Rusija je odlučila uništiti ukronacizam i do ispunjenja cilja se neće zaustaviti

Mjesec dana nakon početka vojne specijalne operacije u Ukrajini, pojavile su se određene konture i rezultati provedbe zacrtanih ciljeva. Počevši s demilitarizacijom, Rusija je djelovala brzo, odlučno i ciljano. Kako u političkoj tako i u vojnoj sferi. Kolektivni Zapad, predvođen Sjedinjenim Državama, bio je jednostavno zaprepašten takvim iznenađenjem i „bezobrazlukom“. Naposljetku, Rusija je odlučila ne poslušati diktat Zapada i istupila je kao jedna od vodećih sila u novom svjetskom poretku.

Na ukrajinskom teritoriju ne vodi se rat između Rusije i Ukrajine, nego između Rusije i Zapada, u kojem je Washington Ukrajini dodijelio ulogu poligona i potrošnog materijala. Ta zemlja ni pod kojim uvjetima neće moći ostati u sadašnjem obliku. Na ovom bojnom polju dolazi do sukoba dviju civilizacija čiji će rezultati uvelike odrediti odnos snaga i utjecaja u svijetu. Rusija nikako ne može izgubiti ovaj krug konfrontacije sa Zapadom i na primjeru Ukrajine pokazuje da se neće odreći ruskih nacionalnih interesa.

Ranija ideja da će se ukrajinsko pitanje nekako samo od sebe riješiti pokazala je svoju nedosljednost  i ne radi se samo o Ukrajini. Iza nje stoji Zapad, koji je stvorio rusofobno uporište kako bi Rusiji zadavao glavobolju u narednim desetljećima i neće od toga odustati.

Imajući snažnu političku, gospodarsku i vojnu potporu od strane Zapada, ukrajinske vlasti su ideološki preformatirale ukrajinsko društvo, namećući nacističku galicijsku ideologiju u umaku špiljske rusofobije u srž svjetonazora većine stanovništva. Ideja o ekskluzivnosti izmišljene “ukrajinske nacije”, njezinoj pripadnosti “prosperitetnoj” zapadnoj civilizaciji i vječnom neprijateljstvu s Rusima, utuvljena je u umove većine Ukrajinaca.

Ukronacizam je zapravo primamljiv san o “cvjetajućoj” Ukrajini u budućnosti unutar Zapada, pomiješanoj s nacizmom i rusofobijom, cinično korištenom za betoniranje prozapadnog stava. Na takvim idejama se njegovala i odgajala politička, upravna i kulturna elita koja je preuzela kontrolu nad formiranjem masovne svijesti građana Ukrajine.

Ukrajinska država postala je neonacistička diktatura koja predstavlja egzistencijalnu prijetnju i njezinim građanima i Rusiji, čija je demilitarizacija i denacifikacija moguća samo uz potpunu demontažu postojeće ukrajinske državnosti.

Političko, gospodarsko i kulturno polje Ukrajine mora biti očišćeno, kako je rekao jedan od ruskih političara, "do bjeline lijesa od cinka". Ukrajinu je nemoguće napustiti s njezinim političkim sustavom, ukronacističkom ideologijom i elitom, jer to neminovno vodi jačanju rusofobne države i želji za otporom Rusiji.

Likvidacija nacističkog režima i države koju je izgradio Zapad, na žalost, odvija se samo kroz kaos vojnog poraza, a ovo povijesno iskustvo će platiti milijuni ljudi.

Današnja Ukrajina je na to osuđena. Njene će oružane snage i paravojne formacije neminovno biti poražene, vojna infrastruktura će biti uništena, a elitu i ukronaciste čeka totalna čistka. Najopasniji neprijatelj u Ukrajini je upravo ukronacitička elita bez čije prisilne denacifikacije ni sama denacifikacija države i društva nije moguća.

Na postukrajinskom prostoru predstoji proces preformatiranja državnosti i društva, povezan s oživljavanjem i ulaskom ovog teritorija u ruski civilizacijski prostor. Što može očekivati ovaj teritorij i stanovništvo koje na njemu živi?

U vezi sa započetim procesima, vrijedi podsjetiti na riječi ministra vanjskih poslova Lavrova koje je izrekao 2017. da je Ukrajina zona utjecaja Rusije i poziva sve druge zemlje da odbiju sudjelovati u ovom neperspektivnom projektu. Alat za rješavanje ukrajinskog problema bit će decentralizacija, koja će dovesti do raspada ili ponovnog okupljanja ukrajinske države pod novim uvjetima. A ovo pitanje je posao Rusije.

Godinama kasnije, Rusija je konačno odlučila uništiti projekt Ukrajina kao anti-Rusija. Vojna faza specijalne operacije uspješno se provodi i nema odgađanja, kako tvrde neki. Uskoro slijedi politička faza koja uključuje denacifikaciju, preformatiranje svijesti stanovništva s njegovim vraćanjem tradicionalnim vrijednostima i značenjima, te čišćenje stare elite i formiranje nove.

U vojnoj fazi također su otkriveni određeni problemi vezani uz ne sasvim jasan ruski stav o pitanjima interakcije s kijevskim režimom i budućem uređenju ovog teritorija. To se očitovalo u očuvanju žuto-plave zastave na oslobođenim područjima, pa čak i podizanju ukrajinske zastave u nekim naseljima istovremeno s ruskom zastavom, iako onu ukrajinsku s „trozubom“ mnogi povezuju s nacističkim režimom.

Vrlo je čudna bila i izjava 9. ožujka predstavnice Ministarstva vanjskih poslova Zaharove o ciljevima operacije: “Njezine zadaće ne uključuju ni okupaciju Ukrajine, ni uništavanje njezine državnosti, ni rušenje aktualne vlasti. Nije usmjerena protiv civila”.

Za značajan dio građana Ukrajine sve je to zbunjujuće, ali oni ne razumiju krajnje ciljeve Rusije i tko će provesti denacifikaciju.

Osim toga, rusko-ukrajinski pregovori koji su započeli izazivaju kod njih strah da se Rusija povlači i da je spremna na kompromis s Kijevom bez ostvarenja ciljeva operacije. Štoviše, Kijev koristi ove pregovore da promovira svoju “pobjedu” nad Rusijom i potpuno ozbiljno javno raspravlja o tome kako podijeliti tristo milijardi zamrznute imovine Rusije i uzeti to kao odštetu.

Takvi postupci uznemiravaju ukrajinske građane ruskog govornog područja, a oni se, ne znajući da se neonacisti više neće vratiti, boje javno podržati rusko djelovanje. S tim u vezi, glavni princip ruske politike trebao bi biti postulat da je Rusija ovdje zauvijek došla i da ukronacizam nikada neće oživjeti, te da se ovaj teritorij vraća u svoja povijesna njedra.

Preformatiranje političkog sustava i formiranje državnih struktura nemoguće je bez elite i stručnjaka. U Ukrajini danas nema proruske elite, nikad je nije bilo, postoje samo pojedini predstavnici, poput Olega Careva, koji su riskirali živote i protjerani iz zemlje. U procesu transformacije bit će potrebno osloniti se na srednju kariku u lancu u svim područjima djelovanja, usmjerenu na ugrađivanje postukrajinskog teritorija u ruski svijet, na predstavnike proruskih snaga koji su emigrirali ili su protjerani nakon 2014. od sadašnje elite, a spremni su pridružiti se procesu preformatiranja Ukrajine. Jedan od važnih eksponenata iz tog kružoka je posljednji premijer prije prevrata Nikolaj Azarov.

Ovaj dio elite stupit će u kontakt samo ako se promijene pravila igre, kada neće biti prisiljeni pokoriti se nikome pod strahom od oduzimanja posjeda ili fizičkog uništenja.

Zato motiv za njih može biti samo fizičko uništenje aktualne političke nomenklature. Ukrajinska elita je kukavička i dok im Rusija ne počne predstavljati veću prijetnju od Zapada, ona će gledati u njegovom smjeru.

U ukrajinskom političkom okruženju postoji takozvana proruska stranka Medvedčuka OPZH, ali ovo je blef, jer je jednako prozapadna kao i sve druge, samo poslovni interesi njenih čelnika leže u Rusiji i ništa više. Ona ne uživa nikakav autoritet u ukrajinskoj politici i biznisu i praktički ne utječe na političke procese.

Unatoč potpori ruskih struktura vlasti, ignoriraju ga sve središnje i regionalne elite, a on sam postupno postaje parija u ukrajinskoj politici i ni na koji način ne može riješiti pitanje preformatiranja Ukrajine.

Proces pretvaranja Ukrajine u neonacističku rusofobnu državu otišao je predaleko i jedna vojna operacija ga ne može zaustaviti. Ideja ukronacizma koja je zavladala Ukrajinom u "prosvijećenoj Europi" morat će se boriti istim metodama i ponuditi jednako uzbudljivu i ujedinjujuću ideju ruskog jedinstva s odgovarajućom slikom budućnosti, dajući jasan odgovor građanima Ukrajine gdje će i kako živjeti nakon likvidacije današnje Ukrajine. Odnosno, ovom teritoriju je potreban politički projekt njegovog preformatiranja uz osiguranje razumnog modela državnog, administrativnog i političkog ustroja nakon uništenja postojeće državnosti, u koji će stanovništvo vjerovati i biti spremno prihvatiti ga.

Za provedbu projekta bit će potrebni odgovarajući alati uz pomoć kojih će se otkriti poročna bit ukrajinskog projekta i pokazati da se prosperitet može postići samo u okviru jedinstva triju grana ruskog naroda.

Od Zapada bi Rusija također trebala naučiti kako je odlučno provodio svoje projekte u Iraku, Jugoslaviji i Libiji.

Ukronacitička država je pokazala svoju neodrživost. Nije usrećila svoje građane suprotstavljajući različite etničke skupine jedne protiv drugih, pokrenula je građanski rat i nije se sprijateljila sa svojim susjedima. Pokušaj asimilacije svih u ukronaciste završio je tragedijom. Rusija je morala intervenirati i zaštititi ne državu, već svoje građane. U sadašnjoj fazi zadaća je uništiti temelje ove mizantropske države, a nakon završetka vojne faze operacije i provesti denacifikaciju društva uz paralelno čišćenje političke, ekonomske i kulturne elite.

U modernim stvarnostima, denacifikacija je deukrajinizacija svih državnih i javnih sfera od fašističke ideje ukrajinizma, koja propovijeda isključivost i superiornost jednog naroda nad svim ostalima.

Proces denacifikacije je predmet zasebne rasprave, koja se može započeti nakon rješenja glavnog pitanja - vojne pobjede uz oslobođenje cijelog teritorija Ukrajine i suzbijanja otpora ukronacista čistom vojnom silom. U protivnom će se ova zaraza iznova rađati i širiti.

Sada se postavlja pitanje i koliko su pokušaji da se Ukrajina zadrži ujedinjena unutar današnjih granica razumni?

Previše različitih ljudi žive na ovom teritoriju, a građanski rat pokrenut 2014. sve ih je podijelio. Sada su svi na različitim stranama barikade.

Stanovništvu Ukrajine treba dati priliku da obnovi svoj identitet u okviru ruskog civilizacijskog prostora. Dug je proces ozdravljenja ljudi od ukronacizma, a u različitim krajevima odvijat će se na različite načine. Podjela Ukrajine je očito neizbježna, ali na tri konfederativna entiteta s ponovnim okupljanjem teritorija, a u budućnosti s pristupom Uniji država koja ujedinjuje narode - Rusije, Bjelorusije i Ukrajine. Prve dvije su već regulirale svoj status. I to nedavno, nakon što je Lukašenko izgubio svaku iluziju da od Zapada može očekivati bilo što osim nasilnog prevrata i asimilacije Bjelorusije u NATO i EU. A još početkom 2020. je s Mikeom Pompeom slavio novi savez s Amerikom koja će mu dati naftu umjesto podle Rusije. Samo šest mjeseci kasnije su SAD pokušale provesti državni udar u Minsku. Nakon toga, bjeloruski predsjednik je potpisao dokumente o Državnoj uniji s Rusijom, koji su čekali od kraja '90-ih.

Došlo je vrijeme okupljanja ruskih zemalja i to se više ne može zaustaviti. Moskva je stimulirala oslobađanje Ukrajine, bez obzira pod kojim izgovorom. Cijelom svijetu se pokazuje da Rusija oživljava i da neće dati neprijatelju ni pedalj svoje zemlje. Ovaj bolan i krvav proces započeo je s jugoistoka, bez predaje Donbasa, koji je postao simbolom ruskog otpora, ruska vojska i korpusi republika uz teške borbe probijaju obranu neprijatelja i neumoljivo ga pritiskaju na zapadne granice. Korak po korak, ruska zemlja se oslobađa, ali ovaj proces nije bez grešaka.

Moraju se još dotjerati mehanizmi za obnovu regionalne upravljivosti i razraditi metode denacifikacije, uzimajući u obzir regionalne specifičnosti. Moskva će morati jasno artikulirati stanovništvu bivše Ukrajine što ih čeka u bliskoj i dugoročnoj perspektivi i da se vlada ukronacista nikada neće vratiti u ove zemlje i da ruska država svom snagom neće dopustiti Zapadu da joj se za to sveti na svojim bližim i daljim granicama.