Kijev je spreman na još jedan, vjerski rat protiv „agresorskog ruskog pravoslavlja“

Ukrajinska vlada spremna je zadirati u svetinje – u kanonsku Ukrajinsku crkvu Moskovske patrijaršije, glavno uporište pravoslavnih vjernika u zemlji. Ideja je zabraniti njenu djelatnost i oduzeti imovinu, uključujući hramove i samostane s tisućljetnom poviješću. Međutim, malo je vjerojatno da će se ukrajinskim vlastima svidjeti posljedice ovoga.

Vrhovna Rada je već registrirala dva zakona o zabrani bilo kakve djelatnosti Moskovske patrijaršije na teritoriju Ukrajine. Raniji zakon je osmislila radikalna nacionalistička zastupnica Oksana Savčuk, a novi je predstavila umjerenija, ali iz galicijskog “Glasa” Inna Sovsun.

Drugi je pametniji. Kako bi se zaobišle ​​u ovom slučaju neizbježne optužbe za diskriminaciju na vjerskoj osnovi, što je  nezamisliva stvar za državu koja se, čini se, bliži Europskoj uniji, u prijedlogu zakona RPC MP nije izravno naznačena. Formalno je riječ je o vjerskim udrugama i njihovim strukturama, čiji se “vodeći centar” nalazi “izvan Ukrajine” i u državi koja je “priznata da je izvršila vojnu agresiju na Ukrajinu i/ili je privremeno okupirala dio teritorija Ukrajine.”

Rezultat je samo jedan: djelovanje najveće konfesije u Ukrajini - Ukrajinske pravoslavne crkve Moskovske patrijaršije bit će zaustavljeno silom, a njena imovina, pokretna i nepokretna, uključujući odnosno Kijevsko-pečersku lavru, najstariji ruski samostan, bit će prebačen na vladu, koja će je, najvjerojatnije, prenijeti na raskolnike -  nekanonsku ukrajinsku crkvu. Zanimljivost je da njen "glavni ured", strogo govoreći, također nije u Ukrajini, već u Turskoj. Ova samoproglašena crkva ima približno istu vrstu autonomije od Carigradske patrijaršije kakvu UPC-Moskovske patrijaršije ima u odnosu na Rusku pravoslavnu crkvu.

Ovo je i pljačka, i fašizam, i politička represija.

Donedavno se činilo da su takve zakonodavne inicijative, čak i u Ukrajini, osuđene na neuspjeh. Vladimir Zelenski, iako je odabrao diktatorske metode upravljanja državom, očito je ravnodušan prema vjerskim pitanjima.

Ali sada, prema načelu “rat će sve otpisati”, inicijativu bi mogao prihvatiti i parlament, ​​kao gotovo svaku diskriminirajuću rusofobnu inicijativu. Takva su vremena.

U ovom slučaju, posljedice će biti različite. Uglavnom strašne, ali ne ovise toliko o željama Vrhovne Rade i ureda Zelenskog, koliko o tijeku ruske specijalne operacije i uvjetima pod kojima će se završiti, uključujući one zabilježene na papiru.

Stoga se sada još uvijek ne može isključiti masovni progon vjernika i otimanje crkvene imovine, po čemu bi Kijev bio okrutniji čak i od boljševizma, na veliku žalost za ideale humanizma i slobode savjesti.

Ali sama po sebi, takva odluka, ako se donese, vjerojatnije je da će pomoći ruskoj specijalnoj operaciji nego što će je omesti.

A formalno ukrajinski nacionalisti žele upravo to, jer hramove Moskovske patrijaršije doživljavaju gotovo kao baze za opskrbu za Oružane snage Rusije, što je čista laž, ali mnogi u to vjeruju.

Izdvajamo dvije okolnosti u prilog tome, od kojih je jedna, manje značajna, ali izravno povezana sa Sjedinjenim Američkim Državama, koje na ukrajinskom teritoriju vode posrednički  rat s Rusijom.

Sa stajališta cinika, u ratu su sva sredstva dozvoljena, no u stavovima Amerikanaca o svjetskom poretku ne postoje toliko "crvene linije", koliko granice prihvatljivog onoga što oni čine. Ne vole se zalagati i zahtijevati isto od svojih štićenika. Ukrajina je upravo onaj slučaj "štićenika" koji ne uključuje, primjerice, Saudijsku Arabiju, koja je previše važna za SAD i prilično neovisan partner, kojem je puno toga dopušteno.

Na ovu temu bi se moglo raspravljati što „autokefalnost“ nekanonske crkve znači za Ukrajinu ili kako je Zapad natjerao Crnu Goru na izdaju pravoslavlja? No o tome sam opširnije pisao u prošloj analizi, pa se nema smisla ponavljati.

Ženska prava i prava homoseksualaca obično se navode kao primjer "vašingtonskih preduvjeta", što je uglavnom moda posljednjih godina. Od puno većeg političkog, povijesnog i kulturnog značaja za Sjedinjene Države je načelo slobode vjere, zbog činjenice da je na njemu izgrađena američka država i podignuta američka nacija.

To čak nije ni princip. Amerikancu jednostavno nije jasno kako može biti drugačije “u normalnoj zemlji”. Već prvi amandman na ustav zabranio je američkoj državi da se na bilo koji način miješa u duhovna pitanja, podupire neke crkve ili zabranjuje druge, što je u određenoj mjeri Sjedinjene Države pretvorilo u „ zemlju sekti“, ali je postalo i dio nacionalnog mentaliteta.

Sada nacija više nije jedinstvena po tom pitanju. Previše je ateista među mladima, kao i onih koji bi se radije bavili religijama na boljševički način. Ali u redovima starijih elita prevladava načelo slobodne savjesti.

Istodobno, u Americi je vrlo malo političara koji bi se otvoreno deklarirali kao ateisti. To je izrazito nepovoljno s izborne točke gledišta, pogotovo daleko od megalopolisa, gdje je još uvijek živ princip "vjeruj u kojeg Boga hoćeš - ali vjeruj".

Zbog toga Bijela kuća ili State Department mogu prešutno poticati crkveni raskol iz političkih razloga. S njihove točke gledišta, što više crkava, to bolje, a to glavni razlog poplave evangelističkih zajednica diljem Latinske Amerike, gdje su samo u Brazilu Rimokatoličkoj crkvi „otele“ 30% vjernika.

U smislu pravoslavlja, “prijestolje”, na primjer, nepriznate Bjeloruske pravoslavne crkve nalazi se u New Yorku.

Ali direktne zabrane bilo kojih crkava tamo izazivaju ogorčenje, prije svega zbog zadiranja u svetu, gotovo bez ironije, slobodu govora. Amerikanci napadaju saveznike diljem svijeta i samo uz veliku nužnost za saveznike uzimaju one koji otvoreno ignoriraju ovo načelo.

Kada je “njihov kurvin sin” na Balkanu, crnogorski predsjednik Milo Đukanović, iz osobne ogorčenosti, pokušao sa Srpskom pravoslavnom crkvom učiniti otprilike istu stvar koju Ukrajinci žele učiniti s Ruskom pravoslavnom crkvom, izgubio je vlast, iako nije izgubio predsjedništvo, a Amerikanci ga nisu nimalo podržali.

Sve to ne znači da će, užasnut praksama Kijeva, Washington preispitati svoju politiku u ukrajinskom smjeru, gdje je cilj obuzdavanje Rusije, a Ukrajina je samo sredstvo. No, zabrana golemog "ogranka" Ruske pravoslavne crkve ostavit će onaj pravi dojam na društvo koje je još uvijek zaljubljeno u sve ukrajinsko.

Amerika je većim dijelom već polako ugledala svjetlo. Na primjer, The Washington Post, poznate novine u tom smislu, priznale su da ukrajinska vojska, ne kriminalni dobrovoljci, već Oružane snage Ukrajine, koriste stanovništvo kao „ljudski štit”. Američke novine su navele da su Ukrajinci kopirali „poznatu praksu Hamasa“, iako u Pojasu Gaze na 365 km2 s preko dva milijuna ljudi i nemaš gdje biti nego među civilima.

Sada američke novine to priznaju, iako su se donedavno izvješća na tu temu u Sjedinjenim Državama nazivala “ruskom propagandom”. A zabrana Ukrajinske pravoslavne crkve - Moskovske patrijaršije izravno i nepobitno će potvrditi rusko stajalište o Ukrajini kao fašističkoj zemlji.

A druga posljedica, koja je puno značajnija, više neće utjecati na imidž Ukrajine, već na same Ukrajince, na žive ljude.

Sa stajališta pravoslavnog parohijana kanonske crkve, vlast koja je njegovoj crkvi objavila rat do uništenja nije čak ni bezbožna, nego demonska vlast. Slijedom toga, gotovo sve metode su prihvatljive za borbu protiv takve vlasti, uključujući oružani otpor.

Ako ukrajinske vlasti žele uvući ruske pravoslavne kršćane Ukrajine u rusku specijalnu operaciju, protiv njihove volje, to nikoga ne bi trebalo iznenaditi. Posljednjih 30 godina ukrajinske vlasti neprestano su donosile odluke koje imaju tragične posljedice za ljude.

Ljudima je žao. Ali na kraju, nakon zabrane jezika, nedavno političkih stranaka i njihovih predstavnika u svim razinama vlasti, sada će morati trpjeti teror i na vjerskoj osnovi. Zaista se treba zapitati gdje je točka pucanja?

No, ako nadležnima, koji će snositi posljedice ovoga, uopće nije žao, neka se suoče s pobunom, a završit će kao i svaka demonska vlast, što će se dogoditi svakako, ali će ovo samo ubrzati propast Zelenskog i neonacista, koji već imaju sve manje podrške u medijima i, kako je danas naveo N1, „postaju iritantni sa svojim prodikama svakome na Zapadu što bi trebali, a što ne bi trebali činiti“.

ANALIZA: Kijev raspravlja zabranu Ruske pravoslavne crkve i ispunjava plan Huntingtona o "sukobu civilizacija"

FOTO: Narančasto i plavo omjer Moskovske i nekanonske Kijevske patrijaršije, a zapadno, zeleno, dominiraju Grkokatolička i Rimokatolička crkva 

Karta visoke rezolucije: 

https://cs8.pikabu.ru/post_img/big/2017/12/01/9/1512142007123786126.jpg