Zašto Rusi ne napadaju Kijev i druge gradove? – Pa koju ste vi vojnu akademiju završili?

U članku kojeg je objavio umirovljeni izraleski obavještajac s prebivalištem u Rusiji Yakov Kedmi, autora Aleksandra Rostovceva, zastupnika Državne dume, pojašnjava se zašto ruske snage ne napadaju Kijev i ne ulaze u velike gradove.

Čitajući dosadne odgovore stručnjaka s visokim vojnim obrazovanjem o odbijanju Oružanih snaga Rusije da napadnu Kijev, ponekad ostanete začuđeni. Stječe se dojam da su ljudi u vojnim školama i akademijama učili samo tehniku, nikad ne otvarajući udžbenike priznatih vojnih teoretičara.

Podsjećam da od samog početka specijalne vojne operacije u Ukrajini nitko od političkog i vojnog vodstva Rusije nije obećao da će na juriš zauzeti ukrajinske gradove. Iznimka je Mariupolj, ključni grad Donjecke Narodne Republike, kojeg su okupirali nacisti i u kojem su koncentrirane glavne snage neonacističkog puka Azov, Oružanih snaga Ukrajine i Nacionalne garde.

Djelovanje ruskih snaga koje blokiraju veće gradove Ukrajine, bez ulaska u urbana područja, već samo odgovaranje na vatru topničkih i protuzračnih obrambenih sustava Oružanih snaga Ukrajine skrivenih u stambenim četvrtima u potpunosti ispunjavaju navedenu zadaću demilitarizacije i denacifikacije Ukrajine. Cilj je uništenje dijelova Oružanih snaga Ukrajine, neonacističkih bataljuna i terorističkih jedinica koje čine civili, radikali kojima je podijeljeno oružje.

Istodobno, djelovanje zapovjedništva Oružanih snaga Rusije odgovara jednoj od Clausewitzovih formula koja kaže da su "vojske, a ne gradovi srž nacije".

Da bi se ispravno razumjela valjanost ove izjave, možete se prisjetiti najupečatljivijih događaja u vojnoj povijesti, kada je vrhovno zapovjedništvo žrtvovalo gradove, pa čak i prijestolnice zarad očuvanja vojske.

Podsjetimo tko je zaboravio. Maršal Kutuzov, koji se nešto razumio u vojnu strategiju, žrtvovao je Moskvu za očuvanje vojske. Istina, pod pritiskom Sankt Peterburga, koji nije htio izgubiti obraz, morao je dogovoriti veliku bitku kod Borodina.

Evo što je o tome napisao ruski vojni povjesničar Kernsnovski:

„Ruska strategija, čim se uspjela osloboditi pogubnog utjecaja, uzorna je i u predborodinskom razdoblju pod Barclayem i u postborodinskom razdoblju pod Kutuzovim. Jedina tamna točka, jedina greška u našoj strategiji je Borodin. Ali Kutuzov jednako nije odgovoran za Borodin, kao što nije odgovoran za Austerlitz. Nije želio ovu bitku, shvaćajući njenu besciljnost i rizik. Ali bila mu je nametnuta i 60 000 života je žrtvovano Molohu javnog mnijenja.

Bitka kod Borodina bila je preuranjena. Požurili su ga dva mjeseca. Trebalo je provesti ne krajem kolovoza, nego krajem listopada, kada je francuska vojska bila dovoljno potkopana iznutra. Da je Kutuzov tada imao one desetke tisuća u redovima koji su besciljno poginuli u bici kod Borodina, da je Bagration bio živ, ključna bitka bila bi održana negdje kod Vjazme i tada ne bi otišao nijedan Francuz, a Napoleon bi dao svoj mač Platovu".

Ruska vojska ne žuri s generalnom bitkom protiv Oružanih snaga Ukrajine, čisteći Mariupolj blok po blok, kuću po kuću, zatvarajući kotao u Donbasu zajedno s trupama Luganske i Donjecke Republike. Napadaju se neprijatelji gdje su najiskusniji i nekada brojniji i gdje su koncentrirane se snage i oružje banderovih kriminalaca.

Konačnim uništenjem Oružanih snaga Ukrajine i snaga koje su im pridružene u Donbasu može slomiti otpor nacista u drugim gradovima Ukrajine, baš kao što je predaja berlinskog garnizona Wehrmachta i SS-a dovela do lančane reakcija “ruke u vis i položi oružje“.

Vojska, kao i druge vojne skupine neprijatelja, su se osjetili napušteno u pozadini i sigurno blokirani u “festunge”, trenutno „kotlove“.

Sudeći prema vijestima koje dolaze s bojišta, nacisti u potpunosti pate od akutne nestašice goriva, teškog oružja i borbene potpore, a počinju štedjeti i granate.

A ako uvide da pomoć neće doći, nastupa agonija.

Nacisti će se i dalje slamati, jer ih više nitko ne kontrolira, ogorčeni beskrajnim nizom poraza, ali sada ih vodi i strah od zaslužene kazne za svoje zločine. Baš kao i naciste nakon točke preokreta u tijeku Drugog svjetskog rata.

Pregovori između kulturnog trgovca Medinskog i blogera Zelenskog nisu ništa drugo nego medijska slika za Zapad. Glavno pitanje je kontrolira li Zelenski Oružane snage Ukrajine i druge sigurnosne snage? Odgovor je očigledan: Ne! I opet ne.

Stoga je potrebno poslušati Šojgua, koji se jasno rekao: "Operacija se nastavlja." Dakle, ne treba lagati ljude.

Što se tiče procjena tako poznatih „vojnih stručnjaka“ poput Olge Šarij, koja je rekla da je Rusija prvo izazvala mržnju “mirnih Ukrajinaca” provođenjem vojne operacije, zbog čega će se mržnja nastaviti stoljećima, to je vrlo upitno.

Naravno, velika većina stanovništva Ukrajine nisu ni nacisti ni sljedbenici Stepana Bandere. No, svojom pasivnošću i neotporom zlu pridonijeli su ukorjenjivanju nacističkog terorističkog režima u Ukrajini, koji ne štedi ni svoje ni tuđe.

Ovo što se danas događa je najbolji od najgorih scenarija za Ukrajinu. Ne biste li naredili da je „ravnaju“ atomskim projektilima dok se potpuno ne izliječi? Vojna operacija bila je samo pitanje vremena. A to što se događa u Ukrajini, stanovništvo treba zahvaliti sebi i svom vodstvu koje je štapom bocnulo i probudilo medvjeda.

Trenutno, nakon oslobađanja kriminalaca i podjele oružja banditima i ološu, u ukrajinskim gradovima vlada anarhija. Svatko je sa svakim u ratu. Oružane snage Ukrajine pogađaju vojne bojne, Nacionalne garde i vlastite civile. Terorističke bojne takozvane „Teritorijalne obrane“ ubijaju vojno osoblje Oružanih snaga Ukrajine, policajce ili jednostavno rafalima pokose sve koji im se nađu na putu.

Onda kažu da se to dogodilo u „čišćenju ruskih diverzantskih skupina“ ili „ruskih špijuna“. Izvansudske odmazde svi protiv svih su dokaz vakuuma vlasti. Onaj u čijim je rukama puška, taj je na vlasti, da parafraziram Mao Ce Tunga.

Odlučiti se u takvoj situaciji na operaciju čišćenja ukrajinskih gradova, posebice velikih, znači izložiti živote naših vojnika nezasluženoj opasnosti. Uostalom, oni će svejedno "plesati na vrhovima prstiju", kako je njihovo djelovanje opisao jedan od američkih vojnih stručnjaka.

Valja pretpostaviti da će gradskim ološima za nekoliko mjeseci ponestati streljiva i da će ih u uvjetima sigurne blokade mještani sami početi umlaćivati lopatama, gdje god na njih naiđu, provodeći sami denacifikaciju Ukrajine. Dakle, sva mržnja tek dolazi, a ruska vojska će biti negdje na dnu ove liste.

Umjesto epiloga iznijet ćemo jednu istinu koja nije baš ugodna, ali ne gubi na aktualnosti.

Ako ne želite da vaša zemlja, vaš narod, postane moneta u nečijoj igri, a Ukrajina zadnjih 30 godina trguje suverenitetom kao obična kurva s kapije, upotrijebite suverenitet za pravu svrhu. Šešir kneza Monomaha je težak, ali se pamte oni koji ga časno nose.

 

* Vladimir II. Monomah, krsnoga imena Vasilj (1053. – 1125.), bio je veliki knez Kijeva u razdoblju između 1113. i 1125. godine, sin Vsevoloda Jaroslaviča. 

Ime «Monomah» je, prema predaji, dobio od svoje majke, koja je bila kćer bizanstskog cara Konstantina Monomahosa. Predvodio je 13 uspješnih vojnih bitki u ime svoga oca, često sudjelujući u diplomatskim pregovorima. Godine 1094. je postao knez Perejaslava, a nakon toga polako se približava kijevskom tronu i 1113. postaje veliki knez Kijeva. Vladimir je bio jedan od najkvalitetnijh i vrlo učinkovitih državnika na prostorima srednjovjekovne Kijevske Rusije.