Palestinci nemaju izbora nego pružiti oružani otpor, ali da li krenuti za Hamasom?

S srpnju 2018. je izraelski Knesset konačno usvojio zakon prema kojem će se za Izrael moći koristiti termin židovska država, koja isključuje i diskriminira ne samo Arape sunite ili šiite, nego i kršćane, Druze i druge manjine.

Izraelski Knesset je usvojio zakon kojim se Izrael definira kao “državu-naciju židovskog naroda”. Zakon sadrži i izmijenjeni kontroverzni članak kojim se predviđa osiguravanje novih lokaliteta za Židove. Dakle, vraćamo se staroj priči, za koju mnogi tvrde da je antisemitska izmišljotina, odnosno planu izraelskog ministra rada Yigala Allona napisanog nakon rata 1967. On podrazumijeva pripajanje velikih područja u takozvanom koridoru Jeruzalem, cijele Jordanske doline uključujući strateška mjesta između Jenina u Hebronu i južnog dijela Pojasa Gaze.

Plan je također predviđao osnivanje nekog oblika autonomije za Palestince u dijelovima koji bi se vratili pod jordanski suverenitet. Sličnosti Allonova plana s prijedlozima izraelskih pregovarača u Oslu ’90-ih i politika koju je židovski režim danas potvrdio su impresivni.

Plan je u Knessetu u prosincu 1977. javno predstavio tadašnji premijer Menachem Begin i pojasnio “kako će prema planu arapski stanovnici Judeje, Samare i distrikta Pojasa Gaze moći samostalno obavljati svoje unutarnje poslove u područjima koja je napustila izraelska vojska, te stvoriti lokalnu policiju i izabrati svoju upravu, a Izrael će zadržati puni suverenitet i nadzor vanjske politike, ekonomije i granica na palestinskim područjima”. Od tada do danas se ništa nije promijenilo i malo je vjerojatno da će židovski režim u Tel Avivu, koji se nakon usvajanja današnjeg zakona s punim pravom može tako nazivati, išta promijeniti u svojoj politici prema Palestincima, ali i ostalim manjinama.

Onda je to u „međunarodno pravi akt“ pretočio Donaltd Trump, poznat po poznavanju povijesti i uvjerenju da se sve može kupiti s nekoliko cesta puteva i tvornica, kako je izgledao njegov plan za konačno rješenje palestinskog pitanja.

 „Sporazum stoljeća“ kojim je predsjednik Trump obećao riješiti arapsko-izraelski sukob može biti odbačen u pogledu sadržaja, uzimajući u obzir ekstremističke poglede njegovih autora, ali njime će se, na ovaj ili onaj način, svi morati pozabaviti. Trumpov viši savjetnik Jared Kushner, zajedno s ambasadorom u Izraelu Davidom Friedmanom i specijalnim izaslanikom za Bliski istok Jasonom Greenblattom, pripremao teren za veliku nagodbu između Izraela i „umjerenih“ arapskih režima, Egipta i Saudijske Arabije, koja bi trebala okončati palestinski problem, omogućiti normalizaciju odnosa i utrti put za novi strateški poredak protiv Irana. Sudeći po njihovim osmijesima i izjavama, Kushner i kompanija su uspjeli stegnuti omču oko Palestine u sudioništvu s egipatskim i saudijskim liderima i sada čekaju pravi trenutak da oslobode diplomatski blitzkrieg“, piše Marwan Bishara.

Prema Trumpovom planu, kojeg su Palestinci odmah odbacili, bila bi osnovana samostalna palestinska država po imenu Nova Palestina koja bi obuhvaćala Pojas Gaze i Zapadnu obalu. Međutim država ne bi imala teritorij prema crti razgraničenja iz 1949. godine, jer bi izraelski teritorij obuhvaćao i židovska naselja koja su u međuvremenu izgrađena na Zapadnoj obali.

Jeruzalem bi bio glavni grad Izraela i Nove Palestine, a status quo židovskih i muslimanskih svetih mjesta ostao bi na snazi. Židovima ne bi bilo dozvoljeno kupovati arapske kuće i obratno. Jeruzalemu se ne bi pripajala dodatna područja.

Naravno, takozvana Nova Palestina ne bi mogla formirati vojsku, ali bi imala policiju, koja bi bila naoružana samo lakim oružjem. Nakon potpisivanja sporazuma Hamas bi morao položiti svo oružje, uključujući i osobno, i predati ga egipatskim vlastima.

Između Izraela i Nove Palestine bio bi potpisan sporazum o zaštiti na temelju kojeg bi Nova Palestina plaćala Izraelu „da je brani od strane agresije“.

SAD, Europska unija i zaljevske monarhije bi podržali primjenu ovog ambicioznog sporazuma, jer bi on „konačno doveo do mira između Palestinaca i Izraelaca, nakon više od sedam desetljeća krvavih sukoba u koje su bile uključene i različite arapske zemlje, od Egipta do Sirije i Jordana“.

Dolina rijeke Jordan ostat će pod kontrolom Izraela, ali će Nova Palestina imati granične prijelaze u susjedni Jordan pod svojom kontrolom.

U slučaju da Hamas i PLO odbiju potpisati sporazum, SAD će prekinuti svaku financijsku podršku Palestincima i osigurati da im nijedna zemlja ne šalje novac. Ako PLO potpiše sporazum, a Hamas i Islamski džihad odbiju, čelnici te dvije organizacije bit će smatrani odgovornima. U slučaju novog rata između Izraela i Gaze, SAD će podržati Izrael u ciljanom uništavanju tih organizacija. Ako pak Izrael odbije potpisati sporazum, što je nemoguće jer je njegov tvorac, SAD će ukinuti financijsku podršku i toj zemlji, predviđa ovaj sporazum. Ta podrška trenutno iznosi 3,8 milijardi dolara godišnje.

Sve zemlje koje se tako revno natječu tko će više „pomoći Palestincima“ i financirati život u najnehumanijoj enklavi na svijetu, u koju su Izraelci u 360 kvadratnih kilometara doslovno nagurali skoro dva milijuna Palestinaca, desetljećima šute i ne poduzimaju ništa, čak tajno surađuju sa židovskom državom u uništenju cijelog jednog naroda.

Ovdje treba izdvojiti Iran, Siriju, Libanon i jednim dijelom Jordan koji su činili sve da se dugoročni izraelski plan ne ostvari, ali bez pomoći ostalih arapskih država, svi su napori u tom smislu propali. Izrael se naprosto ne boji podijeljenog arapskog svijeta, a sve je učinio i da te podijele budu još veće.

To je židovskoj državi pošlo za rukom tako što su njihove marionete koje su se smjenjivale u Bijelog kući uspjele preko svojih saveznika na Arapskom poluotoku unijeti razdor među skoro milijardu i pol muslimana u svijetu, a sektaški sukobi i netrpeljivosti među islamskim zemljama od Indonezije, Malezije i Filipina na Dalekom istoku, pa sve do Maroka i Nigerije u zapadnoj Africi su plod te strategije. Sada isti oni koji su odbijali suradnju s Iranom ili Sirijom i Libanonom, plaču nad sudbinom Palestinaca i peru savjest s novcem kojeg povremeno šalju u Gazu i dijelom u Zapadnu obalu. Katar i Turska, koja je prva muslimanska zemlja koja je priznala cionistički entitet, najviše od svih.

FOTO: Poznati napad u kojem Izrael civile u Gazi "prži" bijelim fosforom

KADA JE I KAKO UOPĆE POČELO KOMADANJE PALESTINE?

Kada je i kako uopće počelo komadanje Palestine? Tko su sudionici tog dugoročnog procesa isplaniranog u Izraelu i dogovorenog s Washingtonom i njegovim saveznicima? Što će Palestincima na kraju ostati? Sve su ovo pitanja koja traže sveobuhvatan odgovor.

Palestina - Najveći poraz međunarodne zajednice

Palestina je 15. studenog 2013. obilježila 25 godina od proglašenja palestinske neovisnosti. Na taj dan je 1988. Yasser Arafat pročitao deklaraciju koju je prethodno usvojilo Palestinsko nacionalno vijeće, političko krilo Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) koje je apsolutnom većinom glasova usvojilo nacrt Deklaracije o palestinskoj državnosti koju je pripremio palestinski pjesnik Mahmoud Darwish.

Druga obljetnica je tada bila 20 godina od potpisivanja palestinsko-izraelskog sporazuma “Oslo I”, kojega su Yitzhak Rabin i Yasser Arafat službeno ratificirali na svečanoj ceremoniji u Washingtonu 13. rujna 1993.

Dogovor između izraelskog premijera i lidera PLO je postignut tijekom tajnih pregovora u glavnom gradu Norveške. Tajne su pregovore na Madridskoj konferenciji o Bliskom Istoku 1991. uspjeli “dogovoriti” Sjedinjene Države i Sovjetski Savez, koji je tada bio u raspadu i pitanje je što je Moskva uopće tada mogla učiniti.

Budući da je sporazum iz Osla početak kraja palestinskih snova o državi u kojoj će u miru i prosperitetu živjeti palestinski narod, dvadeseta obljetnica sporazuma iz Osla se nikako ne može usporediti s Danom palestinske neovisnosti i svi su se Palestinci složili kako nije bilo razloga za slavlje.

Tada je skoro deset godina prošlo i od smrti povijesnog lidera Palestinske oslobodilačke organizacije, Yassera Arafata, koji je 04. studenog 2004. preminuo u bolnici u Parizu. Prema nalazima francuskih i švicarskih znanstvenika, koji su obavili dodatna forenzička istraživanja, Arafat je 2004. umro od posljedica trovanja radioaktivnim Polonijem 210 i pretpostavlja se da je netko od njegovih najbližih suradnika ujedno bio i egzekutor koji mu je Po210 morao ubaciti u kavu, čaj ili neki drugi napitak.

Ove su tri obljetnice imale veze jedna s drugom jer su prve dvije izravno povezane s nastankom i širenjem židovske države, a za smrt Yassera Arafata palestinski dužnosnici jednoglasno okrivljuju Izrael.

Svi su zapadni mediji objavili su vijest „kako Rusija tvrdi da Arafat nije ubijen“, što ruski eksperti nikada nisu izjavili. Naime, forenzičke analize su vršili francuski, švicarski i ruski eksperti i ruski tim je u svom izvješću naveo „kako visoka razina Po210 u ekshumiranim ostacima lidera PLO nisu dovoljan dokaz da bi se sa sigurnošću moglo reći da je njime i otrovan“.

Ovo je samo jedna od niz dezinformacija kada je Rusija u pitanju, a koje su sada postale pravilo „novinarske struke“.

U trenutku kada su se „svi trudili“m pronaći model za političko rješenje palestinsko-izraelskog spora i možda odrediti konačni status Palestine, objaviti vijest da je Yasser Arafat ubijen otvara brojna pitanja, iako se ne isključuje mogućnost da se to doista i dogodilo.

Kako bi se bolje razumjelo je li nekome 2004. bilo u cilju ubiti Yassera Arafata ili pak nije, potrebno je analizirati period koji je protekao od potpisivanja sporazuma iz Osla. Dvadeset godina je proteklo od pregovora koje su u glavnom gradu Norveške vodili Yasser Arafat i Yitzhak Rabin, kao i od dana kada su Washingtonu u društvu američkog predsjednika Billa Clintona, koji se ’90-ih trudio što više svjetskih sukoba „okončati“ na ovaj način, ratificirali mirovni sporazum, godine koje su slijedile se mogu opisati kao period u kojem su Palestinci izgubili više nego u cijeloj svojoj povijesti otpora izraelskoj okupaciji.

1993. – 2013. – DVADESET GODINA OD OSLA ILI „PALESTINSKOG VERSAILLESA“

Pregovori u Oslu se nikako ne mogu okarakterizirati, kako ih je ponosno nazvao Bill Clinton, „mirovnim pregovorima“, nego mirovnim procesom koji nije doveo do nikakvih rezultata, niti mehanizama koji bi bili jamstvo trajnom miru. Danas, desetljećima nakon što su se rukovali Rabin i Arafat, primjerenije bi bilo govoriti o „palestinskom Versaillesu“.

MADRIDSKA KONFERENCIJA

Raspad Sovjetskog Saveza i nezaustavljivi uspon hegemonije Sjedinjenih Američkih Država na Bliskom istoku nakon Zaljevskog rata je doveo do sazivanja konferencije u Madridu u listopadu 1991. Busheva administracija je nastojala ojačati svoju poziciju u regiji eliminirajući glavni izvor regionalne nestabilnosti – neriješeno palestinsko pitanje.

Prvi korak je bio uvjeriti izraelskog premijera Yitzhaka Rabina da uopće počne pregovarati s Palestincima i arapskim državama na multilateralnoj konferenciji. Izrael je postavio uvjet da PLO na pregovorima sudjeluje u sklopu jordanskog izaslanstva i da se povuče Rezolucija 3379 Glavne skupštine Ujedinjenih naroda koja „cionizam definira kao oblik rasizma i rasne diskriminacije“.

Ta je rezolucija izglasana 1975. i veliki je uspjeh međunarodnog anticionističkog pokreta i Organizacije afričkog jedinstva, koji su uspjeli poistovjetiti cionizam s rasističkim režimima u Zimbabweu i Južnoj Africi. Nakon UN-ove rezolucije Pokret nesvrstanih je također izglasao deklaraciju koja „cionizam smatra rasističkom i imperijalističkom prijetnjom svjetskom miru i stabilnosti“.

OSLO I – PRIZNANJE I „USTUPCI“ IZRAELA

Zastoj pregovora u Washingtonu i međunarodna izolacija Palestine uvjerili su Yitzhaka Rabina kako je povoljan trenutak za tajne pregovore s PLO, koji je bio isključen s konferencije u Madridu.

Vodstvo PLO-a se sve više poistovjećivalo s osobom od Yasera Arafata, što je značilo međunarodno priznanje u trenutku kada su htjeli uspostaviti kontrolu nad nacionalnim pokretom kojeg je na Zapadnoj obali i Pojasu Gaze ugrožavala rastuća moć Hamasa i nova generacija aktivista proistekla iz Prve Intifade.

Rezultat tajnih pregovora u Oslu se sastoji iz dva dijela: uzajamno priznavanje koje su 9. i 10. rujna 1993. potpisali predsjednik Arafat i premijer Rabin u kojem PLO priznaje pravo Izraela da živi u miru i sigurnosti i odriče se nasilja, dok Izrael priznaje PLO kao predstavnika palestinskog naroda s kojim će dogovoriti početak pregovora.

Drugi dio sporazuma je potpisan u Washingtonu u rujnu 1993. i u njemu stoji da će se Izrael povući iz Pojasa Gaze i Jerihona, a detalji povlačenja iz drugih područja koja nisu navedena i na Zapadnoj obali dogovorit će se u sljedećih pet godina u kojima će PLO formirati svoju samoupravu (PNA), koja će imati ovlasti ima u područjima koja će napustiti izraelske snage. Glavna pitanja kao što su granice, izraelska naselja, status Jeruzalema i palestinskih izbjeglica su izdvojena i ona će se raspravljati tijekom pregovora o konačnom statusu.

OSLO II – KOMADANJE PALESTINE

Takozvani sporazum „Oslo II“ potpisan je u rujnu 1995. i njime je Zapadna obala podijeljena na tri zone, što bi se moglo nazvati daljnjim komadanjem Palestine.

Izrael se povukao iz Zone A koja se sastoji od oko 3% Zapadne obale u kojoj su glavni palestinski gradovi i stavio je pod civilni nadzor. U Zoni B, koja čini oko 23% Zapadne obale, Palestinci su bili odgovorni za civilne poslove, dok su Izraelci zadržali sigurnosnu kontrolu. I na kraju Zona C, koja obuhvaća oko 74% Zapadne obale, ostala je pod punim civilnim i vojnim nadzorom Izraela.

Iz ovoga se vidi da su već na početku Palestinci morali praviti velike ustupke, dok je Izrael sva važna pitanja odgađao za vrijeme „kada se bude odlučivao konačni status“, što do danas još nije riješeno, a što Trump sa svojim suludim planom misli da će riješiti u svom mandatu.

Izraelski predstavnici su cijelo vrijeme imali viziju kako je važno da se Palestincima najviše odobri ograničena autonomija, dok je PLO imao cilj doći do dogovora koji će u budućnosti biti temelj za neovisnu državu.

MIT O „VELIKODUŠNOJ PONUDI“

U srpnju 2000. američki predsjednik Bill Clinton pozvao je premijera Ehuda Baraka i predsjednika Arafata u Camp David u pokušaju postizanja konačnog sporazuma o statusu Palestine i tu je rođen mit o „velikodušnoj izraelskoj ponudi koju Palestinci nisu htjeli prihvatiti“.

„Velikodušna ponuda“ Ehuda Baraka je u stvari bila pripojenje 9-13% Zapadne obale i vojnu kontrolu u Jordanskoj dolini i drugim dijelovima koji je Izrael smatrao od strateške važnosti.

Izrael je odbio prihvatiti bilo kakvu odgovornost za palestinske izbjeglice i tada predlaže osnivanje međunarodnog fonda da pravednu nadoknadu palestinskih i židovskih izbjeglica i povratak nekoliko tisuća Palestinaca zbog spajanja s njihovim obiteljima. Predloženo je pripojenje glavnih židovskih kolonija, čime se uspostavlja kontrola nad glavnim vodnim resursima na Zapadnoj obali.

Što se tiče Jeruzalema, Palestinci su dobili nešto od „suvereniteta“, iako je „Veliki Jeruzalem“ ostao pod potpunim nadzorom Izraela. Tu je velikodušni ustupak Izraela: „siguran“ prolaz do džamija u starom dijelu grada.

Ukratko, devet godina od Madridske konferencije i sedam godina nakon potpisivanja sporazuma iz Osla, Izrael je opet odbio pravo na povratak izbjeglica i nije želio okončati okupaciju Istočnog Jeruzalema, niti se vratiti na granice iz 1967. O uklanjanju židovskih naselja se nije smjelo ni pregovarati, jednako kao danas.

PREGOVORI KAO INSTRUMENT IZRAELA ZA NESMETANU OKUPACIJU

Proces iz Osla je Izraelu omogućio sve preduvjete potrebne za nastavak svoje politike naseljavanja i otimanja palestinskog teritorija, vlada u Tel Avivu je osmislila pregovaračku strategiju kako produljiti pregovore i dobiti na vremenu tijekom kojeg će na terenu trajno izmijeniti stanje u svoju korist.

Temelji izraelske strategije su sljedeći:

a) Podijeliti pregovore u bezbroj detalja o kojim će pregovarači u beskrajnim sastancima doći do toga da je nemoguće napredovati bez sveobuhvatnog sporazuma o svim točkama;

b) Pozdravljati Palestince i arapske inicijative i nuditi ustupke, a potom od njih odstupiti u kasnijim rundama pregovora na kojima će se pregovarati o „daljnjim ustupcima“;

c) Na terenu provoditi ozbiljne mjere protiv Palestinaca, kao što je opsada Gaze, ciljana ubojstva i proizvoljna uhićenja, oduzimanje zemljišta, rušenje kuća, gradnja zidova, kontrolnih punktova, izgradnja naselja, a zatim suspendirati jednu od tih mjera i to prikazati kao „veliki ustupak“;

d) Odvojiti pregovore s Palestincima od ostalih arapskih država i pregovarati odvojeno, te odbijati rezolucije UN-a o pravima Palestinaca.

Pregovaračka strategija Izraela dovoljno govori o licemjernom stavu Tel Aviva od samog početka i prvih dana kada su se u Oslu sastali Yitzhak Rabin i Yasser Arafat.

OSLO KAO POBOLJŠANA VERZIJA ALONOVA PLANA

Nakon okupacije Zapadne obale i Pojasa Gaze 1967. godine, Izrael je bio suočen s problemom kako dobiti kontrolu nad teritorijem i resurse na okupiranim područjima, ali tako da potpuno isključi milijune Palestinaca koji su tamo živjeli.

Odgovor je bio jednostavan: Palestinci će dobiti samoupravu, dok će kontrola zemljišta, resursa i gospodarstva ostati u izraelskim rukama.

Kako je Izrael postepeno provodio plan nadzora nad najvećim dijelom teritorija s najmanjim postotkom palestinskog stanovništva, dugoročno gledano se može reći da je sporazum iz Osla ništa drugo nego provođenje izraelskog plana prema kojem će Palestinci imati formalnu samoupravu, a Izrael punu kontrolu nad vojskom i granicama.

To je u stvari plan ministra rada Yigala Allona kojega je napisao nakon rata iz 1967. On podrazumijeva pripajanje velikih područja u takozvanom koridoru Jerusalem, cijele Jordanske doline uključujući strateška mjesta između Jenina u Hebronu i južnog dijela Pojasa Gaze.

Plan je također predviđao osnivanje nekog oblika autonomije za Palestince u dijelovima koji bi se vratili pod jordanski suverenitet. Sličnosti Alonova plana s prijedlozima izraelskih pregovarača u Oslu su impresivni.

Plan je u Knessetu u prosincu 1977. javno predstavio tadašnji premijer Menachem Begin i on je pojasnio „kako će prema planu arapski stanovnici Judeje, Samare i distrikta Pojasa Gaze moći samostalno obavljati svoje unutarnje poslove u područjima koja je napustila izraelska vojska, te stvoriti lokalnu policiju i izabrati svoju upravu, a Izrael će zadržati puni suverenitet i nadzor vanjske politike, ekonomije i granica na palestinskim područjima“.

Ta se inicijativa temelji na istom principu cionističke kolonijalne kontrole na najvećem području s minimalnim brojem Palestinaca koji tamo žive.

Zajednički ciljevi tih dvaju planova su sljedeći:

a) Negiranje palestinskog prava na samoopredjeljenje

b) Izraelska aneksija velikih područja i prijenos administrativne odgovornosti na

Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze na Palestince pod neupitnim izraelskim suverenitetom nad velikim dijelovima svih okupiranih područja iz 1967.

Izraelski premijer Yitzhak Rabin je otkrio kako on vidi rješenje u svom posljednjem obraćanju Knessetu 5. listopada 1995., mjesec dana prije nego što će biti ubijen.

„Željeli bismo da ovaj palestinski entitet bude nešto manje od države. Izraelske granice će biti izvan linije koje su postojale prije “Šestodnevnog rata”. Nećemo se vratiti na granicu iz 4. lipnja 1967. Ujedinjeni Jeruzalem, uključujući i velike susjedne kolonije, bio je glavni grad Izraela i ostat će pod našim punim suverenitetom, dok će sigurne granice Izraela će biti u dolini Jordana“, rekao je Rabin govoreći o palestinskoj državi i već tada je bilo jasno da neće biti palestinske države između Mediterana i Jordana.

CIJENA SPORAZUMA IZ OSLA

Najveća iluzija svih onih koji podržavaju palestinski narod u njegovoj borbi za slobodu je uvjerenje da se to može ostvariti postepeno i tijekom ovakvih inicijativa, te da će se njima okončati okupacija Istočnog Jeruzalema, Zapadne obale i Pojasa Gaze i uspostaviti neovisna palestinska država.

Upravo suprotno, proces u Oslu će vjerojatno biti zapamćen kao razdoblje u kojem je Izrael najviše učvrstio kolonijalnu vladavinu nad Palestincima.

Još od prvih dana je palestinski intelektualac Edward Said sporazum opisao kao „palestinski Versailles“ i da će „PLO će postati žandar Izraela“.

Ako pogledate uvjete sporazuma posve je razumljivo da su oni samo paravan i da se iza retorike “mira i suradnje” krije kapitulacija Palestinaca koji su se odrekli svojih temeljnih prava.

OVO SU NEKE OD GLAVNIH SPORNIH TOČAKA SPORAZUMA:

1. PLO mora priznati pravo Izraela na postojanje i prihvatiti rezolucije 242 i 338 Vijeća sigurnosti kojima se traži povlačenje Izraela iz područja okupiranih tijekom rata 1967. u zamjenu za priznanje Izraela od strane arapskih država u granicama prije rata. To je značilo da je 78% povijesne Palestine, tj. teritorije otete od strane Izraela tijekom etničkog čišćenja 1947.-1949. ostalo izvan pregovaračkog okvira i sve je ograničeno Zapadnu obalu i Pojas Gaze,  teritorij okupiran 1967. koji čini oko 22 % od povijesne Palestine.

S druge strane, Izrael će priznati PLO kao legitimnog predstavnika palestinskog naroda, ali bez priznanja prava palestinskog naroda na samoodređenje, na povratak ili stvaranje neovisne države, pa čak i na dijelu povijesne Palestine.

2. Izrael se nije obvezan službeno povući s teritorija okupiranog 1967., nego samo zamijeniti svoje snage na strateškim mjestima. Zapadna obala i Gaza nisu definirane u bilo kojem od ugovora kao „okupirana područja“, što i danas ohrabruje Izrael kada ih naziva „spornim teritorijima“. Takva definicija Izraelu u pregovorima daje mogućnost legalne razmjene zemljišta, što je bio potpuni poraz pregovaračke politike Palestinaca.

3. PLO je obećao da će se odreći „terorizma“ i „bilo kojeg nasilja“, odričući se tako oružanog otpora kao legitimnog prava naroda koji se bore za nacionalno samoodređenje. To je omogućilo Izraelu od Palestinske nacionalne samouprave (PNA) može tražiti da uz pomoć represivnog aparata suzbije svaki oblik otpora u područjima pod njihovom upravom. Osim toga, PLO se obvezao da će iz svoje nacionalne deklaracije brisati ili izmijeniti sve članke koji su u suprotnosti sa sporazumom iz Osla, čime je odbacio gotovo sve temeljne principe PLO.

4. Prema uvjetima sporazuma, proceduralna pitanja imaju prednost pred temeljnim pitanjima (status Jeruzalema, izbjeglice, naselja i granice), za koja ne postoji vremensko ograničenje. Štoviše, čak i provedba klauzula ugovora se mora provoditi uz suglasnost stranaka, budući da ne postoji mehanizam ili međunarodno tijelo koje će osigurati njegovu provedbu. Ovo je stvorilo preduvjete po kojima svi ugovori podliježu izraelskom konsenzusu i područje pod palestinskom samoupravom se pretvorilo u entitet čiji je opstanak podložan volji okupacijske sile. Budući da Izrael ima kontrolu nad kretanjem robe, novca i ljudi, može u bilo kojem trenutku paralizirati funkcioniranje PNA i uništiti palestinsku infrastrukturu u vrlo kratkom vremenu.

5. „Oslo“ je dao zeleno svjetlo za normalizaciju odnosa ne samo između Palestinaca i Izraelaca, već i između Izraela i ostalih arapskih zemalja, čime se prekida izraelska izolacija u međunarodnoj zajednici. „Oslo“ je  također stvorio uspješnu „trgovinu mira“, brojne projekte za „mir i razvoj“, tj. ekonomske podrške u zamjenu za političke ustupke, što je dovelo do situacije u kojoj Palestinci ovise o međunarodnoj pomoći i izraelskom novcu, a sve kako bi promicali normalizaciju odnosa koja se odvija između kolonijalne države i autohtonog palestinskog stanovništva.

6. Vodstvo PLO je u Oslu prihvatilo sporazum bez konzultacija s narodom i ovdje moramo tražiti početak raskola unutar palestinskog naroda na pristaše i protivnike sporazuma, što je u konačnici rezultiralo sukobom unutar institucija PLO i PNA i podjelom na Palestince iz Izraela, Pojasa Gaze i Zapadne obale, te one iz dijaspore koji su potpuno isključeni iz procesa u Oslu i institucija koje su tamo nastale.

OSLO – PARAVAN ZA KOLONIZACIJU

Neuspjeh Osla se vidi u proširenju židovskih naselja svih ovih godina, što je jedno od najtežih nasljeđa sporazuma i proteklih više od dvadeset godina, koje se mogu smatrati zlatnim periodom izraelske kolonizacije.

U sporazumu se nigdje eksplicitno ne poziva na prestanak ili barem ograničavanje izgradnje izraelskih naselja na područjima okupiranim 1967. Uvjeti za postizanje sporazuma su bili da se za pet godina odgodi pitanje naselja, kao i druga ključna pitanja koja su bila uzrok sukoba i na kraju je sve odgođeno za razdoblje od pet godina što je bio rok za početak pregovora o konačnom statusu.

Tijekom sedam godina procesa u Oslu (1993.-2000.) broj izraelskih doseljenika na okupiranim područjima je porastao za 42 posto. 1993. je na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze bilo 262 500 ljudi židovskih doseljenika, a 2010. je njihov broj porastao na 510 000, uključujući i 200 000 doseljenika u Istočnom Jeruzalemu. Vlada stranke Likud je čvrsto odlučila, što smo i pratili proteklih godina, da izgradi nova naselja, proširi ona postojeća i izgradi mrežu cesta koje ih povezuju kako bi se omogućilo židovskim doseljenicima da prolaze kroz područja u kojima ne žive Palestinci. Židovska naselja i infrastruktura je povezana tako da se trenutno proširila na polovici Zapadne obale.

Ukratko, „mirovni proces“ je pružio Izraelu izgovor za jačanje svoje kolonijalne ekspanzije i stvaranje institucionaliziranog sustava opresije,dominacije i rasne segregacije nad Palestincima, koji je daleko gori nego onaj u Južnoafričkoj Republici za vrijeme apartheida.

OD OSLA SE PROMIJENILA I PRIRODA PALESTINSKE BORBE

Računa se da je više od 20 godina „mirovnog procesa“ došlo do promjene svijesti u Palestinaca koji su riječi „oslobođenje“, „kolonijalizam“, „etničko čišćenje“, „apartheid“, „otpor“, „povratak“, „samoodređenje“, „neovisnost“, „pravda i međunarodno pravo“ zamijenili riječima poput „pregovora“, „kompromisa“,„samouprave i sigurnosne garancije“, „odricanja od terorizma i nasilja“, te „teritorij za mir“. Gotovo svi termini pozajmljeni od izraelskog vokabulara prije pregovora u Oslu su u svjetskoj javnosti postali „jezik mira“.

„DVA NARODA I DVIJE DRŽAVE“

Potom postoje mnogi koji zagovaraju “dva naroda i dvije države”, ali što to zapravo znači? Kao što smo vidjeli: samouprava Palestinaca u ograničenim područjima unutar granica koje im dozvoli Izrael, koji se smatra „promicateljem mira“. Zagovornici palestinskih prava na samoodređenje, neovisnost i povratak smatraju se pristašama rata ili da podržavaju terorizam.

Zamjena PLO s Palestinskom samoupravom je promijenilo palestinsku borbu za oslobođenje u procesu izgradnje države i borbu za samoopredjeljenje i povratak na pitanje granica i suvereniteta. Oslo je palestinsku borbu za oslobođenje od kolonijalizma, okupacije i apartheida pretvorio u odnos između kolonizatora i koloniziranih, gdje predstavnici institucija samouprave stalno pregovaraju o političkim slobodama Palestinaca s kolonijalnim vlastima koje potpuno upravljaju njihovim životima.

Rezolucija 242 i načelo „teritorij za mir“ polazi od 1967. i izraelske okupacije Zapadne obale i Pojasa Gaze i jednim potezom pera su izbrisana desetljeća cionističkog kolonijalizma i etničko čišćenje Palestinaca.

Oslo je također doveo do geografskog sužavanja pojma Palestine, koji se sada prepoznaje samo na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze, a ne na cijelom teritoriju britanske vladavine, što uključuje teritorije okupirane od strane Izraela 1947. – 1949.

Palestinci se prikazuju kao stanovnici Zapadne obale i Pojasa Gaze, čime se briše ogromna većina Palestinaca koji žive u Izraelu ili izvan povijesne Palestine. Povijesno, zemljopisno i demografsko smanjenje stanovništva Palestine je bit kolonijalnog projekta, tj. maksimalno prisvajanje palestinskog teritorija, uz minimalnu prisutnost autohtonih stanovnika. Drugim riječima: protjerivanje Palestinaca ili segregacija, i zato se Oslo može smatrati kao platforma za nestanak Palestine ili njeno sužavanje na male enklave, što je s druge strane u konačnici rezultiralo stvaranjem gotovo etnički čistog Velikog Izraela čijem se širenju ne nazire kraj.

Nakon svega navedenog postaje jasno da je, na žalost, Izrael smrt ili ubojstvo Yassera Arafata, što god da je bilo, iskoristiti kao adut u mirovnom procesu u kojem će bez ikakve sumnje na gubitku opet biti Palestinci. Tim više što su pokrovitelj pregovora Sjedinjene Države, koje više od 20 godina mirno promatraju komadanje i nestanak Palestine, a sve to uz pomoć medija uspijevaju prikazati kao „pobjedu mira“.

Washington Post je pisao “kako Sjedinjene Države vrše pritisak na Izrael da pristane na iznalaženje rješenja na koje će pristati i Palestinci i Izrael, u protivnom će se Izrael naći u međunarodnoj izolaciji“. Uzmemo li obzir sve „ustupke“ Izraelu u proteklih desetljeća, te što je sve dobio, zvuči sramotno izjava Benjamina Netanyahua kada je izjavio „kako Izrael neće popustiti pritiscima ako bi postignuti kompromis bio na štetu Izraela i po njihovu nacionalnu sigurnost“.

Izrael sada opet može računati i na još veću potporu američke uprave, koje nikada nisu skrivale svoju ljubav prema cionističkom entitetu. Trump je u tome bio najiskreniji, jer je njegov slogan bio „Amerika na prvom mjestu, ali odmah poslije Izraela“.

Sada „brigu“ o Palestincima na sebe preuzimaju isti akteri, koji će se po tko zna koji put ponuditi „pregovore“ i novac, a pomoć će uvjetovati „popuštanjem na palestinskoj strani“, iako se ne zna što bi to još Palestinci trebali dati.

Palestinci će, kao i uvijek dosad, u budućem „mirovnom procesu“ riskirati gubitak dijela preostalog suvereniteta, ali će se to prikazati kao „uspjeh međunarodne zajednice“, koju sada već u potpunosti predstavljaju NATO pakt i njegovi sateliti sa svih kontinenata.

Palestince i zemlje koje se aktivno opiru izraelskoj okupaciji nitko ne spominje, a povijest i odabir „prijatelja“ u proteklih nekoliko desetljeća, na žalost, govori kako bi se plan Yigala Allona, kojeg je izraelski ministar napisao nakon rata 1967. godine, na kraju mogao ostvariti.

Stoga je oružani otpor, od kojeg je odustao Arafat, jedini izlaz iz ove situacije, ali tako da se ofenziva pokrene u trenutku kada postoje veliki izgledi za pobjedu. A čini mi se da Hamas na to ne obraća pažnju i rat pokreće iz posve drugih pobuda, što je tema za novu analizu.

Pojas Gaze je najveći koncentracijski logor na svijetu: