjima. U suprotnom slučaju, bez obzira na moć svoje vojske i trenutno jedinstvo naroda, zlokobno djelovanje Turske i drugih sunitskih sila oko Irana, uz poticanje vjerskih i sektaških razmirica u samom Iranu, može stvoriti pretpostavke za uspješan napad na Islamsku Republiku kakvu poznajemo. Ne, Perzija neće nestati s političke karte svijeta, jer to nikome nije pošlo za rukom, ali Turci, bez obzira na njihove deklarativne „izjave podrške“, sve čine da nestane ovakva Islamska Republika Iran, neovisna i utjecajna islamska zemlja s političkim islamom koji odbacuje zločin kao sredstvo za promicanje svojih ciljeva.

Nakon Karabaha Erdogan sanja o velikoj pobjedi, onoj protiv Irana