„Arapska proljeća“ - Plan Zapada, Turske i arapskih monarhija je poražen u Siriji

Ovog tjedna je deseta obljetnica navodnog ustanka demokratske opozicije u Siriji, koji se pretvorio u građanski rat, što je zapadni medijski narativ za agresiju na zemlju na kojoj su zube polomili SAD, Europske unija, tada s Velikom Britanijom, Izrael, Saudijska Arabija, Turska i Katar, da navedem samo ključne aktere. Assad nije pao, zemlja nije okupirana, a u rat se uključila i Rusija, koja je, uz Iran i Hezbollah, te Kinu, službeno samo financijski, garant opstanka legitimnih sirijskih vlasti. Zapravo, poraz stratega Obojenih revolucija i posredničkih ratova je označio početak sloma velikog „Američkog carstva“. Kasnije je oktroiranog predsjednika protjerao Jemen, general Sisi je u Egiptu svrgnuo islamističkog fanatika i turskog slugu Mursija, Rachid Gannoushi u Tunisu se povukao vladati iz sjene, dok libijski barbari i zapadni plaćenici još uvijek drže Tripoli i Misratu, ali ne i naftna polja i ključnu infrastrukturu u zemlji, što će izgubiti u trenutku kada Erdogan prestane slati ljude, novac i oružje libijskom Muslimanskom bratstvu i Al-Qaidi.

Ahmed Bensaada autor knjige "Tamna strana arapskih proljeća" tvrdi da su ona donijela novi oblik "ratovanja niskog troška" - "low cost war", što je najvažnije u cijeloj priči. Istina, ta se taktika ranije koristila u Središnjoj Americi, kasnije na Kosovu s teroristima Oslobodilačke vojske Kosova, s ukrajinskim neonacistima i sličnim „pomoćima“ u promicanju demokracije, ali nikada u obimu kao na „Velikom Bliskom istoku.

Burne promjene, koje već od 2011. potresaju arapske zemlje, od koji su se neke stabilizirale i vratile na „status quo ante“, nužno je detaljnije analizirati. Za neke su ove „revolucije“ proizvod iz „specijaliziranih američkih labarotorija„ i svrha im je bila destabilizacija regije. Trebalo je „uvesti promjene“ u zemlje koje su vodile politike s jakim utjecajem na interese zapada, a posebice na interese SAD-a. Za druge su samo kraj diktatorskih režima, što je narativ i naših kolaboracionističkih medija i portala. Ahmed Bensaada, istraživač, publicist i znanstvenik iz Kanade, autor knjiga „Američka arabeska – uloga SAD-a u pobunama na arapskim trgovima“ i „Tamna strana arapskih proljeća“, daje nam drukčije viđenje svih ovih zbivanja. U intervijuu kojeg je dao Nordinu Azzouzu za „Reporter“, Bensaada pokušava u kraćim crtama objasniti njegovo viđenje tih događanja još na početku sukoba i prije otvorenog ulaska Rusije u igru.

Reporter: Kakvo je Vaše viđenje događanja u protekle dvije godine, kada govorimo o zbivanjima koja se kolokvijalno zovu „Arapska proljeća“?

Ahmed Bensaada: „Ja držim kako su  SAD imale ključnu ulogu u pobunama na arapskim trgovima. I to putem razgranate mreže američkih agencija, specijaliziranih u „izvozu demokracije“. Najprije bih naveo Američku agenciju za međunarodni razvoj (USAID), National Endowment for Democracy (NED), l’International Republican Institute (IRI), National Democratic Institute for International Affairs (NDI), Freedom House (FH) i na kraju Open Society Institute (OSI). Ove organizacije su doprinijele u uspjehu pojedinih „obojenih revolucija“, koje su se zbile u zemljama istočne Evrope, te bivšim sovjetskim republikama. U Srbiji (2000.), Gruziji (2003.), Ukrajini (2004.) i Kirgistanu (2005.).

Upletenost SAD-a može biti podijeljena na dva dijela. Ali su ona nedjeljiva, te čine jednu cjelinu. Prvi je internet-prostor i njegova uporaba, a drugi je realni, stvarni i materijalni svijet.

U prvom se radilo na stvaranju grupa arapskih „cyberaktivista“, koji se međusobno nazivaju „Arapska Internet liga“, kako bi se kontrolirao prostor interneta. Drugi podrazumijeva provođenje kontrole nad „nenasilnom pobunom“, koju je osmislio američki filozof Gene Sharp. Taj način „borbe“ promovira CANVAS (Center for Applied Non Violent Action and Strategies), kojeg vode bivši srpski disidenti, a koji su imali značajnu ulogu u „obojenim revolucijama“.

Reporter: Danas mnogi tvrde kako su „arapska proljeća“ osmišljena u američkim „laboratorijima“, bez stvarne volje naroda. Ali se mora priznati kako se radilo o autokratskom načinu vladanja, bez onakve demokracije kako je živimo na zapadu.

Ahmed Bensaada: „Naravno da SAD nisu glavni uzrok početka samih protesta. Pobune koje su svrgnule stare vladare su i posljedica nedostatka demokracije, socijalne pravednosti i nepovjerenja između vođa i naroda u tim zemljama. Društvo je izgubilo povjerenje u svoje vođe, a njihov daljnji ostanak na vlasti nije ulijevao nikakvu nadu. To je bio plodan teren za destabilizaciju. Ali pored svega toga, uloga SAD-a nije nimalo banalna, naprotiv. Početna podrška, financiranje, vojni angažman i diplomatska aktivnost na najvišim razinama to potvrđuju. Njihovo učešće u ovim primjenama nije počelo sa zbivanjima na arapskim ulicama i trgovima, nego mnogo ranije.

Računa se kako je od 2005. do 2010.  više od 10 000 Egipćana bilo obučavano i kontaktirano od gore navedenih američkih organizacija. One su godišnje trošile 20 milijuna dolara u Egiptu u te svrhe, a 2011. su taj iznos udvostručile. To je bio razlog da su 2012. neke od tih organizacija bile predmet istraga egipatskog pravosuđa. Optuživalo ih se za „nelegalno financiranje“. Podsjetimo kako je 19 američkih državljana bilo obuhvaćeno istragom. Dvojica od njih su  Sam LaHood, direktor IRI-a za Egipat (International Republican Institute), te njegov sin Ray LaHood, tajnik za Transport SAD-a.

Reporter: Zašto isti model ne funkcionira na isti način u Siriji, za koju kažu da joj prijeti raspad, kao npr. u Egiptu gdje je američki naum sproveden uspješno?

Ahmed Bensaada: „Naravno da svaka pobuna ima svoju dinamiku. One u Tunisu i Egiptu su nalik jedna na drugu. S druge strane, libijska i sirijska pobuna, iako su počele na isti način, ubrzo su se pretvorile u krvoproliće, i klasični „građanski rat“ s utjecajem stranih sila. Treba naglasiti kako su SAD odigrale ključnu ulogu u svim ovim slučajevima, iako uvelike surađujući s NATO saveznicima mFrancuskom, Velikom Britanijom i Turskom, te nekim arapskim zemljama, kao Katar i Saudijska Arabija.

Ako analiziramo te pobune, možemo izvući dva poučka. Prvi je da zapadne zemlje, uz pomoć arapskih saveznika, mogu promijeniti vlasti u arapskim zemljama, bez ljudskih gubitka u svojim redovima i uz minimalno ulaganje s maksimalnim profitom. U Libiji je, na primjer, izgubilo život desetine tisuća ljudi, ali Zapad nije izgubio skoro niti jednog čovjeka, bez obzira na tisuće zračnih napada koje je NATO izvršio protiv te zemlje. Ministar obrane Francuske je tada izjavio kako je ukupnu trošak kampanje u Libiji bio oko 320 milijuna eura, i to do 30. rujna 2011.

Ako uspoređujemo ove podatke s izgubljenim ljudstvom u Iraku i Afganistanu, te sredstva koja su izdvojena za ta dva rata, može se slobodno reći kako je izmišljen novi način „ratovanja niskog troška“ ili „low cost war“. Naravno trošak je nizak za zapadne zemlje, što se nikako ne može reći za Arape.

Drugi poučak je kako zapadne zemlje mogu, bez imalo skrupula, prijeći sa Sharpovog modela „nenasilne pobune“ u otvoreni oružani sukob, uz privolu UN-a ili ne. Potom mogu upotrijebiti vojni arsenal NATO pakta, izbjegavajući direktnu odgovornost za bilo što, pa i pred Međunarodnim kaznenim sudom, za počinjene zločine.

Reporter: Ovim želite reći kako niste zastupnik teze o „zapadnjačkoj uroti“?

Ahmed Bensaada: „Teza o ulozi SAD-a u arapskim pobunama, kada je jedan pisac u pitanju, može biti problematična iz više razloga. Prvo, može biti etiketiran kao paranoični, opsesivni, protuamerički teoretičar zavjera. Potom ga se može proglasiti kao zaštitnika i ljubitelja autokratskih vlastodržaca i megalomana. I na kraju, nije nemoguće, da vas proglase neprijateljem „časne i velike narodne revolucije“.

Jer čim vaše viđenje i intelektualni stav nisu istovjetni onima koje prenose main-stream mediji, automatski vas prokažu kao „promotora teorija zavjere“. U ovom konkretnom slučaju, kada su „Arapska proljeća“ u pitanju, prag kojeg ne smijete prijeći, a da ne dobijete etiketu „teoretičara zavjera“, je spušten prilično nisko. Mediji nam žele nametnuti stav o „spontanosti arapskih pobuna“.

Citirat ću F.D.Roosevelta: „U politici se ništa ne događa slučajno. Ako se što dogodi, možete se kladiti u život da je to negdje isplanirano.“

Informacije koje nude ove dvije knjige su činjenice potkrijepljene dokazima. Mora se naglasiti kako su mediji koji nude informacije, o ovim događanjima, svi mahom iz zemalja koje su imale direktno učešće u „demokratizaciji arapskog svijeta“. Svi ponavljaju isto. Podižu na razinu heroja one koji su trenutno na vlasti, a sotoniziraju svrgnute vladare. Istina je puno kompleksnija, i ne može biti prikazana na taj način. Crno-bijelo. Jedan ozbiljan novinarski rad, pošten i sveobuhvatan, morao bi se više posvetiti sivim sfumaturama realnosti. Još jedna „bajka“ koju nam plasiraju mediji je: "kako su zapadne zemlje kao nosioci evanđelja napaćenom narodu“. Evanđelje se u ovom slučaju zove „sloboda i demokracija“. Zašto u tom slučaju ne pomognu Bahreinu, kako bi i oni uživali blagodati te demokracije, iako su to kraljevstvo mjesecima potresali nemiri? Ili zemlje kao Katar i Saudijska Arabija, koji se toliko trude “demokratizirati arapske zemlje“, a ne žele početi od sebe samih.

Zadaća da se pokaže prava istina, sve dok mainstream novinarstvo uzima najviše prostora, ostaje na pojedincima.

Stoga vrijedi podsjetiti na izjavu koja se pripisuje njemačkom kancelaru Ottu von Bismarcku: "Laž može započeti ratove, ali istina može zaustaviti cijele vojske", a poruka je da čak i rad pojedinca, ako se govori istina, nije za zanemariti i „nevrijedan truda“. Deset godina poslije početka pobune u Siriji danas u svijetu malo tko vjeruje da je krajnji cilj Arapskih proljeća bila demokratizacija arapskog svijeta.   Zapravo, vjeruje li itko u tu laž, čak i ako HRT, ali i mnoge druge kuće, dugih deset godina u Siriji zove „ratom između režima i naoružane oporbe“?